Slavko KULIĆ: Danas samo nerazuman čovjek može poželjeti da dođe na vlast u Hrvatskoj. Podcast Velebit, projektvelebit.com
8 lipnja, 2020
BAMMERTZ pred Vijećem sigurnosti: Negiranje zločina i dalje podržavaju političari širom regiona. faktor.ba
9 lipnja, 2020

Valtere, Valtere, gdje si više, ne treba te samo Sarajevo! Piše Ivo JOSIPOVIĆ, autograf.hr

Ivo Josipović

Ivo Josipović

(Opaska uredništva: Ovaj je tekst nastao temeljem intervjua koji je autor dao Admiru Drinjakoviću za sarajevski portal Faktor).

Priča o komemoriranju žrtava ”Bleiburških žrtava”, kako se zovu stradalnici s kraja rata i početka mira nakon Drugog svjetskog rata, bit će, kada se i ako strasti smire, možda za desetke godina, izvrstan primjer višeslojnosti i složenosti pojedinih društvenih i povijesnih događaja.

Do tada, Drugi svjetski rat, barem na Balkanu, još traje.

Najjednostavnija razina, onu koju organizatori komemoriranja guraju u prvi plan, barem kada se otvaraju polemike, jest pravo i potreba da se pokaže pijetet prema mnogim ljudima koji su u strašnim ratno-poratnim događajima ubijeni, kako se ističe, bez suda i utvrđene krivice.

Kako smo krenuli, naša budućnost mogla bi biti ista kao i jedna od onih nasilnih, krvavih i neljudskih epizoda naše povijesti koje je bolno iskusio naš narod, bogme i drugi narodi koji su kroz povijest živjeli s nama ili uz nas

Neki, namjerno i potpuno pogrešno ističu da su ubijeni jer su bili Hrvati i domoljubi. Istina je drukčija i ona se ne smije prešutjeti.

Mnogo je ljudi ubijeno, posebno iz današnje perspektive, za tolika ubojstva nema opravdanja. Istina, perspektiva onog vremena sigurno je za mnoge bila drukčija, opterećena strašnim zločinima koje su počinili okupatori i njihovi kvislinzi, ustaše, četnici i ostali, opterećena tada drukčije percipiranom ”pravednom” osvetom, međunarodnim okružjem, činjenicom da u tadašnjoj Jugoslaviji rat nije bio dovršen. Ustaše nisu položile oružje kada su to trebale.

Načelno, zaista nema razloga da, prije sviju, obitelji ubijenih, ne pokažu svoju tugu i žal za ubijenim članovima svojih obitelji. Nimalo ne bi trebalo biti sporno ni da vjernici i njihova Crkva mole za njihove duše i sve drugo za što ljudi mole u takvim prilikama.

Da, sve to ne bi bilo ili ne bi smjelo biti sporno da nije konteksta, povijesne istine koja se izvrće, opasnih političkih poruka koje se šalju, skrivenih i opakih političkih ciljeva koji se proturaju korištenjem idealizirane ”hrvatske žrtve”.

Ukratko, komemoracija Bleiburga pod državnim pokroviteljstvom najmanje je komemoracija. Ona je snažna politička poruka u funkciji povijesnog i političkog revizionizma, u funkciji rehabilitacije ustaštva, jačanja nacionalizma i političke desnice.

Zašto je to tako?

Zato jer se politički kontekst, i onaj s kraja Drugog svjetskog rata, i onaj današnjeg trenutka izvrće ili maliciozno prešućuje. Nedostaje istina.

Istina da su ustaše i njihovi sudruzi stradali na kraju rata bili sluge Hitlera i Mussolinija, da su sudjelovali u Holokaustu, da su na najstrašnije načine pobili, ne samo u Jasenovncu, stotine tisuća ljudi, ne samo Židova, Srba i Roma, najvećih stradalničkih skupina, već i ogroman broj Hrvata koji s njima nisu dijelili genocidni politički projekt.

Istina je da su Pavelić i njegove ubojice, neki i sadističke ubojice, pobjegli i ostavili navodno njihov narod, mnoge od njih natjerali i naveli da im budu svojevrsna dimna zavjesa u bijegu od odgovornosti za zločine, da su nastavili rat i nakon kapitulacije svojih mentora i službenog kraja svjetskog rata.

Da, time su, kao i uključivanjem civila u svoju kolonu koja se i dalje borila, prekršili elementarne odredbe međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Govori se o tzv. hrvatskoj vojsci, eufemizmu za ustaše. To je fasada za veliku laž. Ustaše su bile manjina hrvatskog naroda, puno ga je više bilo u partizanima. Partizani su bili hrvatska vojska, nikako ustaše.

Da, valja istaći da komemoracija ljudi od kojih su mnogi odgovorni za strašne zločine nije iskrena i moguća bez da se sjetimo i njihovih žrtava.

