Oluja u Moskvi. Piše Heni ERCEG, mladina.si, pescanik.net
29 srpnja, 2018
Franjo HABULIN: Istina će uvijek ostati istina! Srb, 28.07.2018.
29 srpnja, 2018

Zašto je zaista Rade Šerbedžija 1991. otišao iz Zagreba? Zabilježio: Dragan GAJER, (RTV revija, 1991.), yugopapir.com

Screenshot: YouTube
.

Listopad 1991: Najpopularniji zagrebački glumac, Srbin iz Hrvatske, otkriva zašto je prešao u Beograd… Kratko pitanje: Zašto je Rade Šerbedžija napustio Zagreb?

Evo odgovora:

“Bolje je pitanje: zašto sam došao u Beograd? Kad ulazimo u čovjekov najintimniji svijet, moramo od početka. Moja priča počinje u Vinkovcima, lijepom gradu na Bosutu. Tu se dogodila prva ljubav, sasvim bezazlena i naivna, ali dovoljno jaka i muška da utječe na velike životne odluke.

Ona i ja planirali smo nastaviti školovanje u Beogradu jer je bliži Vinkovcima. Do Beograda 160, a do Zagreba 240 kilometara.

Ona je otišla u Beograd, a ja, razočaran u ljubav, na drugu stranu u Zagreb. Što dalje od razočarenja! Planirali smo studirati svjetsku književnost. Da me to ne bi podsjećalo na nju, odlučio sam se za Kazališnu akademiju.

Tu studentsku mladost u Zagrebu proživio sam sjajno, užasno intenzivno. S mojim prijateljem Stevom Krnjajićem, zagrebačkim Jamesom Deanom, koji je u to vrijeme igrao sve glavne uloge. Danima i noćima sam obijao kavane. Taj ludi studentski život nastavio se u Dubrovniku, na Ljetnim igrama, već nakon prve godine Akademije. Statirao sam u Othellu, kao treći oficir Ljube Tadića…

… U to vrijeme znao sam da se u Engleskoj mogu dogoditi razna čudesa između Engleza i Iraca, znao sam da ti u nekim kvartovima New Yorka Crnci mogu ugroziti život, da su u Rusiji moguća svakakva sranja, ali nisam mogao ni u najgorem snu posumnjati u spokojan život u Jugoslaviji.

Zagreb je bio moj prvi grad, Dubrovnik drugi. Godinama sam tamo boravio po dva mjeseca svakog ljeta i od glumca postao mještanin. Volio sam Dubrovnik i on mi je tu ljubav uzvratio na najljepši način: zaljubio sam se i osnovao obitelj s kojom sam živio u Zagrebu.

I stalno sam se vraćao u Dubrovnik, gdje sam vrlo brzo zaigrao neke značajne role: kao Hamlet godinama sam bio dični predstavnik moje generacije. I dalje je sve bilo lijepo izmiješano. Tu je bio nezaobilazni slikar Vlada Veličković sa ženom, ispred Gradske kavane. Pa dragi prijatelj Izet Hajdarhodžić, uvijek prisutni Arsen Dedić, Ljuba Tadić, Stevo Žigon, Mile Korun, Milena Zupančič, a i Radko Polič je krenuo osvajati Dubrovnik… Sve je bilo fantastično!

Istovremeno je krenula i moja filmska karijera i moje upoznavanje Jugoslavije na najdirektniji način. Snimao sam filmove uzduž i poprijeko ove zemlje i stjecao nove prijatelje.

Tekla je i kazališna karijera: u Zagrebu sam ostvario najveći broj kazališnih uloga…

… Prije šest godina počeo sam intenzivno lutati, uglavnom s mojim prijateljem Ljubišom Ristićem, redateljem koji također voli mijenjati teatre i sredine.

Razvod – ne sa Zagrebom

Tako mi se dogodilo da sam prije četiri godine preuzeo klasu studenata u Novom Sadu. Evo, nedavno su diplomirali. Bio sam s njima zbog ljubavi prema toj generaciji, a ne zato što sam sklon pedagogiji. Čak mislim da nisam neki osobit pedagog, ali sam siguran da su dosta toga naučili, ako ne o glumi, onda o životu.

