TITO: Borba naroda porobljene Jugoslavije

Foto: Muzej Jugoslavije

S napadom njemačkih, italijanskih, bugarskih i dru­gih osvajača na našu zemlju, počelo je ne samo istrebljenje našeg naroda od strane osvajača, nego se, svim silama, širila i mržnja između pojedinih nacionalnosti, s ciljem da se narodi sami među sobom istrebljuju. Ustaše su, pod rukovodstvom Nijemaca, ubijali stotine hiljada Srba, četnici Draže Mihailovića, pod rukovodstvom Italijana i Nijemaca, ubijali su desetine hiljada muslimana i Hrvata. Našim narodima prijetila je strahovita opasnost potpunog uništenja. Kada su naše srpske jedinice stigle u Istočnu Bosnu, na dnu bistre Drine njihale su se hi­ljade leševa nedužnih žena, djece i staraca muslimana. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Krajini, našli smo velike prirodne ponore pune leševa poklanih Srba – žena, djece i staraca. Naša parola bila je bratstvo i je­dinstvo naroda Jugoslavije. Mi smo činili sve napore, dokazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim čet­nicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića. To je bio naporan rad naših herojskih brigada i parti­zanskih odreda, beskompromisnih boraca ne samo protiv okupatora nego i protiv ustaških i četničkih zlikovaca, koji su bili samo oruđe u rukama okupatora. Ovi naši napori urodili su plodom. Stvoreno je, u ovoj jedinstvenoj i nadčovječanskoj borbi, trajno jedinstvo i bratstvo naroda Jugoslavije, kakvog nikada prije rata nije bilo. 

Da bi svjetskoj javnosti, koja je toliko varana s raz­nih strana, bila što jasnija slika pravog stanja u Jugo­slaviji, potrebno je da se, u kratkim potezima, osvrnemo na događaje u Jugoslaviji od prije okupacije pa do danas. 

Gospodin premijer-ministar Churchill izjavio je u en­gleskom parlamentu da su komunisti Jugoslavije imali tu čast da prvi počnu borbu s okupatorom. U ovoj kratkoj rečenici izražena, je činjenica kojom se ponose ne samo komunisti u Jugoslaviji, nego i ostali rodoljubi svih na­roda Jugoslavije. Mnogo prije napada na Jugoslaviju, iako u najtežim uslovima ilegalnosti, komunisti su, naročito poslije okupacije Austrije, neprekidno upozoravali na strašnu opasnost koja narodima Jugoslavije prijeti od osvajačkog njemačkog fašizma. Sav rad i svi napori ko­munista, bez obzira na progone i surove kazne od strane režima, bili su usmjereni u pravcu koncentracije svih ro­doljubivih snaga zemlje za otpor u slučaju napada na Ju­goslaviju. Ti napori nisu ostali bez rezultata. Omladina Jugoslavije, naročito omladina beogradskog univerziteta, srednjoškolska omladina, radnička omladina – okupljala se i spremala da – ujedinjena pod vodstvom Komuni­stičke partije – dočeka teški čas koji je zadesio našu zemlju invazijom hitlerovskih hordi.

A kakve su prilike vladale u državnom vodstvu Ju­goslavije? I vojnički i politički Jugoslavija se nalazila u kaotičnom stanju. U vrhovima generalštaba sjedili su izdajnici Nedićeva tipa, koji su se nalazili u službi Nije­maca. Jugoslavija je bila preplavljena njemačkim špijunima – »turistima«. Korupcija i krađa vladala je u svim ustanovama, a najviše u vojnom ministarstvu. Od dvanaest milijardi državnog godišnjeg budžeta, četiri mi­lijarde išle su u vojne svrhe, pa ipak je jugoslavenska vojska bila slabo naoružana i nespremljena. Nacionalno pitanje, a naročito nacionalno pitanje Hrvata, sve se više zaoštravalo. Izvjestan kompromis, odnosno sporazum iz­među Mačeka i Cvetkovića, značio je samo podjelu vlasti, a nikako rješenje nacionalnog pitanja Hrvata. Od dolaska Stojadinovića na vlast, beogradski vlastodršci (od 1935. g. dalje) sve više su se povezivali s osovinskim silama i napuštali stare saveze, kao na primjer Malu antantu, savez s Francuskom i drugim zemljama. Radilo se punom parom da Jugoslavija bude što usamljenija, što slabija i zrelija da postane plijen njemačkih osvajača.

Kroz dvadeset godina Jugoslavija je bila jedina dr­žava u Evropi čiji su vlastodršci, bez obzira na zahtjeve čitavog naroda, odbijali da uspostave diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom. Do priznanja SSSR došlo je tek onda kada je njemački osvajač već snažno zakucao na vrata Jugoslavije. – To su sve činjenice koje pokazuju zašto su njemački i drugi osvajači mogli pregaziti Jugo­slaviju za nepunih deset dana.

Tito i Čerčil – foto Wikimedia Commons

Dvadeset sedmi ožujka 1941. godine ostat će u historiji našega naroda kao jedna od svijetlih tačaka. Režim izdaj­ničkog princa Pavla, u kome su igrali rukovodeću ulogu Cvetković i Maček, bio je zbačen zbog sramnog potpisi­vanja Trojnog pakta i pristupanja Jugoslavije osovini. Preko stotinu hiljada građana Beograda i ogromne mase demonstranata u svim krajevima Jugoslavije pokazali su da su narodi Jugoslavije spremni da radije podnesu najveće žrtve nego da iznevjere slavne tradicije svojih pre­daka, da postanu osovinsko roblje. Nova Simovićeva vlada, koja je došla poslije Cvetkovića, nije se snašla zbog toga što nije znala da pravilno ocijeni i da se osloni na neslomljivu snagu koja postoji u našim naro­dima. Ona je ostavila sav stari korumpirani državni aparat, koji je bio ne samo nesposoban, nego je i otvoreno sabotirao sve mjere koje su bile potrebne za obranu zemlje.

A onih 10 dana u toku kojih su okupatori pregazili našu zemlju – to su najsramniji dani u historiji naših naroda. Tada se ispoljila sva ona trulost, sva izdaja koja se do toga vremena vještački prikrivala. Da li su narodi Jugoslavije htjeli braniti svoju domovinu? Jesu. Na pro­glas za mobilizaciju pohrlili su seljaci i radnici, pohrlila je omladina i poštena inteligencija. Na izričiti poziv vod­stva Komunističke partije pohrlili su svi članovi partije koji su podlijegali vojnoj obavezi. Ali, sav taj narodni borbeni entuzijazam bio je, uzalud, jer je državno i voj­no vodstvo zatajilo. Vojne obveznike slali su iz jednog garnizona u drugi. Pravile su se krive maršrute. Vojnici su na front slani bez municije. Kada je došlo do kapitulacije, generali i viši oficiri – pod prijetnjom smrti – naređivali su vojnicima da polože oružje pred neprijate­ljem. Postoje stotine i stotine primjera koji pokazuju da su vojnici odbijali da izvrše ove zapovijesti.

Čitave divizije i armije položile su svoje oružje pred Nijemcima skoro bez ikakve borbe, a vojnici su otpre­mani u njemačko ropstvo. Poznati sramni izdajnik srp­skog naroda, general Nedić, bio je jedan od prvih koji je predao svoju armiju Nijemcima, pošto je neke svoje je­dinice natjerao da bez ikakvog protivutenkovskog oružja nasrnu na njemačke tenkove i budu desetkovane. Videći tu strahovitu izdaju, vojnici su plakali i – proklinjajući – odlazili svojim kućama, ukoliko su uspijevali da se istrgnu iz pandži njemačkih okupatorskih trupa.

Nakon toga su nastali najstrašniji dani koji su ikada postojali u historiji naših naroda. U Hrvatskoj, okupa­tori su doveli na vlast izrode hrvatskog naroda – ustaše, na čelu sa zlikovcem Pavelićem, koji je bio pitomac Mussolinija i Hitlera. Započelo je masovno istrebljivanje srpskog naroda u Bosni, Hercegovini, Vojvodini itd. Nesrećni seljaci ovih krajeva bježali su u šume sa svojim porodicama, samo da bi spasili svoje glave. Ali ustaše, zajedno s Nijemcima, priređivali su hajke na ove bjegunce i istrebljivali ih ondje gdje bi ih stigli. U takvoj strašnoj situaciji (u kojoj su se nalazili ne samo Srbi, nego i svi pošteni napredni ljudi), narod je postepeno, najprije neorganizirano, počeo da se brani čime je god mogao – samo da se spasi od uništenja. Iste stvari odi­grale su se i u Sloveniji, gdje su Nijemci i Mađari počeli da istrebljuju čitava sela i da deportiraju desetine hiljada građana i seljaka u Njemačku ili u druge kra­jeve na rad, oduzimajući im svu imovinu.

