Iz europskog dana žrtava totalitarizma uspjeli smo izbaciti fašizam i obračunati se samo s komunizmom. Piše Dragan MARKOVINA, telegram.hr
27 kolovoza, 2018
Busevi za Njemačku puni, uplakane majke ispraćaju djecu: “Ovo više nema smisla”. Piše Martina PAUČEK ŠLJIVAK, index.hr
31 kolovoza, 2018

Sjećanje na ‘dionizijski socijalizam’. Piše Damir PILIĆ, slobodnadalmacija.hr

Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu progovori s promišljenih lijevih pozicija – poručuje Dragan Markovina
.

Korčula, pedeset godina kasnije. I ovog ljeta staze drevnog otoka vrve turistima, od kojih malo tko zna da su prije nekoliko desetljeća tuda redovito šetali i diskutirali vodeći filozofi i sociolozi svijeta.

Bilo je to doba glasovite „Korčulanske ljetne škole“, koja je punih deset godina (1964.-1974.) svakog ljeta na dva tjedna okupljala hrvatske, jugoslavenske i svjetske marksističke i nemarksističke mislioce, koji su u atmosferi arkadijskog otoka – kao u vrtu kakve starogrčke akademije – po danu na plenumima i sekcijama u Domu kulture (ujutro) i prostorijama Gimnazije (popodne) mrsili čovjekov i društveni bitak, pretresali glavna pitanja tadašnjice i analizirali konfliktne točke epohe, a navečer po restoranima, pjacetama i plažama u neformalnom tonu nastavljali rasprave koje su imale međunarodni odjek.

Ovog ljeta na Korčuli se sprema svojevrsna posveta – moguće i obnova – te manifestacije. U suorganizaciji političke stranke Nova ljevica i Udruge antifašističkih boraca i antifašista iz Korčule, na otoku će se posljednjeg ljetnog vikenda (21.-23. rujna) održati „Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice“, pod višeznačnim kodnim imenom „Korčula after PARTY“ (KaP). U programskom dokumentu koji je sastavio predsjednik Nove ljevice, povjesničar dr. Dragan Markovina, stoji da to ime predstavlja i pitanje i poruku: „Što s idejom ljevice nakon nestanka Partije i je li ona u stanju ići u korak s modernim društvom, uglavnom željnim after partyja?“

– Forum pokrećemo iz dva glavna razloga. Želimo oživjeti potisnutu tradiciju intelektualnih društveno-humanističkih rasprava u Korčuli, te želimo odgovoriti na sve veću potrebu da se o današnjem svijetu, koji i kod nas i u Europi jednako klizi u nove oblike totalitarnog nacionalizma, klerikalizma, populističke isključivosti i zatiranja radničkih prava, progovori s promišljenih lijevih pozicija – kaže Markovina.

Fromm, Marcuse, Bloch, Habermas…

Prije no što kažemo nešto više o ovom „uskrsnuću“ Korčulanske ljetne škole, nužno je ukratko opisati njen nastanak, uspon i pad. U najkraćem, Škola je bila godišnji filozofski skup koji je 1964. pokrenula skupina marksističkih filozofa i sociologa sa Sveučilišta u Zagrebu, okupljenih oko časopisa Praxis (Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Rudi Supek i Predrag Vranicki), kojima će se uskoro pridružiti profesori iz Beograda i drugih jugoslavenskih gradova.

Izvorno zamišljena kao mjesto na kojem će domaći sveučilišni profesori, uz nešto međunarodnih predavača, držati ljetne seminare za dopunsko obrazovanje srednjoškolskim nastavnicima filozofije i sociologije, te zainteresiranim studentima tih struka, Škola je brzo prerasla zamišljeni format i postala široka intelektualna tribina međunarodnog značaja, na kojoj su se okupljali vodeći svjetski lijevi mislioci.

