Višnja PAVELIĆ: ‘Sve što kažu o mom ocu je laž’. Piše Novosti, portalnovosti.com
5 svibnja, 2020
PROFESOR IVO GOLDSTEIN ZA „SB“: „Iako Čovića ne mogu nazvati ustašom, a ni Dodika četnikom, paralela iz Drugog svjetskog rata, kad su četnici i ustaše usko surađivali sama se po sebi nameće“. Razgovarao M. ILIČIĆ, slobodna-bosna.ba
5 svibnja, 2020

Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin! Piše Drago PILSEL, autograf.hr

Drago Pilsel

Drago Pilsel

Moram li se zabrinuti što me Dobroslav Paraga nazvao ”istomišljenikom Milorada Dodika”? Učinio je to na jednom portalu u BiH za kojeg pišem kolumnu, u navodnoj namjeri da reagira na moju podršku Zoranu Milanoviću. Milanović je dao svoj glas antifašistima Hrvatske koji traže da u skladu s Ustavom i zakonom Republika Hrvatska odlučno i bezrezervno osudi i suzbije širenje mržnje prema pripadnicima naroda žrtava i antifašistima, kao i širenje neistina o zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sazdanoj na rasnim zakonima.

Način na koji se prema tim pojavama odnose Savezna Republika Njemačka i Savezna Republika Austrija trebao bi biti način na koji bi se prema njima trebala odnositi i Republika Hrvatska.

Naime, predsjednik Milanović pozvao je Sabor da zakonom zabrani i propiše sankcije za veličanje ustaštva (dakle, i za isticanje slogana ”Za dom spremni”), kao što su to učinile druge demokratske i civilizirane europske države u nadi da će Plenković i Sabor njegov prijedlog podržati, što je, napisah, već učinio Savez antifašističkih boraca i antifašista RH.

Jesam li ”jugonostalgičar”? Valjalo bi i ovo pojasniti. Navodim riječi iz jednog mog razgovora s velikim Predragom Matvejevićem jer je to i moj stav. Rekao mi je: ”Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom

Elem, Paraga je iskoristio priliku da se afirmira kao ustaša, stao je galamiti na tom portalu u korist nekakvih svojih izmišljenih prava i, naravno, ništa nije demantirao, ali mi je zalijepio etiketu Dodikova čovjeka, a zna se čime se bavi Dodik – srpskim furioznim nacionalizmom i razbijanjem BiH!

Nije Dobroslav Paraga jedini koji u meni vidi, recimo, četnika, ili, da variramo tu vrstu objede, ”jugozombija”.

Upravo čitam jednu uskršnju čestitku koja je do mene stigla s malim zakašnjenjem. Možda je to poslao neki Paragin suputnik. Kaže ovako: ”Dabogda, kada već nisi umro pod težinom ti pogođene kuće u potresu, crknuo od koronavirusa. Dabogda ti trebao respirator, ne dobio ga i umro u najtežim mukama. Đubre jedno, diraš u našu svetu Herceg-Bosnu! Diraš u našu Gospu Međugorsku. Majku ti j….! Živio Ante Pavelić! Za dom, spremni! HOS-ovac”.

Jedan je to u nizu, vidimo ovih dana, uzbuđenih domoljuba koji, valjda zato što je Plenković pokrenuo predizbornu kampanju, smatra da je opet potrebno zazivati nebesku pomoć Ante Pavelića, Maksa Luburića, Rafaela Bobana, Jure Francetića, pak, Artukovića, Budaka, Šakića, Rojnice… kako li su se zvali svi ti prokletnici? A opasnost je velika jer ne ufaju se povjerovati da će ministri Medved i Krstičević izaći na kraj s crvenom aždajom koja opet diže glavu.

A Škoro, Hasanbegović, Glasnović, Zekanović, Tomašićka…? Mogu li se domoljubi na njih oslanjati? Ima li među njima materijala za novog Poglavnika? Bojim se da nema: otkako je Paraga prdnuo u čabar (valjalo bi samo jedno još saznati, a to je: čijom je on milošću pošteđen – Šuškovom možda? – kada se išlo na likvidaciju Blaža Kraljevića i Ante Paradžika?) na sceni ljute desnice vire sve jedan do drugoga politički patuljci. Dapače, poželjela je i Kolinda u neko doba biti svima njima majka i luconoša pa nije teško dokučiti koliki je zbir političke pameti i vještina u toj gomilici.

Anyway, sanja ekipa tko zna čime: nova šatorijada nije realna opcija, Karamarko više ne igra, dapače grca jer mu se supruga čak treba obratiti Plenkoviću za financijsku pomoć, Thompson će možda svirati preko Zoom aplikacije na podcastu nekih ražalovanih ustaša kojima kardinal Bozanić iznajmljuje prostorije na Kaptolu, Bujanec će se skoro moći radovati ako dobije kolumnu na portalu ravnozemljaša…, ali istina je mrkla i duboka: odzvonilo je, fajrunt kameraden, finito. Ta priča s ustašama ne pije vodu više niti u Buenos Airesu. Ono, kaputt!

Dakle, ostaje samo da obradimo pitanje koje postavlja fosil iz Šenoine 13: jesam li Dodikov istomišljenik jer ustaša, neki filoustaša, pojašnjavati to valjda moram samo maloumnima i onima koji nisu čitali moje knjige i tisuće članaka, nisam, ima tomu već, brat bratu, 35 godina, možda i koja više, ako uzmemo u obzir da sam se u toj stvari krenuo temeljito vaspitavati nakon rata s Englezima 1982.

