INFORMACIJA O PONAŠANJU POLICIJE POVODOM OVOGODIŠNJE MANIFESTACIJE “DAN MLADOSTI – RADOSTI”
studeni 25, 2019
Torta s porukom iz paralelnog svijeta. Piše Nela VLAŠIĆ, autograf.hr
studeni 26, 2019

Saša BLAGUS: DOŠLI SMO DO PRELOMNE TOČKE: POČETKA DRŽAVNOG PROGONA LJEVICE!

Postupci policije o kojima je govorio predsjednik ukazuju na novi moment odnosa vladajuće političke opcije u Hrvatskoj prema ljevici, posebno komunističkoj. Došli smo do prelomne točke: početka državnog progona ljevice.

Nije slučajno da policija nezakonito postupa u Kumrovcu i da se istovremeno i tada i danas u Jurišićevoj ulici u Zagrebu vije ustaška zastava, a da država tvrdi da je sve po zakonu. Nije to slučajno nego se hrvatska država aktivno uključuje u akcije crne internacionale.

Europski liberali i lažna ljevica proturaju floskulu da je današnja Europa utemeljena na vrijednostima antifašizma i pobjedi antifašističke koalicije u II. svjetskom ratu. Međutim, kraj II. svjetskog rata u Europi je bio samo vojna pobjeda antihitlerovske koalicije nad vojnim snagama naci-fašizma, ali kao stanje duha, ideologija i politička metoda on nije pobijeđen i sad se vraća u cijeloj Europi, a pogotovo u takozvanim tranzicijskim državama. U Hrvatskoj je stanje i gore, jer se ovdašnja inačica naci-fašizma, ustaštvo, regenerira izravno na podlozi II. svjetskog rata.

Postratna i današnja Europa nije utemeljena na antifašizmu nego na vojnoj pobjedi antihitlerovske koalicije (koje već odavno nema) u II. svjetskom ratu, antikomunizmu i imperijalizmu te antisovjetskoj, a danas antiruskoj državnoj politici.

Ni “moderna Hrvatska” nije utemeljena na antifašizmu nego na antikomunizmu, blokovskom svrstavanju, revizionizmu, revanšizmu, negiranju i raskidu sa svim socio-ekonomskim i emancipacijskim tekovinama NOB-a, odnosno socijalističke revolucije.

Preambula Ustava Republike Hrvatske, u kojemu se kontinuitet hrvatske državnosti uspostavlja i preko odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a, nasuprot takozvanoj NDH ne poštuje se u državnoj političkoj i pravosudnoj praksi. I dan danas se nastavlja “veliko čišćenje” započeto 90-tih uz toleriranje sve agresivnijih revanšističkih napada na antifašističku NOB te na pokrete i ljude, koji su tu borbu vodili i pobijedili radikalno zlo materijalizirano u nacifašizmu ustaške NDH. Stvorena je društvena klima u kojoj je ustaški naci-fašizam dobio status prihvatljive društveno-političke opcije. Faza revizionizma prešla je u pokušaj rehabilitacije NDH.

O kontinuitetu fašizacije Europe rječito govore tri tendeciozne rezolucije donesene u organima Europske Unije: Rezolucija Parlamentarne skupština Vijeća Europe 1096 (1996.) o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema, Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima i najnovija Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2819 (2019.) usvojena 19. rujna 2019. u Europskom parlamentu. Sve tri rezolucije s tezom o dva neprihvatljiva totalitarizma (nacizmu i komunizmu) nastoje dezavuirati Marxovu filozofsku misao, odnosno socijalizam/komunizam.

Rezolucija 2819 (2019.), najekstremnija od svih dosadašnjih, je notorni revizionistički pamflet, remek djelo antikomunističkog agitpropa.

Njome se

  • Ugovor o nenapadanju između “komunističkog” Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke iz 1939. godine tumači kao ishodište podjele Europe između “dva totalitarizma” sovjetskog i njemačkog, koji se Rezolucijom izjednačavaju, to jest izjednačava se komunizam s nacizmom. Iznosi se i neistinita tvrdnja da je taj ugovor uzrok izbijanja II. svjetskog rata, čime je odgovornost za II. svjetski rat podijeljena između Hitlera i Staljina, odnosno Njemačke i Sovjetskog Saveza.

