Iz portala Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske objavljujemo tekst „Koja je prava strana?“ autorice –Marije Ašje Peuc.

Poslijeratne generacije, kao što je moja, koje su se školovale u SFRJ , osnovna znanja i stavove iz povijesti Narodnooslobodilačke borbe , Titu, partizanima i ostalim akterima 2. svjetskog rata, su stjecale na nastavnom predmetu Povijest ali i brojnim vannastavnim aktivnostima ( ekskurzije, manifestacije, državni blagdani itd.). Sada se, s veće vremenske distance i usporedbi s današnjom društvenom i političkom situacijom, očituju  nedostaci u tim nastavnim programima prije svega u neravnoteži priznavanja značaja i udjela hrvatskih partizana u odnosu na ostale nacije, premda činjenice dokazuju da je upravo njihov udio u pobjedi nad nacifašizmom najveći, a to nam je namjera dokazati ovim člankom.

          Glavne  smjernice osnovnoškolskih programa nastajale su Beogradu, u Vojno-istorijskom institutu i u centralnim komisijama Sekretarijata za obrazovanje  (saveznog ministarstva) bivše države. Jasno je da se tragalo za nekakvim zajedničkim poveznicama i naglascima, pri čemu se danas vidi da u historiografiji bivše države nedostaju bitne „kockice“ koje bi se odnosile na nacionalne povijesne događaje i osobe vezane za Hrvatsku, za Glavni štab Hrvatske, za partizanske jedinice koje su imale pretežito Hrvate… Anacionalna politika koja je na taj način ugrađena u osnovnoškolsko gradivo u pristupu velikoj i krvavoj epopeji svih naroda bivše države, ima trajne posljedice na današnju društvenu i političku situaciju u novim državama. Ono povijesno gradivo  što nije usvojeno u temeljnom obrazovanju nije ušlo u trajno sjećanje naroda  kao kolektivna memorija (koju još danas nazivaju „memovima“)  i posljedice takve krnje politike i filozofije povijesti, osjećaju se itekako u suvremenoj Republici Hrvatskoj u obezvređivanju i negiranju istine o ratu i miru, smrti i životu, herojstvu i izdajstvu, idejama slobode i kukavičluku, o tragičnoj priči koju svaki rat donosi, a posebice onaj u kojem se suprotstave pripadnici istog nacionalnog korpusa tokom 2. svjetskog rata.

              Ovim se člankom ne negira činjenica da je bratstvo i jedinstvo bilo jedan od važnih političkih ciljeva NOB-a i da je NOV  i partizanski odredi Hrvatske/Jugoslavije imali višenacionalni karakter , kao što su i trebali imati u datim povijesnim okolnostima. Zahvaljujući tome ostvarena je velika pobjeda partizana pod vodstvom Tita na strani saveznika i postignuti drugi politički ciljevi: novi državni ustroj, režim, pripojeni su otrgnuti dijelovi Hrvatske matici i spriječeni velikosrpski planovi o povratku monarhije kao i saveznika o fifti-fifti podjeli Balkana. Veličinu i značaj te pobjede nitko nikada neće moći osporiti, iako se trude  dobar dio elementarnog znanja iz povijesti NOB i 2. svjetskog rata  jednostavno izbaciti iz narodnog duha i identiteta. Posebice je to žalosno za hrvatsku politiku i društvo kojem se servira kvazipovijesni prikaz ratovanja na ovom tlu i gdje se nameće žrtvoslovnu ideologiju kao jedinu vrijednu spomena.

„ U antifašističkoj Hrvatskoj njena je NOV po svojoj organiziranosti i kvaliteti oružane borbe, zapovijedanju i ukupnosti rezultata postignutih u oružanoj borbi, ne samo da je tijekom NOR-a bila na prvom mjestu, nego je i primjer ostalim oslobodilačkim snagama u drugim krajevima Jugoslavije, zapaženi primjer 2. svjetskog rata i za druge narode i države..“  piše Nikola Anić, doktor povijesnih znanosti, u djelu „Antifašistička Hrvatska ,NOV i PO Hrvatske, 1941.-1945.“,  godine, 2005.  godine,  na stranici 316.

