Obilježavanje ”Oluje”: prekretnica ili nastavak hipokrizije. Piše Damir GRUBIŠA, autograf.hr
kolovoz 9, 2020
Predsjedništvo Udruge antifašista Dubrovnik – sjednica 17.08.2020. godine u 19 sati
kolovoz 10, 2020

UZP (14): Užasni zločini HVO-a i politika Franje Tuđmana. Piše Ivo KOMŠIĆ, autograf.hr

Ivo Komšić

Ivo Komšić

Izetbegović nije otišao u Ženevu na potpisivanje Owen-Stoltenbergovog ”paketa” o podjeli BiH. Predsjedništvo države je odredilo delegaciju za Ženevu u kojoj on nije bio.

Delegacija je bila multietnička, činili su je jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin (predsjednik Vlade Republike BiH, član Predsjedništva i predsjedavajući Skupštine Republike BiH). Oni su odbili potpisati podjelu države na ”tri republike” i odbili su svake daljnje pregovore o podjeli države.

Bio je to šok i za predsjedatelje i za ostale učesnike u pregovorima. S prekidom tih pregovora okrenuta je nova stranica u povijesti BiH, napravljen je potpuni zaokret u trenutku kada vojne snage još nisu uspjele dovršiti svoj posao udaranja granica triju etničkih republika.

Tuđman je ubrzano i dosljedno koristio mirovne pregovore za međunarodno legitimiranje i legaliziranje svoga zločinačkog poduhvata tako da se sticao dojam kako svaki mirovni prijedlog slijedi njegov plan i nadograđuje se na njega.

Herceg-Bosna/HVO su pod potpunom njegovom, Šuškovom i Bobetkovom kontrolom, paralelno s mirovnim planovima, faktički provodili svoje ideje. Postalo je bjelodano da je udruženi zločinački poduhvat projekat za sebe, neovisan od svih međunarodnih procedura za uspostavljanje mira u BiH.

Od 17. aprila do približno 4. maja 1993. i nakon toga, pripadnici HercegBosne/HVO-a su konfiskovali, krali, pljačkali i otimali imovinu Muslimana. Jednom odlukom organa vlasti HVO-a od 13. maja 1993., sva imovina “prognanog muslimanskog stanovništva” proglašena je imovinom HVO-a

”Poduhvat” se u te procedure uklapao samo onoliko koliko su mu one omogućavale neovisnu realizaciju. Tuđman se nije obazirao na interese BiH kao države, na interese naroda koji su u njoj živjeli. Vodio je računa samo o svojoj fiks ideji ostvarenja ”povijesnih interesa” hrvatske države. Sudjelujući u međunarodnim mirovnim pregovorima on je nastojao dobiti opravdanje za svoj zločinački cilj.

Kako je utvrdio Haški sud, on je mirovne planove provodio onako kako ih je on ”zamišljao i tumačio”. Temeljno obilježje njegove strategije bila je dvoličnost, jedno je govorio, a drugo radio. Tako su se i zločini koji su počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata kojemu je bio na čelu, na Haškom sudu pravdali ponuđenim mirovnim rješenjima.

To što je Tuđman išao ispred samih rješenja, što je stvari prejudicirao i sve dovodio pred gotov čin, što je prizvodio stanje koje je sam zamislio, a tumačio kao neizbježnu realnost, pripisivao je svom vizionarstvu i genijalnosti koja kreira novu povijest Balkana.

Bio je umišljen i opčinjen time iako se radilo o neracionalnim i neprovodivim idejama. Nažalost, imao je moć i potčinjene koji su izvršavali sve njegove zamisli bez pogovora i bez obzira na posljedice.

U pozadini njegovog ”vizionarstva” zapravo je bio strašni zločin koji se u Evropi nije desio od Drugog svjetskog rata. Zločini su izvršeni na svim područjima koja su jednostrano i nasilno priključena Herceg-Bosni jer bez njih Tuđmanov ”povijesni plan” nije bio provodiv.

