Otrgnuto od zaborava – STJEPAN FILIPOVIĆ (27. siječnja 1916. – 22. svibnja 1942.) – NARODNI HEROJ KOJI JE TRI PUTA UBIJEN
25 svibnja, 2017
Budimir LONČAR: TITO – NE DIKTATOR, NEGO REVOLUCIONAR
26 svibnja, 2017

Melita VRSALJKO: Jasenovac godišnje posjeti tek 13 škola, a Oradour u Francuskoj, gdje su SS divizije ubile 642 osobe, 50 tisuća učenika

 „Ovaj krug mržnje nikad se neće prekinuti.  Samo se veličaju heroji, a ni riječi o zločincima. Ne znam tko je gluplji, Srbi ili Hrvati, majke mi! Šokiran sam time da se netko protivi jednoj ovakvoj inicijativi i ideji“, rekao je 62-godišnji branitelj na simpoziju „Sjećanje na civilne žrtve rata“, održanom u Petrinji, na kojem se raspravljalo o mogućnosti osnivanja takvog muzeja u tom gradu.

Reagirao je na protivljenje drugih branitelja kojima se ideja baš ne sviđa. „Jesam li ja, ratni invalid, pet godina prolijevao krv da bi vi iz Inicijative tu mogli prodavati maglu?  Što pokušavate?“, rekao je lupajući se šakom od prsa.

Obrušio se na Inicijativu mladih za ljudska prava koja je u suradnji s njemačkim Goethe Institutom te  Francuskim Institutom u Hrvatskoj, a uz potporu Elysee fonda, organizirala simpozij na temu memorijalizacije i uloge muzeja u političkom obrazovanju.

Ideja o osnivanju muzeja u gradu koji nosi ožiljke ratnih događanja iz devedesetih nije najbolje sjela predstavnicima braniteljske populacije. Tako već na samom početku Darku Dumboviću iz Koordinacije  udruga iz Domovinskog rata Grada Petrinje nije bilo jasno zašto otvoriti muzej baš u njegovom gradu kada bi to unijelo samo nemir. Kaže da je muzej potreban, ali ne u Petrinji.

Činjenice, a ne mitovi

Budući da su otišli odmah nakon što su svoje rekli, branitelji, njih desetak, nisu imali prilike čuti da je osnivanje muzeja za civilne žrtve rata tek jedna od ideja o tome kako odati počast poginulima, a sve kako bi se potaknuo dijalog o pomirenju. Simpozij je trebao poslužiti kao platforma za razmjenu iskustva identifikacije i reprezentacije u procesu memorijalizacije.

„Kako bi taj proces bio što jasniji, važno je da se memorijalni rad oslanja na činjenice koje su nesporne, a ne na legende i mitove“, smatra  Richard Jezierski, ravnatelj Centra sjećanja Oradour u Francuskoj. Gradić je to u kojem su SS divizije 1944. godine ubile 642 osobe, među kojima su bili žene i djeca. Centar, koji se u svom radu i financiranju oslanja na udruženja obitelji žrtava i proračun lokalne uprave, godišnje obiđe oko 300.000 ljudi.

„Svake godine posjeti nas 50.000 učenika, a 80 posto posjetitelja dolazi prvi put. Učenici se pola godine prije posjeta pripremaju za ono što će tamo vidjeti. Centar osigurava i osposobljavanje učitelja koji pripremaju učenike. Organiziramo razne panele i rasprave i tako mlađim generacijama dajemo alate za razumijevanje prošlosti. Surađujemo s akademijama i školama i cilj nam je da se Oradour uvrsti u program nacionalnog obrazovanja“, kaže Jezierski.

Jednako tako razmišljaju i u Memorijalnom centru Camp des Milles, bivšem logoru u kojem je zatočeno bilo 3.500  umjetnika i intelektualaca, mahom njemačkih građana koji su živjeli na području Marseillesa.  Od 1942. godine u Camp des Milles dovedeno je 2000 Židova koji su kasnije deportirani u Auschwitz.

U Centru danas djeluje međunarodno priznata UNESCO-va katedra u čijem je fokusu izučavanje građansko obrazovanje i konvergencija sjećanja.

„Obraćamo se različitim skupinama. Recimo, ministarstva šalju svoje ljude da zajedno promišljaju s nama o povijesti. Obraćamo se i učenicima, učiteljima, njih 4000 prođe edukaciju svake godine. U Camp des Millesu imamo razvijen diskurs za najmlađe, pa tako jedan postav čine samo crteži prilagođeni djeci.  Imamo i građu koja se tiče drugih genocida, što je važno kada imamo posjetitelje koji su prošli kroz neke druge nesreće i žele razgovarati o tome. Radimo i u zatvorima jer i tamo postoje fenomeni radikalizacije“, priča Christian Melka, ravnatelj Camp des Millesa.

Različite interpretacije Drugog svjetskog rata

Dok u Francuskoj memorijalni centri svake godine privlače velik broj posjetitelja koji žele što bolje razumjeti prošlost, u Hrvatskoj su oni tema dnevno-političkih prepucavanja, najviše zbog toga što ni država ni društvo nemaju jasan odnos prema događajima u Drugom svjetskom ratu.  Tako je Ivo Pejaković, v.d ravnatelja Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, rekao da se o temi logora  konstantno raspravlja, ali da je malo tih rasprava temeljeno na utvrđenim činjenicama.

Jasenovac godišnje posjeti tek 13 osnovnih i srednjih škola. Djelatnici ustanove učenicima žele prenijeti osnovne informacije o logoru, ali isto tako osvijestiti ih kako ustaški režim treba snažno osuditi. Naglasak je na suosjećanju prema žrtvama te prema svim pojedincima i grupama koje društvo etiketira kao drugačije. Upitan kako komentira postavljanje HOS-ove ploče u Jasenovcu, Pejaković kaže kako se time šalju dvosmislene poruke najmlađim posjetiteljima.

