Udruženi zločinački poduhvat (5): Jedina politika HDZ-a i H-B. Piše Ivo KOMŠIĆ, autograf.hr
11 travnja, 2020
VIDEO Grupa Splićana podržala svećenika uz poruke: “Novinari crvi” i “Za dom spremni”. Piše K.D., index.hr
12 travnja, 2020

Isus bi danas u ovoj državi bio čovjek opasnih namjera. Piše Sanja SARNAVKA, autograf.hr

Sanja Sarnavka

Sanja Sarnavka

Kad sam još prije deset godina, bez nekog vidljivog, a mnogima i posve nerazumljivog razloga, odlučila napustiti centar grada, zamijenivši ga životom u slijepoj, tada neasfaltiranoj ulici, bez vodovoda i kanalizacije, s pogledom na voćnjake i šumu, izabrala sam zapravo ono što je danas gotovo pa idealno.

Izolacija se propisuje uredbama i objavama stožera, štabova ili kako se već u različitim zemljama svijeta zovu ta tijela koja tvrde da brinu o zdravlju svakog živućeg stvora. Niti jednog dana nisam požalila zbog te iznenadne odluke.

Danas sam samo svjesnija koliko je mudra bila (pa si tek povremeno samozadovoljno šapnem: bravo, ti). I kad sam svaki dan odlazila na posao, povratak je uvijek bio blagotvoran – konačno nisam morala čekati ljeto ili skijanje zimi da, na nekom otoku ili planini, barem nakratko gledam zvjezdano nebo, da se uspavljujem jednoličnim kreketanjem žaba s obližnjeg potoka ili usnem zasićena slušanjem tišine.

Iako mudri ljudi govore kako bismo morali shvatiti da se puno stvari mora sada promijeniti, ipak mi se čini da će sve ostati isto ili čak gore jer je jedino izvjesno kako će siromašni biti još siromašniji, a bogatima neće biti puno lošije – naravno, ako prežive

Odrasla u centru, naučena na asfalt, ničim izazvana, prvi put sam kopala i dirala zemlju, sadila cvijeće, voćke, uzgajala, ne baš posebno predano, povrće. Okružila se napuštenim psima i mačkama. Odmah mi je postalo draže komunicirati telefonom, e-porukama, esemesovima, nego se vraćati u gužvu, bjesomučno tražiti parking, gurati se u tramvaju.

Kad su krenule uredbe o ograničavanju kretanja, pomislila sam kako bi mi sad bilo u stanu s balkončićem, u gustom dimu cigareta koje neki suputnici pale jednu za drugom. Potres je, nažalost, pogodio najbliže pa su se morali doseliti k nama. Ovdje smo se malo ljuljali, čuli tutnjavu, ali bez ikakvih posljedica.

I sada sam skoro pa sretna – usred opće zbunjenosti svijeta, usred opće nevjerice da se u vrijeme nanotehnologija, automobila kojima nisu potrebni vozači, može strepiti pred jednim oku nevidljivim virusom gotovo na isti način kako su u srednjem vijeku strepili pred kugom.

Kuća je puna, šuma lista, voćke cvjetaju, tulipani i narcisi još se nisu povukli pred sve žarčim suncem. Nećemo stvoriti Dekameron, doduše, ali bit će materijala za prepričavanje barem usmenom predajom, s koljena na koljeno.

Ipak, genetski kodirana da me dira tuđa nevolja ili nanesena nepravda, uvijek ostajem pupčanom vrpcom (i to, čini se, onom koja se ne da prerezati) vezana uz zbivanja blizu, dalje, najdalje i dalje od najdaljeg…

Iako mudri ljudi govore kako bismo morali shvatiti da se puno stvari mora sada promijeniti, ipak mi se čini da će sve ostati isto ili čak gore jer je jedino izvjesno kako će siromašni biti još siromašniji, a bogatima neće biti puno lošije – naravno, ako prežive. A vjerojatno će preživjeti jer nemaju problema s nabavkom maski, zaštitnih odijela, sredstava za dezinfekciju.

U Hrvatskoj polako splašnjava ushićenost učinkovitošću i normalnošću Stožera, koja me niti u jednom trenutku nije preplavila. Ali, mi smo zemlja u kojoj se normalnost i profesionalnost u javnom prostoru rijetko viđaju kod osoba koje imaju neku moć pa ne čudi što su mnogi pali ničice pred osobama koje su svojim istupima ulijevale povjerenje.

Jest da je divno ne slušati i ne gledati Milana Kujundžića kojemu svećenik u bolnici vrijedi više od liječnika, ali evo nam i novog ministra s otvaranjem tržnica, s produženjem rada dućana jer se valjda uza sav dotegljeni toalet papir i tone brašna ipak zaboravilo nabaviti sve što trebamo trpati u sebe za Uskrs.