Oružani sukobi kao sredstva provođenja Tuđmanovog zločinačkog poduhvata počeli su faktički nakon objelodanjivanja prvih ”mirovnih planova” za BiH, iako niti jedan od njih nije bio zvanično prihvaćen.

Tako je sukob u općini Prozor počeo još u oktobru 1992. godine. Prozor je bio strateška tačka preko koje se osiguravao vojni prodor k prevoju Makljen, a preko njega ka Gornjem Vakufu i srednjoj Bosni.

Po popisu iz 1991. godine u općini Prozor je živjelo oko 20.000 stanovnika. Hrvata je bilo oko 60% u općini, ali u samom gradu oko 40%. Muslimana je u gradu bilo oko 60%. U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Prozor je navedena kao njen dio. Odlukom Mate Bobana, općinske vlasti HVO-a zvanično su osnovane 12. augusta 1992.

Prvi napad HVO-a na grad izvršen je polovinom oktobra 1992. godine kada je na policijsku stanicu izvješena hrvatska zastava i naređeno da se svi naoružani Muslimani stave pod vojnu i političku komandu Herceg-Bosne/HVO-a. Pošto su to oni odbili, popodne, 23. oktobra, snage Herceg-Bosne/HVO-a su napale Muslimane u gradu. Nakon što su preuzeli kontrolu nad gradom tokom 23./24. oktobra, počeli su pljačkati, paliti i uništavati domove i drugu imovinu svojih sugrađana Muslimana.

Također, 24. oktobra, snage Herceg-Bosne/HVO-a su hapsile Muslimane i zatočile ih u osnovnu školu u Ripcima. Tu su ih držali nekoliko dana, a neke i nekoliko sedmica. Zatočenici su premlaćivani i mrcvareni na razne načine.

Dana 24. oktobra 1992., snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su Paljike, pretežno muslimansko selo koje se nalazi otprilike kilometar južno od grada Prozora. Uništavali su muslimanske kuće i imovinu, zatim zatvorili nekoliko civila u jednu kuću, a potom otvorili vatru i bacili ručne bombe u tu kuću.

Također, snage HVO-a su zatočile sve muškarce Muslimane u jednu kuću u selu i sljedećeg ih dana premjestile u osnovnu školu u Ripcima. U večernjim satima 24. oktobra 1992., jedan područni komandant HVO-a izvijestio je da je grad Prozor “etnički čist”, budući da je muslimansko stanovništvo zatočeno ili pobjeglo.

Dana 26. oktobra 1992., Bruno Stojić, Milivoj Petković, Janko Bobetko i drugi obaviješteni su da je HVO preuzeo kontrolu nad Prozorom.

Tuđman je ubrzano i dosljedno koristio mirovne pregovore za međunarodno legitimiranje i legaliziranje svoga zločinačkog poduhvata tako da se sticao dojam kako svaki mirovni prijedlog slijedi njegov plan i nadograđuje se na njega

U periodu od 17. do 19. aprila 1993., nakon objavljivanja Vance-Owenovog plana, snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su nekoliko sela, među kojima su bila sela Parcani, Lizoperci i Tošćanica. U Parcanima, Lizopercima i Tošćanici većina stanovnika je, ugledavši vojnike HVO kako se približavaju tim selima, pobjegla i sklonila se u okolne šume. Snage Herceg-Bosne/HVO-a ubijale su civile Muslimane u Tošćanici, ulazile u sela, palile kuće, uništavale stoku i pljačkale imovinu.

Počev od ljeta 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a dopuštali su Muslimanima da ulaze u općinu Prozor, izlaze iz nje ili se kreću unutar nje samo uz dozvolu organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a.

