Gradsko vijeće u valceru. Piše Lidija CRNČEVIĆ, dubrovniknet.hr
ožujak 19, 2019
Šef židovske općine održao je lekciju premijeru. U pristojnijoj državi njegov bi istup bio ogromna tema. Piše Dragan MARKOVINA, telegram.hr
ožujak 19, 2019

Zašto je tri i pol milijuna Poljaka pogledalo film o ne baš uzornim pripadnicima klera. Piše Jurica PAVIČIĆ, jutarnji.hr

“Kler” je priča o trojici svećenika koji su približno iste generacije, stari su znanci i druže se. Prva su dvojica župnici, a treći je visoko pozicionirani birokrat krakovske nabiskupije. Prvi od njih, Kukula, koji vodi gradsku župu, suočava se s optužbom za pedofiliju. Drugi je seoski župnik Trybus, alkoholičar koji čeka dijete sa župljankom. Treći je Lysowski, biskupov povjerenik za građevinske radove. Pred nama je pravi katalog katoličkog licemjerja, navlas sličan onom u Hrvatskoj

Ako za hrvatsku klerikalno-konzervativnu politiku postoji zemlja koja utjelovljuje smjer u kojem bi željeli da se Hrvatska razvija, onda je ta zemlja Poljska. Poljska je, kao i Hrvatska, katolička postkomunistička zemlja. Kao i Hrvatska, to je katolička nacija u (većim dijelom) nekatoličkom susjedstvu. I u Poljskoj, kao i u Hrvatskoj, Katolička je crkva bila glavna opozicija komunističkoj vlasti i iz toga izvukla političku dividendu. Zato danas ima i ekonomsku i političku moć.

Utjecaj nije bezuvjetan

U Hrvatskoj, utjecaj Crkve je enorman i seže od vjeronauka u razredima, preko “uređivanja” HRT-a, do Vatikanskih ugovora. No – kako su pokazali slučajevi Istanbulske konvencije i Zakona o pobačaju – on nije bezuvjetan. Zato postoji zemlja koja utjelovljuje ideal poretka za klerikalne konzervativce, a ta je zemlja Poljska. Pod vladavinom stranke PiS, koju su osnovala braća blizanci Lech i Jaroslaw Kaczynski, Poljska se tijekom ovog desetljeća pretvorila u ideal europskim, pa i hrvatskim, katoličkim nacionalistima.

Za njih je to zemlja koja se znala obračunati s abortusom, koja je sasjekla repove komunizma, rekla odlučno “ne” imigrantima i islamizaciji, koja je rasturila džepove moći odnarođene elite, poput medija i sudstva. Također, to je zemlja u kojoj Katolička crkva ima ulogu u društvu koja joj, po mišljenju klerikalnih konzervativaca, pripada. A to je uloga političke vodilje. Uloga politbiroa.

Takva uloga – međutim – pobuđuje i otpor. Postavljena u takvu ulogu, Crkva postaje gromobran za zazor onih kojima se takva iliberalna demokracija ne mili. Taj zazor može se očitovati na puno načina. Recimo, u kulturi. Recimo, u filmu.

Posljednjih godina poljska je kinematografija snimila niz gorkih i bolnih filmova koji polemiziraju s licemjernim, državnim, ideološko-ritualnim katolicizmom. Dosta je sjetiti filma “Twarz” (Gubica) Malgorzate Szumowske (2018.), filma u kojem zabačeno mjestašce ziđe enormni kip Isusa, dok istodobno izopćuje kao demona radnika koji je imao zlu sreću da mu nakon pada sa skele ostane deformirano lice. Tu je i “Pokot” (Lovina) veteranske Agnieszke Holland, film koji poljsko društvo prikazuje kao savez Crkve, ideologije i patrijarhata ne samo protiv žena nego i protiv prirode.

Postoji, međutim, jedan film koji je tako točno pogodio antiklerikalno ogorčenje liberalnih Poljaka da se njegova kinodistribucija pretvorila u referendum, u masovno oslobađanje libidinalne energije, čin prkosne demonstracije nezadovoljstva. Riječ je o filmu koji je u samo prvom tjednu distribucije u Poljskoj vidjelo milijun ljudi, da bi se na koncu broj gledatelja popeo na frapantnih tri i pol milijuna: ekvivalent tom broju prema ukupnom stanovništvu u Hrvatskoj bio bi oko 400.000. Sve se to dogodilo u ozračju bijesnog medijskog rata, u kojem su konzervativni mediji film blatili kao plitki pamflet, manipulaciju i antipoljsku sabotažu.

Nije filmski Frljić

Film o kojem je riječ nosi naslov “Kler” i djelo je Wojciecha Smarzowskog (1963.), redatelja srednje generacije koji je izvan matične Poljske relativno nepoznat. Smarzowski – treba odmah reći – nije nekakav “filmski Frljić”, redatelj koji začudnim modernističkim stilom i strategijom šoka istjeruje ideološke demone. Riječ je – dapače – o prilično srednjostrujaškom režiseru koji je prije “Klera” snimio film u omiljenom žanru europskih konzervativaca: snimio je povijesnu epopeju o tome kako su Oni ubijali Nas. Taj film – “Volinija” – bavio se masakrom nad poljskim stanovništvom koji su u 2. svjetskom ratu počinili ukrajinski nacionalisti Stepana Bandere.