Iz Meksika je dolazio psihoanalitičar i sociolog Erich Fromm, autor slavnih knjiga „Bijeg od slobode“ i „Umijeće ljubavi“. Iz Amerike je stizao filozof i sociolog Herbert Marcuse, autor kapitalnih djela „Eros i civilizacija“ i „Čovjek jedne dimenzije“, u to doba prozvan „Ocem nove ljevice u SAD-u“: dio „vrućeg ljeta“ 1968. – kad je pobunjena omladina u Parizu i drugim gradovima Zapada na barikadama skandirala njegovo ime i policiju gađala primjercima njegovih knjiga – Marcuse je proveo upravo na Korčuli.

Iz Francuske je dolazio filozof i sociolog Henri Lefebvre, odmetnik od tamošnje Komunističke partije, a iz Njemačke su stizali filozof utopije Ernst Bloch, kojeg je Komunistička partija DDR-a zbog „revizionizma“ protjerala u Zapadnu Njemačku, i tada mladi filozof i sociolog Jürgen Habermas, vodeći suvremeni predstavnik Frankfurtske škole. Iz ČSSR-a je dolazio filozof Karel Kosik (po gušenju Praškog proljeća završio u zatvoru), a iz Poljske teoretičar marksizma Leszek Kolakowski (1966. isključen iz poljske Komunističke partije i emigrirao na Zapad).

Nastavak Krležine borbe

Ukratko: na Korčulu su dolazili nedogmatski marksisti s Istoka i Zapada, počesto u sukobu s komunističkim partijama svojih zemalja. Njihovi domaćini na Korčuli bili su u ambivalentnom odnosu sa Savezom komunista Jugoslavije, držeći da je primarni zadatak jugoslavenskih marksista kritički raspravljati upravo o jugoslavenskom socijalizmu: ne zato da ga svrgnu, već da ga korigiraju u skladu sa svojom vizijom humanog socijalizma, onog „s ljudskim likom“.

U knjizi „Praxis orijentacija, časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola (građa)“ – koju je 2014. objavio umirovljeni korčulanski profesor političke ekonomije dr. Ante Lešaja – filozof Lino Veljak ocjenjuje da se „praksisovski“ pokušaj humaniziranja jugoslavenskog socijalizma može gledati kao svojevrsni nastavak „Sukoba na ljevici“ koji se uoči Drugog svjetskog rata vodio između Partije i Miroslava Krleže, kada je Krleža tražio da se Partija distancira ne samo od socrealizma u umjetnosti, nego i od staljinizma u ideologiji, što tada objektivno nije bilo moguće.

U tom smislu Veljak ističe da „nema, naime, dvojbe u pogledu utjecaja tadašnjeg osporavanja dogmatizma na intelektualno formiranje Rudija Supeka, jednoga od najznačajnijih likova Praxisa i Škole, a ne treba zanemariti ni svjedočenje Milana Kangrge o utjecaju koji je na njega kao gimnazijalca vršio Miroslav Krleža, vodeći predstavnik kritike dogmatizma u sukobu na književnoj ljevici“.

No valja reći da Krleža nije javno simpatizirao „praksisovce“, a pred svojim kroničarom Enesom Čengićem znao je gunđati da ti buntovni filozofi ne shvaćaju „sovjetsku opasnost“, tj. mogućnost da njihovu kritiku marksizma – makar i s lijevih pozicija – SSSR uzme kao povod za intervenciju poput onih 1956. u Mađarskoj i 1968. u Čehoslovačkoj.

Referent iz Vatikana

Iako su većinu sudionika Škole činili marksisti, na otok su dolazili i mislioci drugih orijentacija, od fenomenologa do analitičkih filozofa. Predrag Matvejević u tekstu „Requiem za jednu ljevicu“ piše da je na Korčuli sretao mađarske marksiste i talijanske eurokomuniste, trockiste, anarhiste i slobodne mislioce koji su „zastupali svatko svoju herezu“.