Od juna do sredine augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a napadale su civile Muslimane i uništavale i pljačkale njihovu imovinu u selima Duge, Lug, Lizoperci, Skrobućani, Parcani, Munikoze, Podonis i Gračanica, te u njihovoj okolini.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a napale su i muslimanske civile koji su se skrivali na području Prajina i Tolavca, ubivši njih šestoro. Također su snage Herceg-Bosne/HVO-a spalile džamiju u Skrobućanima i zgradu Islamske zajednice u gradu Prozoru, te teško oštetile džamiju u Lizopercima.

Od proljeća pa do kraja 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a hapsile su muškarce Muslimane i odvodili ih u razne centre za zatočenje u općini Prozor, uključujući Srednjoškolski centar, zgradu “UNIS-a”, prostorije vojne policije koje su se nalazile u vatrogasnoj stanici i zgradu Ministarstva unutrašnjih poslova.

Vojnici Herceg-Bosne/HVO-a fizički su zlostavljali zatočene Muslimane, od kojih su neki odvedeni i niko ih više nikad nije vidio. Počev od jula 1993., HVO je premjestio neke zatočenike u druge objekte za zatočenje u Ljubuškom, na Heliodromu, u Dretelju i Gabeli.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a koristile su zatočene Muslimane za prisilni rad, za izgradnju vojnih utvrda i kopanje rovova. Neki zatočeni Muslimani su poginuli ili su povrijeđeni dok su bili na prisilnom radu. Vojnici HVO-a su često tukli i ponižavali Muslimane dok su ih držali zatočene ili na prisilnom radu, a u nekoliko navrata su ih prisiljavali na seksualni čin.

Dana 31. jula 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a odvele su pedesetak zatočenih Muslimana iz Srednjoškolskog centra na liniju sukoba na Crnom vrhu, na planini Makljen. Zatočenike su vezali jednog za drugog telefonskim kablom oko vrata i ruku i natjerale ih da idu ispred vojnika HVO-a prema položajima ABiH-a blizu šume. Dok su zatočenici išli ispred vojnika HVO-a, ovi su otvorili vatru prema njima i ubijeno je najmanje dvadeset zatočenika. Mrtve zatočenike su odvezali i ostavili na tom mjestu, a HVO je ostale zatočenike natjerao da idu prema šumi.

Tokom jula i augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a prikupile su i zatočile (u kućama pod kontrolom HVO-a) nekoliko hiljada žena, djece i staraca Muslimana u selima Lapsunj i Duge i njihovoj okolini i u dijelu grada Prozora koji se zove Podgrade. Te kuće su bile pretrpane i uslovi za život u njima bili su bijedni.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a često su pljačkale, maltretirale i ponižavale zatočenike, te pljačkale njihovu imovinu. Pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a često su silovali zatočene Muslimanke.

Krajem augusta 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a okupile su nekoliko hiljada civila, bosanskih Muslimana, koji su držani u spomenuta tri sela, ukrcale ih u kamione i odvezle ih u selo Kučani blizu linije fronta, gdje su ih natjerale da pješače prema teritoriji koju je držala ABiH. Dok su muslimanski civili pješačili prema teritoriji koju je držala ABiH, pripadnici HVO-a su otvorili vatru na njih, ranivši nekoliko.

Krajem augusta 1993. i nakon toga, snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile su da vrše progon i zlostavljanje Muslimana koji su ostali u općini Prozor, podvrgnuvši ih maltretiranju, seksualnom zlostavljanju i različitim oblicima ponižavanja.

U decembru 1993., u cijeloj općini Prozor broj Muslimana je sveden na oko 500 do 600, a do kraja tog mjeseca većina ih je bila u zatvorima ili koncentracionim logorima HVO-a, te upućena na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a ili deportirana u druge zemlje.

Herceg-Bosna/HVO su pod potpunom njegovom, Šuškovom i Bobetkovom kontrolom, paralelno s mirovnim planovima, faktički provodili svoje ideje. Postalo je bjelodano da je udruženi zločinački poduhvat projekat za sebe, neovisan od svih međunarodnih procedura za uspostavljanje mira u BiH

Druga važna strateška tačka udruženog zločinačkog poduhvata bio je Gornji Vakuf preko kojega se osiguravao prodor k srednjoj Bosni, odnosno Novom Travniku i Vitezu.