Smarzowski je u “Kleru” – međutim – umijeće pripovjedača, spretnost da orkestrira više fabularnih linija i da ispriča pitku priču okrenuo – poput šila – u srce poljskog klerikalnog nacionalizma. Snimio je film koji ima efekt udarca maljem, i koji pokazuje da klerikalna ideologija i u Poljskoj (kao i na svakoj točki svijeta) počiva na istom: na licemjerju, na laži, na nedostatku ljubavi za čovjeka, te – na koncu – na odsutnosti stvarnog kršćanstva. “Kler” Szmarowskog veliki je kompendij te i takve laži, katalog licemjerja koje je navlas jednako u Poljskoj kao što je i u Hrvatskoj.

Film “Kler” priča je o trojici svećenika koji su približno iste generacije, stari su znanci i druže se. Prva su dvojica župnici, a treći je visoko pozicionirani birokrat krakovske nadbiskupije. Prvi od njih, Kukula (Arkadiusz Jakubik), vodi gradsku župu. Jednog dana u lokalnu je bolnicu primljen dječak ministrant iz socijalno deklasirane obitelji, a tragovi na tijelu sugeriraju seksualno zlostavljanje. Župom se proširi glas, na Kukulu svi počnu gledati kao na pedofila, a mjesna biskupija kreće u operaciju zataškavanja.

Drugi junak filma – Trybus (Robert Wieckiewicz) – seoski je župnik koji župu vodi kao “business as usual”: naplaćuje pogrebe i vjenčanja, “hitne intervencije” (recimo, vjenčanje cure trudne do zuba) naplaćuje masnije, a prima i plaću “u naturi” – recimo, vodoinstalaterske radove. Trybus nije loš svećenik ni loš čovjek – no, s njim postoje dva problema. Prvi je da je ozbiljan alkoholičar. Drugi je da voli mještanku Hanku (Joanna Kulig – glumica iz “Hladnog rata”) s kojom praktički otvoreno živi. Sve to nekako ide dok Hanka ne zatrudni. Trybus se nađe u situaciji da ili mora riskirati s rođenjem izvanbračnog djeteta, ili mora navesti Hanku na ono protiv čega propovijeda – pobačaj, koji u Poljskoj nije samo grijeh nego i kazneno djelo.

Kosturi iz ormara

Treći i najzanimljiviji lik filma je Lisowski (Jacek Braciak), čovjek koji kao da je ispao iz svih hrvatskih priča o Prebendarskim vrtovima, crkvenim fasadama od opala, spekulacijama o samostanskim zemljištima i bratimskim maslinicima uz more. Lisowski je biskupov povjerenik za građevinske radove. Posao mu je sagraditi skupo i spektakularno svetište na livadi pokraj grada. No, tijekom gradnje iz ormara izlaze kosturi, neki put doslovno: geolozi su krivo izračunali žitkost tla, radovi od aneksa do aneksa stalno poskupljuju, na koncu se pod ledinom pojavi masovna grobnica pobijenih njemačkih vojnika iz ‘45. Crkva sveudilj gradi, restaurira i dozidava, a svi ti poslovi idu preko Lisowskog koji za to uzima pinku.

Lisowski se nađe u neprilici kad za veliki ugovor o ugradnji klimatizacije u biskupiju unaprijed uzme proviziju – luksuzan automobil. Biskup, međutim, dovede neke svoje kooperante i naredi Lisowskom da oni moraju pobijediti na natječaju. Svećenik kreće tada u difamatorsku operaciju dostojnu Le Carrea. Jednom od suvlasnika konkurentske firme pronađe mrlju iz prošlosti – radio je u komunističkoj policiji u odjelu za suzbijanje crkve. Pusti aferu u novine i tako osigura da mu ne propadne luksuzni Audi.

Nevoljama Lisowskog – međutim – tu nije kraj. Jer, on silno želi dobiti unapređenje i otići u Vatikan. Njegovo unapređenje, međutim, minira biskup koji ga ne voli. Istodobno, kontaktira ga novinarka koja istražuje neobjašnjivi “nestanak” informatičke opreme kupljene za katoličke škole. Mastermajnd Lisowski shvati da mu preostaje jedino ono u čemu je najbolji – spletka. Pokušava naći način da neutralizira biskupa, suzbije članak o vlastitim pronevjerama te novinarki nešto da zauzvrat.

Tri priče o tri svećenika Smarzowski vodi usporedno, one se povremeno presijecaju, da bi sve tri završile briljantno orkestriranim klimaksom u kojem – suvišno je i reći – najčestitiji padnu kao žrtve, a najpokvareniji profitiraju.

