Igor MIOŠIĆ: NAGRADA I SMISAO NAGRADE – Dubrovački „demokratski mrak“
27 veljače, 2018
Dragan MARKOVINA: Vijeće za suočavanje s prošlošću moglo je jedino proizvesti tragičan cirkus, a to se, očito, i dogodilo
28 veljače, 2018

Darko KACIGA DUBROVČANIN: NAGRADE I KRITERIJI – Bulikan pitanja

Možemo imađinat koja je silna hrabrost trebala u Kraljevini Jugoslaviji, koja je „Obznanom“ još 1920. zabranila rad Komunističke partije Jugoslavije, raspaliti s oltara po komunistima, liberalima, masonima i drugim režimu nepodobnim strujanjima

Sekularna i zdravim duhom u zdravom tijelu nadahnuta Općina Konavle prošle je godine zađerala pa je sve tri godišnje nagrade razdijelila sportašima. A Crkvom-u-Hrvata hipnotizirani Grad Dubrovnik ove je godine šakom i kapom udijelio čak dvije nagrade za životno djelo, i obadvije fratrima. I time otvorio bulikan pitanja, od onih ozbiljnih koje su postavili gospari Miše Galjuf, Davor Mage i Mato Jerinić u pasanijem brojevima Glasa Grada, do ovih mojih malicijozijeh ili, ako će im tako biti lakše, šokavijeh. Pa mi tako dolazi pitati aktualnu gradsku vlast, gogoljevski živopisno predstavljenu u dvojcu Mato Antunovič Bopčinski – Marko Ivanovič Dopčinski: po čemu im je životnije djelo onega, od zadarske do dubrovačko-neretvanske županije već iznagrađivanog, dominikanca, a posebice onega isusovca davno stradalog na Daksi, na primjer od djela istodobno i istom mržnjom zadojenom jugokomunističkom divljačkom rukom pogubljenog franjevca Marijana Blažića? Ako je okrugla 74-ta godišnjica okrutnog pogubljenja odnosno obla 28 godišnjica hrvatskog osamostaljenja bila dostatan povod da se nagradi isusovca, križara i skladatelja, pored već predodređenog dominikanca, povjesničara i akademika, zaista nije bilo razloga da se istom šakom i istom kapom ne nagradi i, kako ga je nedavno predstavio Glas Koncila – Novo lice Crkve, „prva hrvatska žrtva kritike evolucionizma“, odnosno pisac, propovjednik i prirodoslovac“, franjevac Marijan Blažić, koji je zadnjih 20-tak godina života bio profesur na franjevačkoj višoj gimnaziji u Dubrovniku, a slovio je i kao vrstan propovjednik. Citira se dr.fra Josipa Soptu: „I u najzamršenijim pitanjima on je znao dati čvrste odgovora i jasan putokaz.“ Dalje se navodi kako je zbog propovijedi često bio saslušavan i pozivan pred sud“. Pa se kaže: „Kako je neustrašivo propovijedao prije rata, polemizirajući s komunizmom, liberalizmom, masonstvom i drugim idejnim strujanjima, tako je i za rata, kada se nije ustručavao napasti nacizam i neke postupke ustaškog režima, pa su Nijemci i neki ustaše prosvjedovali i tražili da se poduzmu mjere protiv njega.“ Nadalje, brinuo se za siromahe, za njih je ostavljao svoj kruh, a znao je dijeliti brašno i šećer najbjednijima“, osobno se brinuo za braću klerike oboljele od tifusa, a zvali su ga i „crveni fratar“, jer je „lijekove slao i ranjenim partizanima“.

A u svom životnom djelu, za koje eto nedosljednošću gradskih vlasti nije dobio istoimenu nagradu, „Evolucija i postanak čovjeka, sa slikama i tablicama“ (1939.), ozbiljno je zaljuljao Darwinovu teoriju evolucije, pa se zaključno navodi da „komunisti nisu slučajno na Daksi ubili fra Marijana Blažića. Koliko god su koncepcije o evoluciji i postanku čovjeka koje je iznio danas djelomice zastarjele, ostaje aktualna njegova obrana božanskog podrijetla ljudskog duha i njegova dostojanstva.“ Štoviše, iz ovih nasumice nabacanih bi(bli)ografskih podataka stječe se dojam da bi primjenom kriterija po kojima je kardinal Alojzije Stepinac za Katoličku crkvu već službeni blaženik, a za Crkvu u Hrvata neupitni svetac, nagrada za životno djelo i ovom fratru bila i u funkciji opomene crkvenim vlastima da se trgnu iz letargije, a Grad Dubrovnik zavazda najkrupnijim slovima upisala na katoličku kartu svijeta kao katoličkiji deboto i od samog Vatikana, ako već nije takav. Jer, možemo imađinat koja je silna hrabrost trebala u Kraljevini Jugoslaviji, koja je „Obznanom“ još 1920.zabranila rad Komunističke partije Jugoslavije, raspaliti s oltara po komunistima, liberalima, masonima i drugim režimu nepodobnim strujanjima. A u Drugom svjetskom, a Prvom domovinskom, ratu strogo lučiti njemački nacizam i naciste kao apsolutno općesvjetsko zlo i zločince, od našeg ustaštva i ustaša kao boraca za ostvarenje vjekovnog hrvatskog sna, koji su možda u domoljubnom zanosu „nekim postupcima“ zađerali, pa su tu i tamo zaslužili ukorčić od deboto svetoga, a životno još nenagrađenog fra Marijana. Koji je uz to bio i humanitarac i socijalno osjetljiv, što je kulminiralo njegovim navodnim slanjem lijekova čak i potrebitim vojnicima neprijateljske partizanske vojske…

