Anatema biskupa Perića na msgr. Uzinića: neprihvaćanje moderniteta. Piše Drago PILSEL, autograf.hr
srpanj 10, 2019
Frano MAŠKOVIĆ: Strah je naš najtužniji gospodar. Razgovarao Bojan MUNJIN, portalnovosti.com
srpanj 10, 2019

Tajne službe i javne tiranije. Piše Nela VLAŠIĆ, autograf.hr

AUTOGRAF Nela VlašićGadljivog li vremena i države! Svaki put kad kliknem na daljinski, ne mogu se oteti pomisli kako je zemlja u kojoj živimo, zahvaljujući političarima koje svim užasima usprkos biramo, sve manje lijepa i sve manje naša. Geografija je i nadalje ista. Pristojna nam je lokacija, na pristojnom kontinentu. Zlatno pravilo nekretninskog businessa (location, location, location…) ispunjavamo 100 posto. More nam je i dalje modro, šume zelene, žitnice zlatne, voda nezagađena… a opet sve je nekako trulo.

Trulež otpočeta lažju, podjelama, mržnjom, ratom i grabeži u devedesetima u toj mjeri nagriza ljude i život u Hrvatskoj da mnogi, pogotovo mladi i obrazovani ljudi, jedini spas vide u bijegu u sredine u kojima barem njihova djeca neće na dnevnoj bazi biti trovana prošlošću, udbašima, soroševcima i ravnozemljaškim budalaštinama u medijima.

Ništa tako ovih vrućih ljetnih dana ne iritira kao agitpropovske reklame za tzv. dokumentarac o jugoslavenskoj tajnoj službi što ga Hrvatska radiotelevizija emitira u udarnome terminu na 1. programu. Reklama se vrti ujutro, u podne, navečer, prije i poslije onih za snižena svinjska rebra, prethodi kremi za hemeroide, pivo, pelene, ljetne priredbe i festivale.

Geografija je i nadalje ista. Pristojna nam je lokacija, na pristojnom kontinentu. Zlatno pravilo nekretninskog businessa (location, location, location…) ispunjavamo 100 posto. More nam je i dalje modro, šume zelene, žitnice zlatne, voda nezagađena … a opet sve je nekako trulo

Na stranu to što mi potpuno jednako plaćamo televizijsku pretplatu i ljeti i zimi, a društvo sa Prisavlja nakrca ljetnu shemu reprizama do negledljivosti. To je stvarno nevjerojatno, kao da primjerice dnevne novine polovicu sadržaja popune starim vijestima, reportažama i događajima, a da vam i dalje naplaćuju deset kuna, jer je, eto, vrijeme godišnjih odmora.

No, vratimo se mi iritantnoj reklami što probija mozak.

Jasno je i nama i onima što ga reklamiraju da taj arhaični, agitpropovski uradak ne vrijedi ni pišljiva boba i da ga valjda zato najavljuju i u Dnevniku ne bi li se kakav očajnik koji nije akter filma upecao, pogledao i indoktrinirao. Jasno da sve države, i bivše i sadašnje, imaju tajne službe. Neophodne su uvjeravali su nas i uvjeravaju nas, jer njihov rad štiti režime, suverenost i sustave bili oni demokratski ili nedemokratski.

U tajnim službama ni onda ni danas nisu radile “majke tereze”, niti su metode kojima štite državu, režim, sebe, nas – ma svejedno što – wellness! Ja, ma kako infantilno to za moje poodmakle godine bilo, o tome ne želim ništa znati.

Odgledali smo dovoljan broj europskih i američkih filmova, pred našim očima su se odvrtjeli kilometri i kilometri celuloidnih vrpci u kojima se uvijek neka druga strana, ona izraelska, američka, ruska, istočnonjemačka, mađarska ili neka potpuno druga, služila okrutnostima, mučenjima, ubijanjima i hapšenjima nevinih u ostvarenju cilja.