  • Nacizam se ne deklarira kao režim temeljen na rasnim zakonima – i kao takav zločinački poredak u samoj ideji, a istovremeno se staljinizam lukavo i zlonamjerno imenuje komunizmom i poistovjećuje s Marxovim pojmom komunizma/socijalizma. To dakako nije slučajno jer im je veoma važno zabašuriti bitnu razliku između staljinizma i komunizma. Naime, kod staljinističkih i srodnih režima i ideologija nije se radilo ni o kakvim deformacijama koje bi imale korijene u Marxovoj filozofiji, nego je tu riječ o eklatantnoj negaciji same suštine Marxove filozofije. Reakcionarni europski establišment ipak bezobrazno uporno, uvijek iznova, pokušava »dokazivati« kako se izvorišta totalitarizma, diktature i gulaga imaju tražiti u Marxovoj (pa čak i u Hegelovoj) misli. Dakle Rezolucijom se ne respektira bitna razlika između staljinizma koji znači odbacivanje i negaciju komunističkog projekta i komunizma/socijalizma kao boljeg i pravednijeg društva za svakog čovjeka.

  • Time se ignorira razlika između komunističke ideje i rasističke, šovinističke nacističke ideologije.

  • Sugerira se da bi u suvremenoj Europi trebalo sankcionirati pozitivne iskaze o socijalizmu/komunizmu.

Ovom rezolucijom Europski parlament potiče vlade članica Europske unije na sankcioniranje i same ideje boljeg i pravednijeg društva. Za nas u Hrvatskoj to znači izvjesnost kriminaliziranja tekovina NOB-a, socijalističke revolucije i SFRJ kao i zabranu stranaka čiji se programi zasnivaju na Marxovoj filozofskoj misli. Time se legalizira izjednačavanje naci-fašističkih simbola (poput kukastog križa i ustaškog U) s antifašističkim i komunističkim simbolima (poput zvijezde petokrake i srpa i čekića). Time će se omogućiti i čišćenje javnog prostora od svih još preostalih znamenja i spomenika antifašističke borbe i socijalističke revolucije. Posebno, možemo očekivati i zabranu manifestacije u Kumrovcu, uklanjanje Titovog spomenika i slično.

Za Rezoluciju su sramotno glasali svo troje prisutnih SDP-ovih zastupnika u EP i zastupnik Amsterdamske koalicije iz IDS-a – članovi stranaka, koje se deklariraju kao antifašističke, zajedno sa zastupnicima iz desnih stranaka (HDZ).

Za nas se sada postavlja ključno pitanje: jesmo li mi, antifašisti (okupljeni u SABA RH, SDTH i Antifašističkoj ligi RH), dorasli za otpor nadolazečoj fašističkoj pošasti? Mislim da nismo. Problem je u neefikasnosti antifašističkog pokreta u Hrvatskoj uzrokovanoj specifičnim revizionizmom u antifašističkim redovima.

Koji su razlozi tome?

1. NOB u II. svjetskom ratu uspješno je organizirala i vodila Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. Bila je to borba za oslobođenje od njemačkog i talijanskog okupatora i domaćih fašista bez obzira kojem narodu pripadali. Ostale političke opcije (čast izuzecima) su se srozale ili na »spavače pod perinama« ili na više-manje otvorene kolaborante s okupatorom. Da se toj borbi nije priključila velika većina hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije (dakle ljudi svih svjetonazora, a ne samo komunisti) od te borbe ne bi bilo ništa. Dakle u borbi su sudjelovali i ne-komunisti, dapače većina učesnika nisu bili komunisti, ali je ona ipak imala emancipacijsku, socijalnu i demokratizacijsku viziju, dakle klasni cilj koji je artikulirao komunistički pokret.

