OKVIRNI PROGRAM MANIFESTACIJA povodom 125 godina od rođenja JOSIPA BROZA TITA
svibanj 15, 2017
Srđan MILOŠEVIĆ: Pouke antifašističkog maja
svibanj 16, 2017

Željko POROBIJA: Ja ne ateiziram. Meni je cilj sekularna država.

Željko Porobija

Željko Porobija

Sjećam se jedne radio-emisije od prije nekoliko godina u kojoj je neki katolički teolog lamentirao o navodnoj ateizaciji društva. On je razlog toj pojavi vidio u tadašnjim strukturama vlasti; otprilike je htio reći da su tadašnji predsjednik Josipović i premijer Milanović navukli neuk narod na tanki led ateizma.

Naravno, ovdje ne mislim trošiti riječi na suze Jeremijine koje je prolijevao taj svećenik kroz bespuća etera – dodajem da je time ipak uvrijedio sve one ateiste koji su u njegovom prikazu ispali obične naivčine što nasjedaju na podle fore vladajućih političara.

I sada bi, da karikiram, nakon što su zdrave kršćanske snage došle na vlast čovjek trebao očekivati navalu ateista u crkve na pokrštavanje.

Jedna od knjiga koja je obilježila moju mladost bila je djelo mog tadašnjeg profesora filozofije religije Esada Ćimića nazvana ”Drama ateizacije”. Bila je to filozofsko-sociološka analiza svega onog pokušaja komunističkih vlasti da se narod otrgne od vjerskih zajednica na prostorima Jugoslavije.

I sam naslov knjige dovoljno govori kako je to Ćimić doživio – jer se radilo o drami koja je brojne koštala slobode, pa i glave. Bila je to knjiga u kojoj je, primjerice, Ćimić istaknuo i činjenicu da je 90% partizana prakticiralo molitvu.

Još se sjećam Ćimićevog komentara – a nažalost knjige više nemam – da se nisu molili samo komesari, pozadinci i oni s dobrim oružjem.

Taj se podatak nije dopao komunistima onog vremena, a ni revizionistima današnjice – jer nijedni ne žele vidjeti masovnost religije u redovima per definitionem bezbožnih partizana. Kasnija komunistička propaganda zataškala je tih 90%, ova današnja ”kritička” historiografija ih nije iskopala, smeta to i jednima i drugima. Na stranu sve, ateizacija tog vremena bila je dramatična – što ne znači da uvijek mora biti takva.

Mogu razumjeti da su sjećanja Katoličke Crkve u Hrvatskoj na ovu dramu još svježa – primjerice, vrijedi znati da je komunistička vlast odvela u nepoznato oca sadašnjeg varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka – inače rodom iz Stepinčevog Krašića.

Ima još onih koji su prošli slične traume i njima je riječ ateizam jednaka riječi komunizam, terorizam, diktatura, itd. Ali bio bi red da na te traume zaborave i ne iskapaju ih svaki put kad bilo tko i bilo gdje počne javno zastupati ateizam.

I inače me smeta što je u kršćanstvu izgrađen kult progonstva i mučeništva tako da se svaka kritika Crkve doživljava kao izravna prijetnja i početak nekih novih Neronovih progona. Takva, da je nazovem, viktimofobija ne čini dobro ni Crkvi ni bilo kome, jer se onda stalno moramo pravdati da nismo komunisti, da nismo nasilnici, da ne jedemo malu djecu… Kao što ja u Crkvi ne vidim automatski inkviziciju, tako ni oni u meni i sličnima ne bi smjeli automatski vidjeti komuniste.

Ja sam svoj ateistički coming out napravio i zato što sam i inače sklon otvorenom izražavanju stavova, ali nisam – i to opet podvlačim – nisam obznanio svoj ateizam kako bih druge uvjerio u njega. Kao što mene nitko nije navlačio na ateizam – budući da je to bio plod mojih vlastitih promišljanja – tako ni ja ne mislim da bih trebao bilo koga ateizirati. Nekada mi ljudi spočitnu baš to – da ja ateiziram – ali meni takva stvar nije ni na kraju pameti.

Nedavno je moj prijatelj i suradnik na knjizi ”Horizonti ateizma” (zapravo sam ja njemu asistirao, a ne on meni) Pavel Gregorić – filozof s Hrvatskih studija kojima je ovih dana (za mene već) bivši ministar Barišić giljotinirao katedru – rekao u svom intervjuu Telegramu vrlo točno što i on i ja želimo: ”Ja uopće ne želim da svi budu ateisti, niti da ateisti budu u većini, nego da živim u društvu u kojemu svatko ima jednake uvjete da bude ono što želi s obzirom na vjeru.” Točno to i savršeno ništa više.

