Hrvatsku treba destabilizirati. Piše Marinko ČULIĆ, portalnovosti.com
svibanj 12, 2019
Svi se, kao, čudimo istupima Brune Esih. Što je s predsjednicom koja baš na Dan oslobođenja Zagreba ode u Bleiburg? Piše Jasmin KLARIĆ, telegram.hr
svibanj 13, 2019

Vladimir Nazor: prvi hrvatski predsjednik. Piše Miljenko JERGOVIĆ, jergovic.com

Mlađi suradnik HAZU, predsjednik Sabora, slavan po recenzijama uprizorenja “Male Floramye” u konclogoru Jasenovac, priložio je ovih dana svoj prilog reviziji hrvatske povijesti: Vladimir Nazor nije otišao u partizane, nego su ga isti tvarno oteli i potvorili kao antifašista i neprijatelja Nezavisne Države Hrvatske. Otkriće, istina, nije novo: u visokim ustaškim krugovima, među domoljubnim intelektualcima i oko gradonačelnika Ivana Wernera postojale su dvije teze o Nazorovu iznenadnom nestanku. Prema prvoj i manje skandaloznoj: pjesnika su oteli. Prema drugoj: Nazor pod stare dane razotkrio svoju pederastiju i s mladim ljubavnikom Ivanom Goranom Kovačićem pobjegao partizanima. Prva je teza bila raširenija, malograđanskom Zagrebu mnogo prihvatljivija, pa je, slijedom promidžbenih glasa o pjesnikovoj otmici, Vladimir Nazor praktično do kraja postojanja NDH bio prisutan u čitankama, u almanasima i antologijama.

Zašto je ustašama tako šokantan Nazorov odlazak u partizane da bi ga i danas pretvorili u nešto drugo? Što je bilo u tom čovjeku da je njegov nestanak iz Zagreba ostao najveći, neprebolni šok za režim, ali i za onaj šutljivi, neopredijeljeni hrvatski i zagrebački svijet, koji je u nezamjeranju i pristaja-nju uz većinska raspoloženja – što god ih činilo i kakva god ona bila – preživljavao sve do naših dana? Odgovor nije u nacionalnoj veličini pjesnika Vladimira Nazora, niti u njegovoj hrvatskoj, domoljubnoj dosljednosti. Cijeloga svog života, sve do umirovljeničkog odlaska u partizane, Nazor je bio umjereni oportunist, romantični pjesnik mitske hrvatske povijesti, lirski egoman, kojemu je iznad svega bilo stalo da bude voljen. Imao je držanje primorskog učitelja i odgojitelja, koji nikad nije prelazio postavljene granice, s izraženim instinktom koji mu je govorio kada se treba pokoriti, kada ceremonijalno pobuniti. Bio je Hrvat kad su to bili i drugi, bio je karađorđevićevac, vjeran listi Bogoljuba Jeftića, u vrijeme kada bi sve drugo bilo rizično. Snalazio se i mijenjao nazore onako kako su to činili obični ljudi, nikako političari i veliki književnici, nastojeći da prežive i sa što manje rana se provuku kroz povijesti. Upravo zbog svoje običnosti Vladimir Nazor ustašama je i bio toliko važan. Nije on bio nikakav veliki Hrvat. Da je bio veliki, zatukli bi ga kao psa, zatukli bi ga kao Augusta Cesarca. Običnost Nazorova činila ga je tipičnim. Bio je jedan od stotina tisuća Hrvata, jedan od milijuna njih, i postao je partizan. Ne samo da je postao partizan, nego je nakon potucanja po bosanskim šumama, ratnog pakla i zlopaćenja, postao – prvi hrvatski predsjednik (predsjednik Narodne Republike Hrvatske, predsjednik ZAVNOH-a, predsjednik Predsjedništva Narodnog sabora Hrvatske, predsjednik Prezidijuma Sabora NRH). Izronio iz svoga građanskog oportunizma, iz prosjeka i običnosti, Nazor se prometnuo u jednu od neobičnijih hrvatskih metafora. Veliki Miroslav Krleža nije pošao u partizane. Mali Nazor jest. Krleža ne samo da je bio najveći književnik moderne hrvatske književnosti, koji je svojim djelom hrvatskome jeziku pružio vjerodostojnost, na način na koji su to svojim jezicima činili Dante, Goethe ili Njegoš, nego je bio i najveći među velikim Hrvatima (što ga nije činilo manje Jugoslavenom). Ali nije za njega u šumama bilo mjesta. Tamo je bio Vladimir Nazor.

Legenda o njegovoj otmici biva naročito uzbudljivom u srazu s najvažnijom Nazorovom pjesmom. Po svemu drugom što je napisao bio je važan i amblematičan hrvatski pjesnik, savršeno beznačajan izvan granica ove književnosti. Ali napisavši “u popa-ljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943.” pjesmu “Majka pravoslavna”, on je toj književnosti pružio neočekivanu širinu, samosvijest i ljepotu, ispunjenu nekim višim osjećajem za mjeru, za sram i za kajanje. Nije tom pjesmom uzrastao Vladimir Nazor, nego je načas, zahvaljujući njemu, uzrasla hrvatska književnosti, dok je on i dalje ostao običan i mali. Ali s “Majkom pravoslavnom” običnost i malenost u Hrvata zadobila je neki novi, plemeniti ljudski smisao, na kojemu se mogla graditi velika i samosvjesna kultura. “Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,/ – Bol ti preduboku!/ Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,/ I nek traje vjekovima./ Neka čuju u što sada/ Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga, stara, davna./ Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,/ Majko pravoslavna.”