U takvoj situaciji vodstvo Komunističke partije po­duzelo je sve mjere za organizaciju narodnog ustanka. Još u jesen 1940. stvorena je, u najvećoj tajnosti, tzv. Vojna komisija, sa zadatkom da u redovima jugoslavenske vojske, kod vojnika i oficira, stvara raspoloženje za otpor u slučaju napada na Jugoslaviju, a u slučaju kapitulacije da preuzme vojno vodstvo u svoje ruke. Ova komisija bila je, poslije aprilske kapitulacije, proširena i dobila je naziv Glavni štab partizanskih odreda Jugoslavije koji se kasnije pretvorio u Vrhovni štab. Odmah poslije kapitulacije Jugoslavije i masovnih pokolja srp­skog življa u Hrvatskoj i Bosni, Komunistička partija počela je da šalje svoje članove da organiziraju odbjeglo stanovništvo po šumama u gerilske odrede.

Još prije napada na Sovjetski Savez vodstvo Komu­nističke partije stvorilo je sporazum o saradnji s vod­stvom Srpske zemljoradničke stranke Dragoljuba Jovanovića i grupom dr. Ivana Ribara. Dvadeset drugog lipnja kad su njemačke horde iznenada napale Sovjetski Savez, vodstvo Komunističke partije hitno je održalo sjednicu, zajedno s Vojnom komisijom, na kojoj je doneseno rje­šenje da se započne s ustankom u svim djelovima Ju­goslavije. Na ovoj sjednici zaključeno je da se Vojna komisija nazove Glavni štab partizanskih odreda Jugoslavije i da on rukovodi svim operacijama u zemlji. Ovaj štab razaslao je svoje članove u razne pokrajine, davši im u zadatak da preuzmu rukovodstvo nad organizacijom par­tizanskih odreda i rukovođenje operacijama. Osim toga, bile su organizirane male diverzantske grupe koje su počele da uništavaju telefonske i telegrafske veze i da vrše napade na magazine i druge vojne objekte. U tim danima beogradska omladina pokazala je takve primjere herojstva, kojima će se ponositi daleka buduća poko­ljenja naših naroda. Mladići i djevojke, od 14 godina pa dalje, napadali su usred bijela dana švapske kamione, polijevali ih benzinom i uništavali. Usprkos vješalima koja su bila postavljena u Beogradu nasred Terazija, omla­dina – srednjoškolska, studentska i radnička – vršila je napade s nesmanjenom žestinom.

Tito i Ivan Ribar – foto wikipedia

Dok se do napada na Sovjetski Savez, osim akcija po gradovima, borba tu  i tamo vodila jedino u bosan­skim i hercegovačkim brdima, poslije napada na So­vjetski Savez partizanski pokret počeo se naglo širiti u svim ostalim dijelovima zemlje. Već u srpnju mjesecu 1941. godine s uspjehom djeluju valjevski, kragujevački, užički, homoljski i drugi partizanski odredi. Po 20 do 30 boraca, s jednom ili dvije puške i kojom bombom, napa­daju manje njemačke grupice, ubijaju Nijemce i na taj način se naoružavaju.

Dok se u Srbiji partizanski pokret razvijao poste­peno i tako dobijao sve masovniji karakter, u Crnoj Gori već je 13. srpnja 1941. godine pod vodstvom komunista organiziran i izvršen opći narodni ustanak. Desetine hi­ljada Crnogoraca, na dati znak, napali su italijanske garnizone u čitavoj Crnoj Gori i zauzeli sve varoši osim Cetinja i Podgorice. Bilo je zarobljeno oko 6.000 italijanskih vojnika i oficira i zaplijenjena velika količina rat­nog materijala. Zatim su crnogorski rodoljubi nastavili svoju tešku i krvavu borbu protiv nekoliko italijanskih divizija koje je Mussolini poslao da uguše ustanak.

U kolovozu mjesecu 1941. godine partizanski odredi u Srbiji oslobodili su skoro čitavu Mačvu i Posavinu do Obrenovca. Bila su zauzeta mjesta Lajkovac, Ub, Ljig, Krupanj, Loznica, Stolice, a početkom rujna Užice, Čačak, Užička Požega, Gornji Milanovac i druga manja mjesta. Tako su partizani oslobodili skoro cijelu Zapadnu i dobar dio Istočne Srbije.

Još u kolovozu, Glavni štab partizanskih odreda Ju­goslavije preselio se, pod najtežim okolnostima, iz Beo­grada – najprije u gradić Krupanj, a kasnije u Užice. U početku rujna 1941. godine održano je u rudniku Stolice kraj Krupnja prvo vojno savjetovanje delegata iz svih krajeva Jugoslavije. Na savjetovanje su, pod neo­bično teškim uslovima, došli delegati iz Slovenije, Hr­vatske, Srbije, Bosne i drugih krajeva. Na ovom savjeto­vanju doneseni su dalekosežni i važni zaključci. Glavni štab je dobio naziv: Vrhovni štab partizanskih odreda Jugoslavije, a za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Crnu Goru bili su obrazovani glavni štabovi, čiji su komandanti bili istovremeno i članovi Vrhovnog štaba. I kao što je još u Beogradu bio donesen plan da se očisti Zapadna Srbija i stvori baza za dalje operacije, tako je na ovom vojnom savjetovanju bio donesen plan za vođenje operacija i stvaranje baza u svim ostalim dijelovima Jugoslavije. Pored čisto vojnih zaključaka, na ovom savjetovanju do­nesen je čitav niz političkih odluka, kao, na primjer, da se pozovu na sarađnju i zajedničku borbu sve ostale snage koje nisu stupile u službu okupatora.

Još je u Beogradu Glavni štab partizanskih odreda saznao da se negdje u brdima na Ravnoj Gori skriva pukovnik Draža Mihailović s jednom grupom oficira, s kojima je uspio da se skloni i da ne bude odveden u ropstvo. Draža do tog momenta nije uopće vodio nikakve borbe, niti su bosanski seljaci koji su bili ustali u obranu svojih života, stajali pod njegovom komandom. Ja sam lično, još u srpnju mjesecu, naredio štabu Valjevskog partizanskog odreda da stupi u vezu s Dražom Mihailovićem i da ga privoli na borbu u saradnji s nama. Ali on je odlučno odbijao da išta poduzme protiv Nije­maca i to, prvo – što uopće nije imao nikakve vojske a drugo – što se bojao represalija. Do ruku našega štaba dopro je jedan dokumenat, u kome nas je jedan čovjek  iz Dražine grupe obavještavao da Draža Mihailović želi da otpravi neke nepokorne oficire u Bosnu, tj. ljude koji su željeli da se bore. Jedan od tih nepokornih bio je poručnik Ratko Martinović, koji je od prvog dana, za­jedno s popom Vladom Zečevićem, sarađivao s nama, stvorivši jedan četnički odred na teritoriju Krupnja. U tom dokumentu se govori da je Draža Mihailović riješio da pomoću jednog kriminalnog tipa ubije poručnika Martinovića kada bude prelazio Drinu.

Odmah po dolasku na oslobođeni teritorij u kolo­vozu 1941. otišao sam na Ravnu Goru kod Draže Mihailovića, koji me nije primio u svom ravnogorskom grijezdu, nego u selu Struganiku, u kući vojvode Mišića. Sastanku je prisustvovao, pored Draže, i poznati velikosrbin Dragiša Vasić i major Mišić. Sastanak je, u stvari, dao slabe rezultate. Draža Mihailović je uporno odbijao da započne bilo kakvu borbu protiv Nijemaca, govoreći da još nije vrijeme itd. On je već imao izvjesne četničke odrede organizirane na teritoriju Zapadne Srbije, kojeg su bili oslobodili partizani. Bilo je doneseno samo usmeno rje­šenje o lojalnom ponašanju Mihailovićevih četnika prema partizanima i o tome da oni ne će napadati partizane, kao što su to činili četnici vojvode Pećanca.

Pošto je Draža Mihailović, ne znam iz kojih razloga, i tada pa i dugo kasnije držao da sam ja Rus, on je potpuno otvoreno govorio o Hrvatima i svim ostalim na­rodima Jugoslavije. On je, kada sam ga pitao šta misli o nacionalnom pitanju, izjavio nedvosmisleno da Hrvati muslimani i svi ostali moraju biti najstrože kažnjeni i poslije izvjesne odmazde potpuno potčinjeni Srbima. Po­što sam se suprotstavio, rekao je da je njegovo gledište sasvim pravilno, jer su svi Hrvati krivi za ustaške zlo­čine, svi su ustaše i izdajice, koji su prodali Jugoslaviju Nijemcima. Na svršetku mi je Draža kazao da će se još predomisliti kada i na koji način će njegove jedinice poći u borbu i da će to saopćiti.