Na stranu to što mi potpuno jednako plaćamo televizijsku pretplatu i ljeti i zimi, a društvo sa Prisavlja nakrca ljetnu shemu reprizama do negledljivosti. To je stvarno nevjerojatno, kao da primjerice dnevne novine polovicu sadržaja popune starim vijestima, reportažama i događajima, a da vam i dalje naplaćuju deset kuna, jer je, eto, vrijeme godišnjih odmora

Dovoljno da danas znam da nevinih i čistih u tajnim službama nema. Zato me ne zanimaju ni oni nekad, ni ovi danas, ni moji doma, ni oni u zemljama što nas okružuju.

Znam da netko mora raditi i taj posao. Jasno mi je da među njima često ima dobro, široko obrazovanih pojedinaca različitih struka, ali i ucijenjenih, onih koji su iz raznoraznih razloga skrenuli s puta, a među suradnicima i egzekutorima i kriminalaca najgore vrste (u Domovinskom ratu, vele upućeni, sve su zaraćene strane izvlačila upravo takve iz zatvora).

Potpuno je, dakle, chiaro da netko i to mora raditi, ali mi je svejedno gadljivo sve to prisluškivanje, praćenje, slušanje i analiziranje tuđih života i druženja. Ta virenja u budoare, presretanja i čitanja elektroničke pošte i poruka, glumatanja prijatelja, poslovnih partnera, kolega i susjeda ne bi li se prikupilo što više “kompromitirajućeg materijala” koji će se u danome trenutku interpretirati iskoristiti.

Svojevremeno je na internetu bio objavljen popis na desetine prisluškivanih novinara iz razdoblja devedesetih, među kojima je bilo i moje ime, ali i imena još nekolicine kolega iz ondašnje redakcije Novog lista. Neki su, navodno, išli pogledati postoje li odista dosjei.

Ja nisam. Neprijatelj nisam bila. Sve što sam o tom vremenu mislila napisala sam i izrekla javno, od odlazaka maloljetnika na ratišta do ubojstva tužitelja Kalanja i njegove supruge. Jednostavno nisam željela, ako takav dokument postoji, da u njemu kao eventualne “doušnike” pronađem svoje kolege ili, ne daj, Bože, prijatelje. Promijenilo bi me k’o osobu. Ja volim vjerovati ljudima, čak i onda kad to možda ne zaslužuju.

Što se pak telefonskih razgovora tiče, mislim da je to siroče koje je mene eventualno prisluškivalo zaslužilo beneficirani staž – zbog dosade. Naslušao se taj od moje pokojne mame što je kuhala i gdje je taj dan pila kavu s prijateljicom, o školskim testovima i ispitima kćeri, o ljubavnim jadima prijateljica … Nigdje spektakla, jedino ako nije u punjenim paprikama i sarmi tražio šifrirane poruke nepopravljive ljevičarke.

No šalu na stranu, ta agresivna TV reklama pretpostavljam repriziranoga dokumentarca o tajnoj jugoslavenskoj službi, o čijim “grijesima” ioneskovski apsurdno progovara glava Bilandžica (pukovnika JNA, a kasnije profesora na Fakultetu političkih znanosti) gadno mi miriše na rane devedesete

Priznajem, ljevičarila jesam. S hadezeovcima sam se tih godina znala šaliti da sam prekasno ušla u Partiju (Vičević me upisao debelo u drugoj polovici osamdesetih), pa da sad u demokraciji nadoknađujem ona desetljeća koja su oni u proveli u Savezu komunista.

No šalu na stranu, ta agresivna TV reklama pretpostavljam repriziranoga dokumentarca o tajnoj jugoslavenskoj službi, o čijim “grijesima” ioneskovski apsurdno progovara glava Bilandžića (pukovnika JNA, a kasnije profesora na Fakultetu političkih znanosti) gadno mi miriše na rane devedesete. Na rat i tiraniju u ovoj sve manje lijepoj, sve manje našoj, dobro lociranoj, ali opljačkanoj državici.

HTV nam za to nudi i krivca – pokojnu jugoslavensku tajnu službu. Gadljivog li vremena i države.

.

Objavljeno autograf.hr, , https://www.autograf.hr/tajne-sluzbe-i-javne-tiranije/, pristupljeno 10.07.2019.

Odgovori