Hrvatska bez elite. Piše Marinko ČULIĆ, portalnovosti.com
2 ožujka, 2019
POČAST KATI RADELJEVIĆ
2 ožujka, 2019

Ne možemo čekati da popovi postanu marksisti: raskid ugovora! Piše Željko POROBIJA,

Željko Porobija

Željko Porobija

Da je pedofilija u Katoličkoj crkvi sveprisutna, gorka je istina koju više ne pokušavaju izvrdati ni njezini najjači apologeti. Jasno je to i samom vrhu Crkve – ili su barem htjeli ostaviti dojam da im je jasno – pa su organizirali i cijeli skup ne bi li se krenulo u rješavanje problema.

114 predsjednika biskupskih konferencija iz cijelog svijeta zajedno s domaćim snagama vatikanske kurije vijećalo je o tome što bi trebalo učiniti po pitanju ove strašne i duboko uvriježene pojave.

Da odmah budem jasan, ja nisam naivac koji misli kako je pedofilija specifično crkveni problem. Pedofila doista ima posvuda, a jako se vole pojavljivati u onim zanimanjima koja im omogućavaju pristup djeci. Ima ih po školama, vrtićima, bolnicama – čime, naravno, ne impliciram da ih ima baš u vašoj školi, itd.

Ipak, crkveni je specifikum bio sustav zataškavanja, koji je zaštitu pedofila doveo do razine ličkog medvjeda.

I odmah moram napomenuti jednu za mene ključnu stvar – iako sam oduvijek celibat smatrao plodom krive teologije i potpuno pogrešne antropologije, ne mislim da je on u bilo kom smislu uzrok pedofilije

I odmah moram napomenuti jednu za mene ključnu stvar – iako sam oduvijek celibat smatrao plodom krive teologije i potpuno pogrešne antropologije, ne mislim da je on u bilo kom smislu uzrok pedofilije.

Znam da je to mišljenje prilično usamljeno među suvremenim ateistima, ali je zdravorazumski reći da ljudi lišeni seksualnog kontakta maštaju o svojim spolnim preferencijama, a ne o djeci. Nikada o djeci, ukoliko ste normalni.

Uglavnom, ako mene pitate u čemu je tajna tolike raširenosti pedofilije baš u Crkvi, onda ću jednostavno reći – u sustavu zataškavanja koji je omogućio da se pedofili osjete sasvim zaštićeno unutar crkvenih skuta.

O tom zataškavanju na skupu u Vatikanu najotvorenije je govorio njemački nadbiskup Reinhard Marx. Čovjek zvučnog prezimena još jednom je pokazao koliko je Crkva u Njemačkoj otvorenija i naprednija od najvećeg dijela Katoličke crkve. Svaka sličnost s ”Crkvom u Hrvata” je više nego slučajna.

Uglavnom, kardinal Marx je pozvao na obznanjivanje slučajeva i svih legalnih procedura. Meni je osobno najzanimljiviji njegov prijedlog da se pravni sustav Crkve prilagodi javnim standardima. Moram priznati da mi nije sasvim jasno što se točno pod time misli i volio bih od nekog učenijeg ekleziologa čuti tumačenje. I koje to točno dokumente o legalnim procedurama Marx smatra da treba objaviti – one pred crkvenim ili one pred državnim sudovima.

Jedino što bi stvarno imalo smisla bilo bi da se svećenike pedofile tretira kao i bilo koje pedofile – da zbog nedjela obavezno idu u zatvor.

To se dogodilo australskom kardinalu Pellu, a treba slijediti bilo kom pedofilu unutar ili izvan Crkve.

Meni ta misao nekako nedostaje u onom popisu mjera koje je predložio kardinal Marx. Ako je problem samo u mom nerazumijevanju onoga što je rekao, onda neka mi netko stručniji na to ukaže.

Jer, ako je Marx mislio i na tu metodu rješavanja problema, onda Crkva jednostavno treba postati ”marksistička”, pa možemo očekivati i nekakvo svjetlo razuma na kraju mračnog i predugog tunela pedofilije.

Njemački mediji su pratili tijek ovog skupa i ocijenili da je on stigao prekasno.

Ali ako bi Crkva u Njemačkoj i mogla – makar s debelim zakašnjenjem – krenuti tim grbavim i uzanim putom (kojim malo njih ide), čini se kako Katolička Crkva u RH i ona u BiH i dalje samo ostaju na načelnoj moralnoj kritici zla unutar vlastitih redova, nespremne da bilo što konkretno poduzmu.