Tito i partizani u Drvaru © Imperial War Museums – Wikimedia Commons

U rujnu mjesecu naše su partizanske snage za­jedno s jednim odredom kapetana Račića bile opsjele Šabac i jurišale na nj. Taj je kapetan Račić, također, onda bio u nemilosti kod Mihailovića zbog učešća u borbi zajedno s nama. Poslije napada na Šabac, koji nije uspio, Nijemci su brzo dovukli svoje dvije divizije, dva ili tri hrvatska puka i nešto ljotićevaca i započeli još u rujnu mjesecu prvu ofanzivu na nas, koja je, s prekidima, trajala do svršetka studenoga. Najteže borbe vođene su u Mačvi, na Ceru i Pocerini, u dolini Jadra i kod Zavlake. Naše su trupe polagano odstupale, braneći svaku stopu zemlje. Još prije ofanzive bilo je riješeno da seljaci iz Mačve prebace što više žita u brdske predjele oko Krupnja i Sokolske Pla­nine. Hiljade i hiljade seljačkih kola kretalo se u pravcu brdskih predjela. Neprekidno izloženi njemačkim bom­barderima, seljaci su bježali u šume. Nijemci su bili us­pjeli da zauzmu Loznicu i teren do doline Jadra. Skoro bez ikakvog protivutenkovskog oružja, naši borci uspjeli su da unište 20 njemačkih tenkova. Preko hiljadu Nije­maca i drugih neprijatelja palo je u tim borbama. Oko 600 bilo je zarobljeno.

Pošto su Nijemci naišli na suviše jak otpor i pošto su pretrpjeli velike gubitke, oni se nisu usudili da produže ofanzivu u brdskim predjelima, već su se počeli sistematski pripremati za ofanzivu na širo­kom frontu od Kraljeva preko Valjeva do Drine. Naši partizanski odredi ponovo su prešli u protivnapad, po­novo su oslobodili veliki dio Mačve i Posavine, a naj­krupniji partizanski odred, valjevski, potpuno je opkolio njemački garnizon u Valjevu. Isto tako naše trupe, uz učešće četnika Draže Mihailovića, potpuno su opkolile i grad Kraljevo i pomoću teške artiljerije i tenkova pro­drle i u sam grad. Kao što se iz ovoga vidi, već u listopa­du mjesecu, u operaciji kod Valjeva i Kraljeva, zajedno s našim snagama učestvovalo je oko 1.200 četnika Draže Mihailovića. Do toga učešća došlo je na taj način što sam ja, iz Krupnja, za vrijeme ofanzive protiv nas, upu­tio pismo Draži Mihailoviću i predočio mu opasnost koja mu prijeti, ako mi izgubimo slobodan teritorij. Draža Mihailović se saglasio s mojim navodima – i tako su ove njegove snage učestvovale u borbi od listopada do studenoga mjeseca. Ali i za vrijeme tog kratkog perioda saradnje, četnici, pod komandom majora Mišića, nakon prvih jačih okršaja s Nijemcima, pobjegli su s položaja.

Oslobođenjem Užica u naše ruke pao je bogat plijen, kao, na primjer, 100 raznih motornih vozila, tvornica oružja i municije, tvornica koža, filijala Narodne banke sa oko 55 miliona dinara gotovine itd. Od 150 pušaka i 40-50.000 metaka dnevno – koliko je tvornica izrađivala do našeg dolaska, mi smo uspjeli podići kapacitet proiz­vodnje na 420 pušaka i 80.000 metaka dnevno. Ovi veliki uspjesi naših partizanskih odreda izazvali su, s jedne strane, zabrinutost kod Nijemaca i nedićevaca, a s druge – zavist kod Draže Mihailovića i njegovih oficira. Oni su se, u listopadu, potajno spremali za napad na nas, da nam otmu Užice. Nedić je infiltrirao u redove Dražinih četnika sve više svojih pristalica, koji su sistematski vr­šili provokacije, kako bi izazvali otvoreni sukob između partizana i četnika Draže Mihailovića. Oni su, na silu, prigrabili Užičku Požegu, stalno ometali naš željeznički promet prema Čačku i Milanovcu i vršili provokacije. Vrhovni štab poduzimao je sve da se izbjegne sukob i ponovo je predložio Draži MIhailoviću – preko oficira za vezu Mitića, koji je bio pri Vrhovnom štabu – da se organiziraju pregovori i sklopi sporazum. Draži Mihailoviću je predloženo da se pregovori vode na neutralnom zemljištu, kod mjesta Kosjerića, ali je on na sve moguće načine izbjegavao da dođe na pregovore. Poslije toga ja sam, po drugi put, s dvojicom članova Vrhovnog štaba (Sretenom Žujovićem i Mitrom Bakićem) pošao na Ravnu Goru. Spremio sam, kao prijedlog, 10 tačaka, koje su jav­no poznate. Na pregovorima, u selu Brajići kod Ravne Gore, gdje je učestvovalo oko desetak oficira Mihailovićeva štaba, nije došlo do sporazuma u najvažnijim tačkama, i to u pitanju zajedničke komande, koju smo mi predlagali, u pitanju formiranja zajedničkih vlasti na bazi narodno-oslobodilačkih odbora itd. Do sporazuma je najlakše došlo u pitanju diobe oružja iz užičke tvornice, diobe novca Narodne banke, u pitanju komande mjesta itd. Kao prvi ratni materijal mi smo odmah, drugi dan poslije pregovora, izdali Draži Mihailoviću iz naše tvornice 500 novih pušaka i 25.000 metaka. Interesantno je primjetiti da je Draža Mihailović odlučno odbio moj pri­jedlog da na pregovorima učestvuje i engleski kapetan Hadson, koji je sjedio u drugoj sobi.

Četiri dana poslije pregovora četnici Draže Mihailovića napali su na nas kod Uzičke Požege, i to onim istim puškama i municijom koju su dobili od nas. Za ovim na­padom došli su slijedeći događaji: četnici Dražina kape­tana Glišića nasilno su izvukli iz voza u Užičkoj Požezi našeg komandanta šumadijskog odreda, Blagojevića, koji se vraćao iz Vrhovnog štaba, i zvjerski ga ubili. Ja sam odlučno protestirao u štabu Draže Miliailovića i tražio da se komandant Blagojević smjesta pusti na slobodu. Odgovor je bio – da se ne zna da je takav čovjek uhap­šen. U isto vrijeme, nama su pali u ruke vrlo važni do­kumenti iz četničke komande mjesta u Kremni, u kojima se govorilo da svi mobilizirani četnici moraju biti 2. stu­denoga u 5 sati ujutro u jednoj šumi 10 km od Užica. Nama je odmah bilo jasno da Draža Mihailović sprema oružani napad na Užice. Druga činjenica koja nam je to potvrđivala, bila je što je Draža Mihailović povukao od Kraljeva svojih 800 četnika, s ciljem da napadne Čačak, kao što se to kasnije ispostavilo. Ti četnici ne samo što su Nijemcima otvorili front kod Kraljeva, nego su našim jedinicama s tog sektora na prevaran način, uzeli nekoliko teških topova i par tenkova, da bi ih iskoristili u napadu na Čačak. Razumije se, mi smo isto tako mo­rali povući jedan dio svojih snaga s fronta kod Valjeva, da bismo zaštitili Užice i Čačak. Iz događaja koji su ka­snije uslijedili, vidi se jasno da je Dražin napad na nas bio u dogovoru s Nedićem, pa i s Nijemcima, jer je, isto­vremeno, uslijedio i napad Nijemaca od Kraljeva do Drine.

Znajući tačno pokret četničkih jedinica prema Užicama, naše su snage dobile zadatak da 2. studenoga u 4 sata ujutro izvrše ptotivnapad. Osam kilometara od Užica, na raskrsnici Užice-Užička Požega-Kosjerić, naše jedinice naišle su na 800 četnika i nakon višesatne borbe potpuno ih razbile. Tu je poginuo sam četnička komandant i ne­koliko stotina četnika pokrilo je bojno polje. Naredili smo opći napad na Užičku Požegu, kao glavnu bazu čet­nika. Poslije vanredno krvave borbe, koja je trajala či­tav dan, naše su trupe zauzele grad Požegu i počele brzo gonjenje četnika u pravcu Ravne Gore. Naše snage obu­hvatile su Ravnu Goru s tri pravca: od Čačka, Gornjeg Milanovca i Užičke Požege. Draža Mihajlović, videći da je opkoljen sa sviju strana, hitno je poslao u naš štab oficira za vezu, Mitića, koji je sa sklopljenim rukama molio da naredim da se obustavi ova krvava borba. Iako je kod partizanske vojske vladala neodoljiva mržnja i želja da se što prije uništi izdajnička klika, ja sam pri­stao da se borba obustavi i to pod uslovom od tri tačke:

  1. da se smjesta sve četničke snage povuku na liniju Kamenica-Brajići;
  2. da se smjesta obrazuje zajednička komisija, koja će ispitati slučaj u Požegi i druge krivice;  i
  3. da se smjesta obrazuje komisija za definitivne pregovore o sporazumu.

