Pravednici umiru zviždajući. Piše Damir PILIĆ, pilenaopako.picigin.net
studeni 26, 2019
Nova Europska komisija će brzo doći u krizu. Piše Damir GRUBIŠA, autograf.hr
studeni 30, 2019

Učitelji, ustrajte u štrajku zbog sebe, učenika i svih nas koji trebamo tu lekciju. Piše Branimir POFUK, vecernji.hr

 Izgubljeni sati? Pa naša zemlja je izgubila već trideset godina!
.
.

Postoje mitske rečenice u čijih nekoliko riječi bude zbijena i upamćena jedna čitava povijest, velika priča o nekom važnom događaju u prošlosti. Jedna takva strašna priča je ona o pokolju civilnog stanovništva što ga je u Kragujevcu počinila njemačka okupatorska vojska 21. listopada 1941.

Dostojanstvo s ulice i ‘Škola za život’ Je li 5500 učitelja ostalo bez posla zato što je 5500 razreda manje?

Bio je to jedan od najstrašnijih ratnih zločina koje počinila njemačka vojska mimo nacističkih logora, divljanja SS-a i klanja u kojima su se, osobito na Balkanu, natjecali domaći izdajnici.

Nakon jednog napada na njihove snage Nijemci su naredili odmazdu nad civilnim stanovništvom. Najprije su pokupili policiji poznate komuniste, pa Židove, a onda na koga god su naišli po ulicama, njivama, radnim mjestima, crkvama pa čak i školama. Brojke se razlikuju, ovisno o izvorima, ali tog je dana u Kragujevcu strijeljano najmanje tri tisuće civila uključujući i najmanje tri stotine djece, među kojima i barem jedan čitav razred odveden na gubilište iz kragujevačke Muške gimnazije. Upravo ti ubijeni đaci postali su simbol svih kragujevačkih žrtava, o njima je Desanka Maksimović ispjevala “Krvavu bajku” s početnom strofom urezanom u pamćenje čitavih generacija: “Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučeničkom smrću četa đaka u jednom danu.” Ali, navedeni stihovi nisu ta mitska rečenica u kojoj je sažeta čitava drama i tragedija. Mitska rečenica je uzvik koji su preživjeli svjedoci stavili u usta kragujevačkom profesoru srpskog jezika i književnosti i tadašnjem direktoru Muške gimnazije kao njegove posljednje riječi pred streljačkim strojem u kojem je skončao zagrljen sa svojim učenicima. Ime mu je bilo Miloje Pavlović, a da bi se bolje razumjela ta mitska rečenica – jednako snažna, važna i velika izviknuo je on doista ili ne – treba ispričati i ono što joj je neposredno prethodilo, a u njoj je također sažeto. Svjedoci su, naime, ispričali kako je profesor Pavlović tjeran skupa s učenicima prema stratištu naišao na jednog od onih spomenutih domaćih izdajnika, notornog ljotićevca Marisava Petrovića čiji je odred asistirao Nijemcima u zločinu. Na njegovu ponudu da mu spasi život, profesor je, kažu, odgovorio: “Ako mi od tebe zavisi život, takav mi život ne treba.”

U STRAHU OD OTKAZA U ovoj školi štrajka nema, ravnatelj tvrdi: ‘Znali su kakvo je stanje u prosvjeti’

U filmu “Krvava bajka” iz 1969. godine profesora Pavlovića glumio je Ljuba Tadić, glumac i čovjek u svakom pogledu dostojan da smrti u lice uzvikne tu mitsku rečenicu: “Pucajte, ja i sada držim čas!” Hrvatska niti je u ratu, niti pod okupacijom. Barem ne onom vojnom. Ali, priča o veličini i dostojanstvu učiteljskog poziva obranjenog životom došla mi je u pamet zbog današnje borbe hrvatskih učitelja i profesora za dostojanstvo, kako vlastitog poziva tako i ono osobno, ljudsko. Nitko u Hrvatskoj danas ljude ne strijelja. Ali, umjesto strijeljanja, gdje se o hrabrosti i dostojanstvu odlučuje u jednom trenutku, imamo polagano, dugogodišnje davljenje, ponižavanje i guranje u materijalnu bijedu i status na rubu društva srozanog ugleda, autoriteta i dostojanstva.