Općina je na popisu 1991. godine brojala približno 25.000 stanovnika, od toga je bilo oko 56% Muslimana (ili njih 14.063), a oko 42% Hrvata (ili njih 10.706).

U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Gornji Vakuf je također navedena kao njen dio. Odlukom Mate Bobana, oružane snage HVO-a zvanično su osnovane u općini Gornji Vakuf 8. aprila 1992. Tokom prvih nekoliko mjeseci svog postojanja, HVO je regrutirao veliki broj Hrvata i postavio više kontrolnih punktova kako bi kontrolirao kretanje stanovništva u općini.

Dana 24.-25. oktobra 1992., ubrzo nakon što su 23. oktobra 1992. snage Herceg-Bosne/HVO-a napale Muslimane u susjednoj općini Prozor, snage Herceg-Bosne/HVO-a i ABiH-a započele su borbe u gradu i HVO je preuzeo kontrolu nad nekoliko tvornica i zgradom MUP-a.

Dana 6. januara 1993., dva dana nakon što je Mate Boban objavio da su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a jednostrano prihvatili Vance-Owenov mirovni plan, snage Herceg-Bosne/HVO-a su isprovocirale većinsko muslimansko stanovništvo Gornjeg Vakufa izvjesivši hrvatsku zastavu na zgradu policije. Jedan policajac HVO-a je otvorio vatru na vojnika Armije BiH-a koji je pokušao da skine tu zastavu.

Dana 11.-12. januara 1993., izbile su otvorene borbe između HVO-a i Armije BiH-a, koje su nastavljene u gradu i u nekoliko okolnih sela, među kojima su Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci.

Kao što je bilo predviđeno Vance-Owenovim planom o ”predpočinjavanju”, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su 15. januara 1993. zahtijevali da se snage Armije BiH-a u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine, uključujući Gornji Vakuf, potčine HVO-u ili povuku s tih područja.

Dana 16. januara 1993., HVO je izdao konkretan ultimatum Muslimanima u Gornjem Vakufu, zahtijevajući, pored ostalog, da se snage Armije BiH-a povuku s tog područja do ponoći 17. januara 1993. Armija BiH je odbila ultimatum HVO-a.

Dana 18. januara 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a su uz pomoć teške artiljerije napale stambene dijelove Gornjeg Vakufa u kojima su živjeli Muslimani, kao i nekoliko okolnih sela, uključujući Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce. U napadima HVO-a i artiljerijskoj vatri poginulo je više civila i uništen je ili oštećen znatan dio njihove imovine.

Nakon napada HVO-a na Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce, HVO je pljačkao i palio kuće i muslimansku imovinu u tim selima i njihovoj okolini. HVO je opljačkao dragocjenosti koje su pripadale stotinama uhapšenih ili zarobljenih i odvojio muškarce od žena, djece i staraca.

U većini slučajeva, muškarci su odvođeni u objekte HVO-a za zatočenje, dok su žene, djecu i starce zatočile u kuće u selu. Zatočenici su živjeli u teškim uvjetima i često zlostavljani ili maltretirani. Uslijed takvih postupaka HVO-a, stotine muslimanskih civila napustile su područje Gornjeg Vakufa.

Nakon što je HVO zauzeo selo Ždrimce, oko 18. januara 1993., snage HVO-a odvojile su muslimanske žene i djecu od muškaraca i držale ih u zatočenju u nekoliko kuća približno mjesec dana. Za to vrijeme snage HVO-a su spalile muslimanske kuće u selu.

Snage HVO su često zastrašivale i maltretirale muslimanske žene i djecu i tjerale ih da se krste i mole kršćanske molitve. Jednom su sve muslimanske žene i djecu postrojile ispred mekteba u selu. Jedan vojnik HVO-a je od njih tražio da zapale mekteb. Niti jedna žena nije htjela to učiniti, pa su vojnici HVO-a spalili mekteb.