Komisija za pregovore sastala se u Čačku, ali do ne­kog sporazuma nije moglo doći, jer su Nijemci uspjeli da probiju naš front kod Valjeva i Kraljeva, pa su, po­moću tenkova, počeli vrlo brzo napredovati. Otpočele su vanredno žestoke i krvave borbe na čitavom sektoru od Kraljeva do Drine, četnici Draže Mihailovića otvoreno su u to vrijeme surađivali s Nijemcima. Tako, na pri­mjer,  razoružali su u Gornjem Milanovcu na prevaran način, noću, 500 partizana, koje su na Ravnoj Gori svu­kli do gola, pa ih uz najgore zlostavljanje, po hladnoći, otpremili Nijemcima u Valjevo. Nijemci su na zvjerski način poubijali skoro sve te heroje. Kod Mionice su čet­nici uhvatili 17 bolničarki i jednog liječnika, koje su po­klali i o svom junaštvu poslali izvještaj Nijemcima. Tako je, od tada, nastala tijesna saradnja Mihailovićevih čet­nika i Nijemaca.

Skoro cijeli studeni naše su partizanske snage da­vale besprimjerni otpor nadmoćnim njemačkim i nedićevskim snagama. Najžešće borbe vodile su se na sek­toru Valjeva kod Bukovika, na sektoru Pecke, Krupnja i Loznice, na sektoru Gornji Milanovac-Kraljevo. Ni­jemci su upotrebljavali veliki broj tenkova i avijacije. Gubici na obje strane bili su vanredno veliki. Nijemci su, konačno, uspjeli da oko 25. studenoga zauzmu Užice i Čačak. Glavnina naših snaga povlačila se u pravcu Zlatibora i Ivanjice. Posljednje jače borbe bile su na rijeci Uvcu, između Sandžaka i Srbije.

Jedan veliki dio partizanskih snaga vratio se u ma­njim odredima ponovo u unutrašnjost Srbije, gdje je nastavio svoju herojsku borbu protiv okupatora i njiho­vih slugu. Iz drugog dijela stvorene su naše slavne bri­gade – I. i II. srpska, koje su, zajedno s crnogorskim bri­gadama dva puta prošle svoj slavni put od Crne Gore do Bosanske Krajine.

Dok su se u Srbiji zbivali ovi događaji i narod vodio nadčovječansku borbu s okupatorom i domaćim izdajni­cima, u Crnoj Gori, još od srpnja 1941. trajale su nepre­kidno borbe s italijanskim okupatorom, pa je, početkom prosinca, oko 3.500 crnogorskih partizana napalo Plevlje, jako utvrđeni grad u Sandžaku, koji je branila čitava italijanska divizija. U neodoljivom naletu naše su snage prodrle u grad i poslije vanredno krvavih bojeva zauzele skoro veći dio grada. U uličnim borbama poginulo je oko 2.000 talijanskih vojnika. Poslije dvodnevnih bojeva naše jedinice su se morale povući iz grada, pošto, bez teškog naoružanja, nisu mogle zauzeti utvrđenja s topovima, koji su neprekidno obasipali grad vatrom. U ovim boje­vima i mi smo pretrpjeli velike gubitke. Borbe su se, dalje, nastavile u Bosni, naročito oko Rogatice i Zvornika, tako da je u listopadu mjesecu bila očišćena cijela Istočna Bosna s gradovima: Rogatica, Vlasenica, Han Pi­jesak, Srebrenica itd. Naše snage stajale su pred vratima Sarajeva, na Romaniji i kod Stambolčića. U Lici i Kor­dunu naše snage bile su oslobodile veći dio teritorija. U Bosanskoj Krajini, već u kolovozu mjesecu, naši odredi bili su zauzeli Drvar i neka druga mjesta. Tu su borbe s italijanskim i ustaškim snagama također imale vrlo žestok karakter, četnici su i tu, i već u to vrijeme, uda­rili našim snagama u leđa. Tada počinje i slavna epopeja Kozare i bojevi koji će ostati kao najslavnija tačka u historiji naše borbe. Borbe su bile vrlo žestoke i u Petro­voj Gori, gdje je neprijatelj preduzimao nekoliko žesto­kih ofanziva. U drugim mjestima, u Hrvatskoj i Slove­niji, počele su u jesen borbe manjeg karaktera, ali su se i tu od samog početka vodile diverzantske akcije.

Poslije našeg povlačenja iz Srbije zauzeli smo Novu Varoš, gdje su se naše jedinice izvjesno vrijeme odma­rale, a zatim je Vrhovni štab, s jednim dijelom srpskih jedinica, krenuo u pravcu Istočne Bosne. Usput je za­uzet gradić Rudo, gdje je formirana I. srpska brigada, koja je drugi dan po formiranju razbila tri kolone Tali­jana i četnika Draže Mihajlovića, koji su bili krenuli u pravcu Rudog.

U Istočnoj Bosni bila je, u to vrijeme, za partizanski pokret zavladala vrlo teška situacija. Tamo su partizani i četnici sarađivali složno prilično dugo. Poslije sjajnih uspjeha koji su bili postignuti, počela je razorna propa­ganda oficira koje je slao Draža Mihajlović, tako da su sve više prevladavali elementi koji su bili za obustav­ljanje borbe protiv Nijemaca i za borbu protiv partiza­na. Glavni Dražini povjerenici za Istočnu Bosnu bili su majori Dangić i Todorović. Major Dangić je u to vrijeme stajao u vezi s Nijemcima i bio je počeo s napa­dima na partizanske odrede, razoružavajući ih. Nešto pod djelovanjem razorne propagande ovih oficira, naro­čito pod prijetnjom, seljaci su napuštali borbene redove partizana i odlazili na stranu četnika, odnosno svojoj kući. Dolaskom I. srpske brigade u Istočnu Bosnu, stvar se počela iz osnova mijenjati. Kao izvanredno jaka, voj­nički sposobna i disciplinirana jedinica, ona je svojim uspjesima u borbi s neprijateljem brzo stekla ugled i tako se raspadanje partizanskih odreda obustavilo. Oni partizani koji su bili prišli četničkim redovima, vraćali su se ponovo u partizanske jedinice, jer su se uvjerili da je propaganda o uništenju partizana u Srbiji bila lažna. Zajedno s partizanskim odredima Istočne Bosne naša I. srpska brigada vodila je u prosincu mjesecu borbe kod Vareša i na Romanlji. Pošto su se partizanske snage u Istočnoj Bosni ponovo ojačale, Nijemci su odlučili da poduzmu protiv nas svoju drugu ofanzivu. Ova ofanziva počela je s četiri pravca: od Zvornika, Višegrada, duž višegradske željezničke linije i od Sarajeva preko Romanije. Nijemci su bacili u borbu prilično velike snage, pot­pomognute ustaškim, domobranskim i četničkim jedini­cama. Uoči samog početka ofanzive, štab četničkih sna­ga za Istočnu Bosnu na čelu s Todorovićem i Dangićem izdao je četnicima strogu zapovijest da ne smiju, ispaliti ni jednog metka protiv Nijemaca, već da im idu na ruku ili da im se uklone s puta.

Uslijed velike, zime i snijega borbe su bile vrlo teške. Zbog pomanjkanja municije, naše su snage, poslije pet dana borbe, morale napustiti Rogaticu, Vlasenicu i druga, mjesta. Bosanski partizanski odredi, svojim vještim ma­nevrima ponovo su se bacili za leđa neprijatelju, a naša slavna I. srpska brigada bila je podijeljena na dva dijela, pa je jedan dio, zajedno s Vrhovnim štabom, odstupio preko Glasinca na planinu Jahorinu, a drugi je, sa šta­bom brigade, izvršio jedan od svojih najslavnijih po­kreta ispod samog Sarajeva, preko Sarajevskog Polja i Igmana, i kasnije stigao u Foču. U tome maršu, jednom od najtežih u ovom ratu, izvršenom po hladnoći od – 23 gradi, promrzlo je 160 boraca, tako da su mnogima noge bile amputirane. Prva kolona, koja je išla s Vrhovnim štabom, uspjela je da na Jahorini zadrži nastupanje ustaša i Nijemaca, četničke jedinice, koje su branile ovaj sektor, a vođe su ih bile napustile i pobjegle, stupile su pod našu komandu. Nekoliko dana nakon toga, jedan bataljon I. brigade i crnogorske snage zauzele su Foču, Goražde i Čajniče. Tako je ponovo stvorena baza ne samo za odmor i reorganizaciju jedinica, već i za mobi­lizaciju novog ljudstva.

Čitavi mjeseci veljača, ožujak i polovina travnja isko­rišteni su za sređivanje i reorganizaciju četničkih jedi­nica (preko 10.000), koje su se bile razočarale u četničkom vodstvu i stupale pod našu komandu. Tako su, pored partizanskih odreda, stvorene i tzv. dobrovoljačke jedini­ce, a Vrhovni štab promijenio je svoj naziv u Vrhovni štab Narodno-osiobodilačkih partizanskih i dobrovolja­čkih odreda.