Ono što je počelo na Daksi u listopadu 1944., gdje je stradalo osam katoličkih klerika, od kojih tri franjevca, nastavilo se odnosno kulminiralo je na Širokom Brijegu odnosno u Mostaru u veljači 1945. Tu su prema kazivanju fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ na nedavno održanim „VIII. Danima pobijenih hercegovačkih franjevaca“, zločinci: Josip Broz Tito, kao zapovjedno apsolutno odgovorni šef Partije, partizanske vojske i OZNE, zatim general Petar Drapšin, zapovjednik 8.dalmatinskog korpusa, i njegov najbliži suradnik Boško Šiljegović, te Sinjanin Bruno Vuletić, zapovjednik 2.dalmatinske brigade, „alkarski vojvoda, od kojega se alkarsko društvo još nije ogradilo“, kao i cijela „po zlu posebno poznata XI. Dalmatinska brigada“ zvjerski pobili 66 hercegovačkih franjevaca. Pa vicepostulator rezimira rezultat dosadašnjeg mukotrpnog rada njegove vicepostulature: „Prema svim dosadašnjim istraživanjima pobili su ih iz mržnje prema vjeri, ali i iz ideoloških razloga. Posebno im je Široki Brijeg, kao simbol vjere, obrazovanja i kulturne baštine, bio trn u oku.“ Pri tome mu je, na primjer, apsolutno zanemariv podatak da je u tzv. Mostarskoj operaciji što poginulo što nestalo preko 800 grla te bezvjerne, nekulturne i neobrazovane dalmatinske partizanske stoke sitnog zuba, a oko 1600 ranjeno, od čega daleko najviše u presudnoj bitci za samostan i konvikt na Širokom Brijegu, najutvrđenije i najodlučnije branjeno ustaško-nacističko uporište. I kad je tako sustavno izgadio Dalmatince (orjunaše, rekla bi naša Predsjednica), kojima očito on, tipični predstavnik hercegbosanskog mentaliteta, nikad neće oprostiti što su ipak, unatoč silnim žrtvama, baš na Širokom Brijegu nanijeli odlučni poraz njegovoj kleroustaškoj vojsci i režimu, onda se na kraju jednog od (bez)brojnih napisa i intervjua ovih dana, dakako u takozvanoj Slobodnoj Dalmaciji“ osjetio ponukanim farizejski demantirati samoga sebe i tobože zaključiti „da ih nisu pobili nikakvi Dalmatinci, kako neprijatelji hrvatskog naroda često ističu, nego jugokomunisti predvođeni Titom.“

Vicepostulaturi je u svom radu puno pomogao povjesničar dr.Ivo Lučić, koji je ustvrdio na jednoj od tribina organiziranih u Mostaru „da se neke osobe koje su bile dio komunističkog totalitarnog režima i danas nalaze na važnim funkcijama, ali da ne žele govoriti o zločinima, te ni drugima ne dopuštaju da govore o njima“. Kako je dr.Ivo Lučić kao daleko najpromoviraniji autor u suvremenoj dubrovačkoj povijesti već toliko zadužio dubrovačku kulturu, posebice trajno je oplemenivši hercegbosanskim vrednotama, on je, na tragu recentnih trendova, zasigurno već zaslužio nagradu Grada za životno djelo. Time bi on, što da ne (hercegbosansko-engleski: what yes no), mogao konkurirati već dogodine skupa s fra Marijanom, a, također what yes no, i 66 hercegovačke subraće ovog potonjeg, od kojih su neki, prema najnovijim istraživanjima vicepostulature skončali i na Daksi.

Darko Kaciga Dubrovčanin

P.S. Ceterum censeo… uostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3), a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik

.

Objavljeno u Glasu grada – Glas grada 675, 23.02.2028.,http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/02/675.compressed.pdf

Odgovori