U međuvremenu je moja ljubav u Zagrebu pukla i, što bi stručno rekli, razveo sam se. Razveo sam se od moje ljubavi koja mi je bila žena, ali se nisam razveo od Zagreba.

Kad sam nedavno bio tamo, čuo sam da me ogovaraju: kao, izjavio sam na Televiziji Beograd da sam u Zagrebu bio maltretiran i da sam iz Zagreba protjeran. Zato sad koristim priliku da u ovim ružnim i prljavim vremenima kažem istinu.

Ja tako nešto nikad nisam izjavio!

Naprotiv, u svim intervjuima i šou programima u Beogradu, po Srbiji, uvijek sam volio spomenuti Zagreb kao grad u kojem sam ispunio mnogo toga od mog umjetničkog sna, kao grad u kojem sam divno živio iako sam Srbin.

Znam da to u ovim teškim vremenima može zvučati opasno. Znam da će mi mnogi zamjeriti i zlobno se pitati: zašto to ovaj uopće spominje? Ali sve to spada u odgovor na pitanje zašto sam napustio Zagreb ili, još bolje, zašto sam došao u Beograd.

Također, znam da bi mnogi političari bili sretni kad bih izjavio ovo ili ono u korist ili na štetu Beograda ili Zagreba. No moja priča ne ide u tom pravcu, već u pravcu ljubavi.

Pokeraši koji varaju

Nema tu nikakvih špekulacija ili manipulacija, samo je divno ono što je jednostavno: zaljubio sam se i nakon duljeg druženja, u Beogradu se oženio, prije dva i pol mjeseca.

(Rade ne voli spominjati imena, ali šutke kima glavom u znak odobravanja na pitanje je li to Lenka.)

Tek sad mogu reći da sam se definitivno vezao za Beograd. Sada, ne više kao Otelov treći oficir, pripremam s Ljubom Tadićem neka lijepa iznenađenja.

Sa suprugom imam plan raditi po cijeloj Jugoslaviji. No suluda su vremena i bojim se da se ovaj projekt neće tako brzo ostvariti. Upravo zato što je ovo što se danas događa igra pokera u kojoj sudjeluju igrači koji znaju varati. Drže skrivene karte u rukavu i često igraju u kompi.

Što je kompa? Pa, dvojica se dogovore kako da izrade ostale.

Unatoč svim grozotama koje gledamo na televiziji, čitamo u tisku, slušamo na radiju, ja sam nepopravljivi optimist jer sretniji je onaj čovjek koji vjeruje, koji barem ima iluziju da se može lijepo živjeti.

Međutim, lako je razvesti se od žene. Tu pukne tikva, naravno, metaforično: s gorčinom se podijele djeca, imovina, ostanu duboki tragovi, ali se to da riješiti između dvije osobe.

No jugoslavenska bračna zajednica je komplicirana zato što je kao hobotnica s mnogo krakova koji su se gusto ispleli. Kako tu povlačiti granicu između Srbije i Hrvatske, između polja i polja, kuće i kuće, između sela i sela? Nije to bračni krevet pa da se presiječe, ti tamo, ja onamo!

Nisam tek onako onoliko pričao o Dubrovniku. Vjerujem da će doći dan kad će ljudi odlaziti u Dubrovnik da se vole i druže, kao nekad. Povijest je pokazala da neizbježno mora proći vrijeme nespremnih pojedinaca koji ne shvaćaju povijesnu odgovornost položaja na kojima se trenutno nalaze.

Možda ovi naši sinovi, koji se nalaze na raznim ratištima i na raznim stranama, neće otići u Dubrovnik i prvim čamcem na Lokrum da se druže, kao što smo se mi veselili.

Ali, siguran sam, unuci hoće!

I tamo na Lokrumu ili u nekom novom jutarnjem bircuzu, kraj neke nove dubrovačke tržnice, slatko će ogovarati glupave očeve i djedove koji sada mržnjom truju narode.

Zna se i opet će se znati: ne pobjeđuje mržnja, već ljubav.”

Zabilježio: Dragan Gajer (RTV revija, 1991.)

.

Objavljeno yugopapir, 27.07.2018., http://www.yugopapir.com/2018/07/serbedzija-91-mozda-se-nasi-sinovi-nece.html, pristupljeno 29.07.2018.

Odgovori