U toku čitave ove zime, sve do druge polovine travnja, kada je neprijatelj počeo svoju treću ofanzivu, naše par­tizanske i dobrovoljačke jedinice vodile su vrlo žestoku borbu na sektoru Jahorina-Romanija, oko Rogatice (koja je bila opkoljena), kod Kalinovika (gdje je tali­janski garnizon također bio opkoljen), a naročito u Cr­noj Gori na sektoru Kolašina i Sinjajevine, kao i na sek­toru Nikšić-Grahovo. U isto vrijeme naše srpske snage, koje su bile na sektoru Prijepolje-Nova Varoš, prebaci­vale su se u Čajniče, gdje je formirana II. srpska brigada. Druga i prva srpska brigada dobile su zadatak da krenu u pravcu Vlasenice i da očiste teritorij od četničkih bandi na čelu s Dangićem i Račićem, koji su otvoreno sarađivali s Nijemcima. Poslije brzog marša naše su bri­gade stigle do Vlasenice i Srebrenice, gdje su Dangićeve bande bile potpuno razbijene i odbačene preko Drine za Srbiju. Usput je II. srpska brigada uništila u Borikama čitav četnički štab rogatičkog sektora. Ovaj marš, poduzet po najvećem snijegu i preko najvećeg brda Devetaka, naše jedinice izvršile su sjajno. Pošto se u to vrijeme, tj. početkom travnja 1942. godine, jasno vidjelo da Nijemci, Talijani i ustaše pripremaju svoju treću ofanzivu, obje brigade dobile su nalog da se hitno vrate na sektor Goražde-Čajniče.

D. Mihailovic- Vasic foto – Pogledi

Kao što već spomenuh, u Crnoj Gori su u to vrijeme vođene vrlo teške borbe ne samo sa talijanskim okupa­torima, nego i s četnicima Draže Mihailovića i majora Đurišića. Kako je do toga došlo? Od općeg narodnog ustanka u srpnju 1941. skoro veći dio Crne Gore bio je oslobođen. Stvorene su mnogobrojne partizanske jedinice, koje su neprekidno napadale okupatora i ugrožavale njegove komunikacije. Nikšić je cijelo vrijeme bio opko­ljen. Talijani su trpjeli vrlo velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Talijanski okupatori su napregli sve snage da u redovima crnogorskog naroda nađu izdajnike, i oni su ih našli u licu Baja Stanišića i majora Đurišića. Draža Mihailović poslao je cijelu grupu svojih oficira da raz­biju jedinstvo crnogorskog naroda stvaranjem četničkih odreda. Bajo Stanišić je, u to vrijeme, još uvijek odr­žavao vezu s našim Glavnim štabom za Crnu Goru. On je iskoristio i stvarao unutar partizanskih redova, po­tajno, svoje organizacije, te je uspio da jedan dobar dio partizana stavi pod svoj utjecaj i pretvori ih u četnike. Stanišićev puč došao je iznenada. Stanišić se odvojio s jednim dijelom zavedenih partizana i prešao na stranu okupatora. U Vasojevićima Đurišić je uspio da mobili­zira dosta jake snage i da ih naoruža talijanskim oruž­jem. U veljači i tokom skoro čitavog travnja naše par­tizanske jedinice u Crnoj Gori vodile su, pod najtežim okolnostima, borbu protiv Talijana i izdajnika, i kada je započela treća neprijateljska ofanziva na našu oslo­bođenu teritoriju, veći dio naših crnogorskih jedinica morao se, uz borbu, povlačiti iz Crne Gore.

Treća neprijateljska ofanziva bila je vrlo temeljito pripremana i u njoj su bile angažirane skoro sve tali­janske snage, njemačke snage i četnici Draže Mihailovića. Ta ofanziva počela je na teritoriji Bosne i Crne Gore i kasnije se proširila na Sloveniju i Dalmaciju, kao i na Kozaru. Uoči ofanzive, u Pljevljima je bila skoncentrirana cijela talijanska divizija »Pustena« i neko­liko četničkih odreda iz Srbije i Sandžaka. Dvije grupe talijanske divizije bile su koncentrirane oko Nikšića, Podgorice, Kolašina i jedna divizija u Hercegovini, kod Gackog i Nevesinja. U Sarajevskom Polju, osim njemač­kih snaga, bilo je još 30.000 talijanskih vojnika. Nepri­jatelj je napadao iz Pljevlja u pravcu čajniča i Foče. Iz Sarajeva njemačke snage nastupale su u pravcu Tr­nova i Kalinovika. Na Romaniji su nastupale njemačke i ustaške snage u pravcu Rogatice i Goražda. Borbe su počele, po prilici, polovinom ožujka i produžile se sve do 20. lipnja. Naše snage iz Bosne postepeno su se, pred nad­moćnijim neprijateljem, povlačile u Crnu Goru. Kada je, sredinom svibnja 1942. neprijatelj zauzeo Foču, počele su se naše snage povlačiti i s planine Sinjajevine i od Nik­šića preko Durmitora u pravcu Pivske Planine i Herce­govine. Na sektoru Goranska i Gackog vođene su najžešće bitke treće ofanzive. Krupne talijanske i četničke snage bile su pritisle s tri pravca. Da bi se izbjeglo opkolja­vanje naših snaga na Pivskoj Planini, Vrhovni štab na­redio je povlačenje preko planina Volujaka i Maglića na rijeku Sutjesku. Najbolje svoje jedinice, kao što su bile I. i II. srpska brigada, Vrhovni štab hitno je prebacio na sektor Gackog i u pravcu Golije, da spriječe brzo na­diranje Talijana, koji su htjeli da na Gackom i Čemernu i u gornjem toku Sutjeske odsjeku našu odstupnicu. Prva i Druga brigada, uz jako velike žrtve, sjajno su izvršile svoj zadatak. Mnogobrojna teška artiljerija, koja je bila koncentrirana oko Gackog, tukla je naše kolone s ranje­nicima, koje smo evakuirali iz Crne Gore. Poslije neko­liko vrlo žestokih bojeva na trouglu Hercegovine, Crne Gore i Bosne, sve naše jedinice, zajedno s ranjenicima, prebacile su se na sektor Tjentište-Kalinovik. Tu su, od crnogorskih i sandžačkih partizanskih odreda, stvorene dvije crnogorske udarne i jedna sandžačka brigada, kao i jedna hercegovačka udarna brigada. Tako se, na ovom najglavnijem sektoru, završila treća neprijateljska ofanziva. Nijemci nisu imali dovoljno snaga da produže borbu na ovom terenu, pa su koncentrirali glavninu svo­jih snaga prema našoj herojskoj Kozari, gdje su otpočele vanredno žestoke borbe. Nijemci su htjeli da unište ža­rište krajiškog ustanka. S druge strane, Talijani također nisu imali više vremena da produže borbu na ovom sek­toru, pošto su svoje trupe morali hitno odvlačiti, kao pojačanje, u Dalmaciju i Sloveniju, jer je i tamo narodni ustanak bio zahvatio velike razmjere, naročito u Slove­niji, gdje je bio oslobođen veliki dio teritorija i gdje, su bile ugrožene najvažnije saobraćajne linije neprijatelja. Osim toga, neprijatelj je mislio da su naše snage na ovom sektoru toliko iznurene glađu i gubicima u borbi, da dugo ne će biti sposobne za neku veću akciju. Ostavivši u Crnoj Gori više manjih partizanskih odreda, u Istočnoj Bosni VI. bosansku udarnu brigadu i nekoliko partizan­skih odreda, a na sektoru Tjentište-Kalinovik, radi osi­guranja naših bolnica i manjih akcija, jednu crnogorsku i hercegovačku brigadu, Vrhovni štab odlučio je da s ostalim brigadama (I. i II. srpskom, III. sandžačkom i IV. crnogorskom) krene brzim maršem u pravcu Zapadne Bosne, tj. Bosanske Krajine. Bio je izrađen detaljan plan pokreta preko najneprohodnijih planina, kao što su Treskavica, Bjelašnica itd. Plan je bio: iznenada obuhvatiti mostarsko-sarajevsku prugu od Turčina do Rame i uni­štiti sve željezničke instalacije i mostove. Ova operacija je sjajno izvršena i u naletu je uništeno nekoliko vozova na pruzi, svi mostovi od Tarčina do Rame i pruga u du­žini od 80 km. Uništene su sve stanice i oko 40 lokomo­tiva, veći dio specijalnih za brdski teren. Osim toga bio je zauzet grad Konjic, Ostrožac i druga mjesta. Nepri­jatelj je bio potpuno iznenađen. U vozovima je bilo za­robljeno nekoliko stotina neprijateljskih vojnika.