Dovoljno je samo čuti nedavnu presicu vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, koji se zahvaljuje Bogu što je u njegovoj nadbiskupiji bilo malo takvih slučajeva. Nema brojke, nema imena, samo podatak ”malo” – štogod to kome značilo. I napomena kako je to otišlo Kongregaciji za nauk vjere.

Uglavnom, ako mene pitate u čemu je tajna tolike raširenosti pedofilije baš u Crkvi, onda ću jednostavno reći – u sustavu zataškavanja koji je omogućio da se pedofili osjete sasvim zaštićeno unutar crkvenih skuta

I kako će tek onda razmisliti o eventualnom predavanju pedofila predstavnicima zakona?

A sve to na kraju kardinal zakucava riječima kako je Crkva ”prva i jedina koja hrabro pristupa tim stvarima, zloporabi djece”.

Toliko hrabro da pedofili neće nikada vidjeti ni suda javnosti ni suda države. A možda ni crkvenog suda, jer nitko ne jamči da će se protiv njih poduzeti bilo kakve mjere.

Ne hrabri ni reakcija teologa Tončija Matulića, koji se više brine za to da Crkva financijski ne strada krenu li zahtjevi za odštetom.

Tu Matulić, koji je prethodno pokušao pedofiliju u Crkvi svesti na otprilike normalni sociološki uzorak ove pošasti izvan Crkve, samoproturječno priznaje da je u nekim dijelovima Crkve u svijetu pojava već postala pandemijska.

Stoga je i on spreman moralno osuditi zlo, ali ne i dati novac. A čini mi se da on ne bi, primjerice, pristao na to da Crkva od države dobije moralnu potporu namjesto ogromne mase novčanih sredstava.

Ne veseli ni to što je Matulić spreman protumačiti pedofiliju među svećenicima kao posljedicu neuspjeha njihovog pokušaja da dostignu etički ideal.

Po tome ispada da su oni pali u zlo u najboljoj namjeri (dok su, dakako, oni drugi pedofili jednostavno zli po sebi).

Na liniji takvog razmišljanja je i Papino lamentiranje nad svećenicima kao žrtvama Sotone – što je jedva mali pomak u odnosu na ne tako davno traženje krivca u kulturi Woodstocka i slobodne ljubavi.

Ili je slijedilo čak i neumno okrivljavanje homoseksualaca, kao da bi sklonost prema odraslim osobama istoga spola trebala nekim putem dovesti do sklonosti prema djeci.

Doduše, Matulić je barem spremniji od Puljića da se pedofile pošalje na sud i u zatvor.

Ovdje treba napomenuti kako prema Vatikanskim ugovorima takvu mjeru može odobriti tek uprava Crkve, pa su organi reda nemoćni dok se takvo odobrenje ne izda. Stigne li takav zahtjev kardinalu Puljiću, on će uputiti na nesređenost BiH pravosuđa i kriminalna djela svećenika poslat će isključivo u Vatikan.

Nemojte naivno misliti kako je Puljićevo mišljenje među našim (nad)biskupima usamljeno; vrlo je upitno je li Crkva uopće spremna na radikalno rješavanje problema. Ili je dovoljno to što se zahvalila Bogu na malo slučajeva (odnosno, malo prijavljenih slučajeva, da budemo precizniji).

Ne veseli ni to što je Matulić spreman protumačiti pedofiliju među svećenicima kao posljedicu neuspjeha njihovog pokušaja da dostignu etički ideal

Iz svega ovoga meni se čini da je Crkva još daleko od toga da krene stopama kardinala Marxa (a još manje njegovog slavnijeg prezimenjaka).

I vrlo je upitno isplati li nam se toliko dugo čekati da i njima jednom svane kako se za pedofiliju mora ići u zatvor, bez obzira na to je li počinitelj neki svećenik, ili učitelj ili lokalna vucibatina.

Ako mislimo zaštititi svoju djecu, onda bi jedna od mjera trebala svakako biti i raskid ”Vatikanskih ugovora” koji svećenicima daju zaštitu pred snagama reda, a sve zbog navodnog straha od ponavljanja komunističkih progona klera.

Australske snage zakona pokazale su kako treba postupati sa svakim gnjusnim počiniteljem. A onda neka Crkva unutar debelih vatikanskih zidina razmišlja je li za sve kriv Sotona ili jedan iznimno perfidno i zloćudno postavljeni sustav.

O svom trošku, a ne za naše novce, naravno.

.

Objavljeno autograf.hr, 01.03.2019., http://www.autograf.hr/ne-mozemo-cekati-da-popovi-postanu-marksisti-raskid-ugovora/, pristupljeno 02.03.2019.

Odgovori