Tu je i procesija čija tradicijska vrijednost nadmašuje sve zabrane okupljanja. Sasvim slučajno su i premijer, i ministar, a našlo bi se još faca, baš s otoka koji ne smije biti spriječen u realizaciji običaja za koji se piše molba još u pelenama ne bi li se bilo križonošom u odrasloj dobi.

I tako se opet jedan blagdan u kojem bismo, pogotovo danas, trebali skrušeno razmišljati o vlastitoj krhkosti i prolaznosti, o porukama, za vjernike bogočovjeka, a nevjernike jednog od važnih boraca za ljudska prava, pretvara u predmet opravdanog spora. A jelo i pilo važnošću nadmašuje smisao pribijanja na križ i (za mene navodnog) uskrsnuća Isusa koji se za nas žrtvovao.

U deklarativno sekularnoj državi, u Stožeru se pojavljuje, jer to je vlasti samorazumljivo, predstavnik Crkve koji nam objašnjava što se i zašto treba raditi u vrijeme blagdana.

Dok se o nasilju u obitelji, na koje upozorava glavni tajnik UN-a, nema baš što pametno reći. Jer ministar Božinović, koji je predano slušao zahtjeve inicijative Spasi me i obećavao, zajedno s premijerom ili samo zbog njegova naloga, brda i doline, tvrdi da to u Hrvatskoj nije i neki problem kojem se treba posebno posvetiti.

U stožeru nema niti ministrice Bedeković jer, zaboga, valjda su dostatne upute i priopćenja koja objavljuju njoj podređene na internetskoj stranici Ministarstva.

Iako drugi brinu o beskućnicima, iako u većini skloništa nema mogućnosti osiguravanja izolacije za novopridošle žrtve, iako nitko ne zna kako je djeci čiji roditelji nemaju znanja ili živaca za osmosatno pisanje zadaća zbog nastave na daljinu, kojom se, pak, bahato stalno samo pohvaljuje ministrica Divjak, iako…previše je tih iako.

Doduše, empatičnost ministrice s najdužim naslovom (demografija, obitelj, mladi i socijalna politika, da podsjetim), ovako odokativno, na razini je osjećajnosti pjegavog daždevnjaka. Tako da nisam sigurna ni koliko bi njezino aktivno sudjelovanje i pojavljivanje pomoglo onima koji hitnu pomoć trebaju.

Mnogi su optimistično izrazili nadu kako će ova pandemija natjerati ljude da se počnu ponašati drugačije. Odmah sam izrazila sumnju. Koja je, nažalost, vrlo brzo potvrđena. Neki nedotupavci brzo su krenuli napadom na udruge, da gdje su, da što rade, da im se uludo i ni za što daju pare

U drugim se državama donose odluke da se nasilnike izmješta iz domova, dok se istovremeno žrtvama osigurava psihološka pomoć. U nekima su dogovoreni kodovi kojima žrtva traži pomoć jer zatvorene s nasilnikom ne mogu same poslati poruku, u nekima se osiguravaju stanovi za žrtve kako ne bi ugrozile vlastito ili tuđe zdravlje.

U nas udruga Domine moli građane da ustupe prazne prostore za smještaj žrtava jer sustav to ne zna i ne želi se time baviti. Što li tek proživljavaju djeca koja svjedoče ili su i sama žrtve nasilja. Kako ona odašilju pozive i traže zaštitu?

Mnogi su optimistično izrazili nadu kako će ova pandemija natjerati ljude da se počnu ponašati drugačije. Odmah sam izrazila sumnju. Koja je, nažalost, vrlo brzo potvrđena. Neki nedotupavci brzo su krenuli napadom na udruge, da gdje su, da što rade, da im se uludo i ni za što daju pare…

Valjda su sredovječne ili zbog bolesti ili dobi rizične aktivistkinje trebale iznositi inkubatore iz Petrove jer samo se tako može dokazati da je netko koristan član društva. Nitko prozivatelje pritom nije vidio da nešto korisno čine, dok su napadnuti uredno i dalje radili ono što im je zadaća. Iako ih rijetko vidimo u medijima, iako ih se rijetko pohvaljuje.

Suvisli i odgovorni zastupnici to su ostali i u vrijeme krize, nesuvisli su nastavili urlati ili objavljivati svoja laprdanja. Glasnoviću samo treba dati jedan kalašnjikov i on bi, valjda, odmah sve nepodobne sredio. Pernar misli da starcima treba aktivno pomoći da što prije umru, protiv korone se sigurno neće dati cijepiti ni za živu glavu, jer on je ipak mladi junak kojem bolesti ne mogu ništa.