Pokret preko ove željezničke linije vršen je u dva pravca. Jedna kolona išla je preko Igmana, ispod samog Sarajeva, i ona je poslije izvršenja svog zadatka na pruzi, krenula dalje u pravcu Kreševa, Fojnice i Bugojna. Druga kolona kretala se u pravcu željezničke stanice Bradina i Konjic i ona je, poslije svog zadatka na pruzi, u krvavim dvodnevnim bojevima, zauzela utvrđeni gradić Prozor. U međuvremenu, prva kolona zauzela je Gornji Vakuf. Tako su se obje kolone spojile za daljne opera­cije. Još prije našeg dolaska, krajiške jedinice bile su zauzele grad  Prijedor, da bi olakšale opkoljenoj Kozari.

Dolazak spomenutih naših jedinica u Bosansku Kra­jinu imao je veliki značaj po dalji razvitak ustanka ne samo za Bosansku Krajinu i Dalmaciju, nego i za Hrvat­sku i Sloveniju. Uz sudjelovanje krajiških partizanskih odreda naše jedinice zauzele su, osim Prozora i Gornjeg Vakufa, grad Livno, Tomislavgrad, Jajce, Mrkonjićgrad itd. Zauzeće Livna imalo je veliki značaj naročito za ustanak i mobilizaciju narodnih snaga u Dalmaciji. Po­čele su se stvarati nove brigade i udarne brigade od kra­jiških, dalmatinskih, ličkih i slovenskih partizanskih od­reda. Stvorena je Narodno-oslobodilačka vojska i Vr­hovni štab dobio je naziv Vrhovni štab narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Poslije zauzeća grada Bihaća naše jedinice počele su prodirati u Centralnu Bosnu, koju su većim dijelom oslo­bodile a zauzele gradove Prnjavor, Kotor Varoš, Teslić itd. Tako je bio oslobođen veći dio Centralne Bosne, skoro sva Bosanska Krajina, jedan dio Dalmacije, skoro čitava Lika, Kordun i dobar dio Slovenije. Treća nepri­jateljska ofanziva, koja se završila u Sloveniji, nije us­pjela, jer je nastao novi veliki polet i jačanje Narodno-oslobodilačke vojske. Najveći doprinos u žrtvama dala je u ovoj ofanzivi herojska Kozara.

U jesen 1942. Vrhovni štab poslao je jednog svog člana u Makedoniju da organizira partizanske odrede i koordinara operacije s Grčkom i drugim susjednim zem­ljama. Osim toga poslao je svog načelnika i 10 oficira u Sloveniju radi organizacije regularnih jedinica od par­tizanskih odreda.

Ovi veliki uspjesi, koje su narodi Jugoslavije postigli u svojoj nadčovječanskoj borbi do jeseni 1942. godine, mnogo su zabrinuli njemačke i talijanske okupatore i oni su već u prosincu mjesecu počeli pripremati svoju četvrtu ofanzivu. Četvrta ofanziva pripremana je dubokim strateškim opkoljavanjem, s ciljem taktičkog ste­zanja obruča oko glavnine naših jedinica. I ovog puta, kao i ranije, neprijatelj je svoj glavni udarac bio usmje­rio u pravcu one tačke gdje se nalazio Vrhovni štab, pod čijim su se neposrednim rukovodstvom nalazile i naj­udaljenije jedinice. Nijemci su koncentrirali svoje snage u Karlovcu, Glini, Bosanskoj Kostajnici i Banjoj Luci. Koncentracija u Sarajevu uslijedila je kasnije, kada je bilo predviđeno da će naša glavnina biti potisnuta iz Bosanske Krajine u dolinu rijeke Neretve i Vrbasa. U Lici (kod Gospića i Ogulina) i u Dalmaciji (kod Knina i Sinja) bile su koncentrirane talijanske divizije, nami­jenjene za četvrtu ofanzivu. Nama su još u prosincu 1942. došli do ruku dokumenti koji su govorili o tome da je Draža Mihailović napravio s Nijemcima sporazum za zajedničko djelovanje u četvrtoj ofanzivi protiv nas. U či­tavoj Crnoj Gori, Sandžaku i Srbiji kao i u Hercegovini, vođena je jaka propaganda među četnicima za pokret prema Bosanskoj Krajini, gdje će četnici preuzeti vlast u selima i gradovima i likvidirati partizane i ustaše.

Četvrta ofanziva počela je već u prvoj polovina si­ječnja. Nijemci su nastupili iz Karlovca u pravcu Slunja, iz Gline i drugih mjesta u pravcu Banije, a Talijani su neprekidno pokušavali da prodru na oslobođeni terito­rij Like, gdje su bili odbijeni uz velike gubitke. Nijemci su, nakon 15 dana borbe, uspjeli da zauzmu cijeli teri­torij do Slunja, u njihove ruke pala su sva mjesta na Kordunu i Baniji. Oni su bili bacili u borbu veliki broj bombardera, i aviona za obrušavanje. Preko 50 000 izbje­glica s Korduna i Banije povlačilo se zajedno s našim trupama, koje su neprekidno vodile krvave borbe. Po­vorke nesretnih žena, djece i staraca bile su na puto­vima stalno izložene nemilosrdnom bombardiranju nje­mačkih zlikovaca, žrtve su bile vrlo velike. Kad se ne­prijatelj približio Bihaću, Vrhovni štab se preselio u rajon Petrovca, odakle je neposredno rukovodio operacijama.

Vrhovni štab je tada izradio plan koji se sastojao u slijedećem: hrvatske snage ostat će u Lici na svom te­renu i branit će teritorij. Sedma banijska divizija, koja se nalazila na pravcu Slunj-Bihać, bit će zaštitnica, od­nosno spriječavat će brzo prodiranje neprijatelja na oslobođeni teritorij. Prvi bosanski korpus, koji se danas zove Treći korpus sprečavao je brzo prodiranje nepri­jatelja u planinskom masivu Grmeč-Mrkonjićgrad. Prva i Treća divizija nalazile su se u Centralnoj Bosni blizu Save i Doboja, a Druga divizija na sektoru Livno i Dal­macija. Vrhovni štab je odlučio da hitno koncentrira ove tri divizije i da brzim manevrom razbije slabije nepri­jateljske garnizone u dolini Neretve i Vrbasa, da zaposjedne željezničku liniju od Ivan-Sedla do Mostara i da tako stvori mostobran za povlačenje trupa i evakuaciju ranjenika, kojih je bilo oko 4.000. Osim toga, Vrhovni štab je odlučio da, poslije povlačenja preko Neretve, poduzme, kao glavnu operaciju, gonjenje četnika Draže Mihailovića i čišćenje Crne Gore i Sandžaka kao i Hercegovine od podlih okupatorskih slugu. Druga divizija dobila je zadatak da u brzom naletu zauzme utvrđeni gradić Imot­ski i ostala mjesta i da se hitno prebaci u dolinu Ne­retve blizu Mostara, te da presiječe svaku vezu talijanske komande s njenim garnizonima u Prozoru, Konjicu, Jablanici, Rami itd. Treća divizija dobila je zadatak da zauzme Prozor, koji su – prije mjesec dana – Talijani bili ponovo osvojili. Prva divizija dobila je zadatak da s jednom brigadom zaposjedne Ivan-Sedlo i tako pre­siječe vezu Konjic-Sarajevo. Dvije brigade Prve divizije dobile su zadatak da zaštite pravac od Bugojna. Sve tri divizije došle su u neprekidnim marševima u rekordno vrijeme na svoje određene tačke. Prozor je, pod svaku cijenu, morao pasti u naše ruke, jer je stajao na komu­nikaciji našega pokreta.

Bitka na Neretvi – foto Muzej Jugoslavije

Dvije brigade Treće divizije, poslije dvodnevnih kr­vavih bojeva, zauzele su grad, koji je imao veoma jaka utvrđenja. Talijanski garnizon od oko 1.000 ljudi bio je potpuno uništen. Bile su zaplijenjene ogromne količine ratnog materijala, naročito artiljerijske municije i hra­ne, jer je tu pripremana baza za zatvaranje obruča oko nas – kada Nijemci budu dali znak za to. Druga diyi- zija zauzela je Imotski, likvidirala talijanski garnizon u Drežnici, brzo krenula prema Jablanici, gdje je bio ta­lijanski puk; u veoma krvavoj borbi zauzela je Jablanicu, porušila skoro sve mostove na Neretvi i, također, osvojila ogroman ratni plijen. Ivan-sedlo bilo je zauzeto, ali bri­gada koja ga je zauzela, morala je, zbog brze interven­cije jačih njemačkih snaga, da se povuče u pravcu Ko­njica, koji nije mogao biti osvojen u prvom jurišu. Ta­lijanska divizija »Murge«, koja je zaposjela čitav ovaj sektor, bila je skoro potpuno uništena – od nje je ostalo svega nekoliko stotina ljudi, čitavo njeno naoružanje palo je u naše ruke. Put za prebacivanje preko Neretve bio je otvoren, ali je pitanje ranjenika koji su se još na­lazili na stotine kilometara daleko, prikivalo naše jedi­nice za ovaj teren, gdje je trebalo osigurati evakuaciju ranjenih boraca. Po najtežem terenu i vremenu, kamioni su neprekidno dovlačili ranjenike na sektor Prozora, odakle ih je trebalo prebaciti preko Neretve, čim padne Konjic.