Kad se “Kler” pojavio u Poljskoj, sam film je bio šok, a još je veći šok bio njegov spektakularni tržišni uspjeh. Konzervativna politika najednom je shvatila da se pojavio film koji poput gromobrana elektrizira ogorčenje liberalne Poljske. Premda se sama Crkva službeno nije oglašavala, film je doživio napade u katoličkom tisku. Konzervativni list Gazeta Polska je tako uz novine dijelio letak na kojem je bio parafrazirani plakat filma. No, umjesto portreta kvarnih svećenika, na letku su bile fotografije svećenika mučenika iz crkvene povijesti, poput žrtve konclogora Maximiliana Kolbea ili Piotra Popiełuszka, kojeg su ubili komunisti. Na letku je pisalo: “Kler: u borbi protiv nacizma, komunizma, LGBT-ja i islamizma”.

Nije čudo što su i film i njegov fenomenalni uspjeh za službenu poljsku crkvu bili šok. Jer, prikaz poljske crkve u “Kleru” je – blago rečeno – poražavajući. Poljska crkva je u filmu prikazana kao križanac između lenjinističke kompartije i napuljske Camorre. Biskup se otvoreno hvali kako postavlja ministre. Raspored sjedenja na koncelebriranoj misi je indirektni signal političke (ne)moći, kao mjesto sjedenja na sovjetskoj paradi. Svi protiv svih rovare i spletkare, koristeći pritom medije, represivni aparat i obavještajno podzemlje. U četiri zida, visoki prelati ne libe se od otvorenog antisemitizma.

Crkva ne izdaje račune, sve plaća u gotovini, a biskup iz crnog fonda vadi stotine tisuća eura za crne isplate. Visoki prelati u talu su s korumpiranim biznismenima, crkveni administratori uzimaju mito, a sam biskup vozi se u luksuznom Bentleyju. Ako bilo koji svećenik ima problema s policijom, ili administracijom, ili urbanistima, to se rješava jednim telefonskim pozivom. Lokalni šef policije jednim telefonskim pozivom pušta svećenika uhvaćenog pijanog za volanom, a kad šef gradilišta kaže kako ne smije graditi pristupnu prometnicu koja nije u odobrenom glavnom projektu, “prebendar” ga pita: “Što je preče, projekt ili sveta katolička crkva?”.

Osim što počiva na političkoj moći i prijesnom lopovluku, poljska crkva u “Kleru” počiva i na imanentnom nasilju: na psihičkom i fizičkom zlostavljanju koje počinje od katoličkih domova i sakristija, a kao posljedicu ima nesretne, traumatizirane i izbušene ljude. Istodobno, ta i takva crkva pršti od superiornog trijumfalizma. U jednoj sceni čuje se tako radijska propovijed u kojoj biskup kaže da “moralno vodstvo mora biti čvrsto”, jer će nam se inače – kuku nama – “dogoditi isto što i Zapadu”.

Nije jednodimenzionalni pamflet

Posljedica te velike javne laži su ljudi koji i samo moraju živjeti u laži, pa su zato i nesretni. Kroz film Smarzowski diskretno provlači upravo takve likove – od dvojice svećenika koji krišom u biskupijskim hodnicima prolaze krizu homoseksualne veze, pa do samog Lisowskog koji je i sam obilježen traumom nasilja u djetinjstvu. Jedan od paradoksa filma “Kler” je i taj da je riječ o izrazito antiklerikalnom i polemičkom filmu. Ali, najmanje dvojica, ako ne i sva trojica od glavnih likova su ljudi s kojima se možemo identificirati.

Junaci “Klera” su ljudi koji su u osnovi čestiti, ali ih nepovratno uništava to što moraju živjeti u laži, što moraju skrivati da su zaljubljeni, što moraju šutjeti o traumi – ukratko – što moraju opsluživati instituciju koja počiva na licemjerju i laganju. U tom i takvom stroju pucaju oni koji su bolji ljudi, koji nisu u stanju biti licemjeri i nisu spremni živjeti lažući. Takve ljude “Kler” prikazuje sa sućuti i žalom.

Upravo zato, film uopće ne ostavlja dojam jednodimenzionalnog pamfleta. Smarzowski je s umijećem velikog majstora napravio film koji se suvereno lopta s puno fabularnih linija, s desetak upečatljivih likova i s nizom bombastičnih motiva. Napravio je film koji istodobno funkcionira i kao crna komedija, i kao društveni ekspoze, i kao suvremena tragedija. “Kler” je film koji kao maljem udara po klerikalizmu, koji poljskoj crkvi doista vadi crijeva i ne štedi je ni u čemu. Ali, osjećaj da gledate polemički pamflet razblažen je time što film sve vrijeme iskazuje simpatiju i sućut za vlastite nesretne, sirote likove. Likove koje je takvima – sirotima i nesretnima – napravila ideološka laž.

.

Objavljeno  jutarnji.hr, 18.03.2019., https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/zasto-je-tri-i-pol-milijuna-poljaka-pogledalo-film-o-ne-bas-uzornimpripadnicima-klera/8493536/, pristupljeno 19.03.2019.

 

Odgovori