Opasnosti vanrednog stanja. Piše JAN-WERNER MÜLLER, project-syndicate.org, pescanik.net
travanj 21, 2020
Vlada je spremna rezati sve osim povlaštenih mirovina. Jasno je i zašto. Pišu Ilko ĆIMIĆ i Gordan DUHAČEK, index.hr
travanj 21, 2020

SEDAMDESETPETA OBLJETNICA POBJEDE I SLOBODE. Piše Marinko VLAŠIĆ

Obzirom na značaj hrvatskog doprinosa pobjedi nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu, skorašnja sedamdesetpeta obljetnica pobjede i oslobođenja od nacifašističkih okupatora je prilika da se podsjetimo tih teških, ali slavnih vremena. Pobjeda u Drugom svjetskom ratu velika je obljetnica za sve slobodoljubive ljude svijeta, posebno naše Republike Hrvatske, koja je, zahvaljujući Titovim partizanima i Narodnooslobodilačkoj borbi, kao dijelu pobjedničke Antifašističke koalicije, bila izuzetno značajni dio te pobjede. Od tada je antifašizam postao nezamjenjiv odnos i način razmišljanja normalnih ljudi. Na žalost u nas, od promjena s početka prošlih devedesetih, ponajveći dio društvenih i političkih struktura sve se više odmiče od antifašizma i, makar je hrvatski doprinos antifašizmu i u temeljima Republike Hrvatske ugrađen u izvorišne osnove njenog Ustava, poslije rušilačke uvertire nad spomen obilježjima, naročito u prvoj polovini prošlih devedesetih, antifašizam i NOB-a gotovo su potpuno izgurani na društvenu marginu. I, koliko god je u nas situacija više – manje nepovoljna i teška, takav odnos antifašisti nikada nisu i neće prihvatiti, povodom sedamdesetpete obljetnice pobjede nad fašizmom podsjećamo na izopačenu nacifašističku ideologiju, surovost i brutalnost monstruoznih zločina i užasa koncentracijskih logora, tih tvornica smrti. Prisjećamo se i jedinog logičnog i ljudskog odgovora – na antifašističku, oslobodilačku borbu, na odricanja i muke, na strah i patnje ljudi kroz krv, suze i smrt do smrti. Prisjećamo se neprestane borbe najboljih sinova i kćeri koji su, poslije teških ratnih godina, ostvarili pobjedu nad zlom nacifašizma, pobjedu nad okupatorima, pobjedu u kojoj su i hrvatski partizani, boreći se zajedno s partizanskim borcima drugih jugoslavenskih naroda i narodnosti, u jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima, zauzeli časno mjesto među pobjedničkim zemljama antifašističke koalicije.

I ovom prigodom valja ponoviti povijesnu činjenicu da je borbu protiv fašista, nacista i njihovih slugana, ustaša, četnika i drugih otpadnika naroda, organizirala, povela i predvodila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom. Poziv u borbu bio je svenarodno prihvaćen i velika većina antifašista i partizanskih boraca nisu bili članovi Partije, nego su partizanski borci bili radnici, ribari, seljaci, đaci, studenti, intelektualci i drugi. Odazvali su se zovu Tita i Komunističke partije i među prvima u okupiranoj Europi, već od prvih dana brutalne nacifašističke okupacije, krenuli u mukotrpnu i dugotrajnu borbu za slobodu. Unatoč moćnim okupatorima i njihovim slugama, domaćim izdajicama, ostvarili su konačnu pobjedu, slobodu i, ispravivši svemu hrvatstvu nanesenu NDH-zijsku sramotu, omogućili i Hrvatskoj da na kraju rata ponosno bude na strani pobjednika. To je uvelike odredilo sve što se s nama događalo u desetljećima što su slijedila u slobodi, u sastavu federativne jugoslavenske zajednice u kojoj je Hrvatska bila ravnopravna članica s elementima državnosti, utemeljenim u NOB-i, na zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Ti su se elementi pokazali vrlo bitni, kada je raspadom jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, početkom prošlih devedesetih, Hrvatska voljom naroda odlučila nastaviti kao samostalna i suverena Republika Hrvatska, koja je od sredine 2013. godine postala i punopravna članica Europske unije. I to je zasluga ostvarene partizanske pobjede nad nacifašističkim okupatorima i značajnog doprinosa konačnoj pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu, jer, zasigurno, bez toga ne bi bilo Republike Hrvatske i Lijepa naša bila bi nešto sasvim drugo.

U NOR-u je od 1941. do 1945. godine u Hrvatskoj formiran 251 partizanski odred. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine Hrvatska je imala 3.430.000 stanovnika, u NOV je bilo 250.000 partizanskih boraca, što znači da je oko 7,5 % stanovnika Hrvatske aktivno sudjelovalo u oružanoj borbi u sastavu antifašističke koalicije. Nažalost, na strani fašističkih okupatora bila je vojska fašističke tvorevine NDH: ustaše, domobrani i oružnici, koje u ovoj našoj Republici Hrvatskoj, “utemeljenoj na antifašizmu“, službeno i po zakonu nazivaju “domovinskom vojskom“ i daju im veća prava nego partizanskim borcima. Ta “hrvatska domovinska vojska“ i nije bila baš brojčano beznačajna, od oko 100.000 domobrana i ustaša koncem 1941., do kraja rata u svibnju 1945. godine taj se broj kretao oko 165.000 domobrana, ustaša i oružnika, koji su bili “za dom spremni“ i boreći se rame uz rame s nacifašističkim okupatorima u četiri ratne godine svom narodu počinili stravične zločine pa se u povijesnim izvorima često može pročitati da su talijanski fašisti i njemački nacisti prema NDH-zijskim zlikovcima bili obični šegrti.

