MILANOVIĆEV STRAH OD DEŽULOVIĆ RAGNARA
13 srpnja, 2021
Godišnjica smrti Mata Jerinića
23 srpnja, 2021

USTAŠKI ZLOČIN NA RUDINAMA U SRPNJU 1941

Naredba Ustaškog stožera u Dubrovniku od 25. lipnja 1941. godine, koju je s neizbježnim „Za Dom Spremni“ potpisao Ivo Rojnica, prethodila je i stravičnom zločinu na Lisačkim rudinama početkom srpnja 1941. godine

Prolazi osamdeset godina od početka Drugog svjetskog rata i fašističke okupacije te početka narodnog ustanka i NOB-e u prostorima neslavno poražene vojske Kraljevine Jugoslavije. Fašizam i rat, ta poguba ljudske naravi donijeli su i na dubrovačko područje vlast okupatora i marionetske NDH i s njima zebnju, strah, teror, zatvore logore, krv i smrt, ali i odlučnost naroda da se tome suprotstavi i bori za svoju slobodu. Sva pogubnost ustaške strahovlade pokazala se naročito stravičnim zločinom izvršenim početkom ljeta 1941. godine. U sjećanje na žrtve ustaškog zločina na Lisačkim rudinama u Dubrovačkom primorju i na sve žrtve fašizma od pojave tog zla među ljudima pa do današnjih dana, objavljujemo tekst prema knjizi „Dubrovački kotar u NDH“ autora dr. Franka Miroševića, izdane 2016. godine u biblioteci „Da se ne zaboravi“, Udruge antifašista Dubrovnik.

Početkom srpnja 1941. Dubrovnik i dubrovački kotar potresao je strašan ustaški zločin koji se dogodio na Lisačkim rudinama u stonskom zaleđu. U noći između 2./3. srpnja skupina dubrovačkih ustaša na čelu s Antom Duževićem uhitila je grupu građana, uglavnom Srba. Odvezli su ih autobusom do Rudina i tu ih usmrtili na stravičan i svirep način. Među ubijenima su bili Jovo Pravica, željeznički strojovođa; Milan Vučić, posjednik; Ivo Lečić, mesar; Božo Batinić,

pomorski kapetan; Jozo Marić, obućar; Risto Kosović, vozač; Jovo Medan, trgovački pomoćnik; Murat Hajdarhodžić, gostioničar, Marko Iličković, gostioničar, te iz Metkovića Vasilije Kovačina, pravoslavni svećenik, Boško Popovac, trgovac i Mirko Popovac, učitelj, koji je uspio pobjeći dok su uhićene provodili u Ston. Međutim, ubrzo je ponovno uhićen, izubijan i živ bačen u provaliju kod Brsečina. Toga dana je uhićen i ubijen Ranko Mladenović, žandarski podnarednik iz Trebinja.

Zločin je izvršen prema naređenju Ustaškog stožera, stožernika Iva Rojnice i logornika Mladena Kaštelana. Na čelu s ustaškim poručnikom Antom Duževićem egzekutori su bili ustaše Đuro Ivković, Vlaho Matičević, Marčelo Brkan, Marko Kujundžić, Ante Miletić, Simo Vučić, Đoko Bartulica, Ivo Lise i Ivo Juvančić. Taj svirepi zločin je među Dubrovčanima je izazvao mučan odjek. Smatralo se da su tim zločinom ustaše konačno skinuli masku i pokazali se u pravom svjetlu. Taj ogavni čin utjecao je da su se trezveniji i objektivniji pristaše HSS-a pacificirali iako su dotad sa simpatijama gledali na NDH-u. Veliki župan Ante Buć u Zagrebu je prosvjedovao protiv toga zločina kod ministra unutarnjih poslova Andrije Artukovića, ali bez rezultata. Dapače, Ante Dužević je zbog toga velikom županu prijetio likvidacijom, ako mu stane na put. Župan je o velikom zločinu izvijestio i Ministarstvo unutarnjih poslova, ali bez uspjeha Ove pojave  svi čestiti Hrvati otvoreno i žestoko osuđuju. Narod je počela zahvaćati zebnja i tjeskoba.

