Nenad JARIĆ DAUENHAUER: Prestanimo se lagati, reforma obrazovanja definitivno je mrtva
travanj 6, 2018
Dragan MARKOVINA: Nacionaliste je trebalo ismejati kao idiote. Razgovarao Bojan TONČIĆ
travanj 13, 2018

Tomislav JAKIĆ: TWITTER POLITIKA

Nema tome davno, što je u Haagu zasjedalo Izvršno vijeće Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja. Sastanak, u kontekstu sve zaoštrenijih odnosa između Zapada i Rusije, a vezano uz tzv. “slučaj Skripal”, iznimno važan. Razgovaralo se iza zatvorenih vrata, a novinari su čekali pred zgradom, nagađajući u svojim izvještajima hoće li Agencija odgovoriti na poduži popis pitanja što ih je postavila Rusija, ako hoće – kako, a ako neće – zašto. I da je sve bilo kao u nekim. danas se čini zaista davnim vremenima, neizvjesnost bi razbila tek službena izjava objavljena nakon završetka sastanka. No, da se sazna što se događa i kakvo će stanovište prevladati (ili biti nametnuto onima koji se spremni slušati i izvršavati), pobrinuo se član britanskoga izaslanstva, služeći se danas već omiljenim sredstvom komuniciranja (i) političara – twitterom. U svojem je tvitu do grubosti jasno i nedvosmisleno rekao kako je ruski zahtjev da istragu oko trovanja nekadašnjeg ruskog obavještajca koji je prešao na britansku stranu, i njegove kćeri, zajedno provedu Britanija i Rusija – perverzan. Pa onda u večernjim satima i nije bilo nikakvo iznenađenje što je Izvršni odbor ostavio Ruse (a njih se uporno portretira kao počinitelje atentata) bez odgovora na ključna pitanja.

I tako se, naravno ne prvi puta, dogodilo da javnost saznaje što i kako rade političari – iz njihovih tvitova. Znači li to da političari idu u korak s vremenom, da građani sada – više nego ikada – imaju mogućnost doznavati što se događa? Na žalost, odgovor na ta pitanja je negativan, odnosno političari idu u korak s vremenom, koristeći “blagodati” twittera i društvenih mreža, ali to – u osnovi – čini građane – sada zaista više nego ikada – predmetom manipulacije. A politiku pretvara u sredstvo promoviranja osrednjih, često i potkapacitiranih političara današnjice kojima tek funkcije što ih obnašaju daju osjećaj važnosti. Samo se po sebi razumije da se nova sredstva komuniciranja ne može, niti ih se treba, zaobilaziti. Ali, pretvoriti politiku u slanje tvitova, to je nikada viđena degradacija politike, a ujedno i svojevrsno prostituiranje onih koji svoje funkcije koriste kako bi svako malo javnost bombardirali svojim informacijama, ili “informacijama”. Retoričko je pitanje, ali valja ga u ovome kontekstu ipak postaviti, kako bi izgledao današnji svijet, odnosno bi li uopće postojao da su u vrijeme kubanske krize sovjetski lider Nikita Hrušćov i američki predsjednik John. F. Kennedy, ili njegov brat Robert, svako malo objavljivali što se događa u odnosima između dviju super-sila. Objavljivanje bilo kakvih informacija, ili razmišljanja, a u kontekstu tekućih zbivanja (ili dugotrajnih pregovora), pretvara onoga tko to čini u zarobljenika vlastitih riječi. I onda uzmaka nema, ili je vrlo težak i bolan – na što će jedva tko pristati, bez obzira na cijenu što će je platiti drugi. Da je Hrušćov rekao – i to objavio: “Mi imamo pravo dostaviti bilo koje oružje što ga od nas zatraži prijateljska država”, kako bi nakon toga izdao naređenje za zaustavljanje i vraćanje u polazne luke sovjetskih brodova na kojima su bile ukrcane rakete? Da je Kennedy rekao – i to također javno objavio: “U zamjenu za povlačenje sovjetskih raketa, mi ćemo u bliskoj budućnosti povući naše rakete iz Turske”, kako bi na to reagirali američki “jastrebovi” i Turska?

Da je Henry Kissinger slao tvitove kada se spremao na tajni put u Kinu kako bi pripremio dolazak predsjednika Richarda Nixona i otvorio novo poglavlje u američko-kineskim odnosima, bi li do susreta u Pekingu ikada došlo? A da je tako postupao u vrijeme priprema za susret Nixon – Brežnjev (čime je otvoreno razdoblje detanta, popuštanja napetosti), kako bi to shvatila sovjetska strana i bi li i do toga susreta ikada došlo? Da su pregovarači dviju super-sila u Beču, u pregovorima o ograničavanju strateških obrambenih sustava, svakodnevno slali tvitove tipa “Rusi misle da će nas nadmudriti, ali ništa od toga”, ili “Amerikanci su očekivano arogantni, ali spustit ćemi mi njih na zemlju”, u kakvoj bi se atmosferi pregovori vodili? Da li bi uopće mogli dovesti do rezultata?