Nažalost, u čupanju jeftinih dnevno političkih poena na stranačkim okupljanjima, antifašizam, narodno oslobodilačka borba i Tito se omalovažavaju i blate. Desničarski političari s dijelom naročito katoličkog svećenstva, kao da se takmiče ko će nabaciti više neistina, laži i blata na gorostasni Titov lik, vođe antifašističke borbe, državnika svijeta i jedne od najvećih povijesnih ličnosti prošlog stoljeća. Manipulira se i stalno su na tapetu partizanski zločini. Istina njih je i bilo u pojedinačnim slučajevima tokom i na kraju četverogodišnjeg ratnog vihora, ali, ponovimo i u ovoj prigodi da ne opravdavamo ničiji, nego osuđujemo svaki zločin, bez obzira na okolnosti izvršenja, pa tako i dokazane zločine počinjene od strane partizanskih boraca. Međutim, neprihvatljivo je veličinu narodno oslobodilačke borbe, te četverogodišnje iscrpljujuće epopeje borbe za slobodu, pretpostavljati i umanjivati zbog Bleiburga i „križnog puta“, makar bilo sve točno što se tim povodom izgovara. Neprihvatljiva je naprosto proizvodnja partizanskih zločina, neprihvatljivo je izjednačavanje zločina, kao i poistovjećivanje antifašističke NOB-e s takozvanim komunističkim režimima.

Prije sedamdeset pet godina 8. svibnja 1945. godine nacistička Njemačka potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju. Završen je Drugi svjetski rat na evropskom kontinentu, na kojem se, kroz više od šest ratnih godina i jesu dogodila ponajveća zla i stradanja ljudi i dobara. Međutim, poslije bezuvjetne kapitulacije, ratne operacije trajale tjedan dana duže na jugoslavenskom ratištu. Snage nacističkih okupatora i njegovih slugu, domaćih kvislinga, odbijale su se predati oslobodilačkoj jugoslavenskoj armiji. U svom povlačenju prema Austriji, stalno su vatreno djelovali prema partizanskim borcima narodnooslobodilačke vojske, koja je u tih tjedan dana imala oko tri tisuće poginulih boraca. No predaja okupatora i njihov potpuni poraz samo je za tih tjedan dana bila odložena, ali se nije mogla izbjeći. Pobjeda antifašističke narodnooslobodilačke vojske je potvrđena, nažalost uz mnogo veće gubitke. Pobjeda nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu je povijesna činjenica koju ne mogu zasjeniti uporni pokušaji revizionista i drugih izokrenutih umova da pišu neku drugačiju povijest Drugog svjetskog rata.

Golemi zločini koje su nacifašisti počinili čine Drugi svjetski rat najkrvavijim sukobom u povijesti čovječanstva. Prinoseći goleme žrtve, antifašisti su postavljali temelje svijeta što ga današnje i buduće generacije nastavljaju graditi. Pobjedom nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu ostvareni su temelji današnje Europe i svijeta, makar sve što se s Europom i svijetom događalo do današnjih dana nije kako su se pobjednici nadali i kako su obećavali. No zasigurno, ostvarenja u razvoju demokracije, ljudskih i manjinskih prava, pravne države, tolerancije i jedinstva u različitosti, ne bi bila moguća da fašizam, nacizam i rasizam nisu pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu. Nažalost opasnost i opravdan strah od recidiva tih „izama“ zla uvijek postoji. To su, uz ostalo, pokazale i balkanske nesreće iz prošlih devedesetih, a procesi fašizacije i dalje su prisutni u mnogim zemljama pa i u Hrvatskoj. Spomenimo samo otvoreno desničarsko koketiranje s ustaštvom, nemile ispade na sportskim priredbama, školski sistem u kojem generacije mladih uče lažnu povijest, koja Tita, antifašističkog vođu, prikazuje kao krvavog diktatora i mega ubojicu.

Značenje pobjede NOV i POJ i u njima oko 250 tisuća hrvatskih partizana ne mogu umanjiti agresivna nastojanja u zadnjih tridesetak godina u nas, da se povijest Drugog svjetskog rata revidira. Istinu o Drugom svjetskom ratu i o Narodno oslobodilačkoj borbi na ovim našim prostorima pisala je povijest. Zna se tko je počeo Drugi svjetski rat, tko je u njemu pobijedio i tko je bio poražen i te činjenice nikada i nigdje ne mogu promijeniti mrzitelji antifašizma, NOB-e i Tita. Borci NOV-e i antifašisti Hrvatske i drugih zemalja na ovim prostorima su se kroz četiri surove ratne godine suprotstavili moćnoj nacifašističkoj sili, borili se i „kroz granje i nebo“ izvojevali pobjedu. Sjećajmo se dostojanstveno i s dužnim poštovanjem poginulih boraca i žrtava fašizma, poštujmo pozitivna nasljeđa prošlosti i antifašizam kao civilizacijsko opredjeljenje i tekovinu slobode, ljubavi i mira među ljudima. Prisjećanje na sedamdesetpetu obljetnicu pobjede nad nacifašizmom u Drugom svjetskom ratu je dostojanstveno prisjećanje i civilizacijski odnos prema vlastitoj povijesti, jednom teškom vremenu na kojega smo s razlogom ponosni, jer je izvojevana pobjeda nad zlom nacizma i fašizma. Hvala svima koji su bili dio te velike pobjede!

Odgovori