Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

.

Povod ovom tekstu je akt kojim patrijarh Irinej brani ocu Vukašinu Milićeviću, docentu na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu u Beogradu, istupanje u javnosti, a koji u zaključku sadrži ovu rečenicu: „zabranjujemo svaki javni nastup u usmenom, pisanom i elektronskom obliku, stavljamo Vas pod zabranu sveštenodejstva i u nadležnost Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke“. Uzrok ovog teksta je pak, kako to s uzrocima obično i biva, puno dublji te se odnosi na prakse kako institucije Srpske pravoslavne crkve, tako i Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima se, putem zabrana i napada na pojedince unutar crkvene zajednice, guši sloboda mišljenja te sankcionira izražavanje stavova koji nisu u skladu s ideološkim postulatima klera u samom vrhu crkvene hijerarhije. Kao paradigmatične primjere ovakvog načina postupanja, uz navedeni slučaj jereja Vukašina Milićevića, potrebno je navesti i slučaj fra Drage Bojića, jer nam oni daju dobar uvid u ovu temu.

Tako patrijarh Irinej oca Vukašina pismom tereti da svojim stavovima iznosi „sablažnjivu kritiku Crkve“, stavljajući vlastita promišljanja iznad „sabornog uma Crkve“ (AEMbr. 281, 30.3.2020), dok fra Dragu Bojića tadašnji provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Lovro Gavran, smjenjuje s mjesta glavnog urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, optužujući ga za opstrukciju i docirajući mu kako su franjevci „Red, a to znači da ne podnose nered“, dodatno ga isprativši riječima „hvala Bogu, ima nas još koji vjerujemo u Boga“ (Bosna Srebrena, god. LXIV. br. 2/2013).

Ukoliko pak razmotrimo sadržaj pisma zbog kojeg jerej Milićević ne smije javno nastupati, odnosno sadržaj pisma koje je dovelo do smjene fra Bojića s uredničke pozicije, jasno je kako iza patrijarhova pojma „Crkva“ i provincijalova pojma „Red“, unatoč njihovoj univerzalnosti, ne stoji zajednica kršćanskih vjernika, kao ni red ustanovljen na liku i djelu sv. Franje Asiškog već oni i krug njihovih istomišljenika, grupirani po određenom svjetovnom ideološkom ključu. Kada pak takav krug ljudi uzima sebi za pravo prozvati se umom Crkve te određivati tko je istinski vjernik, a tko nije, unutar stanovite zajednice dolazi do stimulacije tzv. impulsa žbira prema kojem su pojedinci umjesto Boga, postavili sebe za mjerilo svih stvari.

Naime, premda se riječ žbir (mlet. sbirro) danas koristi poglavito kao sinonim za uhodu ili doušnika, u srednjem vijeku je ona označavala pripadnika vojnički ustrojene klerikalne organizacije u Rimu, podvrgnute izravnom izvršavanju papine volje i sprovođenju njegove vizije pravde na rimskim ulicama, koja počesto nije bila oblikovana evanđeoskim, već čistim svjetovnim principima. Posljedično, to je izrodilo tzv. teologiju lomače prema kojoj svaka misao kritike koja zaziva društvene i strukturalne promjene, od strane crkvene hijerarhije biva izložena suspenziji, izgonu ili likvidaciji. Impuls žbira se, dakle, javlja kao nagon za opstankom, ali opstankom na vlasti i upravo ga to u konačnici i čini potencijalno brutalnim, manifestirajući se u svojem krajnjem stadiju kao križarski, inkvizitorski moment sile. U prenesenom značenju, žbir je noćobdija na braniku apsolutističke crkvene vlasti koja uporno hini svoj totalitarizam prikazati svetim. Na tragu toga, ljudi nisu razapinjani zbog nevjere, već poglavito zbog neistomišljeništva.

Milićević i Bojić nisu, dakle, kažnjeni zato što su osporili zasade Kristova nauka, već zato što su iz najplemenitijih razloga ukazivali na neispravnosti u djelovanju dijela crkvenih institucija, a to su pak dva različita polazišta jer Kristov nauk je univerzalna, mjerodavna istina, a sve druge „istine“ pa tako i crkvene, podložne su preispitivanju i kritici. Nerazumijevanje ovih odnosa dovodi do čitavog niza zabluda i krivih procjena, čija je jedna od posljedica i pojava navedenog žbirskog elementa – obrana vlastitog ideološkog stava, držeći ga za obvezujuću vjersku istinu.

