Žbirujen u te. Autori Branko SEKULIĆ i Zoran GROZDANOV, pescanik.net
travanj 6, 2020
IZDAJNIČKO LICE NDH
travanj 7, 2020

U 101. GODINI UMRO STIPO ANTIČEVIĆ

Stipo Antičević sa imenjakom Stipom Mesićen, bivšim predsjednikom RH na taraci hotela „Adria“ u veljači 2015. godine

Jedan od najstarijih članova Udruge antifašista Dubrovnik Stipo Antičević, rodom iz Potomja na Pelješcu, umro je 3. travnja u 101 godini. Stipo je među prvim Pelješčanima postao partizanski borac u borbi protiv fašističkih okupatora. Nosilac je „Partizanske spomenice 1941“, a na njegovom borbenom putu je i sudjelovanje u legendarnoj Bitki na Neretvi. Život Stipa Antičevića ispunile su brojne aktivnosti i dužnosti u društvenim i političkim sredinama, bio je i među osnivačima „Torcide“ 1950. godine, a najviše je pridonio radu dubrovačke boračke organizacije.

Stipo Antičević je jedan od utemeljitelja Udruge antifašista Dubrovnik, ponosan je na njeno djelovanje i makar već u poznim godinama bio je među aktivnim sudionicima u raznim programima. Sa zadovoljstvom je znao pričati o svojoj unučadi, a sreća bi mu ispunjala srce kada bi u redovima Gradske glazbe Dubrovnik vidio svoga unuka, što ga je podsjećalo na njegovo poodavno djelovanje u Limenoj glazbi u Potomju. Volio je svoj pelješki kraj i svoje loze u Dingaču. S ponosom se prisjećao i izgradnje pola kilometra dugog tunela do dingačkih vinograda. Bio je uspješan vinogradar i do prije desetak godina radio u vinogradu. Onda su mu, govorio je, otežale noge, ali Stipo je bio uporan i gotovo svakodnevno prođirao bi do kćeri na Konalu, do kafića u RK „Srđ“ u Gružu ili do Gradske u Gradu, gdje bi se nalazio na kavi i ćakuli s prijateljima. Sa sjetom i tugom je znao reći da ih je sve manje jer svako malo neko zanavijek ode.

Taj naš drug i prijatelj, taj naš Stipo Antičević ostao je vjeran antifašističkim idealima i svom pelješkom kraju do kraja života. Ponosni smo što je bio naš član, drug i prijatelj. Iako je proživio dugi život i u sto i prvoj godini otišao u svoj vječni mir, tužni smo. Stipu Antičevića ne može se zaboraviti. Slava mu i hvala!

Odgovori