.

Oni su nekad bili ljudi, onako kao što čovjekom doživljavamo susjeda, prijatelja, rođaka ili poznanika koji se otisnuo u svijet tražeći bolji život za sebe i svoje bližnje.

Imali su kuće, običaje, zvanja i zanimanja, sretne i nesretne ljubavi, svađe i mirenja, ukratko, živote koji su se u nekim nijansama razlikovali od ovih naših.

Bili su slikari, profesori francuskog jezika i književnosti, zubari, automehaničari, mesari, administrativni radnici, studenti, učenici, sinovi, majke, kćeri, glazbenici, susjedi. Imali su živote i živjeli ih onako kako misle da ih treba živjeti.

Danas ih ljudima možemo nazvati uglavnom samo po fizičkoj manifestaciji njihova prisustva, u ovom slučaju u izbjegličkom kampu u Bihaću. Proveo sam tamo pet dana volontirajući i družeći se s izbjeglicama, slušajući njihove priče koje su sve manje-više iste.

Prvi zadatak koji smo dobili od koordinatorice Ivane iz Isusovačkog centra za izbjeglice (JRS) bio je montiranje metalnih kreveta u sobama hotela „Sedra“ pokraj Bihaća u koje će se kasnije privremeno useliti obitelji s malom djecom. Mokri tepisi, zidovi puni vlage i gljivica, razvaljeni sanitarni čvorovi i prljavština tog nekadašnjeg socijalističkog bisera na smaragdno zelenoj rijeci Uni izazvali su šok. Ispod glasa pitali smo jedni druge – ne želeći nipošto uvrijediti domaćine – zar će zaista ovamo useliti ljude?

„Ovo je hotel s pet zvjezdica“, odgovorio je iskusniji volonter izazvavši naše čuđenje s primjesama potisnutog bijesa. Kako, jebem ga, ovo možemo smatrati dobrim smještajem kad nema osnovne higijenske uvjete za život?

Smisao tih riječi počeo se nazirati tek sutradan, kad smo ušli u izbjeglički kamp smješten na rubnom dijelu Bihaća, u nedovršenoj zgradi bez prozora, vode, WC-a ili bilo čega korisnoga osim golih neožbukanih zidova. U zgradi i ispred nje smjestilo se oko tisuću izbjeglica. Nitko sa ne može sigurnošću reći točan broj jer kako ljudi dolaze, tako i odlaze.

Smrad urina i pljesni pomiješan s vrelim ljetnim zrakom prvo je što ćete osjetiti kad uđete u prostor tog improviziranog boravišta. Potom ćete uočiti nevjerojatnu količinu smeća nabacanog na hrpe oko gotovo svakog stabla u parku. I između njih.

Na nečemu što je projektant zgrade zamislio kao, pretpostavljam, terasu s pogledom na park, nalazi se skupina izbjeglica. Strpljivo čekaju svoj red da zasjednu na stolac improviziranog frizerskog salona i predaju se u ruke jednog od volontera koji im skraćuje kosu mašinicom za šišanje. Svima jednako, nema biranja frizure. Moda ovdje, kao i sve ostalo, ima praktičnu i upotrebnu vrijednosti.

U dvorištu koje izgleda kao kulisa za snimanje nekog distopijskog hollywoodskog blockbustera strpljivo u redu za hranu čeka nekoliko stotina ljudi. Nimalo im ne smetaju ni smeće ni smrad, ne razgovaraju mnogo i ne trude se ostvariti ikakvu interakciju s prostorom i ljudima oko sebe: hrana, voda, zrak, spavanje, zaklon i izlučivanje osnovni su imperativi, kao da ne postoji više ništa na što je moguće trošiti energiju. Nema graje, ne čuje se dječji vrisak ni glas majke koja kori nespretno dijete jer je poderalo koljeno trčeći za loptom.

Tri obroka na dan osiguravaju USAID (United States Agency for International Development) i IOM (International organization for migration), uz asistenciju lokalnog Crvenoga križa čiji volonteri dijele hranu i predstavljaju neki oblik „vlasti“ u kampu; oni održavaju red u kaosu i brinu se da stanovnici imaju barem privid nekakvog sustava koji brine da situacija ne eskalira.

Nakon višesatnog čišćenja kontejnerskih sanitarnih čvorova, koji mjesecima nisu vidjeli vode, mi volonteri pozvani smo na ručak s izbjeglicama u 14 sati. Nisam siguran mogu li prikladno opisati taj, za mene, a vjerujem i većinu volontera, svečani ručak. U poluruševnoj prostoriji nakrcanoj stolovima i klupama kakve viđamo ispod šatora na kojekakvim provincijskim proštenjima i kirbajima, nakrcalo se po prilici 200 izbjeglica i nas petnaestak volontera. Svi zajedno ručali smo istu kašu s rižom i komadima purećeg i pilećeg mesa.