Tuđman se nije obazirao na interese BiH kao države, na interese naroda koji su u njoj živjeli. Vodio je računa samo o svojoj fiks ideji ostvarenja ”povijesnih interesa” hrvatske države. Sudjelujući u međunarodnim mirovnim pregovorima on je nastojao dobiti opravdanje za svoj zločinački cilj

Nakon što je zauzeo selo Hrasnicu, oko 18. januara 1993., HVO je autobusima prevezao stanovnike sela u tvornicu namještaja u Trnovači, koja je služila kao centar HVO-a za zatočenje. Nakon prvog dana zatočeništva, HVO je odveo žene, djecu i starce u muslimanske kuće u susjedstvu, gdje ih je držao još dvije sedmice. Kad su ih pustili, vojnici HVO-a su Muslimanima naredili da idu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a i da tamo žive.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a zatočile su na oko dvije sedmice približno šezdeset vojno sposobnih muškaraca Muslimana iz Duše i Hrasnice u tvornicu namještaja u Trnovači, tamo su ih tukli i fizički i psihički zlostavljali, zastrašivali i nečovječno postupali prema njima. Nakon približno dvije sedmice, zatočeni iz Duše su razmijenjeni, dok su oni iz Hrasnice premješteni u objekat HVO-a za zatočenje u Prozoru.

Nakon što je HVO zauzeo selo Uzričje, oko 22. januara 1993., cjelokupno stanovništvo sela držali su nekoliko sedmica u užasnim uvjetima u zatočeništvu u dvjema kućama koje su jedine preostale u selu. Bila je zima i obje su kuće imale samo peći na drva, dok struje nije bilo. Pedeset do šezdeset Muslimana koji su bili zatočeni u tim kućama nisu uopće dobijali hranu i teško su preživljavali. Zatočenici su pušteni pod uvjetom da idu na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a i da tamo žive.

S južne strane Prozora strateški važne tačke su bila sela Sovići i Doljani koja pripadaju općini Jablanica. Doljani su na putu od Jablanice k Prozoru, Sovići na putu od Jablanice prema Blidinju i zapadnoj Hercegovini. Onaj tko bi ovladao ovim pravcima imao je kontrolu nad južnim prilazom Prozoru i nad prilazom prema Hercegovini.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, od ukupno 12.691 stanovnika općine Jablanica, njih 71% bili su Muslimani, a 18% Hrvati. Selo Sovići bilo je pretežno muslimansko, a Doljani hrvatsko selo.

U proglasu o osnivanju Herceg-Bosne, od 18. novembra 1991., općina Jablanica je navedena kao njen dio, unatoč činjenici da su dvije trećine njenog stanovništva činili Muslimani. Ono što je vrijedilo za sve općine Herceg-Bosne vrijedilo je i za Jablanicu tako da je izdato naređenje kojim se tražilo da se sve snage Armije BiH-a na području općine, uključujući Soviće i Doljane, potčine HVO-u ili napuste ta područja najkasnije 15. aprila 1993.

Ubrzo nakon što je istekao rok od 15. aprila 1993., kada su snage Herceg-Bosne/HVO-a napale druge lokacije u Bosni i Hercegovini, HVO je 17. aprila 1993. napao Soviće i Doljane. Određen broj muškaraca Muslimana pokušao je da brani ta sela, ali njihov je otpor brzo savladan i kasno popodne, 17. aprila 1993., njihov zapovjednik se predao.

Dana 17.-18. aprila 1993., HVO je pokupio i zatočio približno 70 do 90 vojno sposobnih muškaraca Muslimana u školi u Sovićima. Tada su snage HVO ubile najmanje četiri muškarca kod škole u Sovićima.