Znali su banuti i predavači iz Vatikana. Jedan od osnivača Škole, zagrebački filozof Milan Kangrga, u svojoj se knjizi „Izvan povijesnog događanja: Dokument jednog vremena“ prisjeća kako je 1965. na Korčulu pozvao i vatikanskog patera Gustava Wettera, „koji se vrlo rado odazvao pozivu, održao referat i kasnije izjavio da se po prvi puta našao u jednoj socijalističkoj državi kao predavač, i to s kritičkim referatom protiv nekih stavova marksizma“.

Brzo je Korčula došla na dobar glas među svjetskim filozofima. Pročulo se da u toj neobičnoj socijalističkoj zemlji na Balkanu ima neki čudesni otok i na njemu ljetna škola nedogmatskog marksizma, u kojoj se može slobodno i kritički govoriti o svemu, pa i o samom marksizmu. Poseban čar Školi davali su neformalni susreti i razgovori koji su se u večernjim i noćnim satima odvijali pod korčulanskim nebom, u ležernim šetnjama ili u kakvom restoranu uz čašu crnog vina, što Kangrga također notira: „Zbog te specifične mediteranske atmosfere ove je diskusije pod vedrim nebom francuski filozof Henri Lefebvre nazvao ‘dionizijskim socijalizmom’.“

Ubrzo su u Korčulu počeli pristizati i strani studenti. Lešaja u knjizi donosi pismo kojim se grupa studenata iz Danske krajem lipnja 1972. obratila Rudiju Supeku, nakon što ih je na njega uputila jugoslavenska ambasada u Kopenhagenu:

„… 8 nas je studenata koji studiramo sociologiju na univerzitetu u Kopenhagenu. Tokom nekoliko posljednjih godina zanimaju nas filozofija znanosti, marksizam i industrijska sociologija, a sada pripremamo završne ispite. Planiramo doći u Korčulu oko 24. augusta. Veselimo se predavanjima na ljetnoj školi i nadamo se da ćemo također imati priliku naučiti ponešto o jugoslavenskoj sociologiji…“

Krivi za studentske demonstracije

Tako je Korčulanska škola iz ljeta u ljeto privlačila sve više gostiju, pa je brojka sudionika uskoro postala troznamenkasta: Lešaja u knjizi citira „Izvještaj o radu Korčulanske ljetne škole 1971. godine“, gdje se kod pregleda sudionika navodi kako se „ukupni broj sa studentskim grupama iz Beča, Kölna i domaćih popeo tako na oko četiri stotine“.

Paralelno je rastao i interes zapadnih medija za Školu, što se vidi iz nastavka istog izvještaja: „Ovogodišnji rad škole pratili su urednici i dopisnici strane štampe: Fierra litteraria (Rim), Rinascita (Rim), Das Tagebuch (Beč), Das Taagespost (Graz), Der Spiegel (Hamburg), Le Monde (Pariz), te radiotelevizije Austrije, Belgije, Francuske, Njemačke i Švedske.“

Partija nije bila načisto kako da se odnosi prema praxisovcima i korčulanskoj Školi, iako je od početka financirala njen rad, putem Savjeta za znanstveni rad Socijalističke Republike Hrvatske. S jedne strane, vrh SK je shvaćao da pohod zapadnih studenata na Korčulu i njihova želja da upoznaju jugoslavenski samoupravni sistem, te interes zapadnih medija za „korčulanski eksperiment“ – kao filozofsku varijantu „jugoslavenskog eksperimenta“ – čine odličnu ideološku reklamu za sistem: Korčula je u svijet slala poruku da ima jedna socijalistička zemlja u kojoj se slobodno sastaju mislioci Istoka i Zapada, da u Europi postoji jedan socijalizam izvan staljinizma, koji nasuprot sivog „real-socijalizma“ SSSR-a i satelita pokušava kreirati nedogmatski „socijalizam s ljudskim likom“, privlačan zapadnoj omladini i tamošnjoj ljevici.