Na ovom terenu razvila se bitka, koja je trajala 37 dana. Nijemci su brzo dovlačili nove snage. U Bugojnu su koncentrirali 369., 36. i dijelove 114. divizije kao i vrlo jake snage domobrana i ustaša. Od Sarajeva je nastu­pala 118. divizija s ustaškim i domobranskim snagama. Od Mostara i od Glavatičeva preko planine Prenj dovla­čio je izdajnik Draža Mihailović oko 18.000 četnika, koji su zajedno s Talijanima trebali da nas napadnu s leđa i da nam presijeku put. Vodila se jedna od najslavnijih bitaka u toku oslobodilačkog rata. Bila je primijenjena taktika brzog manevriranja po unutrašnjim pravcima. Borbe između Donjeg Vakufa i Prozora poprimile su dra­matičan karakter. Nijemci su već bili uspjeli da prodru na dva kilometra od naših ranjenika. Ali brza interven­cija herojske IV. crnogorske i III. krajiške brigade spasila je naše ranjene drugove. Borbe su vođene dan i noć. S naše strane upotrebljavana su sva sredstva, kao teški topovi i tenkovi, pored drugog naoružanja koje nam je palo u ruke pri uništenju talijanske divizije. Po najvećoj hladnoći na brdu Makljenu i na Raduši položaji su pre­lazili iz ruke u ruku. Vodeći neprekidno »danju i noću« bitke naši borci, osobito borci VII. divizije, bili su toliko iscrpljeni, da su od iscrpljenosti umirali na položajima.

U isto vrijeme snage naše IV. crnogorske brigade i dijelovi IV. divizije napadali su neprekidno Konjic, a veći dio VII. divizije vodio je neprekidno uporne ‘borbe s nje­mačkim i ustaškim snagama ispod planinskog masiva, Bitovnje. Naše su jedinice već bile zauzele cijeli dio va­roši na lijevoj obali Neretve, ali su u tom momentu stigli četnici Draže Mihailovića i udarili našim trupama u leđa. Četiri naše divizije, skupa s 4.000 ranjenika, bile su sada u jednom kotlu i napadane sa sviju strana. No, Vrhovni štab je odlučio da pod svaku cijenu razbije neprijatelja i prebaci ranjenike preko Neretve. Poslije višednevnih. upornih bojeva i naše veoma jake artiljerijske vatre, naše su jedinice razbile njemačke snage na sektoru Gor­nji Vakuf i prisilile ih da se hitno povuku prema Bu­gojnu.

Prije nego što su naše jedinice prešle na lijevu obalu Neretve, Vrhovni štab je naredio da se sruše svi pre­ostali neretvljanski mostovi, iako je preko njih trebalo prebaciti naše ranjenike i vojsku. To je bila ratna varka, da bi Nijemci pretpostavili drugi pravac našeg nadiranja. Ona je potpuno uspjela. Naši pioniri su zatim hitno sa­gradili jedan most kod srušenog željezničkog mosta u Jablanici i preko njega su prešli svi naši ranjenici, skoro sva naša vojska sa skoro svim naoružanjem (osim ten­kova i teških topova, koje smo, zbog uništenja mostova, također morali uništiti). Plan Vrhovnog štaba je u cje­lini uspio. Ranjenici su bili prebačeni na lijevu obalu Neretve. Neprijatelj je kod Gornjeg Vakufa bio razbijen i trebalo mu je više vremena za reorganizaciju. Četnici i Talijani na lijevoj obali Neretve na planini Prenju, bili su – pod vanredno teškim okolnostima – potpuno razbijeni i počeli su panično da se povlače. Sa spome­nute četiri divizije preko Neretve se prebacila i IX. dal­matinska divizija, koja se iz Dalmacije povukla pred nadmoćnim neprijateljem.

Sada je počelo gonjenje četnika Draže Mihailovića. Naše su snage nastupale u dva pravca: u pravcu Nevesinja u Hercegovini i u pravcu Kalinovika. Na brdskom masivu kod Glavatičeva i kod Kalinovika bili su četnici Draže Mihailovića još jednom potpuno razbijeni i one­sposobljeni za svaki dalji otpor. Mnogi su počeli da pre­laze na našu stranu. Mnogi su u panici brijali svoje brade i preoblačili se u seljačka odijela, da ne bi, kad padnu u ruke partizana, bili prepoznati kao četnici. Naše jedinice, brzim pokretima, stigle su na Drinu i pod naj­težim okolnostima forsirale rijeku, razbivši na desnoj obali talijansku diviziju »Taurinense«. U snažnom naletu bilo je u Hercegovini zauzeto Nevesinje, Gacko, a u Cr­noj Gori su naše trupe došle do Kolašina. Svibanj mjesec trebao je da bude mjesec odmora za naše slavne divi­zije. Ali dok smo mi čistili Crnu Goru od četnika, nje­mački okupator, Talijani i ustaše pripremili su već svoju petu i najžešću ofanzivu protiv nas. Tu ofanzivu naša vojska dočekala je u vrlo teškim okolnostima. Nekoliko hiljada boraca bilo je iscrpljeno pjegavim tifusom. Hi­ljade ranjenika bile su, uslijed vanrednih napora na putu, potpuno iscrpljene i trebalo im je ne mjesec, već više mjeseci njege za oporavak. Ali neprijatelj nam nije dao vremena za odmor. Pripremao je svoju petu ofan­zivu da bi nas uništio. On je znao da se u Crnoj Gori nalaze Vrhovni štab i naše najbolje jedinice. Zato je ovog puta bacio mnogo veće snage i mnogo temeljitije pripremao svoje napade. Doveo je neke svoje divizije iz Grčke, kao na primjer I. alpinsku, doveo je Bugare i nedićevce, ustaše, domobrane, Talijane i svoje trupe. Počela je peta i najžešća bitka, iz koje su naše slavne jedinice, iako s ogromnim žrtvama, ponovo izašle čitave, nani­jevši neprijatelju ogromne gubitke. O Petoj ofanzivi me­đunarodna javnost već zna prilično i još će se o tome pisati, pa je ja ovdje ne ću opisivati.

Poslije četvrte ofanzive, u svom pobjedonosnom po­hodu u Crnoj Gori, mi smo potpuno likvidirali četnike Draže Mihailovića, i oni od tada nemaju više nikakvog vojničkog značaja. Kao što se vidi, za vrijeme Četvrte i Pete ofanzive, glavnu težinu ponijele su na svojim le­đima gore spomenute jedinice. Ali, u isto vrijeme borba se vodila i u svim dijelovima Jugoslavije. Partizani i bri­gade VI. korpusa u Slavoniji neprekidno su napadali ko­munikacije. Isto tako su se vodile borbe u Sloveniji, Dalmaciji, Srbiji i drugim mjestima. Val narodnog ustanka se širio po čitavoj zemlji. Veliki napad okupa­tora na našu glavninu nije zastrašio ostale naše krajeve i naše snage, već je imao suprotno djelovanje. U svim ovim borbama vršena su masovna junaštva, kojima će se, vjekovima, ponositi pokoljenja naših naroda.

*

Usporedo s razvijanjem partizanskih odreda i Narodno-oslobodilačke vojske stvarala se i usavršavala naša narodna vlast. Još u 1941. godini počelo je, na oslobođe­nom teritoriju Srbije, Crne Gore itd., po selima i po gra­dovima, stvaranje narodno-oslobodilačkih odbora. Oni su došli umjesto starih seoskih, općinskih i drugih vlasti, koje su se – sve od reda – stavile u službu okupatoru. Ti su odbori, spočetka, imali uglavnom zadatak da se brinu za snabdijevanje partizanskih odreda, ali su po­stepeno preuzimali na sebe sve nove dužnosti koje mora vršiti jedna vlast sela, općine, sreza, okruga itd.

Kad je, u jesen 1942. godine, već bio oslobođen veliki dio Jugoslavije, – pokazala se potreba da se za cijelu Jugoslaviju stvori jedno političko tijelo, koje će rukovo­diti svim odborima, odnosno – preuzeti od Vrhovnog štaba razne političke funkcije, koje su se, silom prilika sve više koncentrirale u njegovim rukama. Bilo je rije­šeno da se sazove Antifašističko vijeće narodnog oslobo­đenja Jugoslavije. Vijeće se, kao što je poznato, sastalo 26. studenoga u Bihaću, i na njemu su učestvovali delegati svih naroda Jugoslavije. Bile su donesene dalekosežne od­luke i izabran je Izvršni odbor. Vijeće je imalo općepartijski karakter i u njemu su bile okupljene sve političke struje, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Zadatak vijeća bio je da mobilizira sve za pomoć Narodno-oslobodilačkoj vojsci i da produži dalje stvaranje narodno-oslobodilačkih odbora, ne samo na oslobođenom teritoriju, već i na neoslobođenoj teritoriji.

