Vedran SRŠEN: Ta čudesna obitelj Filipović
kolovoz 1, 2017
Poruka vladajućima: Okanite se revizionizma
kolovoz 1, 2017

Tomislav JAKIĆ: Titova crkva

Tito nije dovodio u pitanje ulogu Vatikana kao vrhovne instance Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali je, temeljem onoga što se događalo u ratu, kada je tek manji dio katoličkih svećenika pristupio NOB-u, izrazio očekivanje da Crkva bude bliskija narodu

 

 

Notorna je činjenica, teško da će se itko odvažiti to negirati, da se Katolička crkva u Hrvatskoj (ili, kako ona sama sebi voli tepati: crkva u Hrvata) već godinama u odnosu na Vatikan ponaša prilično autonomno. Još i u vrijeme Ivana Pavla II., ‘političkog pape’, ovdašnji prelati pravili su se gluhi na njegove riječi o potrebi ponovnog građenja zajedništva u regiji, koja bi se po novome trebala zvati samo i jedino ‘susjedstvo’. Njegova metafora o rijekama koje se spajaju u jedan veliki tok, izrečena prilikom posjeta Zagrebu, naprasno je zaboravljena nakon što su je državni ili državi bliski mediji jednostavno cenzurirali. Već i tada primjetno je jačalo miješanje Crkve u politički i javni život (dobrim dijelom zahvaljujući i ugovorima s Vatikanom kakve je Hrvatska sklopila, a kakve nema nijedna evropska država). To je, međutim, stranci utemeljitelja moderne hrvatske države posve odgovaralo, jer podrška Crkve, odnosno vjernika, bila je ključna za pobjedu na prvim višestranačkim izborima. U mandatu drugoga hrvatskog predsjednika povremeno bi zaiskrilo na liniji Crkva – Država, pogotovo kada je bio u pitanju vojni ordinarij, ali ne i samo on. A kako Crkva gleda na Državu najbolje se moglo shvatiti kada je Kaptol sugerirao da šef države odustane od tradicionalnog božićno-novogodišnjeg primanja za crkvene velikodostojnike, jer je to – kao – nasljeđe socijalizma. Pa je ukinuta i ta jedna, barem jednogodišnja prilika, kada je predsjednik Republike mogao javno i jasno reći predstavnicima crkava što misli o njihovom djelovanju i o njihovoj suradnji s državom (ili o opstrukciji te suradnje).

S početkom pontifikata pape Franje raskorak između Vatikana i Katoličke crkve u Hrvatskoj postao je još primjetniji i on se produbljuje svakim danom. Mada to nikada nitko izrijekom nije rekao, Kaptol se u odnosu na Vatikan ponaša gotovo posve autonomno, potičući i(li) tolerirajući sve veći stupanj miješanja Crkve u državne poslove. Notorni sisački biskup Vlado Košić, sa svojom ne propagandom, nego otvorenom harangom protiv sisačke gradonačelnice i njezine stranke, sa svojim laudama (jasnim ili prikrivenim) ustaškoj para-državi iz vremena Drugoga svjetskog rata, s oltara i u javnim istupima, nikako nije usamljeni primjer. On je, rekli bismo, ogledni primjer koji ilustrira kako Katolička crkva u Hrvatskoj prestaje biti dijelom univerzalne Crkve i postaje nacionalna, zapravo nacionalistička, pa čak i državotvorna.

To je danas crkva koja djeluje, usudili bismo se reći, primarno politički, sakrivajući (prilično nespretno) taj politički aspekt svojega djelovanja koji posve potire sekularni karakter hrvatske države. Crkva si prisvaja pravo iznositi svoja gledišta o svemu i svačemu, nametati ih snagom svoje sveprisutnosti (i uz agresivnu potporu njoj bliskih nevladinih organizacija) svima čime otvoreno terorizira i inovjerce, i agnostike, i ateiste. Katolička crkva u Hrvatskoj djeluje s jasnim ambicijama da postane državna crkva i da ono što ona kaže, a što je sve češće u raskoraku s riječima aktualnoga pape, bude mjerilo domoljublja, hrvatstva i pripadnosti domovini Hrvatskoj.