Kako bi to prevenirali, potrebno je shvatiti nekoliko različitih momenata u životu crkve, jer je to ključ rješenja ovog rebusa u kojemu slika halja najviših predstavnika crkvene hijerarhije ne ukazuje nužno na pojam pravovjerja. Prije svega, treba uočiti razliku između crkve kao Kristovog naslijeđa, te crkve kao institucije. U kršćanskoj praksi ova dva aspekta niti jesu, niti mogu biti odvojena, ali ih je na teoretskoj razini potrebno razumijevati kao takve, kako bi se izbjegla zabluda da sve ono što čini i radi kler, po prirodi stvari ima težinu evanđelja. Ukratko, ovime se prevenira mogućnost da riječi biskupa doživimo kao naputak Boga. Potom, treba usvojiti i razliku između crkvene hijerarhije i crkvene zajednice što su također stavke koje u kršćanskoj praksi niti jesu, niti mogu biti odvojeni, ali ih kao takve valja poimati, jer nam to omogućava uvidjeti kako odluke i dijela hijerarhije ne odražavaju nužno stav cjelokupne zajednice, jer bez obzira što je crkva jedinstveno tijelo vjerujućih, ono se unutar sebe razlikuje, kako fizički, karakterno, socijalno, rasno, etnički, nacionalno, spolno, rodno, seksualno i sl., tako i svjetonazorski. Ukratko, ovim se prevenira mogućnost da se stav klera u crkvenom vrhu doživljava kao jednoumni stav čitave zajednice.

To je upravo ona vrst razumijevanja koju iskazuju jerej Milićević i fra Bojić, ne dopuštajući da im svjetovno pomuti razum do te mjere da više ne prepoznaju sveto. Naime, na tragu crkvenih otaca kao što su sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Jeronim i dr., oni u potpunosti prihvaćaju drevnu kršćansku tradiciju prema kojoj je crkva casta meretrix, tj. čedna kurva, ona koja je istovremeno i sveta i grešna te iz tog razloga naglašavaju teološki imperativ ecclesia semper reformanda, koji zahtjeva da se crkva neprestano obnavlja kako u njoj ne bi prevladao kurvinski element, čiji je, usput budi rečeno, impuls žbira sastavni dio, imajući ulogu vjernog psa čuvara na vratima moralnog kupleraja. Međutim, svrha rečenog teološkog imperativa nije sukob, već osvještavanje negativnosti jer cilj obnove nije multiplicirati konflikte, nego razriješiti postojeće. Ide se, dakle, unatoč, a ne protiv grijeha jer, kako to teološka nauka i nalaže, poanta je eliminacija grijeha, a ne grešnika, ne dovodeći u pitanje vrijednost ljudskog života. U tom smislu je izrazito zanimljivo vidjeti kako je jezik ljudi poput jereja Milićevića i fra Bojića, za razliku od jezika njihovih neistomišljenika, lišen osuđivanja te se primarno bazira na ukazivanju na problem, što njihovo djelovanje, za razliku od potonjih, čini usklađenim sa Kristovim naukom. Oni svakako nisu vjernici po mjerilima njihovih nadređenih u crkvenoj instituciji, ali se neupitno trude to biti po mjerilima Isusa koji je Krist i tu nastaju bazične tenzije o kojima je ovdje riječ.

Naime, crkvene institucije Srpske pravoslavne crkve te Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, na poticaj svojih hijerarhija i njihovih pobornika „odale su se bludu“ etnonacionalističkog diskursa, stavljajući se u službu njegovih protagonista, što se ukazuje kao „razvratna mrlja“ na Kristovim haljama. Jerej Milićević i fra Bojić ne slijede tu logiku, već ukazuju na problematiku koja iz te kurvinske logike proizlazi, gurajući svekolikoj javnosti spomenutu mrlju pod nos, i to je, budimo realni, primarni, ako ne i jedini njihov „grijeh“ koji ih je učinio personae non gratae među žbirima unutar njihovih crkvenih zajednica. Nepristajanje na igranje u tom etnoklerikalnom vrzinom kolu ne oprašta se jer ritam koji njime dominira uglavljen je u postulate stoljeća sedmog i Kosova, što za žbire počesto ima veću stvarnosnu težinu od samog Kristova nauka. Naime, vjerovanje da je kršćanstvo mitologija za dotične spada u zastranjenje vanjskih neprijatelja, ali nevjerovanje u etnonacionalističku mitologiju spada u zastranjenje unutarnjih neprijatelja. I dok se vanjske neprijatelje eliminira na metafizičkoj razini kao ateiste, dotle se unutarnje neprijatelje eliminira na fizičkoj razini kao izdajice. Shvatili ste, jerej Milićević i fra Bojić su ovi drugi.

O „slučaju Bojić“, koji se odvijao tijekom 2013. godine već je podosta napisano, pa ćemo samo ukratko ukazati na grijehe koje su Vukašina Milićevića dovele do toga da on, riječima patrijarha Irineja, „stavlja svoja umovanja i mudrovanja iznad sabornog uma Crkve, i to u ime neograničene slobode, slobode koja ne može biti omeđena ni autoritetom Svetog Pisma i Svetog Predanja ni autoritetom svetih Otaca“.