Jedan od najukusnijih obroka koje sam pojeo u zadnje vrijeme, razmišljam dok promatram oko sebe tu masu istih, a različitih ljudi. U zraku sam osjetio nekakvu neobjašnjivu toplinu – kao da je naše pristajanje da jedemo za istim stolom s njima običan ručak u raspaloj i smrdljivoj zgradi odjednom pretvorilo u svečani festival, svojevrsni spomenik najobičnijoj ljudskosti.

Odjednom me preplavila neugoda i sram: zar smo moji bijeli prijatelji i ja išta više od običnih gostiju na ručku? Izgleda da jesmo. Sjedili smo tamo da bismo ih legitimirali kao ljude. U pokušaju da razbijem taj trenutak neugode, ponudio sam konzervu sardina koja me dopadala druškanu koji je sjedio preko puta mene.

„A ne, ne, dobio sam ja svoju!“ reče taj nesretnik uz smiješak.

„Tebi će možda više trebati nego meni“, pokušao sam se izvući da ne ispadnem nepristojan.

„Radio si cijeli dan kao i ja. Ako ti je višak, daj je nekoj majci s malom djecom“, reče i stvori mi grudu u plućima koju osjećam i sada.

U garaži u dvorištu smjestilo se desetak volontera Crvenoga križa koji uz kavu i cigarete čekaju zaduženja. Cilj je očistiti zgradu i okolicu od smeća, a od alata su dostupne samo obične crne vreće. U tom trenutku shvaćam da cijela ova priča zaista leži na skupini volontera koji daju sve od sebe kako bi ublažili muku boravka ljudima koji ovdje zapravo i ne žele biti.

Čovjek bi očekivao da postoje neke službe koje se bave ovom situacijom, ako ništa, a onda barem da ne izbije zaraza koja bi mogla potamaniti i domaće stanovništvo. Nema nekakvog, što ja znam, kantonalnog zavoda za javno zdravstvo da iskorijeni uši ili federalnog tajnika za unutrašnje poslove koji će nabaviti metle ili kontejnere za smeće. Ne, ima samo Ivane i Semiza, ima i Nedžada, koji je „zadužen za higijenu ispred komunalnog poduzeća“, koje, pak, nije dostavilo ni kontejnere, ni vreće, ni metlu, ni krpu. Pa ljudi nemaju gdje bacati smeće. Bacaju ga što dalje od sebe, što u praksi znači samo nekoliko metara, na „susjedovu parcelu“. Ovo je zapravo smetlište civilizacije, javni WC Europe, Amerike i svih nas koji živimo zapadno i sjeverno od Bihaća. Minimum dostojanstva tome mjestu daju volonteri koji su došli iz te europske i svjetske arkadije kako bi čistili smeće i govna odbačenih, prezrenih i neželjenih, na vlagu i plijesan smrdljivih živih trupala. Svatko iz svojih razloga potpuno nebitnih za ovu priču. Ima ih iz Brazila, Češke, Engleske i Australije, ima i nas Hrvata, ima svega osim sustava i smislenog reda između uzroka i posljedice.

Kada je vidio da imam bunt vreća za smeće, prišao mi je jedan, po izgledu bi se reklo momak u ranim dvadesetima. Iz Iraka je, putuje već tri godine i cilj mu je Belgija. Spremno se prihvatio čišćenja.

Iračanin veselo započinje razgovor opaskom da oni, za razliku od Pakistanaca, u ovim užasnim uvjetima pokušavaju održavati higijenu. Crni izbjeglički humor, pomislio sam, dok mu odgovaram da sam i ja nekoć bio prognanik pa da smo i mi Slavonci u izbjegličkom domu puno bolje održavali red od Hrvata iz Bosne. Kaže da je uspio ilegalno ući u Hrvatsku i nakon pet sati hoda stići do „grada s autobusnom stanicom“. Kupio je kartu za Zagreb, sjeo u autobus i taman kada je pomislio da je uspio, da se njegovom putu bliži kraj, autobus je stao i u njega je ušla policija. Izveli su ga i deportirali u BiH. Razočaran je hrvatskim narodom i pita se zašto je netko iz autobusa zvao policiju kad nikome nije smetao. Nisam mogao smisliti dovoljno dobar odgovor na to pitanje. Shvatio sam da je jedina razlika između mene i njega u tom trenutku u činjenici da sam rođen na boljem mjestu u svijetu pa mogu putovati i raditi gotovo gdje poželim. On ne može.

Isprva smo mislili kako nema nikakve šanse da nas nekolicina očisti ili barem malo dovede u red kamp i njegov okoliš. Bili smo u pravu.