Ako netko misli da nije tako, slobodno mu bilo. Dokaza za iznesene teze ima i više nego dovoljno, čak i bez spominjanja zadušnica za ustaškog poglavnika i sahrane zapovjednika Jasenovca u ustaškoj uniformi uz svećenikovu poruku mladima kako bi im on trebao biti uzor. I dobro, kakve to sada ima veze s Titom? Nećete vjerovati, ali ima. Podsjetit ćemo one koji su znali, ali su odabrali da zaborave i informirati one koji nikada nisu dobili priliku da saznaju. Izvor na koji se pozivamo je vrlo vjerodostojan: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije (br. 2 od 5. listopada 1945., urednik dr. Nikola Kolarek, kanonik). Taj bilten donosi informaciju o susretu maršala Tita (baš tako piše u naslovu) s predstavnicima klera. To je onaj susret za kojega se lažno i netočno tvrdi kako je Tito tokom njega tražio odvajanje, odcjepljenje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana (stvaranje neke vrste autokefalne Katoličke crkve). Nije! Osim što je samoga sebe definirao kao ‘Hrvata i katolika’ koji u vrijeme rata ‘nije bio zadovoljan s držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima’, Tito je doslovno kazao: ‘Ja bih sa moje strane rekao da naša crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Možda vam je sada malo čudnovato, kad ja zastupam ovako čvrsto nacionalnost. Suviše mnogo krvi je proliveno, suviše mnogo narodnih patnja sam vidio i ja želim da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje nacionalno povezano s narodom nego sada. Ja moram otvoreno reći, da ja ne preuzimam pravo da osuđujem Rim, vrhovnu vašu rimsku instancu, ne to neću, no moram reći da kritički gledam na to, jer je uvijek naginjala više Italiji nego našem narodu… Ja sa svoje strane vam ovo stavljam na srce. To je moja misao, koju dijele mnogi moji saradnici.’

Dakle, Tito nije, valja ponoviti: nije dovodio u pitanje ulogu Vatikana kao vrhovne instance Katoličke crkve (i) u Hrvatskoj, ali je – temeljem onoga što se događalo u ratu, kada je tek manji dio katoličkih svećenika pristupio Narodnooslobodilačkoj borbi, koja zaista jest bila narodna, izrazio očekivanje da Crkva u Hrvatskoj bude više autonomna, bliskija narodu. Danas je Crkva u Hrvatskoj poprilično autonomna u odnosu na Vatikan, ne dovodi doduše glasno u pitanje ono što papa govori, ali radi po svome, a to je nerijetko – valja ponoviti – u suprotnosti s papinim riječima. U tome smislu ta crkva danas zaslužuje zvati se Titovom crkvom. Uz jednu napomenu, nimalo nevažnu. Tito je govorio o autonomnosti crkve u odnosu na Vatikan u vrijeme pape Pia XII. te imajući na umu katoličke svećenike koji su za vrijeme Drugoga svjetskog rata pokazali bliskost s narodom, slijedeći ideje biskupa Strossmayera, čovjeka kojega današnja crkva u Hrvatskoj u pravilu ne voli ni spominjati. Dakle, autonomnost Katoličke crkve u Hrvatskoj danas nije ona i onakva autonomnost o kojoj je u susretu s biskupima u listopadu godine 1945. govorio maršal Tito. Pa zato, da umirimo one koje je možda uznemirio naslov ovoga teksta, treba jasno reći: Katolička crkva u Republici Hrvatskoj daleko je od onoga kako ju je davnih dana vidio jugoslavenski maršal (po vlastitim riječima ‘Hrvat i katolik’). Stoga ni u kojem slučaju ne zaslužuje njegovo ime.

Ali zaslužuje da se o njezinim aktivnostima otvoreno progovori. I da se postavi pitanje: u kojoj je ona mjeri još dio univerzalne Kristove crkve?

 Preneseno s portalnovosti.com, 23.07.2017., http://www.portalnovosti.com/titova-crkva

Odgovori