Socijalistička/komunistička ljevica je uvijek bila svjesna da se antifašistička borba može organizirati i odvijati samo kao široki antifašistički front ljudi svih svjetonazora i klasnih pripadnosti. U skladu s time i ljudi konzervativnog nazora mogu biti i bili su u prošlosti dio antifašističkog fronta. Nitko se ne mora slagati s komunističkom idejom, ali ako se netko deklarira kao antikomunist onda je vrlo blizu fašizmu. Antikomunizam je zapravo – fašizam.

2. NOB ne bi bila uspješna bez izrazite emancipatorske komponente, koja je nakon oslobođenja prerasla u općenarodni zanos u obnovi i uspješnoj izgradnji zemlje. Tokom antifašističke borbe odvijala se je i socijalistička revolucija, jer naši ljudi nakon silnih patnji tokom antifašističke borbe više nisu ni mogli ni htjeli živjeti onako, kako su živjeli prije II. svjetskog rata. Druge političke opcije su nudile samo povratak na staro, a to je za sve narode Jugoslavije bilo neprihvatljivo. Titu i komunistima »liberalni demokrati« ne mogu oprostiti što su voljom naroda spriječili »spavače pod perinama«, da ponovno postanu »gazde«. Zato se prešućuju ili čak i negiraju pozitivne političko-socijalno-ekonomske tekovine jugoslavenske NOB-a, koje osim uvođenja općeg prava glasa, početka rješavanja ženskog pitanja, uvođenja novih oblika vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora, programa opismenjavanja uključuju i pokušaj raskidanja sa sistemom klasne eksploatacije. Zato se i na dijelu takozvane građanske ljevice pozitivna uloga komunista nastoji zanijekati tvrdnjama da su komunisti nakon oslobođenja od okupatora uzurpirali vlast, a antifašistička borba se pokušava ”dezinficirati” od komunista koji su je pokrenuli i organizirali.

3. Danas je prisutna politička hegemonija lijevo-liberalne ideologije u praktičkom otporu fašističkoj desnici. Antifašizam kao pojam i kao praksu danas su, naime, preuzele građanske organizacije civilnog društva koje su pod dominacijom lijevih liberala, a afirmirale su se kao opozicija autoritarnom nacionalizmu devedesetih.

Građanski antifašizam reducira antifašizam na skup civilizacijskih vrijednosti, odnosno na liberalne vrijednosti europske građanske klase (obrana osnovnih ljudskih prava, sloboda i jednakosti). Time je antifašistička borba shvaćena kao napor protiv ugrožavanja “temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva”. A to bi trebalo postići“integriranjem antifašizma u temelje hrvatskog društva”, zahtijevom da RH dosljedno primjenjuje ustavne odredbe, širenjem svijesti građana, zalaganjem za znanstveno i stručno istraživanje povijesnih događaja te zahtjevom da tijela državne i lokalne vlasti štite tekovine antifašizma. Ograničenje na klasične liberalne zahtjeve za ograničenjem i korigiranjem vlasti u okviru kapitalističkog sustava je uzrok što građanski antifašizam ne može nadrasti svoju zarobljenost u sustavu klasnog društva i time otupljuje mobilizacijski potencijal. Na toj osnovi ne može se odvijati šira demokratska mobilizacija koju bi karakterizirao emancipatorski, progresivni politički potencijal.

Zato je poprilično “tanko” smatrati da je dovoljno biti antifašist u smislu građansko-liberalne doktrine. Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu; jer je fašizam ne samo produkt, nego i posljednja crta obrane kapitalizma u krizi. Šutnjom o kapitalizmu pristaje se na određeni klasni interes i na historijski revizionizam. Isto tako, onaj tko ne želi napasti antikomunizam, izgubio je antifašizam. Naime, upravo antikomunizam i antiboljševizam su zajednički historijskim fašizmima.