Pored Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije stvorena je, još 1941. godine, Osvobodilna fronta Slovenije, koja je, za Sloveniju, imala funkcije istog karaktera kao Antifašističko vijeće za cijelu Jugoslaviju. U proljeće 1943. godine stvoreno je Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske. U drugoj polovini iste go­dine stvoreno je Zemaljsko antifašističko vijeće narod­nog oslobođenja Bosne i Hercegovine, Vijeća za Crnu Goru, za Sandžak itd. U isto vrijeme stvarani su, na čitavom teritoriju Srbije, narodno-oslobodilački odbori, a kao centralni organ – stvoren je Pokrajinski narodno-oslobodilački odbor. Ova razlika u nazivu dolazi otuda što je u Srbiji – zbog velikog terora okupatorskih trupa, nedićevaca i četnika Draže Mihailovića – bilo nemoguće, puteni najširih izbora, izabrati odgovarajući organ.

Avnoj – Bihać;  Foto Mzuej Jugoslavije

Dvadeset devetog studenoga 1943. godine održana je u Jajcu druga plenarna sjednica Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na plenumu je uče­stvovalo 240 delegata iz svih krajeva naše zemlje. Na ple­narnoj sjednici donesene su dalekosežne i historijske od­luke. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije pretvoreno je u vrhovno zakonodavno tijelo Jugoslavije, sa svim pravima parlamenta. Izabran je Prezidium od 56 članova, na čelu s dr. Ivanom Ribarom. Obra­zovan je i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, kao privremena narodna vlada. Donesena je odluka o anuliranju odnosno podvrgavanju reviziji svih ugovora koje je stvorila jugoslavenska izbjelička vlada. Svi ugo­vori koje bi, od sada pa dalje, bilo s kim, stvarala ta vlada, ne će biti priznati. Donesena je odluka kojom se kralju Petru II. zabranjuje dolazak u zemlju dok poslije rata narodi, na slobodnim izborima, sami ne riješe pitanje monarhije i definitivnog unutrašnjeg uređenja. Donesena je odluka da se Jugoslavija organizira kao de­mokratska federativna država, u kojoj bi svi narodi do­bili svoja jednaka prava i federativne jedinice bile: Hr­vatska, Srbija, Slovenija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina.

Takav oblik unutrašnjeg ustrojstva Jugoslavije nije nikakva apstraktna tvorevina, već jedino pravilno rje­šenje, koje se zasniva na općim željama svih naroda Ju­goslavije i na teškom iskustvu u prošlosti.

S napadom njemačkih, italijanskih, bugarskih i dru­gih osvajača na našu zemlju, počelo je ne samo istrebljenje našeg naroda od strane osvajača, nego se, svim silama, širila i mržnja između pojedinih nacionalnosti, s ciljem da se narodi sami među sobom istrebljuju. Ustaše su, pod rukovodstvom Nijemaca, ubijali stotine hiljada Srba, četnici Draže Mihailovića, pod rukovodstvom Italijana i Nijemaca, ubijali su desetine hiljada muslimana i Hrvata. Našim narodima prijetila je strahovita opasnost potpunog uništenja. Kada su naše srpske jedinice stigle u Istočnu Bosnu, na dnu bistre Drine njihale su se hi­ljade leševa nedužnih žena, djece i staraca muslimana. U Bosni i Hercegovini, a naročito u Krajini, našli smo velike prirodne ponore pune leševa poklanih Srba – žena, djece i staraca. Naša parola bila je bratstvo i je­dinstvo naroda Jugoslavije. Mi smo činili sve napore, dokazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim čet­nicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića. To je bio naporan rad naših herojskih brigada i parti­zanskih odreda, beskompromisnih boraca ne samo protiv okupatora nego i protiv ustaških i četničkih zlikovaca, koji su bili samo oruđe u rukama okupatora. Ovi naši napori urodili su plodom. Stvoreno je, u ovoj jedinstvenoj i nadčovječanskoj borbi, trajno jedinstvo i bratstvo naroda Jugoslavije, kakvog nikada prije rata nije bilo. Sada podjednako Srbe, Hrvate i Slovence, Crnogorce, Makedonce i sve ostale prožima jedna te ista misao: istjerati što prije okupatora iz naše zemlje, spriječiti pod svaku cijenu da se nikada više ne povrati ono staro što je u bivšoj predratnoj Jugoslaviji dovelo dio katastrofe, – kazniti sve glavne krivce ove strahovite tragedije naših naroda i stvoriti jednu novu istinski demokratsku fede­rativnu Jugoslaviju, u kojoj će svi narodi Jugoslavije živjeti u bratskoj slozi i ljubavi.

Ogromno oduševljenje naroda, koje se ispoljilo u svim djelovima Jugoslavije na oslobođenoj i neoslobođe­nom teritoriju u vezi s odlukama Drugog zasjedanja Anti­fašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, do­kazuje da smo na pravom putu i da će ideja koja nas je vodila kroz tri godine ovoga rata – pobijediti.

Iz svega toga se vidi koliko smo mi bili u pravu što smo digli narodni ustanak odmah u početku, prije nego što bi neprijatelj uspio u svojim paklenim namjerama. On je, samo u roku od tri mjeseca 1941. godine, u Hrvat­skoj, Bosni, Hercegovini i Vojvodini, pomoću zlikovačkih ustaša uništio preko pola milijima Srba. Oni koji su u zemlji izvan naše zemlje stalno propovjedali da još nije vrijeme za borbu, vršili su pravi zločin prema našem na­rodu, prisiljavajući ga na taj način da sam prigne svoju šiju pod krvnički mač okupatora. Skoro dvije godine svjetska javnost bila je varana o tome šta se događa u Jugoslaviji. Nama je to, razumije se, u mnogome otežalo našu borbu. Naši su borci i seljaci po selima škripjeli zubima od muke, kada bi čuli kako se slavi glavni izdaj­nik Draža Mlhailović preko raznih radiostanica i novina, dok on u isto vrijeme stoji pod komandom njemačkih oficira i vodi borbu protiv nas. Uzmimo samo primjer borbe oko Konjica, gdje je Draža učestvovao zajedno s Nijemcima, nedićevcima, Bugarima itd. u borbi protiv nas sa svojih 18.000 četnika, a inostrane radiostanice su istovremeno javljale kako Draža Mihailović napada neprijatelja s juga i time pomaže partizanima. Da li je ikada u historiji bilo većeg cinizma i nepravde nanesene jednom narodu, koji podnosi tako teške žrtve?!

Sada je toj obmani konac. Izdajnik Mihailović, za­jedno s Pavelićem i Rupnikom, prikovan je na sramotni stup historije. Mi smo zahvalni našim Saveznicima što su, iako prilično kasno, ipak na vrijeme uvidjeli tko se u Jugoslaviji bori i kome treba pomoći.

Mi smo u toku ove tri godine nadčovječanske borbe izdržali takve napore, borili se pod takvim uslovima, ka­kvim možda nema primjera u historiji. Mi smo bili mala oaza u evropskoj hitlerovskoj tvrđavi i ogromna nepri­jateljska snaga stalno se upinjala da nas uništi. Ali šta je bilo to što što je spriječilo Hitlerove planove? To je bila, prvo, neodoljiva volja naših naroda i odluka da ra­dije umru s oružjem u ruci, nego da budu roblje fašistič­kih osvajača. Drugo, to je bila duboka vjera u pobjedu Saveznika na čelu sa Sovjetskim Savezom. Treće, u pro­cesu ove džinovske nejednake borbe stvarala se i rasla naša herojska Narodno-oslobodilačka vojska, koja je uvi­jek iz najvećih bitaka izišla još jača i još upornija.

Danas mi imamo Narodno-oslobodilačku vojsku, koja broji oko 300.000 boraca, koja je svojim vlastitim rukama otela oružje od neprijatelja. Uz savezničku pomoć u na­oružanju, mi možemo stvoriti vojsku od 700-800 hiljada voj­nika, koja će, zajedno sa Saveznicima dati posljednji udarac fašističkim njemačkim okupatorima.

Danas mi imamo svoju pravu narodnu vladu, koja je izrasla u procesu ove borbe i koju je narod sam izabrao. Naš narod želi i on je uvjeren da će Saveznici uskoro priznati ovu vladu kao jedinog pravog predstavnika na­roda Jugoslavije.

Danas mi imamo vrhovno zakonodavno tijelo – An­tifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje se brine da se na istinski demokratskim principima pri­prema unutrašnje uređenje naše zemlje.

Mi imamo – a to je naša najvažnija tekovina – bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije.


Iz knjige – Tito: Borba naroda porobljene Jugoslavije, Naprijed, Zagreb 1945.
Naslovna strana: snimak Ž. Skrigin

Povezani članci

.

Objavljeno tacno.net, 21.11.2018. https://www.tacno.net/naslovnica/tito-borba-naroda-porobljene-jugoslavije/, pristupljeno 22.11.2018.