         Zaključak da je hrvatska partizanska vojska bila predvodnica u NOB-u u odnosu na ostale bivše jugoslavenske republike, po broju i opsegu ratnih jedinica, potkrijepit ćemo s nekoliko podataka:

1. 1.Partizanski odred  osnovali su Hrv,ati u šumi Žabno kod Siska, pod vodstvom Vlade Janjića Capa 22. lipnja 1941. godine ( u SFRJ se taj datum ne spominje kao Dan ustanka koji je bio 27. srpnja 1941. godine);
2. 1.hrvatski korpus (kasnije 4.) bio je prva i najveća operativno-strateška jedinica NOVJ sposobna izvoditi operacije na širem prostoru od Zagreba do sjeverne Dalmacije, osnovan je 22. studenoga 1942.,  objedinjavao je 7. banijsku, 8. kordunašku i 34. diviziju( u sklopu koje je bila Udarna brigada “Franjo Ogulinac Seljo”, nastala iz Turopoljsko-posavskog odreda) . Ako je riječ o nacionalnom sastavu tih jedinica možemo uzeti za primjer 34. diviziju: zpreko 4000 boraca su bili Hrvati, 145 je bilo Srba, 157 ostalih nacija;  
3. Ratnim operacijama u Hrvatskoj, kao i u ostalim republikama, rukovodio Glavni štab Hrvatske u koordinaciji s Vrhovnim štabom, a postojao je od 19. listopada 1941. godine, a u zapovjednom kadru su bili: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina, Franjo Ogulinac, Vladmir Bakarić , Petar Drapšin , Đoko Jovanić i drugi;
4. Odnos broja ratnih postrojbi pokazat ćemo za 1944. godinu, kada je partizanska borba već znatno ojačala i pripremala se za konačno oslobođenje, odnos broja i veličine postrojbi   u usporedbi Hrvatske i Srbije:  u Hrvatskoj se nalazi i pripada Glavnom štabu Hrvatske 15 korpusa, 17 divizija, 59 brigada dok u Glavnom štabu Srbije postoji 1 korpus, 10 divizija i 37 brigada. Tek je  20. svibnja 1944. godine osnovana 1.divizija u Srbiji; 
5. Od ukupno 27 udarnih divizija 11 ih je bilo iz Hrvatske, 8 iz Bosne i Hercegovine , 2 iz Srbije itd;
6. Nažalost  prevladavajući broj žrtava također je iz Hrvatske.  Računa se da je u NOB-u poginulo 64564 boraca iz Hrvatske, većinom Hrvata , najviše iz Dalmacije i sjeverozapadne Hrvatske.

Zaključno se može konstatirati: doista je  Hrvatska na sebe primila glavni teret oružane borbe, veliki dijelovi Hrvatske su strahovito stradali u mnogobrojnim ratnim zločinima okupatorske vojske i njihovih  domaćih slugu i suučesnika (ustaša, domobrana, žandara) te je broj civilnih ratnih žrtava negdje i veći od onih vojnih.  Osim Jasenovca, mnoga su masovna stratišta u Hrvatskoj bila slabo poznata, kao i činjenica da je u Jasenovcu stradalo  itekako puno hrvatskih domoljuba, antifašista ili suradnika NOP-a. To je tako bilo i onih godina kada se o NOB-u gajila besprijekorna i veličanstvena slika  u kojoj su očito nedostajale važne kockice, a motiv za to nalazimo u težnji stvaranja zajedničke povijesti svih naroda SFRJ,  a zanemarivanja nacionalne. Posljedica je tragična  za znanost, narodni duh i identitet dan danas, jer se već 30 godina u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nastavlja isto iskrivljavanje i falsificiranje povijesti  hrvatskog antifašizma, osoba, akcija, jedinica, ideja. Rekli bismo, nastavlja se tuđinsko krojenje hrvatske povijesti i nedobronamjerno izvrtanje istine. 

Zato ne čudi da se upravo ovih dana može pročitati u novinama izjava da su Hrvati uvijek bili na pogrešnoj strani i da su ih Srbi velikodušno izvodili na pravi put.“