Brunica RADELJEVIĆ
svibanj 25, 2017
Melita VRSALJKO: Jasenovac godišnje posjeti tek 13 škola, a Oradour u Francuskoj, gdje su SS divizije ubile 642 osobe, 50 tisuća učenika
svibanj 26, 2017

Otrgnuto od zaborava – STJEPAN FILIPOVIĆ (27. siječnja 1916. – 22. svibnja 1942.) – NARODNI HEROJ KOJI JE TRI PUTA UBIJEN

Narodni heroj Stjepan Filipović je tri puta ubijen, sva tri puta izdajnički i kukavički

Stjepan Filipović rođen je u Opuzenu kao treće od petero djece Antuna i Ivke Filipović. U njegovoj biografiji navodi se ime Stipan (u rodnim dokumentima), Stjepan (u Hrvatskoj) i Stevan-Stevo (u Srbiji gdje je proveo jedan dio života do smrti). U ratu su ga zvali i Stevo kolubarac (bio je borac Kolubarske čete). Rano ostaje bez roditelja i spoznaje svu težinu života radničke klase. Školovanje i borba za preživljavanje njegove obitelji vodili su ga od rodnog Opuzena preko Mostara, Županje, Kragujevca, Užica, Smederevske Palanke, Kruševca do Valjeva. Završio je bravarski zanat. U ranoj mladosti, 1933. godine, uključuje se u radnički pokret i sindikate, sudjeluje u prosvjedima i drugim sindikalnim aktivnostima, zbog kojih je, osuđivan na kazne zatvora i ostajao bez posla.

Vlast ga 1940. godine osuđuje na tri mjeseca zatvora uz protjerivanje u rodni Opuzen. Ilegalno se vraća u Srbiju i iste godine postaje član Saveza metalskih radnika Jugoslavije i član KPJ. Po saznanju da ga traži policija i da će opet biti uhapšen, zbog ilegalnog revolucionarnog rada početkom srpnja 1941. odlazi u partizane u Kolubarsku partizansku četu. Ističe se hrabrošću u borbenim akcijama. Suborac je legendarnog narodnog heroja Žikice Jovanovića Španca. U Kolubarskoj četi, Mačvanskom i Pocerskom bataljonu vrši rukovodne vojne i političke dužnosti. Dobija i pohvalu Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (GŠ NOVJ). Dižući ustanak i popularizirajući narodnooslobodilački pokret, na narodnim zborovima poziva na oružani otpor okupatoru i njegovim slugama.

U noći između 23/24. prosinca 1941.u selu Trbosilju upada u četničku zasjedu. Četnici ga predaju ljotićevcima, a oni nakon dugih mučenja Nijemcima. Prolazi zatvore i logore uz ispitivanja, torture i zvjerska mučenja, ali ga Nijemci ne uspijevaju pridobiti za suradnju. Ponosno priznaje da je komunista i partizanski komandant, a na ostala pitanja i okolnosti daje lažne podatke ili šuti. U zatvorima je velika pomoć i podrška uhapšenim drugovima. Savjetuje ih je kako se držati pred neprijateljem i podnositi okrune torture. Njegovi preživjeli drugovi i suborci kažu da im je u najtežim trenucima često govorio: “komunista mora biti najsnažniji baš u najtežim trenucima, mora prkositi gadovima, jer mi se borimo za najpošteniju i najplemenitiju stvar koja će sigurno pobijediti”. Opisuju ga kao druga željnog znanja, nježnog i pravednog, odlučnog i hrabrog s izraženim organizacionim i motivacijskim sposobnostima.

Poslije zvjerskog mučenja, Gestapo ga predaje Vermahtu radi oporavka i javnog pogubljenja vješanjem. 20. svibnja 1942. godine stigla je Srpskoj državnoj straži u Valjevo naredba njemačkog generala Paula Badera, glavnog zapovjednika okupatora za Srbiju, za izvršenje smrtne kazne nad Stjepanom Filipovićem. Objavljen je Proglas na srpskom i njemačkom jeziku za “javno vješanje” na pijaci u Valjevu, na pazarni dan 22.svibnja 1942. godine u 11 sati. Vješanje će izvršiti četnički dobrovoljci. Nakon što su, kao čin ulijevanja straha i slamanja slobodarskog duha, nacističke sluge podigli vješala, Nedićeva Srpska državna straža od 10 žandara u pratnji Nijemaca provode ulicama Valjeva lancima vezanog Stjepana Filipovića. On uzdignuta čela kliče slobodi, narodnim oslobodiocima, proklinje fašiste i izdajnike naroda. Hrabar i pun prkosa dolazi na trg na kojem je oko tri tisuće ljudi. Pod samim vješalima kliče: “Dole germanske horde, dole izdajnici naroda, smrti se ne plašite, ona nije ništa, to ćete vidjeti za nekoliko trenutaka kada ja budem umirao, nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!” Odbija da mu žandar stavi omču oko vrata,već to radi sam, penje se na zadnju stepenicu ispod vješala, širi visoko ruke, stiska pesnice, okreće se narodu i nastavlja vrijeđati Hitlera, veličati partizane, Crvenu armiju, komunizam. U pokušaju da nogom udari njemačkog vojnika okliznuo se, omča se zategla.

Nakon ovog događaja i poniženja koja im je pred tisućama prisutnih priredio hrabri Opuzenac, Nijemci su zatražili da se ukine pravo osuđenicima na riječ – posljednju želju prije pogubljenja i prestane s javnim izvršavanjem smrtne kazne.