Nedavno mi je jedna neupućena duša preko Facebooka uputila kritiku da parazitiram na ateizmu. Iskreno ne znam što je pod time mislila, valjda vjeruje da kad dam intervju nekom našem časopisu ili portalu, to bude nagrađeno ogromnim honorarom. Ili da su mi ateisti sredili super posao, pa je moje samo da javno zalajem i stižu dolari od masona, iluminata, Sorosa, UDBE i sličnih za koje radim.

Ja sam joj morao odgovoriti da dosad na ateizmu nisam zaradio niti jedne jedine kune. A ako ipak nađe da sam što zaradio širenjem ateizma – neka slobodno to i uzme.

Moj novinarski posao je nešto sasvim drugo od bilo kakvog ideološkog na(d)metanja; od mene tu nitko ne traži da počnem uvjeravati ljude kako ne postoji Bog.

Samo razmislite kakvu bih ja korist mogao imati od nekakve sveopće ateizacije društva. Hoće li, recimo, novoobraćeni ateist početi meni davati milodare kao što vjerski konvertiti počinju davati novce svojim svećenicima? Neće, jer ateisti nemaju crkvu niti dobivaju novac od ”subraće” u ateizmu.

Hoće li Republika Hrvatska potpisati sporazum s državom-zaštitnicom ateista, pa onda ateističkoj zajednici davati redovna primanja? Neće, jer nema ”ateističkog Vatikana” niti prave ateističke zajednice.

U redu, već kao da čujem nekog – a možda bih htio zaraditi novac pisanjem ateističkih knjiga, pa mi treba što više ateista? Moj je mali predosjećaj da će moju (i Gregorićevu) knjigu više čitati vjernici nego nevjernici. I da će kudikamo burnije reagirati i time samo još više izreklamirati cijelu stvar.

Za knjige poput ove idealno je društvo poput našeg gdje ima i jednih i drugih. I meni uopće nije cilj da neka kršćanska dušica nakon čitanja knjige prestati vjerovati u Boga i priključi se imaginarnom taboru ateista (s Josipovićem i Milanovićem na čelu, ako se ne sjećate).

Stoga, najiskrenije rečeno, mene nećete naljutiti ako mi kažete da ste vjernik, da idete u crkvu, prakticirate molitvu i sve što uz to ide.

Neću vas smatrati ni glupim, ni lijenim ni zlim – premda, da ne bi bilo zablude, vaš stav mi je kao takav neprihvatljiv.

Reagirat ću tek ako mene krenete napadati da sam dogmatičan ili da mi treba proširenja uma i slične stvari kakve mi neki kršćani već umiju prirediti.

Ili ako napišete negdje nebulozu poput ”Znanost je odavno dovela teoriju evolucije u pitanje” – tu reagiram čisto zbog mentalne ekologije.

No, poznajem puno vas koji jednostavno živite svoj vjerski život u miru sa svakim i od mene nećete doživjeti napad, jer – da to opet istaknem – moj cilj nije bilo čija ateizacija.

Meni je cilj – kao i Gregoriću, kao i brojnim drugim pametnim ateistima kakve poznajem – sekularna država, ona u kojoj na nečiji društveni status ni najmanje ne utječe činjenica da je (ne)vjernik/ca.

Da, priznajem – a vi me slobodno optužite za antihrvatstvo ako vam je to jedini argument – da ova država nije baš onaj ideal o kojemu sanjam. Prevelik utjecaj Crkve na društvena zbivanja, na obrazovanje, na javnu televiziju te na vodeće političare čini Lijepu našu preslabim ostvarenjem onoga o čemu sanjam.

Svakako da ne želim agente UDBE u crkvenim prostorima, ali ne želim ni crkvene poslušnike za katedrom u javnoj školi ili čak na čelu rektorata sveučilišta.

I dok se Katolička Crkva i dalje prisjeća vremena komunističke diktature, njoj bi se lako moglo dogoditi da sama ponovi takvu diktaturu – pri čemu opet neće dobiti ništa običan narod, nego tek odabrane elite. I teško da će ikoga, pa i kršćansku dušu, razveseliti spoznaja da elitu ovaj put ne bira Tito nego Bog.

 

Preneseno s autograf.hr, 04.04.2017.,  http://www.autograf.hr/ja-ne-ateiziram-meni-je-cilj-sekularna-drzava/

Odgovori