Boris BUDEN: Evropa nije konstituirana ni kao demokratska zajednica, ni kao društvo solidarnosti. Razgovarao Amer BAHTIJAR, tacno.net
lipanj 28, 2020
STIPE ŠUVAR – čovjek koga su mrzili i hrvatski i srpski nacionalisti. Autor tacno.net
lipanj 30, 2020

UZP (11): Tuđmanov pokušaj detroniziranja franjevaca u BIH. Piše Ivo KOMŠIĆ, autograf.hr

Ivo Komšić

Ivo Komšić

Vance-Owenov plan je promoviran kao najbolje rješenje za BiH. On je dijelio BiH na deset provincija s velikom autonomijom, koje nisu bile čiste etničke jedinice kao u Cutileirovom planu.

Međutim, on je proizveo druge probleme ne manje poticajne za nastavak oružanih sukoba koji su već postojali. Iz tih sukoba bilo je jasno da se vode za etnički čiste teritorije. Svaka vojna formacija na svome području već je bila prognala ili je nastojala prognati većinu stanovništva druge etničke zajednice.

 Prividno pravična podjela teritorije BiH po ovome Planu, stvarno je bila nepravična jer je Srbima pripadalo 65% teritorije, tačno onoliko koliko su vojno okupirali.

Uz to, iza prividno mirne ustavno-pravne decentralizacije, kako se promoviralo, bila je to podjela države zasnovana na odnosima vojnih snaga.

Zanimljivo je bilo da su predstavnici Herceg-Bosne i Tuđman odmah prihvatili Plan kao veoma povoljan za bosanske Hrvate.

Haški sud je utvrdio da se radilo o ”podjarmljivanju Muslimana i drugih nehrvata” koji su živjeli na prostorima zacrtane Herceg-Bosne i teškim ratnim zločinima progona, ubojstava, silovanja, deportacija, prisilnog raseljavanja i slično

Tuđman je inače vodio glavnu riječ u pregovorima, a funkcioneri Herceg-Bosne su samo formalno učestvovali u pregovaračkim sastancima. Oni su samo potvrđivali ono što je Tuđman govorio i predlagao.

To je bilo podjednako ponižavajuće i sažaljivo, tragično i komično. Uopće se nije vodilo računa o položaju naroda i njegovoj budućnosti u tako podijeljenoj državi nego samo o ”povijesnim interesima” hrvatske države koje je Tuđman usaglasio s Miloševićem.

Radilo se o ”konačnom rješenju” srpsko-hrvatskog problema na Balkanu kojim je Tuđman bio opčinjen i preko koga je sebi htio osigurati mjesto u povijesti.

Mate Boban koji je bio na čelu Herceg-Bosne i kao njen predsjednik i kao predsjednik Predsjedništva nije se time bavio niti je bio sposoban za to. Njegova uloga u pregovorima uglavnom je bila svedena na potvrđivanje onoga za što se zalagaoTuđman.

On se tako snishodljivo ponašao da je često izazivao smijeh. U tom smijehu je bilo sažaljenja koliko i prezira ostalih sudionika.

U toku pregovora u Bruxellesu, kada je EU pokušala preuzeti neuspjele pregovore iz Geneve i postići mirovni sporazum o BiH uoči Božića 1993. godine, Boban se usudio iznijeti svoj stav.

Pregovore je vodio Willy Claes, ministar vanjskih pslova Belgije. Predloženo je da se Mostar stavi pod kontrolu EU-a jer je rat za Mostar bio u punom jeku i strahovalo se da bi mogao eskalirati u stravične zločine.

Boban je dobio riječ prije Tuđmana, nije znao njegov stav, i usprotivio se takvom prijedlogu. Willy Claes ga je prekinuo i zatražio od Tuđmana da ”utiče” na Bobana.

Tuđman je želio sporazum, on je bio u poodmakloj fazi svog zločinačkog plana, tako da mu svako kompliciranje pregovora nije išlo u prilog. Dezavuirao je Bobana i ponizio pred svima.

Izbezumljeni Boban, prestrašen i blijed, požurio je povući sve što je rekao i samo kratko izjavio – ”predsjednik je već uticao”.

Opći smijeh koji je time izazvao jeste razgalio atmosferu, ali je ostavio gorak okus i postiđenost.