Redukcijom antifašizma na sistem etičkih vrijednosti „pristojnog društva“ i odustajanjem od temeljne promjene vladajućih društveno-političkih odnosa je odricanje od svih konkretnih tekovina NOB i iskustava historijskih antifašističkih pokreta. Ti su pokreti, polazeći od politike narodnog fronta koju je Komunistička internacionala usvojila sredinom 1930-ih, sustavno gradili narodnu koaliciju protiv najreakcionarnijih dijelova društva. Nasuprot komunistima, liberalne demokracije Zapada suprotstavile su se fašizmu tek kada su im interesi bili direktno ugroženi.

Prisutna je i izrazita podozrivost građanske ljevice prema ulozi socijalista/komunista u antifašističkoj borbi koja nam prethodi iako će ta borba morati biti impregnirana općeljudskom emancipacijom što uključuje i ponovno dokidanje klasne eksploatacije. Zaboravljaju da je sloboda Marxovog komunizma sloboda liberalizma ostvarena u potpunosti i za svakog.

Iako je Antifašistička liga RH zamišljena kao koordinator antifašističkih organizacija u RH lijevo-liberalni, odnosno, građanski antifašizam njome dominira već od samog osnivanja. Razlog je u tome što se, nažalost i unutar SABA RH i SDTH nekritično i bez otpora prihvaća hegemonija doktrine lijevo-liberalnog, odnosno građanskog antifašizma. Posebno je opasno što među antifašiste prodiru opasne antikomunističke teze o dva totalitarizma koje dolaze kako od dijela liberala (pa i lijevih), koji se deklariraju kao antifašisti tako i od lažnih socijaldemokrata.

4. Domaća lažna socijaldemokratska ljevica odbacivanjem Marxa i socijalizma prešla je u revizionističke vode ili još bolje – renegatske. Utemeljila je svoj nacionalni program na težnji prema transformiranju u “normalnu građansku zemlju” po uzoru na zapadne, liberalne države, a kapitalizam im je neupitan. Demokratizaciju su reducirali na političku demokraciju, a socijalnu i ekonomsku “zaboravili”. Podržavaju tezu da je antifašistička borba, odnosno NOB isključivo bila borba za slobodu i istjerivanje okupatora, da socijalistička revolucija nije bila jedan od pokretača te borbe, nego je od komunista nametnuta. To je, dakako, grubi redukcionizam jer svaka borba za slobodu nužno mora sadržavati emancipacijski moment, da bi uopće to bila. Antifašističku NOB stoga nije moguće odvojiti od socijalističke revolucije jer je samo politika koja je dovela u pitanje kapitalistički poredak mogla za vrijeme Drugog svjetskog rata pokrenuti i obraniti narode bivše Jugoslavije. Buržoaska politika to nije mogla jer je vodila u kolaboraciju. Zatiranje sjećanja na revoluciju ne samo da onemogućuje otpor recidivima fašizma nego onemogućuje i obranu moderne socijalne, pravne i demokratske države.

5. Problem je i u posebnoj vrsti revizionizma unutar antifašističkog pokreta, posebno unutar SABA RH ali je prisutan i u lažnoj socijaldemokraciji. Na djelu je ”pomirba“. Ne ona koja bi vodila na mirenje ustaša i partizana (kako je to htio Tuđman) već ona kojom se nastoji pomiriti Domovinski rat i NOB, odnosno branitelji i partizani. A da bi se to postiglo smišljen je revizionistički poduhvat: ignoriranje jugoslavenske komponente i motiva NOB, redukcija NOB-a i partizanskog pokreta isključivo na borbu za oslobođenje od okupatora uz ignoriranje emancipatorskog momenta – socijalističke revolucije. U toj se redukciji naslanjaju i na ideologiju lijevo-liberalnog, odnosno građanskog antifašizma.

Često se koriste neprihvatljive revizionističke floskule:

  • Komunisti su 1945. godine uspjeli Hrvatsku spasiti iz pada u ponor na strani pobjednika a istovremeno je oteti iz ralja Karađorđevića. Radi se o klasičnoj priči takozvanih antifašista koji uvijek legitimiraju antifašizam po logici koristi za Hrvatsku: antifašizam je dobar zato što je spasio Hrvatsku.