Kojim se samo gnojivom hrane i nadahnjuju na bujanje takvi mozgovi – da mi je znati.

Ne smije se zaboraviti ni capo di tutti capi, mogući dobivatelj počasnog doktorata Zagrebačkog sveučilišta, a vjerojatno i mjesta u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Njega su Covid-19 i potres, čini se, posebno nadahnuli.

Ovaj put se, doduše, nije ponudio da, poput Atlasa, podupre sve nakrivljene, jedva držeće ili urušene zgrade, kao što se nudio da će pojesti sav snijeg. Jer, kaže on, zgrade su privatno vlasništvo i nije on kriv što vlasnici nisu o njima brinuli.

Bolnice, muzeje, koncertne dvorane, škole tek je slučajno zaboravio spomenuti. Sve će to narod pozlatiti, siguran je pa ne brine. On će novce nastaviti ulagati u Ljeto na Savi jer i komarci valjda imaju pravo na malo zabave, spomenik Domovini koja je samodostatni entitet kojem ljudi nisu ni potrebni, a još poneka fontana isto ne bi škodila.

Nakon što ti žbuka padne na glavu, možeš se lagano oplahnuti i uživati usto u šumu vode koju si ionako debelo preplatio.

I tu će opet Crkva, koja će ove dane govoriti o važnosti žrtvovanja bogočovjeka, o njegovoj ljubavi prema siromašnima, o putu do blaženstva kroz patnju i odricanje, biti prva na listi za obnovu potresom načetih ili gadno oštećenih zdanja.

Nada u oprost počinjenih grijeha važnija je od saniranja prostora iz kojih su obični smrtnici morali iseliti. Oni će se već nekako snaći, siguran je gospodin gradonačelnik, a svita koja za njim kaska složno mu sve njegove odluke potvrđuje zdušnim kimanjem glava.

Za razliku od Talijana koji su na balkonima, kroz ponistre, s krovova, spontano započinjali pjevati operne arije, stare kancone, borbenu Bellaciao, u nas je Stožer (čitaj vlast) pozvao građane da zapjevaju u određenu uru pjesmu Moja domovina.

Globalna kriza, pandemija, umiru ljudi, a mi pjevamo pjesmu snazi i očima boje mora naše domovine. I to na poziv vlasti. Strange enough. Još da su je pjevali svi koji su ostali zaglavljeni u drugim zemljama, kao djevojke zatočene u Wuhanu, bilo bi logično. Ovako, suzdržah se od pjevanja.

Kad sam još prije deset godina, bez nekog vidljivog, a mnogima i posve nerazumljivog razloga, odlučila napustiti centar grada, zamijenivši ga životom u slijepoj, tada neasfaltiranoj ulici, bez vodovoda i kanalizacije, s pogledom na voćnjake i šumu, izabrala sam zapravo ono što je danas gotovo pa idealno

Pjevala bih ljudima, da ih osnažim, da ih opomenem, da ih utješim, kad mi dođe, onako, iz duše. Svim ljudima svijeta, posebno onima koji žive u zemljama gdje ih virus nemilice kosi na stotine.

Pjevala bih kako smo svi ljudi ove planete povezani više no ikad i kako samo zajedno možemo učiniti nešto da se stvari promijene – da prestanemo zagađivati jedino mjesto u svemiru gdje trenutno možemo boraviti, da se podupiremo, učimo solidarnosti, da ne diskriminiramo, ne mrzimo, ne krademo, ne ubijamo…

Vrijeme Uskrsa i priča o Isusu me inspiriraju. Iako nisam vjernica. A pogotovo ne ona koja podupire izvanuskrsne poruke vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Koju, pak, podupire vlast.

Jer, čini mi se da je to već višekratno konstatirano, bojim se da bi on danas bio prezren i odbačen u ovoj državi kao buntovnik bez razloga, kreatura koja unosi nemir, čovjek opasnih namjera. Sigurno i Sorošev plaćenik. Ili komunjara. A možda i jugonostalgičar.

Manjina koja ugrožava vrijednosti većine, kako to neki samoprozvani ”jedini istinski domoljubi” ovih dana stalno ističu kad napadaju ljude čije im se ideje ni postupci ne sviđaju. Utješno je što ga ne bi razapeli. Nemamo više smrtnu kaznu. Ajde, ipak smo nešto napredovali.

.

Objavljeno autograf.hr, 11.04.2020., https://www.autograf.hr/isus-bi-danas-u-ovoj-drzavi-bio-covjek-opasnih-namjera/, pristupljeno 11.04.2020.

Odgovori