Netko je upitao zašto nam izbjeglice ne pomognu u čišćenju. „Pitajte ih“, odgovorila je koordinatorica Ivana. Velika većina se odazvala i pomogla. Shvatio sam da, kada im ponudimo ravnopravnost, spremno pristaju izvršavati i najprljavije zadaće. Drugim riječima, ako podijelimo vreće za smeće, maske i kirurške rukavice, koje smo kasnije dobili – nitko neće reći ne zajedničkoj akciji čišćenja. Ta simbolična manifestacija jednakopravnosti izbrisala je sve kulturološke barijere među nama koje su prečesto plod najobičnijih predrasuda na koje ni sam nisam bio imun. Na početku sam mislio da izbjeglice naprosto nije briga, da ne žele čistiti i da bi bilo dobro da vreće za smeće podijeli interventna policija. Kako glupo od mene!

Savjest Zapada u kampu brani Međunarodna organizacija za migracije sa sjedištem u Švicarskoj, koja je, koliko sam shvatio, nominalno zadužena za brigu o izbjeglicama. Ne znam što piše u izvješćima koja šalju svojim pretpostavljenima, ali čini se da ni kod pedantnih stranaca nema nekog uočljivog sustava djelovanja te da je svaka izbjeglička kriza dobrodošla jer ispunjava svrhu postojanja tih fantoma u bijelim automobilima s plavim registracijama.

Ne mogu se oteti tom dojmu dok se vraćamo iz kampa u naše sjedište – kuću koju je meni nepoznat Bišćanin ustupio JRS-u – uvjeti boravka u tom raspadnutom kampu dramatično bi se poboljšali već i kad bi majke imale gdje odložiti upotrijebljene pelene svoje djece, a ne da ih ostavljaju u pisoaru kontejnerskog toaleta zajedno s krvavim ulošcima, korištenim britvicama za brijanje i svim ostalim otpadom.

Nekog iskvarcanog Petera iz te neke jebivjetarske organizacije vjerojatno nije briga za te sitne, a važne detalje dok svraća u Bihać na putu prema Cavtatu, gdje ga u skupom hotelu čeka plavuša s plastičnim sisama, pomislim.

Sjetim se da sam u nekoj knjizi pročitao kako su vlasti u New Yorku potkraj osamdesetih i početkom devedesetih, u namjeri da iskorijene kriminal, lopovluk, silovanja i ubojstva u tamošnjoj podzemnoj željeznici, odlučili stanice i vlakove održavati beskompromisno čistim i urednim. Logika je bila očita: ako u prostoru vlada kaos i nered, ljudi koji ga koriste prilagodit će se toj realnosti, nered će privlačiti još više nereda. Nekoliko su godina promptno i strpljivo mijenjali svaki razbijeni prozor, bojili svaki išarani zid i brisali zapišane i ispovraćane podove sve dok podzemna nije postala i ostala mjesto u kojem je svaki nered eksces. Taj bi eksperiment upalio i u Bihaću.

Iskustvo iz kampa podijelio sam s obitelji i prijateljima. Jedan od njih me pitao zašto ti ljudi bježe. Ne znam, odgovorio sam. Nisam imao snage postaviti to pitanje 50-godišnjem Afganistancu koji je s 11-godišnjim sinom došao na tretman čišćenja ušljive kose, u čemu sam mu trebao pomoći. Bilo ga je sram toliko da mene, potpunog neznanca nekoliko tisuća kilometara od svog doma, nije imao snage pogledati u oči. I mene je bilo sram što ima uši i što mu je ovdje bolje nego doma.

Na putu prema Bihaću odlučio sam da se neću zbližavati s izbjeglicama kako me njihove sudbine ne bi opteretile, jer svi imamo svoje probleme i neke krive Drine ne možemo ispraviti. Moja čvrsta odluka pala je u vodu već ispred „Sedre“, onoga sjajnoga hotela u kojem privremeno borave izbjegličke obitelji s djecom u zaista dobrim uvjetima.

„Koliko ih možeš napraviti“, pitao me mršavi dječak na „našem“ jeziku, gurnuvši poderanu loptu od skaja pred mene. Bila je to rukavica direktno bačena u lice, izazov koji nisam mogao izbjeći jer sam davno, dok sam bio njegovih godina, i sam provocirao odrasle izlažući ih podsmjehu okoline kad ne bi bili u stanju žonglirati loptom dulje od nekoliko sekundi, a da im ne padne.