„U muzeju imamo dokumente iz doba NDH, naredbe da se ljudi zatvore u logor završavale su sa ‘Za dom spremni’. Kako sad to izgleda kada djeca na izletu pogledaju tu izložbu, a zatim odu na sladoled u mjesto Jasenovac pa vide ploču na kojoj stoji isti ustaški pozdrav?“, pita se Pejaković.

Takve situacije proizlaze iz suvremenih interpretacija Drugog svjetskog rata koje su po mnogo čemu polemične i kontroverzne, smatra Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja. One se, na kraju, reflektiraju i na odnos prema antifašističkoj baštini.

Za vrijeme SFRJ radilo je šest memorijalnih parkova, među kojima je i Petrova gora s partizanskom bolnicom i spomenikom Vojina Bakića. Godišnje bi taj lokalitet posjećivalo 60.000  ljudi, dok se danas on nalazi u zapuštanom stanju.

„Partizanska bolnica bila je jedinstvena po veličini i broju liječnika, i po činjenici da je ustaše nisu mogli otkriti iako su bili blizu. Zašto prostor nekadašnje bolnice i dalje izgleda devastiran unatoč napora lokalne zajednice, to ne mogu reći.  Barake su prepuštene na milost i nemilost vandalima. Takvo područje pretpostavlja obnovu, konzervaciju , čuvanje i memorijalni rad lišen ideoloških naslaga, koji će se pak temeljiti na promišljanju  antifašizma i njegove baštine“, kazala je Mateušić.

Promišljanje vlastite povijesti dužnost je mladih ljudi koji igraju najvažniju ulogu u procesu pomirenja. Kako je taj proces izgledao u slučaju Francuske i Njemačke pokazala je Corine Defrance iz Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja. Povjesničarka kojoj je je tema interesa francusko-njemačka pomirba kao i pomirba na europskom kontinentu, održala je predavanje o susretima njemačke i francuske mladeži čiji korijeni sežu u razdoblje između Prvog i Drugog svjetskog rata.

„Mladi su bitni u zbližavanju poslije konflikta  jer oni utjelovljuju budućnost i nisu kompromitirani. Oni, iako nisu krivi za strahote rata, nose odgovornost zbližavanja i zato ih se smješta u središte ujedinjavanja. Ako se mlade može indoktrinirati u nacionalističke svrhe, isto tako ona može biti i pokretač pomirenja“, rekla je Defrance.

Unatoč tome što su branitelji na početku izrazili nezadovoljstvo zbog ideje o osnivanju muzeja, nekoliko je starijih Petrinjaca inicijativu pozdravilo i izrazilo volju da se raspravlja o ratu. Najveća je prepreka pomirenju, kažu, činjenica da se za velik broj zločina ne zna tko ih je počinio.

„Moj muž ubijen je ovdje, u Petrinji. Ubijen je zbog toga jer je bio Hrvat i katolik. Nemam nikakav problem i mogu razgovarati sa bilo kim. I Srbi i muslimani živjeli su u mom gradu i s mnogima od njih dijelim istu sudbinu. Nisu narodi posvađani, nego politike. Već 25 godina tražim odgovore i ne znam tko je taj krvnik. Samo nailazim na zid šutnje. Nitko nije kriv i nitko ništa ne zna, kako da onda oprostim?“, rekla je jedna starija gospođa.

„Ne možemo prisiliti nikoga da oprašta,  to ne ide na silu. Ono što zagovaramo jest to da se moraju priznati žrtve radi svoje patnje. Dva su procesa bitna – prvi je priznavanje žrtava, a drugi identifikacija zločinaca. Otuda se kreće i to je ono što je bitno: poznavanje razlike između žrtve i krvnika. Upravo o tome govorimo“, odgovorila joj je Defrance.

Borba za mir

Mario Mažić, član Inicijative mladih za ljudska prava koji živi u Petrinji, kazao je da su odavanje počasti civilnim žrtvama te kultura dijaloga o prošlim događajima rada važan društveni projekt za kojeg je došlo vrijeme da se realizira.

„Moramo raspravljati o tome što zajednica ima potrebu pamtiti i čega se ima sjećati. Zato se rodila ideja o muzeju kao mjestu refleksije i sjećanja te čuvanja uspomena za buduće generacija. Svatko treba kleknuti pred civilnom žrtvom rata i pognuti glavu, neovisno o njenoj etničkoj pripadnosti. Za taj prostor dijaloga vrijedi se boriti“, rekao je Mažić.

S njim se složio Arne Hartig, voditelj Odjela za kulturu u njemačkom veleposlanstvu koji je Petrinjcima poručio da u njihov grad nisu došli kako bi nametnuli svoje modele suočavanja s prošlošću, već da im  prenesu svoja iskustva.

„Primjeri o tome kako se ponašati prema vlastitoj povijesti su neprenosivi, svatko mora svoje prakse razvijati. Ono što ostaje jest činjenica da je mir nešto za što se moramo zajednički izboriti. Trebamo dijalog koji neće stvarati nove granice, nego će ljude usmjeravati prema naprijed“, kazao je Hartig.

Je li došlo vrijeme za Muzej za civilne žrtve rata, bilo je glavno pitanje na simpoziju održanom u Petrinji u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava

Je li došlo vrijeme za Muzej za civilne žrtve rata, bilo je glavno pitanje na simpoziju održanom u Petrinji u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava
Foto: Melita Vrsaljko

Odgovori