  • Domovinski rat je nastavak borbe hrvatskih antifašista iz Drugog svjetskog rata. Branitelji i “hrabri dragovoljci” su 1991. odlazili u borbu s istim idealima kao što se 1941. odlazilo u NOB, odnosno da je i u antifašističkoj borbi u NOB-u i u minulom ratu koji je Tuđman nazvao Domovinskim, pokretačka snaga bio antifašizam.

(Možda su neki branitelji takve motive i imali no toga svakako nije bilo kod onih koji su srušili više od 3000 antifašističkih spomenika i/ili radili ratne zločine. Kako je toleriran pozdrav ZDS? Kako se je toleriralo ustaško nazivlje jedinica? A što ćemo s kunom? Tu se radi o čistom revizionizmu. NOB je imala stvaralački karakter a minuli rat je bio destruktivan u odnosu na sve tekovine NOB-a i socijalističke revolucije).

  • Daju se zastrašujuće izjave poput:“ … Ništa se ne čini protiv povijesnog revizionizma, ništa se ne čini oko pozdrava Za dom spremni kojeg koristi HOS. Da budemo jasni, uz dužno poštovanje svim pripadnicima HOS-a i njihovim zaslugama u ratu, ustaško i fašističko znakovlje je zabranjeno u cijeloj Europi. Aktualna vlast o tome šuti.

(Nitko se nije pitao: a zbog čega bi pripadnicima HOS-a uopće trebalo odavati “dužno poštovanje” kad je poznato da se radi o notornim ustašama, koji su u rat i išli kao ustaše sa svim onim što taj pojam znači?).

  • Bez “one” Hrvatske ne bi bilo ni ove.

  • Partizani su stvorili Hrvatsku, a branitelji su je obranili.

  • U I. modulu obrazovnog programa “Centra za studij demokracije i ljudskih prava” u organizaciji SABA RH doslovno se kaže: “Ovaj modul predstavit će prvenstveno elemente moderne hrvatske povijesti – odluku o izlasku iz Jugoslavije, stvaranja ustava, četničke agresije, hrabrih dragovoljaca i početaka hrvatske vojske te pregledom hrvatskih ustava kroz povijest kao osnovnih pravnih elementa hrvatske neovisnosti. Polaznici će moći saznati iz prve ruke što se dešavalo u modernoj hrvatskoj povijesti jer predavači ne samo da su bili svjedoci vremena, nego su i sami sudjelovali u bitnim događajima” (mislim da je komentar nepotreban).

Na djelu je i

  • prešućivanje jugoslavenske komponente antifašizma kao motiv i realitet antifašističke borbe, odnosno NOB-a i prebrojavanje, odnosno uspoređivanje koliko je boraca i borbenih jedinica iz pojedinih republika bivše Jugoslavije učestvovalo u NOB. Nedopustivo je to prebrojavanje, jer je iz pojedinih krajeva u Jugoslaviji u NOB učestvovalo onoliko boraca koliko je u danim okolnostima u tim sredinama bilo moguće. Nedopustivo je licitiranje tipa: tko je više dao, tko je bio veći antifašist i slično. To često vodi na svojevrsno pohrvaćenje NOB-a. Slično se događa i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ. NOB je bila jugoslavenska i nijedan narod nema pravo svojatati zasluge za razultate te borbe.

  • marginaliziranje emancipacijske komponente NOB-a.

S obzirom da je SDTH kolektivni član SABA RH i Antifašističke lige RH stanje u tim antifašističkim organizacijama ima reperkusije i na SDTH.

Predsjednik je u uvodnom izlaganju konstatirao da su prigodni govori i reakcije svih prisutnih na manifestaciji u Kumrovcu pokazali da je u SDTH sadržan ogroman politički potencijal. Pitanje je samo koliko taj potencijal koristimo?

Ja mislim da je taj potencijal neiskorišten. Zašto? Pa zato što je zaboravljeno da jedino radikalno kritičko mišljenje pokreće historijske događaje i povijesno mijenja čovjeka i svijet.