U pozadini toga ostala je očita činjenica o Tuđmanovoj moći nad Herceg-Bosnom i svim tim ljudima oko nje, o tome da on stvarno odlučuje umjesto njih. Nitko nije smio ni pomisliti suprotstaviti mu se.

Haški sud je uz veliki broj dokumenata i svjedočenja dokazao da je upravo on bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

Vance-Owenov plan, bez obzira na njegovu dobru promociju, imao je ugrađen oružani sukob Hrvata i Bošnjaka. Zapravo, on je inicirao taj sukob i skrenuo pažnju svjetske javnosti s agresije na BiH na ”građanski rat” i ”vjerski sukob”.

To je bio strateški cilj Miloševića koji mu je omogućavao opravdati agresiju koju je na BiH izvršila JNA i paravojne formacije iz Srbije.

U Plan je bila ugrađena odredba o ”pretpočinjavanju” vojski koje su djelovale na terenu. To je praktično značilo da u svakoj predviđenoj provinciji vojne snage većinskog naroda potčinjavaju vojne snage manjine.

U prethodnim ”mirovnim” pregovorima takva odredba nije postojala, pregovori su se bavili unutarnjim preuređenjem BiH, vojske se nisu pominjale izuzev što se tražio prekid svih sukoba.

U trenutku kada se ovaj Plan stavlja u ”mirovnu proceduru”, već postoje formirane vojne snage širom BiH – vojska RS-a, HVO i HV, Armija BiH. Odredba o ”pretpočinjavanju” je bila signal za rat, odnosno legalizacija nadmoći jedne vojske nad drugom i pravo da se ona provede.

Vance-Owenov plan je promoviran kao najbolje rješenje za BiH. On je dijelio BiH na deset provincija s velikom autonomijom, koje nisu bile čiste etničke jedinice kao u Cutileirovom planu

Tako je dopredsjednik Herceg-Bosne Božo Rajić, u funkciji ministra obrane Herceg-Bosne, u trenutku kada je Plan samo objelodanjen, kada nije bio uopće razmatran i prihvaćen, krenuo u postupak razoružavanja pripadnika Armije BiH na prostoru provincija koje bi trebale biti hrvatske, odnosno herceg-bosanske.

To je praktično bio početak rata HVO-a s Armijom BiH, odnosno Hrvata i Bošnjaka na prostoru zamišljene Herceg-Bosne koja je Planom samo bila prekomponirana u hrvatske provincije. Vojna kampanja HVO-a i HV-a je pravdana Planom koji je bio fikcija.

Tuđmanu je Plan dobro došao jer mu se uklapao u udruženi zločinački poduhvat, osiguravao je teritoriju za Herceg-Bosnu duž južne granice Hrvatske i stvarao pretpostavke za njenu autonomiju unutar BiH, odnosno kasnije priključenje Hrvatskoj.

Iako je Plan bio nepovoljan za Hrvate, Tuđman ga je ipak prihvatio jer je dijelio BiH i kreirao pretpostavke za daljne teritorijalne razmjene. Njegovo verbalno zalaganje za BiH i za hrvatski narod u njoj bile su samo fraze kojima je pokrivao svoj zločinački cilj.

Tek je ovaj Plan otkrivao i veoma pregledno pokazivao kako je etnička podjela BiH nemoguća i na štetu sva tri njena naroda. Trećina svakog naroda ostajala je izvan njihovih provincija bez obzira na procenat teritorije na koju su se protezale.

Svi narodi su faktički pretvarani u nacionalne manjine u državi u kojoj su bili suvereni i za koju su se izjasnili na referendumu godinu ranije. Posebno je bilo očito koliko je Plan bio nepovoljan za Hrvate.

Prvo, Hrvati su najmalobrojniji narod i s najvećom disperzijom, s dvije trećine stanovništva izmiješani s druga dva naroda. Ugurati ih u neke njihove provincije značilo je istrgnuti ih iz zavičaja i raseliti.

Drugo, Planom je izvan predviđenih provincija ostalo dvije trećine naroda, a ne jedna trećina kako se činilo. Faktičko stanje se razlikovalo od fiktivnog stanja na karti. Procenat oko 24% BiH teritorije, koji je pripao hrvatskim provincijama (Posavska, Mostarska i Travnička) bila je obična prevara.