S druge strane, Partija je podozrivo gledala na taj liberalni otklon u vlastitom krilu, osobito nakon što se suočila s teškim društvenim iskušenjima: 1968. s pobunjenim studentima u glavnim gradovima (koji su tražili „čisti socijalizam“), a 1971. s pobunjenim hrvatskim komunistima (koji su iskali „čiste nacionalne račune“). Praxisovci nisu mogli biti optuženi za poticanje hrvatskog nacionalizma, ali jesu za poticanje bunta kod studenata. Imputiralo im se da su svojim kritičkim analizama „postojećeg stanja“ ideološki pripremili studentske demonstracije, a nisu nedostajale ni sumnje u suradnju sa zapadnim agenturama.

Uspon desnice, kriza ljevice

U „konzervativnom zaokretu“ na koji se Partija odlučila – kada su u kratkom roku smijenjene vodeće garniture komunista u Hrvatskoj (1971.) i Srbiji (1972.), prva zbog nacionalizma, a druga zbog liberalizma – stradala je i praxis filozofija: 1974. je održana zadnja Korčulanska ljetna škola (s pomalo vizionarskom temom „Umjetnost u tehnificiranu svijetu“), a iste se godine ugasio i časopis Praxis. Partija pritom nije upotrijebila silu: samo je obustavila sredstva.

To je priča o Korčulanskoj ljetnoj školi, čiju tradiciju hrvatska ljevica sada želi obnoviti. Za razliku od nekadašnjih izdanja Škole, ovog ljeta jedini inozemni gosti – ako se ne računa hrvatski filozof Boris Buden koji živi u Berlinu – bit će iz bivših jugoslavenskih republika: Slovenije (ljubljanski profesor Mitja Velikonja), BiH (kazališni redatelj Dino Mustafić, politolog Nerzuk Ćurak) i Srbije (kazališni redatelj Zlatko Paković, povjesničar Srđan Milošević).

Uz desetak hrvatskih sudionika (osim Lešaje, Markovine i Budena, predavanja će održati filozofkinja Nadežda Čačinović, sociolog Toni Prug, povjesničar Hrvoje Klasić, aktivistkinja Vedrana Bibić, te publicisti i novinari Vuk Perišić, Boris Postnikov i Viktor Ivančić), ti će gosti evocirati uspomene na Korčulansku školu, ali i secirati čemerno stanje današnje ljevice, ne samo hrvatske. To sugeriraju izabrane teme skupa: prvog dana govorit će se o studentskom pokretu iz 1968., Praxisu i Korčulanskoj ljetnoj školi, drugog dana tema glasi „Uspon radikalne desnice“, a trećeg „Opća kriza ljevice“.

– Ne organiziramo Forum slučajno baš na 50. godišnjicu gibanja iz 1968., jer želimo vidjeti koliko nam kritička analiza događaja iz te revolucionarne 1968. i općenito nasljeđe ljevice može pomoći u današnjem vremenu. Bez toga ne možemo shvatiti zašto današnja ljevica još uvijek nije u stanju uvjerljivo odgovoriti na izazove današnjeg svijeta, pa se stoga gotovo u čitavoj Europi nalazi u defenzivi i na marginama – zaključuje Markovina.

Hrvatski filozofi ostali marksisti, pola srpskih otišlo u nacionaliste

Krajem 80-ih gotovo svi zagrebački praksisovsi podržavali su zadnjeg saveznog premijera Antu Markovića, a u velikom političkom preokretu nakon 1990. većina ih je ostala vjerna marksističkim idealima iz mladosti. No dio bivših beogradskih marksista preobrazio se u srpske nacionaliste, sudjelujući u stvaranju Memoranduma SANU ili dajući podršku Slobodanu Miloševiću (Mihailo Marković, Ljubo Tadić, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović), nasuprot sugrađanima koji nisu promijenili uvjerenja iz doba Praxisa (Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Veljko Korać, Božidar Jakšić), i koji su kritiku staljinističkih devijacija u SFRJ nakon 1990. nastavili kritikom ratne politike Srbije i velikosrpskog nacionalizma.

.

Objavljeno pilenaopako.picigin.net, 25.08.2018., http://pilenaopako.picigin.net/author/pile/, pristupljeno 29.08.2018.

 

Odgovori