Uvečer, 18. aprila 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a prevezle su mnoge od muškaraca Muslimana zatočenih u školi u Sovićima u zatvor u Ljubuškom, gdje je njihovo zatočenje nastavljeno. Dok su ih prevozili u Ljubuški, snage HVO-a su ih nastavile tući, maltretirati i ponižavati i tjerale su ih da pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme.

Počev od približno 18. aprila 1993. pa nadalje, snage HVO-a su protjerivale i prikupljale muškarce, žene, djecu i starce Muslimane iz njihovih domova na području Sovića i Doljana. HVO je zatočio nekoliko stotina muškaraca, žena, djece i staraca u školi u Sovićima i u približno šest ili sedam kuća u zaseoku Junuzovići.

Uslovi na tim lokacijama bili su tegobni i nečovječni, bilo je vrlo malo hrane i vode, a sanitarnih čvorova nije bilo dovoljno. HVO je tukao, zlostavljao i maltretirao zatočene, uključujući i žene.

U danima koji su uslijedili, u periodu od približno 18. do 23. aprila 1993., snage Herceg-Bosne/HVO-a zarobile su još muškaraca Muslimana, a neki su im se i predali. Jedan broj tih muškaraca odveden je u stožer HVO-a koji se nalazio na jednom ribnjaku u blizini Doljana. Tu su ih ispitivali, zlostavljali, maltretirali i mučili. Također, neki od zatočenih su ubijeni.

Snage HVO-a koristile su muškarce Muslimane, zatočene na području Sovića-Doljana, za prisilni rad na raznim mjestima u okolini, i to za izgradnju vojnih utvrda, kopanje rovova i nošenje municije.

Prvi napad HVO-a na grad izvršen je polovinom oktobra 1992. godine kada je na policijsku stanicu izvješena hrvatska zastava i naređeno da se svi naoružani Muslimani stave pod vojnu i političku komandu Herceg-Bosne/HVO-a. Pošto su to oni odbili, popodne, 23. oktobra, snage Herceg-Bosne/HVO-a su napale Muslimane u gradu. Nakon što su preuzeli kontrolu nad gradom tokom 23./24. oktobra, počeli su pljačkati, paliti i uništavati domove i drugu imovinu svojih sugrađana Muslimana

Dana 18. aprila 1993. i nadalje (do približno 24. aprila 1993.), nakon što su glavne borbe, ili bar većina njih, okončane, snage Herceg-Bosne/HVO-a spalile su ili na drugi način uništile većinu domova Muslimana u Sovićima i Doljanima.

U periodu od približno 18. do 22. aprila 1993., snage HVO-a su namjerno uništile dva muslimanska vjerska objekta u Sovićima i Doljanima (od kojih je jedan bio džamija).

Dana 17. aprila 1993. i tokom još nekoliko dana nakon toga, organi vlasti HVO-a su blokirali pristup međunarodnim posmatračima i mirovnim snagama na područje Sovića i Doljana, premda se veći dio uništenih i spaljenih kuća mogao vidjeti i iz daljine.

Od 17. aprila do približno 4. maja 1993. i nakon toga, pripadnici Herceg-Bosne/HVO-a su konfiskovali, krali, pljačkali i otimali imovinu Muslimana. Jednom odlukom organa vlasti HVO-a od 13. maja 1993., sva imovina “prognanog muslimanskog stanovništva” proglašena je imovinom HVO-a.

Snage Herceg-Bosne/HVO-a nastavile su da drže žene, djecu i starce u školi u Sovićima i kućama u Junuzovićima do približno 4.-5. maja 1993., kada su 400-500 civila prevezle prema Gornjem Vakufu. Tu su iskrcali žene, djecu i starce i natjerali ih da pješače prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH-a.

Tako se sistematski provodio Tuđmanov plan ”humanog preseljavanja”, sve u skladu s mirovnim planovima koji su nuđeni i kako su ih Tuđman, Bobetko i Šušak ”zamišljali i tumačili”.

.

Još tekstova ovog autora:

Odgovori