Naučio je kasnije Nazor kako se pišu pjesme revolucije. Svoju prostu i naivnu melodiju i ritam ugodio je u koračnice pobjednika, ali tog januara 1943, kada se onako otet našao nad zgarištima Korduna i Banije, reagirao je mimo svake ideološke i političke matrice, protivno pijanom optimizmu revolucije, onako kako je bilo u njegovoj ljudskoj naravi. To je pjesma Nazora katolika, malog čovjeka s njegovim malim ljudskim oportunizmima, koja upravo zbog svih tih malenosti odzvanja, uzdiže se i raste u jednu od najvećih pjesama njegova naroda. Ta pjesma je velika gesta, kakvu od pjesnika preuzima čitava zajednica, onako kako je od Thomasa Manna civilizirana njemačka zajednica preuzela “Doktora Faustusa”. Pa iako je Nazor neusporediv s Mannom, njegova pjesma itekako je usporediva s Mannovim romanom. Između ostaloga i po tome što je ta mala pjesma, tih četrdeset stihova u pet strofa, hrvatski tekst koliko je “Doktor Faustus” njemački, u kojemu se stvara paradigma jednoga drukčijeg hrvatstva, ispunjenog sramom čovjekove savjesti, hrvatstva punog empatije za žrtvu. A mjera takve empatije u čovjeka je različita nego u životinje: čovjek pati zbog onoga što je u njegovo ime učinjeno drugome, ili onoga što je sam učinio drugom, o čemu životinja i ne može imati pojam, jer nema svijest o zlu, niti ranjava drugog iz zla.

Nazor je u partizanima napisao i jednu od svojih najuspjelijih plakativnih nacionalnih pjesama, koju je odvažno naslovio “Hrvatski jezik”, koja započinje kao kakva djetinja stihoklepka: “U tebi sam vijek svoj poživio,/ Drevni i lijepi jeziče Hrvata:/ Rođen na morskome pragu tvojih vrata,/ Polako sam te uz trud osvojio.”, da bi je dovršio sebi dosljedno, kao poučnu crkvenu propovijed: “Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom/ Da u tebi dišem i da živim s tobom,/ I onda, kada me više biti neće.” Ovu pjesmu i danas prigodimice citiraju, tako što je iskidaju iz epohe u kojoj je napisana, kao što loši đaci trgaju listove iz bilježnice da bi od njih činili papirnate avione, pa zaboravljaju i zvijezdu petokraku pod kojom je pjesma napisana, i “Majku pravoslavnu” nad kojom je napisana. Samo tako moguće je sakriti i što je Vladimira Nazora vodilo partizanima, kao jedinom mogućem životnom izboru. Pošao je u pakao na zemlji da ga nakon smrti ne dočeka pakao nad zemljom ili ispod nje. Išao je u partizane jer je bio obični, mali, oportunizmu sklon Hrvat. Svjestan, međutim, granice kad oportunizam biva svjesno sudjelovanje u zločinu. Ta svijest u njegovom slučaju nije bila intelektualno ni ideološki fundirana. Ona je proizlazila iz jezika, drevnog i lijepog, što ga je polako uz trud osvajao. Pjesmu “Hrvatski jezik” napisao je po starojugoslavenskom pravopisu, dok je “Majku pravoslavnu”, premda nedosljedno, pisao po endehaškom, korijenskom pravopisu. To ne bi trebalo prepravljati ni lektorirati, jer istina je da majka pravoslavna ne blijedi, nego bliedi. Vrijedilo bi i o tome pisati.

Vladimiru Nazoru nemoguće je oduzeti njegov životni finale. Neće pomoći seksualni i avanturistički spektakli, ni nove hrvatske operete s pederima koji odlaze u partizane i s otmicama dičnih hrvatskih pjesnika, punih nacionalnog naboja. Nemoguće je Nazora oduzeti partizanima. A partizane oduzimati njemu bilo bi uzaludno. Pri vrhu jedne lijepe i tihe zagrebačke ulice, u sjeni vila koje su nekad naseljavala židovska i srpska gospoda, mršav kao grana, s partizanskom kapom na glavi, i licem ostarjelog Don Quijotea, korača brončani Nazor, predvodeći onu Hrvatsku koja je 9. svibnja 1945. pobijedila fašizam pobjeđujući jednu drugu Hrvatsku, onu od koje je Vladimiru Nazoru miliji bio pakao.

Objavljeno jergovic.com, 12.05.2019., https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/vladimir-nazor-prvi-hrvatski-predsjednik/, pristupljeno 13.05.2019.

Odgovori