Glavne smjernice osnovnoškolskih programa nastajale su Beogradu, u Vojno-istorijskom institutu i u centralnim komisijama Sekretarijata za obrazovanje (saveznog ministarstva) bivše države. Jasno je da se tragalo za nekakvim zajedničkim poveznicama i naglascima, pri čemu se danas vidi da u historiografiji bivše države nedostaju bitne „kockice“ koje bi se odnosile na nacionalne povijesne događaje i osobe vezane za Hrvatsku, za Glavni štab Hrvatske, za partizanske jedinice koje su imale pretežito Hrvate… Anacionalna politika koja je na taj način ugrađena u osnovnoškolsko gradivo u pristupu velikoj i krvavoj epopeji svih naroda bivše države, ima trajne posljedice na današnju društvenu i političku situaciju u novim državama. Ono povijesno gradivo što nije usvojeno u temeljnom obrazovanju nije ušlo u trajno sjećanje naroda kao kolektivna memorija (koju još danas nazivaju „memovima“) i posljedice takve krnje politike i filozofije povijesti, osjećaju se itekako u suvremenoj Republici Hrvatskoj u obezvređivanju i negiranju istine o ratu i miru, smrti i životu, herojstvu i izdajstvu, idejama slobode i kukavičluku, o tragičnoj priči koju svaki rat donosi, a posebice onaj u kojem se suprotstave pripadnici istog nacionalnog korpusa tokom 2. svjetskog rata.
Ovim se člankom ne negira činjenica da je bratstvo i jedinstvo bilo jedan od važnih političkih ciljeva NOB-a i da je NOV i partizanski odredi Hrvatske/Jugoslavije imali višenacionalni karakter , kao što su i trebali imati u datim povijesnim okolnostima. Zahvaljujući tome ostvarena je velika pobjeda partizana pod vodstvom Tita na strani saveznika i postignuti drugi politički ciljevi: novi državni ustroj, režim, pripojeni su otrgnuti dijelovi Hrvatske matici i spriječeni velikosrpski planovi o povratku monarhije kao i saveznika o fifti-fifti podjeli Balkana. Veličinu i značaj te pobjede nitko nikada neće moći osporiti, iako se trude dobar dio elementarnog znanja iz povijesti NOB i 2. svjetskog rata jednostavno izbaciti iz narodnog duha i identiteta. Posebice je to žalosno za hrvatsku politiku i društvo kojem se servira kvazipovijesni prikaz ratovanja na ovom tlu i gdje se nameće žrtvoslovnu ideologiju kao jedinu vrijednu spomena.
„ U antifašističkoj Hrvatskoj njena je NOV po svojoj organiziranosti i kvaliteti oružane borbe, zapovijedanju i ukupnosti rezultata postignutih u oružanoj borbi, ne samo da je tijekom NOR-a bila na prvom mjestu, nego je i primjer ostalim oslobodilačkim snagama u drugim krajevima Jugoslavije, zapaženi primjer 2. svjetskog rata i za druge narode i države..“ piše Nikola Anić, doktor povijesnih znanosti, u djelu „Antifašistička Hrvatska ,NOV i PO Hrvatske, 1941.-1945.“, godine, 2005. godine, na stranici 316.
Zaključak da je hrvatska partizanska vojska bila predvodnica u NOB-u u odnosu na ostale bivše jugoslavenske republike, po broju i opsegu ratnih jedinica, potkrijepit ćemo s nekoliko podataka:
Zaključno se može konstatirati: doista je Hrvatska na sebe primila glavni teret oružane borbe, veliki dijelovi Hrvatske su strahovito stradali u mnogobrojnim ratnim zločinima okupatorske vojske i njihovih domaćih slugu i suučesnika (ustaša, domobrana, žandara) te je broj civilnih ratnih žrtava negdje i veći od onih vojnih. Osim Jasenovca, mnoga su masovna stratišta u Hrvatskoj bila slabo poznata, kao i činjenica da je u Jasenovcu stradalo itekako puno hrvatskih domoljuba, antifašista ili suradnika NOP-a. To je tako bilo i onih godina kada se o NOB-u gajila besprijekorna i veličanstvena slika u kojoj su očito nedostajale važne kockice, a motiv za to nalazimo u težnji stvaranja zajedničke povijesti svih naroda SFRJ, a zanemarivanja nacionalne. Posljedica je tragična za znanost, narodni duh i identitet dan danas, jer se već 30 godina u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nastavlja isto iskrivljavanje i falsificiranje povijesti hrvatskog antifašizma, osoba, akcija, jedinica, ideja. Rekli bismo, nastavlja se tuđinsko krojenje hrvatske povijesti i nedobronamjerno izvrtanje istine.
Zato ne čudi da se upravo ovih dana može pročitati u novinama izjava da su Hrvati uvijek bili na pogrešnoj strani i da su ih Srbi velikodušno izvodili na pravi put.“