Posebno je zgodno da je Hrvatski sabor pokrovitelj ”komemoracije” kojoj je na čelu Počasni bleiburški vod, a na čelu toga voda je čovjek osuđen u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog brutalnog ubojstva.

Načelno, zaista nema razloga da, prije sviju, obitelji ubijenih, ne pokažu svoju tugu i žal za ubijenim članovima svojih obitelji. Nimalo ne bi trebalo biti sporno ni da vjernici i njihova crkva mole za njihove duše i sve drugo za što ljudi mole u takvim prilikama

Kako se našao na slobodi, kako je bio uključen u rad državnih tijela, kakva mu je prošlost, kako je bio optužen za otimanje i zlostavljanje ljudi u Hrvatskoj, i zašto je postupak otišao u zastaru, posebna je tema.

Komemorirati žrtve bleiburških događaja, bez uvažavanja i jasnog ekspliciranja konteksta, kako to čini Plenković i društvo, Katolička crkva i desni politički krugovi, besramna je manipulacija.

Kancelarka Merkel, pa i predsjednik Milanović, stvari su postavili u ispravan kontekst.

Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik.

Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka. Samo HDZ ne zna. Ni pridružene mu ustašofilne ultradesne stranke. Ni Crkva.

Posebno je opasno kada se to ”ne zna” prakticira u multietničkom Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, koja je opako osjetila posljedice ustaškog režima, državi koja je, na žalost, i danas opterećena etničkim netrpeljivostima i politikama koje su odgovorne za stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u ratu koji i ova generacija pamti.

Opasno je i neodgovorno. Ili je dio političkog koncepta koji želi destabilizirati BiH.

U svakom slučaju, kad se priča stavi u suvremeni kontekst, ne više samo puzajuću već i otvorenu rehabilitaciju ustaštva (i četništva, što čine u Srbiji), nazivanja ulica i institucija po ustašama, korištenje ustaške i četničke ikonografije, masovnog rušenja antifašističkih spomenika, nipodaštavanja antifašizma, falsificiranja povijesti i stvaranja slike o ustašama kao hrvatskih (i četnika kao srpskih) domoljuba, a partizana kao zločinaca, potpuno je jasno o čemu se radi.

Kako sam kao hrvatski predsjednik rekao još davno u Jeruzalemu, a i puno puta u Hrvatskoj, ustaška je zmija još tu, prijeti, sikće i jača.

Na komemoraciju u Sarajevu nisu reagirali samo navodne domaće komunjare i mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog, već i mnoge europske institucije.

Pogledajte gdje su na dan mise bili europski veleposlanici u BiH, na misi ili na odavanju počasti žrtvama ustaša?

Kardinal Puljić je ozbiljno pogriješio držeći misu (i) za ustaše u centru grada i države koji su toliko propatili od njih. I ne treba se skrivati katoličkim pravom, štoviše, potrebom da se moli za duše svih pokojnika.

Da je tako, u sve ove godine svoje službe barem bi se, kao pravi bosansko-hercegovački domoljub i Hrvat sjetio održati misu, recimo, za cvijet hrvatske mladosti, Dalmatince, većinom katolike izginule na Sutjesci.

Govori se o tzv. hrvatskoj vojsci, eufemizmu za ustaše. To je fasada za veliku laž. Ustaše su bile manjina hrvatskog naroda, puno ga je više bilo u partizanima. Partizani su bili hrvatska vojska, nikako ustaše

Eto, ta je bitka, u kojoj su na strani fašista, jer su fašisti i bili, sudjelovale i ustaše, započela baš 15. svibnja 1943.

Ili, kako se to nije sjetio da je i dio logora Jasenovac na kojemu su mnogi nevini pobijeni u njegovoj BiH? Pa što nije otišao i tamo pa molio i za njihove duše?

Često se drže i mise za svećenike koje su pobili partizani. Razumljivo. Ali, uvijek, bez spominjanja da su mnogi od njih, čak i s oružjem u ruci, bili dio ustaštva. Bilo je i časnih svećenika partizana. Za njihove duše, koliko znam, nikada nije bilo mise.

Priča o Drugom svjetskom ratu, zato nije samo priča o povijesti. Puno više, ona je priča o našoj sadašnjosti i budućnosti.

Kako smo krenuli, naša budućnost mogla bi biti ista kao i jedna od onih nasilnih, krvavih i neljudskih epizoda naše povijesti koje je bolno iskusio naš narod, bogme i drugi narodi koji su kroz povijest živjeli s nama ili uz nas.

Tu brigu za budućnost pokazali su i prosvjednici protiv bleiburške mise duhovitim zazivanjem Valtera. Valter brani Sarajevo! Valtere, Valtere, gdje si više, ne treba te samo Sarajevo!

.

Objavljeno autograf.hr, 18.05-2’2′., https://www.autograf.hr/valtere-valtere-gdje-si-vise-ne-treba-te-samo-sarajevo/, pristupljeno 09.06.2020.

Odgovori