Spremno sam odbrojio do pet i lopta je pala na pod, a moj novi prijatelj prasnuo u smijeh. Kasnije su mi rekli da su mu volonteri dali nadimak Borussia Dortmund. Dobio ga je kad su ga pitali za koga navija, koji klub najviše voli, na što nije znao odgovoriti dok mu nisu počeli nabrajati klubove… Nakon što su iscrpili one sve poznate i dobili niječan odgovor, netko je ispalio Borussia Dortmund, a osmijeh na djetetovu licu i uzvik odobravanja bili su dovoljni da taj nadimak postane jedna od najljepših anegdota izbjegličkog sivila. On je Ilijaz, Afganistanac je i ima deset godina. Ne sjeća se koliko već dugo putuje, jer je, kad su njegovi roditelji krenuli na put prema Njemačkoj, bio premali da bi se danas ičega sjećao. U školu je ukupno išao nekoliko mjeseci dok je boravio u Srbiji, što mu je bilo dovoljno da nauči jezik. Loptu nabija od jutra do mraka, zna sve finte koje se mogu naučiti u tom zapećku svijeta, dvorištu derutnog hotela „Sedra“.

Dok mi je pokazivao što sve zna s loptom, razmišljao sam koje sve talente imaju ova djeca i hoće li ijedan od tih njih oplemeniti neko naše društvo, onako kao što ga je oplemenio Nikola Tesla odlaskom iz ličke zabiti u vrli novi svijet. Ima li neka paralelna stvarnost u kojoj moj prijatelj Borussia Dortmund trenira u, što ja znam, NK-u Zadar dok mu roditelji vrijedno rade kao konobari, spremači, prevoditelji, kuhari, učitelji i glazbenici. Navodno nam nedostaje radne snage u turizmu.

Tu je i djevojčica koja ima leukemiju i ne prima terapiju. I 13-godišnji dječak koji se kune da ga djevojčice ne zanimaju „jer su bez veze“. Osim osmijeha koji ga odaje, tu je i frizura koju svako-malo brižljivo popravlja.

Ima i jedna djevojčica čiji je osmijeh ječao dvorištem hotela. Otkrila je, naime, igru na ljetnom pljusku. Mokra do gole kože svojim je vriskom natjerala i drugu djecu da joj se pridruže.

Ionako nemaju drugih obaveza. Potpuno neopterećeni i nesvjesni situacije u kojoj se nalaze, trčali su jedno drugom u zagrljaj na kiši i davali tom hotelu nekakve ljepše tonove i boje.

Uživao sam promatrajući taj trenutak, očito svjedočeći jednom od zadnjih ispada njihove bezbrižnosti. Ta su djeca već sada nepovratno oštećena putem do života i ulaze u razdoblje u kojem će toga postajati svjesna.

Na koga će jednoga dana svaliti sav bijes trauma koje su doživjeli u najranijem djetinjstvu, pitao sam se napuštajući Bihać, to odlagalište otpada naše civilizacije.

Stavovi izneseni u ovom tekstu su isključivo stavovi autora i ne odražavaju stav nijedne organizacije

.

Izbjeglice možemo nazvati ljudima uglavnom samo po fizičkoj manifestaciji njihova prisustva, u ovom slučaju u izbjegličkom kampu u Bihaću. Proveo sam tamo pet dana volontirajući i družeći se s izbjeglicama, slušajući njihove priče koje su sve manje-više iste

Izbjeglice možemo nazvati ljudima uglavnom samo po fizičkoj manifestaciji njihova prisustva, u ovom slučaju u izbjegličkom kampu u Bihaću. Proveo sam tamo pet dana volontirajući i družeći se s izbjeglicama, slušajući njihove priče koje su sve manje-više iste
Foto: Jurica Galešić
.

Jasno mi je zašto sve smrdi: ljudi nemaju gdje bacati smeće. Bacaju ga što dalje od sebe, što u praksi znači samo nekoliko metara, na „susjedovu parcelu“. Ovo je zapravo smetlište civilizacije, javni WC Europe, Amerike i svih nas koji živimo zapadno i sjeverno od Bihaća

Jasno mi je zašto sve smrdi: ljudi nemaju gdje bacati smeće. Bacaju ga što dalje od sebe, što u praksi znači samo nekoliko metara, na „susjedovu parcelu“. Ovo je zapravo smetlište civilizacije, javni WC Europe, Amerike i svih nas koji živimo zapadno i sjeverno od Bihaća
Foto: Jurica Galešić
.

Minimum dostojanstva ovom mjestu pružaju volonteri koji su došli iz europske i svjetske arkadije kako bi čistili smeće i govna odbačenih, prezrenih i neželjenih, na vlagu i plijesan smrdljivih živih trupala

Minimum dostojanstva ovom mjestu pružaju volonteri koji su došli iz europske i svjetske arkadije kako bi čistili smeće i govna odbačenih, prezrenih i neželjenih, na vlagu i plijesan smrdljivih živih trupala
Foto: Jurica Galešić
.

Foto: Jurica Galešić

.

Objavljeno forum.tm, 21.08.2018., http://www.forum.tm/vijesti/forum-u-bihacu-odbaceni-prezreni-i-nezeljeni-na-odlagalistu-civilizacije-6854, pristupljeno 22.08.2018.