Tako je Stjepan Filipović otišao u antifašističku povijest. Grob mu je ostao nepoznat. Uz “Spomenicu palom borcu” nosilac je “Ordena zasluga za narod Prvog reda”. a 14. prosinca 1949. godine proglašen je Narodnim herojem. Herojstvo i prkos prema okupatoru ovog simbola svjetskog antifašizma trajno je obilježen u poemama, pjesmama, slikama,dokumentarnim filmovima, knjigama, novinskim člancima, kazališnim predstavama, amblemima, poštanskim markama, spomen bistama, spomen pločama, monografijama. Njegovo ime nosile su brojne škole, ustanove, domovi učenika, odmarališta, radne organizacije, KUD-ovi, udruženja građana, ulice, trgovi, ratni brodovi. Njemu u čast podignuta su dva velebna spomenika: u Valjevu 1960. godine, autora Vojina Bakića, i u Opuzenu, 1978. godine, djelo autora Stjepana Gračana i Mira Vuca. Rodna kuća Stjepana Filipovića u Opuzenu proglašena je 1975. godine spomenikom kulture. Opuzen film festival uveo je 2011. godine kao nagradu festivala kipić najpoznatijeg Opuzenca Stjepana Filipovića s uzdignutim rukama. Ulaz u zgradi Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku krasi kao simbol otpora fašizmu u prirodnoj veličini povijesna fotografija sa uzdignutim rukama Stjepana Filipovića pod vješalima, pred pogubljenje.

Na žalost dio sjećanja na hrabrog Opuzenca oskrnavljen je devedesetih godina prošlog stoljeća. (kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj).

Narodni heroj Stjepan Filipović je tri puta ubijen, sva tri puta izdajnički i kukavički.

Prvi put izdan, mučen i prije sedamdeset pet godina, 22. svibnja 1942. godine, obješen od strane četnika, njemačkih okupatora i srpskih izdajničkih vlasti.

Drugi put 17./18. srpnja 1991. godine, pod okriljem noći miniranjem njegovog spomenika u Opuzenu od strane poznatih, a samo za vlast i policiju ” nepoznatih izvršilaca”.

Treći put u rujnu 2010. godine vandalskim i nezakonitim rušenjem spomen područja po nalogu rukovodstva Grada Opuzena, uz suučesništvo nadležnih državnih organa.

Tako su opuzenski HDZ i njegovo gradsko rukovodstvo “odali počast” svom svjetski poznatom sugrađaninu, Hrvatu Stjepanu Filipoviću, simbolu antifašizma i njegovoj dvojici braće koji su u NOB-i položili život za slobodu. Šimun je strijeljan u Kragujevcu 19. listopada 1941. u odmazdi njemačkih okupatora prema stanovništvu, Nikola se 1941. godine priključio partizanima i bio borac Kragujevačkog partizanskog odreda, poginuo je na Zelengori u svibnju 1943. godine kao borac Prve proleterske brigade.

Palim borcima zahvalili su se kako su jedino znali – dinamitom i buldožerima.

Narod je odavna rekao “Čime se pametni ponosi, toga se budala stidi”. Problem je u činjenici što tih budala, kada je antifašizam u pitanju, ima podosta, i to na odgovornim dužnostima na svim nivoima vlasti. Zaslijepljeni ustašonostalgijom, balkanskom nekulturom, oskudnim obrazovanjem i mržnjom nisu svjesni činjenice da legende ne umiru vješanjem, miniranjem, provođenjem buldožer domoljublja. Legende i uspomena na njihovo herojsko djelo žive vječno. Za razliku od njihovog kukavičluka, Stjepan Filipović je primjer hrabrosti i putokaz kako se drži pred neprijateljem, uvjeren u ideale za koje se bori, ostaje hrabar i nepokolebljiv do zadnjeg trenutka, poziva narod na otpor neprijatelju i domaćim izdajnicima. Ovaj hrabri i neustrašivi borac, vrstan organizator otpora, strah i trepet neprijatelju, ne bi mogao ni u snu sanjati da će u njega “pucati” njegovi sugrađani, zadojeni mržnjom i nadahnuti ideologijama i režimima poraženim u Drugom svjetskom ratu.

O rušenju spomen područja i spomenika Narodnog heroja Stjepana Filipovića u Opuzenu mnogo je napisano. Vlasti, od grada Opuzena, preko Županije do Ministarstava kulture, javno su pod pritiskom antifašista i u strahu od reakcije međunarodne javnosti iznijeli mnoštvo laži i obećanja, kako o nezakonitom rušenju Spomen područja, tako o obnovi istog na drugoj lokaciji u Opuzenu. Lažnim iskazima su se uspjeli izboriti i za odbacivanje kaznene prijave protiv “nepoznatih počinitelja“ vandalskog čina rušenja, koju prijavu je podnijela strane Zajednica udruga ABA Dubrovačko-neretvanske županije.

Ostaje nam jedino nada da će se Republika Hrvatska jasno i nedvosmisleno odreći mračne prošlosti, poštovati i ponositi se ljudima poput Stjepana Filipovića, čuvati i pronositi taj svijetli primjer borbe za slobodu vlastitog naroda. Očekujemo da će brojni “europsko orijentirani” demokrati u hrvatskoj vlasti na svom europskom putu zaštititi sjećanje na žrtve fašizma i doprinos koje je Hrvatska dala u pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Možda na tom putu otkriju i nekog, barem jednog, od rušitelja oko tri tisuće spomenika i spomen obilježja iz tog perioda naše slavne povijesti. Za dosadašnji odnos može ih biti sram. Dok Spomen park Narodnog heroja Stjepana Filipovića i ne samo njega ne vrate na ponos Hrvatske, povijest će ih svrstavati među iste one koji su ga izdali, dali pogubiti i pogubili 22. svibnja 1942. godine u Valjevu, ali i one koji su kukavički i podlo uklonili sjećanje na njega u rodnom Opuzenu.

                                                                              Branko Grošeta

Odgovori