Statut Saveza društava JBT Hrvatske jasno govori koji je cilj Saveza. Nije moguće taj cilj ispunjavati ukoliko ne bismo povezivali ličnost i djelo Josipa Broza Tita s antifašističkom borbom iz NOB-a, emancipatorskim momentom te borbe, odnosno socijalističkom revolucijom i poslijeratnom izgradnjom. Titova djela su naša prošlost i naša budućnost. Zato je promašeno isticati da SDTH ne divinizira Tita, da ne gaji Titov kult ličnosti i da naše manifestacije u Kumrovcu ne propagiraju nikakvu ideologiju nego europske i civilizacijske vrijednosti. Nedopustivo je skup u Kumrovcu svoditi na “dostojanstvenu, tradicionalnu miroljubivu manifestaciju u čast antifašizma i vrijednosti suvremene Europe, bez patetike i veličanja Titove ličnosti i djela”.

Upravo suprotno: mi moramo isticati Tita, njegova djela, njegove ideje i ličnost. Titova ličnost nisu samo njegova djela već i snaga i spremnost da se podmetnu leđa i preuzme odgovornost za sve što se je učinilo ili pak nije, a moglo se. Titovu ličnost ne možemo odvojiti od ideja koje je zastupao i provodio i u tom smislu nije održivo tvrditi da mi ne slavimo, odnosno ne izražavamo snažno poštovanje njegovog lika i djela. Tito jest podmetnuo leđa. U tome je njegova veličina. U tom je smislu naš ultimativni zadatak: ponoviti Titovu gestu. To nije diviniziranje niti gajenje kulta ličnosti.

Također je promašeno isticati da nismo nostalgičari, da ne gajimo žal za bivšim. Time se ide na ruku onima koji zatiru sjećanje na sve ono što je postojalo prije kontrarevolucionarne restauracije 1990. Njima odgovara nestanak svakog pozitivnog sjećanja, jer bi ono moglo postati pokretački moment opasan po vladajući režim. Baš zato što stremimo u budućnost ne smijemo zazirati od nostalgije. Ona je duboko usađena emocija, sjećanje i budno sanjanje o mogućoj budućnosti u kojoj ne bi bilo gospodara i sluga i perspektivu da se bude gospodar vlastitog života, dakle slobodan čovjek.

Uz dužno poštovanje prema osnivaču Društva JBT, osobno mislim da naziv manifestacije u Kumrovcu “Dan mladosti-radosti” nije primjeren, jer nije vrijeme za slavlja i radost nego za praktičnu borbu. Zato bi se trebalo vratiti originalnom nazivu “Dan mladosti”. Svjedoci smo, naime, suspektnih i neprihvatljivih stavova o manifestaciji u Kumrovcu. U lokalnoj kumrovečkoj i zagorskoj sredini (pa i šire) manifestacija u Kumrovcu se doživljava i propagira kao prilika za “dobru zabavu bez politikanstva i ideologije, gdje bi Kumrovec bio pozitivno predstavljen” i gdje bi (dakako) lokalni ugostitelji mogli dobro zaraditi. A nije im ni odiozno ni malo isfrizirati Titovu ulogu jer se tvrdi da je svrstavanjem partizanskog oslobodilačkog pokreta na stranu antifašizma 1941. nedvosmisleno utkao temelje antifašizma u sve današnje tekovine koje imamo (a koje su to?). Uostalom u Krapinsko-zagorskoj županiji, a niti u Kumrovcu ne postoji Društvo Josip Broz Tito.