Naravno, ni twittera, ni tvitova u ono vrijeme nije bilo. Ali, bilo je nečega drugoga: ozbiljne politike. Bilo je političara koji su, mada polazeći od često suprotstavljenih pozicija, imali svijest o važnosti onoga što rade, o odgovornosti što leži na njima, o tome da to što rade nije važno samo za njih i za to, kako će njih osobno percipirati javnost, nego je iznimno važno i za njihove države, i za mir, stabilnost i sigurnost u svijetu. U to vrijeme političari se s politikom nisu igrali, oni su je vodili. Politika nije bila jeftini reality show. Danas živimo u vremenu, blago rečeno, mediokriteta na visokim funkcijama. Kada bismo htjeli poći u potragu za pravim državnicima, onda bismo – ma kako to nekome bogohulno moglo zvučati – morali krenuti put Moskve i Pekinga. I tek usput: i tamo koriste i twitter i društvene mreže. Ali, koriste ih institucije, a ne pojedinci, ma koliko visoko pozicionirani bili. Kada rusko ministarstvo vanjskih poslova objavi tvit u kojemu nešto kaže, onda je to promišljena izjava ministarstva, odnosno Rusije. Bez obzira koliko kratka bila. Isto vrijedi i za Kinu. Za razliku od aktualnoga američkog predsjednika koji je “tvitanje” doveo do apsurda, javno izražavajući svoje veselje što je otpustio direktora FBI, ili priopćavajući da smjenjuje ministra vanjskih poslova (u trenutku kada ovaj o tome pojma nema i kada putuje Afrikom, zastupajući – tako bi barem trebalo biti – Sjedinjene Države, a ne Donalda Trumpa osobno).

Na domaćoj sceni dobro je poznato da pojedinci, kako iz vrha HDZ-a, tako i iz vrha SDP-a šalju tvitove, ili postavljaju postove na Facebook, još dok traju sastanci na kojima se o nečemu raspravlja. Pridonosi li to kvaliteti rasprave? Ni u kojem slučaju. Ali će se zato u “požutjelim medijima”, a – na žalost – i u sve većem dijelu javnosti o takvom (ili: takvoj) – objektivno anonimusu – početi govoriti i on (ili ona) će postajati u očima javnosti Netko. O postavljanju fotografija na Instagram ili Facebook suvišno je trošiti i jednu riječ, mada je to omiljeni hobi hrvatske Predsjednice. A kada se onda na temelju tzv. lajkova što se sakupe uz najnoviju fotografiju Njega ili Nje, donose dalekosežni zaključci o popularnosti određenoga političara/političarke, imamo savršeni primjer (i dokaz ujedno) kako se politika pretvorila u “vašar taštine” i kako su umješnost i umjetnost ozbiljnog pregovaranja o ništa manje ozbiljnim pitanjima – relikt prošlosti. Bolje prošlosti? Dakako! Jar, tada se vodilo računa o interesima države, društva i svih pojedinaca koji ga čine, tada se radilo – vrijedi još jednom ponoviti – s odgovornošću i sa sviješću da će sud o uspješnosti ili neuspješnosti nekoga od protagonista na političkoj sceni, donijeti tek budućnost, tek generacije što slijede (uz rijetke izuzetke za koje je već za njihova života bilo jasno da su se nepovratno i neizbrisivo upisali u povijest).

Pretvaranje politike u twitter politiku, kraj je onoga što zavrjeđuje zvati se politikom. Činovnici osrednje inteligencije i obrazovanja, slučajni namjernici na političkoj sceni, ili bogati siledžije koji na nju nahrupe, to savršeno dokazuju. Možda su i zato međunarodni odnosi danas na tako niskim granama. Možda nam se i zato “smiješi” opasnost novoga rata, kao što se već dugo nije. Je li ovo nostalgična žalopojka za vremenima što se neće vratiti? Ne, nikako. Ovo je samo pokušaj upozorenja na određeni fenomen koji je poprimio globalne razmjere i koji prijeti nesagledivim posljedicama za svakoga pojedinca, ma koliko on živio u iluziji da danas zna sve i da može na sve utjecati. Niti zna, niti može. Jer, dok on (ili ona) čita tvitove, igru iza kulisa vode oni koji tvitove ne šalju.

.

Preneseno s portalnovosti.com, 13.04.2018.,

Odgovori