Ekshumacija žrtava umorenih na Lisačkim rudinama opisana je u dokumentu br. 1561 Arhivskog fonda Službe državne sigurnosti (SDS-a) Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (RSUP-a) koji je pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Između ostaloga se navodi sljedeće: Početkom srpnja 1941. godine ekshumaciju su dozvolili rodbini ubijenih u Rudinama nedaleko Stona. Leševe je sredinom rujna 1941. iskopala posebna imenovana komisija. Pronađeno

je 11 tijela) ruku vezanih na leđima, potpuno unakaženih, a neki su leševi bili izrezani na komade. Talijani su zahtijevali da se leševi prebace na dubrovačko groblje i pokopaju, ali su se vlasti u Dubrovniku na čelu s logornikom Kaštelanom, tome oštro suprotstavile. I veliki župan bio je protiv toga. Kad su žrtve htjeli prevesti u Dubrovnik i ondje ih sahraniti, to je, i pored intervencije spomenutoga talijanskog generala, zabranio veliki župan Buć, bojeći se revolta naroda jer su mnogi Dubrovčani čuli o krvavom zločinu na Rudinama. Stoga su mrtvačke sanduke s leševima odvezli do Zavale u Popovu polju i položili ih u jednu jamu na tamošnjem groblju.

U Dubrovniku je 4. kolovoza 1941. godine uhićeno 46 dubrovačkih Srba, Židova i nepoćudnih Hrvata. Među njima su se našli i najistaknutiji članovi prijeratnog dubrovačkog HSS-a: profesor Roko Mišetić i ing. Frano Kolumbić. Uhićen je i suradnik komunista, odvjetnik Mato Jakšić. Međutim, njihovu deportaciju u logore spriječili su Talijani.

Velika župa Dubrava 10. kolovoza obavijestila je kotarske oblasti i Predstojništvo gradskog redarstva da najžurnije provedu pritvaranje svih Židova i Srba pravoslavne vjere koji su poznati po svom ranijem radu i držanju kao komunisti ili koji su istinski skloni tomu pokretu. Slijedom toga veliki župan Buć objavio je priopćenje u kojemu je naveo da će se iste mjere poduzimati i protiv komunista drugih vjeroispovijedi, s time da se i takvi pridrže u zatvoru. Na kraju priopćenja navodi sljedeće: Srbe i Židove pritvorene i komuniste ima se smjesta otpremiti u sabiralište Gospić čim za ovo dobijete od ove Župe odobrenje, a ostale pritvorene komuniste, zadržati do daljnjeg u zatvoru. Predstojništvo Gradskog redarstva trebalo je velikom županu dostaviti spisak uhićenih osoba.

Ustaška obrambena služba, kao dio Ustaškog stožera Velike župe Dubrava, objelodanila je 13. kolovoza Opći proglas prema kojemu su Srbi i Židovi s područja Gruža i Grada morali u određenom roku predati svoje automobile, kamione, motocikle, pisaće strojeve, aparate za umnožavanje, tiskarske boje, motorne čamce svih vrsta, gondole (sandoline), pogonski materijal za motore (benzin, naftu, ulje za podmazivanje), dijelove motora, sav pribor za popravak i servisiranje motornih kola, gume svih vrsta za bilo koja vozila, jahaći pribor, svaki i najmanji dio vojničke opreme i oružja (hladnog i vatrenog), matrice, papir za umnožavanje, fotoaparate, kinokamere, kinoprojektore, dalekozore i itd.

Dužević je i dalje kontinuirano nastavljao s likvidacijama, pri čemu sudjeluje i Đuro Ivković, rukovoditelj UNS-a u Velikoj župi Dubravi.318 Veliki župan Ante Buć obavještava MUP da Dužević i Ivković stupaju u ortakluk i svakodnevno vrše sve veća nasilja. Zajedno s Rojnicom i Kašelanom pripremaju plan za potpuno preseljenje Srba iz Velike župe Dubrave. Pretpostavlja se da su razgovarali s njemačkom komandom u Srbiji da se nekoliko tisuća Slovenaca iz Srbije preseli u

istočnu Hercegovinu, a da se Srbi s tog područja presele u Srbiju. To nije realizirano zbog talijanske reokupaciji Velike župe Dubrave početkom rujna 1941. godine.

Opisano stanje, ustaški pogromi koji su prerasli u masovne zločine i ukupna atmosfera na području Velike župe Dubrave, kod srpskog stanovništva u istočnoj Hercegovini izazivalo je strah i zebnju. Zbog toga seosko stanovništvo na tome području već od lipnja 1941., osobito nakon kolovoza iste godine, nije ostajalo u kućama ili oko njih kada bi onud prolazile ustaške ili žandarmerijske ophodnje. Srpsko stanovništvo opiralo se razoružavanju, bježali su u šume i napadali domobranske i ustaške postrojbe i oružnike. Tako se među tim stanovništvom stvaralo raspoloženje za oružani otpor. Sve se to poklapalo s akcijom KPJ-a, koja je počevši od 22. lipnja 1941. pozvala na oružanu borbu protiv nacifašističkih okupatora i njihovih ustaških saveznika.

Odgovori