Da zaključim:

Dosadašnji oblici borbe više nisu dovoljni. Zato je danas imperativ antifašističke borbe: umjesto moralizatorskog zdvajanja nad ponašanjem države (jer da toleriranje ustaštva šteti Hrvatskoj) i uzaludnim apelima državi da se urazumi, treba aktivirati sve naše potencijale i nastupati frontalno, borbenije i agresivnije. Treba nadvladati politiku nečinjenja, neprincijelnih kompromisa, oportunizam, neopravdane obzire, kukavičke strahove, sindrom lagodne pozicije, učmalost i malodušje i okrenuti se aktivnoj borbi na svim nivoima. Više nije dovoljno samo komemorativno obilježavati događaje iz NOB-a i obilaziti mjesta ustaških zločina. Došlo je vrijeme praktičkog i frontalnog djelovanja protiv povijesnog revizionizma, negacionizma i antikomunističke histerije:

  • Javnim prosvjedima,

  • Pisanom riječju, tribinama, okruglim stolovima,

  • Insistiranjem na reformi pravosuđa i zakona,

  • Solidarnošću i konkretnom pomoći aktivistima koji su spremni podmetnuti leđa za zajedničku stvar,

  • Na svim nivoima se odupirati redukciji NOB-a na borbu za oslobođenje od okupatora. Odvajanje antifašističke borbe u NOB-u od njene emancipatorske komponente je također revizionizam, jer se bez te komponente antifašistička borba ne bi raširila i konačno uspjela. Bez socijalističke revolucije ne bi bilo ni antifašističke borbe,

  • Odlučno ukazivati na dotrajalost kapitalizma i nužnost njegovog prevazilaženja,

  • Nikada Titovo djelo ne odvajati od njegove ličnosti,

  • Svim legalnim sredstvima štititi Titov lik i djelo od povijesnih neistina. U tom bi smislu trebalo reagirati na svaku pojavu kojom se revidira i negira povijest, širi fašistička propaganda i Tita neargumentirano naziva zločincem. To se nažalost ne čini,

  • J. B. Tita se ne smije pretvarati u marketinški pojam, u “brand”.

Problem neefikasnosti antifašističkog pokreta u Hrvatskoj možemo jedino riješiti tako da u našim, antifašističkim redovima prevaziđemo specifični revizionizam o kojem sam govorio. Bez toga neće ići. Zato nam je ultimativni zadatak pokrenuli intenzivnu i iskrenu raspravu između antifašističkih organizacija. Pristup mora biti radikalno kritički. To nije stvar samo jednog sastanka, okruglog stola ili tribine niti je to stvar formalnih sastanaka rukovodstava organizacija, udruga ili kako se sve ne zovu. Rasprava će morati biti otvorena i široka. To neće biti lako, ali situacija koja nas čeka u bliskoj budućnosti traži ozbiljnu akciju. Jako je važno prekinuti i prevazići tu ideološku netrpeljivost i nepovjerenje. Nemojmo zaboraviti da imamo antifašiste, ali nemamo zajedništvo antifašista. Ukoliko to ne bismo pokrenuli možemo ili ostati na formaliziranim komemoriranjima ovog ili onog događaja iz prošlosti ili se jednostavno – dokinuti.

Opaska:

Neugodno je promatrati kako niti jedna antifašistička udruga nije istupala u vezi većine fašističkih provokacija u zadnje vrijeme. Nisu istupili ni protiv policijskog tretmana manifestacije u Kumrovcu, niti su osudili najnoviju rezoluciju 2819 (2019.) Europskog parlamenta. Nisu se oglasili ni o činjenici da su rezoluciju potpisali i svi prisutni zastupnici iz SDP-a i jedan iz IDS iako se busaju svojim antifašizmom. Također, nitko nije istupio s podrškom Miloradu Pupovcu kad je napadan zbog izrečene istine o ustašizaciji. Izuzetak su lijevi novinari i lijeve partije SRP i Radnička fonta. Moramo, nažalost, konstatirati da se je zaboravilo ili “zaboravilo” i na organiziranje prosvjeda za vraćanje Trga maršala Tita u Zagrebu.

.

Ovo je riječ Saše Blagusa u raspravi na Predsjedništvu Saveza društava Josip Broz Tito Hrvatske povodom nezakonitog postupanja policije u Kumrovcu.

.

Saša BLAGUS je potpredsjednik Predsjedništva SDTH

 

Odgovori