U intervjuu za srpski tjednik Vreme od 5. ožujka 2020. godine, Vukašin Miliević je izjavio sljedeće, i to redom: „Politička moć i savez sa vlastima, istorija je mnogo puta pokazala, Crkvu su uvek vodili u čelični zagrljaj u kojem je ona gubila samu sebe i pretvarala se u sopstvenu negaciju, u okrečeni grob“; „Kada nema stvarne vere, kada nema toga sadržaja, onda ostaju samo interesi konkretnih pojedinaca i grupa i to je ono na čemu su kroz istoriju vazda počivali ti mračni savezi svetovnih i duhovnih vlasti“; „Ako pogledamo Novi Zavet i istoriju Crkve, najveći protivnici promena koje su donosile duhovnu obnovu bili su ljudi na pozicijama moći u verskim zajednicama“. I tako dalje, i tako slično. Vukašin Milićević je u ovom intervjuu, koji je i bio povodom njegovog sankcioniranja, izrekao ono opće poznato, posebno u našem postjugoslavenskom kontekstu – da se vjera svela ili na folklor ili, što je mnogo pogubnije za vjeru, u oružje za obranu raznih interesnih i etnonacionalističkih politika. Također, vjerske zajednice čine sve kako bi se spriječio govor o žrtvama politika režima koje one podržavaju ili žale za njihovim nestankom. Nije teško pogoditi da u ovom njegovom intervjuu nema ničega što predstavlja „kritiku Crkve kao takve“, već potpisniku presude Milićeviću smeta upravo to što je kritizirao kurvanjski, žbiroslovni dio Crkve kao casta meretrix.

Smeta li crkvenim vlastima govor o njihovoj relativnosti spram evanđelja Isusa Krista, odnosno mjerilom kojim bi se morali mjeriti ili im je pak zasmetala Vukašinova nedvosmislena izjava da je „teologija oslobođenja verovatno najubedljivija alternativa koju je XX vek ponudio“? Opasan je spomen, u našim kontekstima, toliko prezrene teologije oslobođenja, teologije koja vjeru stavlja u konkretnu praksu i to ne na način društvenog prakticiranja etnoklerikalne moći već prakticiranja evanđeoskih vrijednosti kao što su pravednost, sloboda i dostojanstvo… i to prije svega žrtava. Onih žrtava o kojima Vukašin Milićević spominje u svojemu intervjuu, gotovo pa moleći institucionalnu crkvu da preusmjeri svoju politiku kako bi bila na tragu siromašnog Nazarećanina. No, jerej Milićević nije uzeo u obzir činjenicu da se njegova teologija oslobođenja suočila s mnogo razrađenijom teologijom oslobođenja – onom etnoklerikalnog oslobođenja. Ta teologija u svojim rukama nema teološke dubine ni artikulacije, ali ima poluge moći i obuhvatnu mitologiju.

Najveći i dominantan dio crkava na našim prostorima inherentno je etnonacionalistički i toliko povezan s „duhom (etnički shvaćenog) naroda“ da nema previše smisla upućivati im Isusove riječi da su „okrečeni grobovi“ ili pak Lutherove riječi svećenicima da su to „takvi sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha (ili pak nacionalnih interesa, op. a.) da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa nego dušobrižnici i pastiri“.

Umjesto toga, Vukašinu Milićeviću valja uputiti riječi podrške, parafrazirajući velikog Marka Vešovića koji je u tekstu o jednom uglednom članu crkve napisao: „kad ga gledam šta radi i čujem šta govori, ja zamislim nešto skroz suprotno i dobijem Isusa Hrista“. Akt patrijarha Irineja o Vukašinu Milićeviću govori upravo o tome.

Branko Sekulić je teolog iz Šibenika, doktorirao je na tezi „Etnoreligija: utvara u suvremenom sekularnom društvu bivših jugoslavenskih prostora“ na Protestantskom fakultetu Sveučilišta Ludwig-Maximilians u Münchenu. Intervju sa Sekulićem na portalu Novosti.

Zoran Grozdanov je urednik u Ex librisu, predaje na Studiju protestantske teologije u Zagrebu, urednik je hrvatskog izdanja teološkog časopisa Concilium. Fabrika knjiga je objavila njegovu knjigu „Odbojna riječ. Smrt Boga kod ranoga Hegela i ranoga Moltmanna“.

Peščanik.net, 06.04.2020.

Srodni linkovi:

Milan Vukomanović – Univerzitet pod blagoslovom

Vladimir Veljković – Opsednuti grad

.

Objavljeno pescanik.net, 06.04.2020., https://pescanik.net/zbirujen-u-te/, pristupljeno 06.04.2020.