Upravo čitam jednu uskršnju čestitku koja je do mene stigla s malim zakašnjenjem. Možda je to poslao neki Paragin suputnik. Kaže ovako: ”Dabogda, kada već nisi umro pod težinom ti pogođene kuće u potresu, crknuo od koronavirusa. Dabogda ti trebao respirator, ne dobio ga i umro u najtežim mukama. Đubre jedno, diraš u našu svetu Herceg-Bosnu! Diraš u našu Gospu Međugorsku. Majku ti j….! Živio Ante Pavelić! Za dom, spremni! HOS-ovac”

Što bismo to Milorad Dodik i ja imali zajedničkog, ako se o politici, ukusima i svjetonazoru raspravlja? Nepobitno je samo to da obojica imamo bosansko porijeklo. Nažalost, Dodik je odustao od socijaldemokracije pa nas to političko opredijeljenje ne veže. Kaže Dodik da je kršćanin, i ja sam. Prepustit ću drugima da zaključe tko od nas dvojice djeluje kršćanski jer je moguće da sam ja jedan veliki licemjer i manipulator, a Dodik, samo što nije, kanonizirani svetac.

Zadržao bih se na povijesti, za koju i Dodik i ja pokazujemo veliko zanimanje. Reče Dodik neki dan u Gradini, komemorirajući žrtve ustaškog terora, ovako: ”Da su (ustaše) imali dovoljno vremena pobiti sve naše pretke (Srbe) to bi uspjeli jer su imali ozbiljnu želju to uraditi”. Član predsjedništva BiH je, učeno, dodao kako su ustaše ustrajno ubijale Srbe ”na bazi onoga što ih je učio Strossmayer…”.

Pošto nije objasnio kakve veze s tim užasnim zločinima ima đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je rođen 4. veljače 1815. godine, a umro 8. travnja 1905. godine, i pošto se nitko nije javio iz kabineta Milorada Dodika, a odgovorne za rad tog kabineta i za medijsku politiku člana predsjedništva sam zamolio da mi pojasne na što je Dodik točno mislio, ne preostaje mi drugo nego kazati kako je Josip Juraj Strossmayer jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske i južnoslavenske povijesti u 19. stoljeću. I da Strossmayer ne samo što nije mrzio Srbe, kako tumači Milorad Dodik, već je taj biskup grandioznog djela i ogromne moralne stature bio preteča suvremenog ekumenizma, veliki pobornik dijaloga i jedinstva.

Ono što sam naučio, kao netko tko se iskreno zanima za povijest, je da su hrvatski katolički svećenici, u prvom redu biskup Strossmayer i kanonik Franjo Rački, najzaslužniji za promociju jugoslavenstva kao političkog projekta. Uz osnivanje različitih kulturno-znanstvenih institucija s jugoslavenskim predznakom (npr. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU) Strossmayer sudjeluje i u pregovorima sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i srpskim ministrom vanjskih poslova Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju hrvatskih krajeva sa Srbijom u zajedničku jugoslavensku državu.

Jesam li ”jugonostalgičar”? Valjalo bi i ovo pojasniti. Navodim riječi iz jednog mog razgovora s velikim Predragom Matvejevićem jer je to i moj stav. Rekao mi je: ”Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom.

Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.

Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu (a da ne govorimo o nama novinarima!, op. D.P.), dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtjevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć.

Ostaje samo da obradimo pitanje koja postavlja fosil iz Šenoine 13: jesam li Dodikov istomišljenik jer ustaša, neki filoustaša, pojašnjavati to valjda moram samo maloumnima i onima koji nisu čitali moje knjige i tisuće članaka, nisam, ima tomu već, brat bratu, 35 godina, možda i koja više, ako uzmemo u obzir da sam se u toj stvari krenuo temeljito vaspitavati nakon rata s Englezima 1982

Da, žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno”.

Zašto sam sve ovo ovdje napisao? Zašto se bavim nesretnim Paragom i, bojim se, čovjekom kojem nikakav savjet ne pomaže (Milorade: dajte se saberite, elementarno se informirajte o stvarima o kojima na važnim prigodama kanite govoriti)? Pišem da stvari razbistrim jer etikete ne trpim! Ni Paragine, niti ičije.

Pišem zato jer bi moja šutnja bila ravna izdaji. Tada bi laž pobijedila, a ako se to dogodi, tumačio je moj kolega Jaroslav Pecnik: ”Otvara se široki prostor za najprizemnije i najvulgarnije političke i fundamentalističke fantazme i manevre koji u rukama velikih ideoloških manipulatora, na koncu i u pravilu, vode masovnim zločinima i svršavaju posvemašnjom devastacijom čovjekova duha i njegova svijeta”.

Upravo tako: na izjave likova poput Parage i Dodika, bez obzira na to što je prvi pospremljen u hrvatsku ropotarnicu, a drugog će, kako se sve glasnije može čuti (od kolege Zlatka Dizdarevića i drugih), Amerikanci maknuti ove godine s b-h scene, treba reagirati (Qui tacet, accepit!).

Kao i onomad biskup kojeg je Dodik brutalno oklevetao, sada kao i Milanović kojem ustaška gamad inscenira sačekuše (u petak 1. svibnja u Okučanima), stojim nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno su tu važnost shvatili Strossmayer i Vatroslav Jagić koji je to povjerio Franji Račkome: ”Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin!”

.

Objavljeno autograf.hr, 04.05.2020., https://www.autograf.hr/cim-tko-manje-uci-i-zna-time-je-bjesniji-hrvat-ili-srbin/, pristupljeno 05.05.2020.

Odgovori