Posavinu je Tuđman već bio predao Miloševiću i Karadžiću, izuzev Orašja odakle se HVO nije htio povući preko Save, iz travničkog područja već je bio iseljen veliki dio naroda i preseljen u Hercegovinu (Jajce, Travnik, Bugojno, dijelovi Novog Travnika).

Etnička izmiješanost provincija je bila također prividna. Preko trećine svakog naroda je, po Planu, ostalo izvan matičnih provincija da bi se sačuvala njihova multietničnost, ali je to bila obmana jer su narodi već bili prognani ili raseljeni.

Tuđman je već uveliko ostvarivao svoj zločinački plan. Grahovo, Glamoč i Drvar koji su pripali banjalučkoj provinciji također su već bili razmijenjeni dogovorom o ”kompaktiranju teritorije” (za njih je data Posavina, najplodnije i najbogatije područje u BiH na kome su živjeli Hrvati).

Treće, povijesna središta hrvatskog naroda ostala su također izvan provincija – Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska (Kakanj i Vareš). To su tri tačke katoličke i hrvatske ravni u BiH, sa svojim franjevačkim samostanima u kojima je pohranjena povijest naroda.

Uz to, povijest Bosne je neraskidivo vezana za povijest franjevaca i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu koja je imala status ”redodržave” od pada Bosanskog Kraljevstva. Narod se kroz dugu i tešku povijest zavrtao oko tih samostana i fratara, čuvajući vjeru i svoje običaje čuvao je svoj identitet.

U Tuđmanovoj kvazihistoriskoj koncepciji to je bio teret kojeg se trebalo osloboditi. U sklopu njegovog zločinačkog plana pokrenuta je tiha ali opsežna propagandna akcija detroniziranja bosanskih franjevaca i njihove povijesne uloge u Bosni.

Kapilarno se raznosila ideja o povijesno štetnoj ulozi fra Anđela Zvizdovića koji je pred silnom otomanskom vojskom zaštitio ova tri samostana i ishodio dozvolu za očuvanje vjere, koliko je u tim vremenima uopće bilo moguće (svi ostali samostani, preko trideset širom Bosne, srušeni su).

Ta propaganda je krenula već početkom 1991. godine, čim je Tuđman uspostavio vlast, širili su je aktivisti HDZ-a, od usta do usta, u samom puku koji se prvi puta od kada pamti za sebe susreće s takvim idejama.

Inače, nepogrešivost fratara je bila dio povijesnog pamćenja naroda.

Tuđman je inače vodio glavnu riječ u pregovorima, a funkcioneri Herceg-Bosne su samo formalno učestvovali u pregovaračkim sastancima. Oni su samo potvrđivali ono što je Tuđman govorio i predlagao

Ta propagada se širila i postajala otvorenija kako je postajao vidljiviji i otvoreniji Tuđmanov zločinački plan. Eskaliralo je dotle da su se Tuđmanovi aktivisti izrugivali povijesnoj ulozi franjevaca u Bosni, njihovo konspirativno srednjovjekovno ime ”ujaci”, koje im je omogućavalo komunikaciju s vjernicima i širenje vjere, preinačili u ”daidže”.

Ta propaganda je bila važna karika u odrođivanju naroda od njegove zemlje, u prekidanju povijesnog pamćenja i zaboravu identiteta.

U kontekstu zločinačkog poduhvata, Tuđmanu je potpuno odgovarao Vance-Owenov plan i radi toga ga je prihvatio.

Plan su nakon velikog američkog pritiska prihvatili Bošnjaci. Bosanski Srbi i pored velikog pritiska iz međunarodne zajednice i samog Miloševića, odbili su Plan.

Bošnjaci su Plan prihvatili jer su bili zadovoljni s teritorijalnom podjelom zemlje koja im je osiguravala oko 30% teritorije BiH. Uz to, Plan je predviđao kakvo-takvo postojanje BiH iako je država bila decentralizirana s velikom autonomijom provincija.

Dakle, problem je za njih bio riješen povoljnijom teritorijalnom podjelom zemlje iako su kao većinski narod u državi dobili tek trećinu tog teritorija. Za njih nije bio problem podjela zemlje kao princip na kome se uspostavlja mir.

Dobijali su ”dovoljno” teritorije na kojoj su mogli graditi autonomiju, iako su borcima Armije BiH, koja je još bila nacionalno mješovita, neprestano slali zapovijesti da istrajavaju u borbi za cjelovitu državu.