 Neki će reći da je usporedba drastična i neprimjerena, ali upravo takva trebala bi ljude uvjeriti u ono očito: učitelji i profesori u ovom štrajku drže sat i lekciju kakva je u ovom trenutku najpotrebnija i njima samima, i njihovim đacima, svima nama. Osobito svima nama koji smo ikada popustili, koji smo bilo naivno nasjeli, bilo kukavički popustili pod kotačem profita koji nam vlasti, vlastodršci i poslodavci svih vrsta prodaju kao povijesnu neminovnost i neizbježnu realnost, odričući se tako jedne po jedne mrvice svojih prava i dostojanstva, kako onog čitavih profesija tako i osobnog, ljudskog. Vlast sindikatima predbacuje nespremnost na dijalog i kompromise, neuvažavanje realnih mogućnosti. A što su bili svi oni ustupci i odricanja od stečenih prava minulih godina i očito naivno nasjedanje na obećanja kako će sve to, kad se steknu uvjeti, biti vraćeno, nego kompromis za kompromisom ?
Zagreb: "Prosvjed šutnje" sindikata u obrazovanju na Trgu svetog Marka

   Sindikalisti nakon sastanka: ‘Štrajk ide dalje, očekujemo da će se idući tjedan doći do rješenja’

Sada se zdvaja nad svakim izguljenim školskim satom i danom nastave u državi koja je, s obzirom na to što je od nje nastalo od trenutka nastanka, izgubila već trideset godina. Vlada nudi linearno povećanje plaća svim djelatnicima javnih službi, povećanje koje sve naše učitelje i profesore ostavlja upravo tamo gdje su i sada i zbog čega i štrajkaju: na dnu platne i društvene ljestvice, ovaj put s proporcionalno još većim zaostajanjem za svima ostalima. Pa ipak, premijer dolazi pred njih, nakon što mu tjelohranitelji na Markovu trgu otvore prolaz u metalnoj (i mentalnoj) ogradi koja ih dijeli, predstavlja se kao predsjednik Vlade koja je “prijatelj radnika i umirovljenika” i kaže: “…da nema nekog nesporazuma, obrazovanje je važno, učenje je važno, učitelji su važni, profesori su važni…” Ali, jednostavna matematika državnog budžeta govori suprotno. Odgovor šutnjom i transparentom podignutim mu u lice bio je veličanstveno dostojanstven.

Pripisana francuskom piscu i filmskom umjetniku Marcelu Pagnolu, internetom kruži ova izreka: “Čovjek u životu najprije nauči hodati i govoriti, a tek poslije sjediti i začepiti usta.” Upravo je škola jedno od prvih mjesta na kojima se djecu uči da mirno sjede i šute, ali ne zato da bi kao odrasli ostali ukopani u mjestu kada ustati i hodati i da bi držali jezik za zubima kada ih se gazi, ponižava i davi. Sazrio je trenutak da nam svima naši učitelji održe najvažniju lekciju u životu i da ih mi u tome podržimo, ne ostajući sjediti i ne začepljenih usta. Lijepo je učlaniti se na Facebooku u grupu podrške čiji broj članova dnevno raste u tisućama. Još je ljepše i potrebnije, sada više nego ikada, pridružiti im se na ulici, a ako će trebati i u štrajku solidarnosti. Kad već neće država, mi im pokažimo koliko nam doista vrijede učenje, učitelji i profesori. Ili ostanimo mirno sjediti, šutjeti i gledati kako se nastavlja iseljavanje iz Hrvatske u koloni iznevjerenih i prevarenih ljudi, koloni koja nam ostavlja razočaranje, a nadu odnosi sa sobom u koferima i u školskim torbama.

.

Objavljeno vecernji.hr, 23.11.2019., https://www.vecernji.hr/premium/ucitelji-ustrajte-u-strajku-zbog-sebe-ucenika-i-svih-nas-koji-trebamo-tu-lekciju-1361518, pristupljeno 27.11.2019.

Odgovori