Ali, odnos prema Vance-Owenovom planu svih učesnika u sukobu dokazuje da su kreatori rata, uključujući i dijelove međunarodne zajednice, uspjeli klasičnu okupaciju jedne zemlje i agresiju na nju svesti na problem njene teritorijalne podjele.

Dakle, mirovni posrednici međunarodne zajednice su mirovnim pregovorima potpuno legalizirali teritorijalnu podjelu BiH i na temelju toga su vodili sve pregovore do kraja, izuzev one u Washingtonu.

Nije bilo razumljivo zašto su bosanski Srbi odbili plan. Na ovom pitanju dolazi do prvog velikog razilaženja Miloševića i Karadžića, što pokazuje da je Karadžić krenuo u realizaciju svoga maksimalističkog plana mimo Miloševića.

Srbi su ovim planom dobili najveći dio teritorije BiH, iako ih je u strukturi stanovništva bilo oko 30%. Međutim, Karadžić i njegova skupština na Palama koja je konačno odbila plan, zahtijevala je preuređenje države na temeljima Cutileirovog plana, dakle etničku podjelu na tri konstitutivne jedinice.

Oni nisu bili zadovoljni s provincijama kao modelom, inzistirali su na očuvanju subjektiviteta Republike Srpske, njenom političko-pravnom priznanju i održanju, te na teritorijalnom kontinuitetu na polovici teritorije BiH.

Plan je poslužio Tuđmanu legalizirati vojnu kampanju HVO-a i HV-a koja je započela još 1992. godine u Mostaru i Prozoru, zatim početkom 1993. godine u Gornjem Vakufu. On će krenuti u konačno ”kompaktiranje” teritorije Herceg-Bosne.

Haški sud je utvrdio da se radilo o ”podjarmljivanju Muslimana i drugih nehrvata” koji su živjeli na prostorima zacrtane Herceg-Bosne i teškim ratnim zločinima progona, ubojstava, silovanja, deportacija, prisilnog raseljavanja i slično.

Također, Sud je utvrdio da je sukob između HVO-a i Armije BiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob.

”Naime, iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.”

Žalbeno vijeće Suda je čak proširilo navode Pretresnog vijeća kada je u pitanju uloga Hrvatske u ratu u BiH.

”Žalbeno vijeće, motu proprio, poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva.

Povijest Bosne je neraskidivo vezana za povijest franjevaca i njihovu provinciju Bosnu Srebrenu koja je imala status ”redodržave” od pada Bosanskog Kraljevstva. Narod se kroz dugu i tešku povijest zavrtao oko tih samostana i fratara, čuvajući vjeru i svoje običaje čuvao je svoj identitet. U Tuđmanovoj kvazihistoriskoj koncepciji to je bio teret kojeg se trebalo osloboditi

Žalbeno vijeće podsjeća na to da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava i smatra da su konstatacije Pretresnog vijeća o tome da je u konkretnim dijelovima Bosne postojao međunarodni oružani sukob dovoljni za to da odredbe u vezi s teškim povredama budu primjenljive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom.”

Dakle, Sud je utvrdio da je Republika Hrvatska ”vršila stvarnu vlast u relevatnim opštinama” i izvan njih, na svim prostorima zamišljene Herceg-Bosne i da je ta vlast faktički bila pod kontrolom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

Također, Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća da je ”stvarna vlast” Republike Hrvatske, posredno preko HVO-a i Herceg-Bosne, imala karakter okupacije.

”Žalbeno vijeće takođe smatra da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama…”

Optuženi iz udruženog zločinačkog poduhvata, na čelu kojeg je bio Franjo Tuđman, nisu uspjeli dokazati u svojoj obrani da je Pretresno vijeće pogriješilo u svom zaključku.

Optuženi također nisu uspjeli svoje zločine opravdati Vance-Owenovim planom. Plan jeste uključivao ”pretpočinjavanje” jedne vojske drugoj, ali nije propisivao nasilje i zločine pri tome.

Još tekstova ovog autora:

.

Objavljeno autograf.hr, 28.06.2020., https://www.autograf.hr/uzp-11-tudmanov-pokusaj-detroniziranja-franjevaca-u-bih/, pristupljeno 30.06.2020.

Odgovori