Među brojnim stvarima koje dijelimo u ovim postjugoslavenskim državama ističe se jedna zakonitost koja nikad neće omanuti. Radi se o tome da je nemoguće da prođe dovoljno vremena od raspada socijalističkog sistema, nakon kojeg bi mogli racionalno razgovarati o njegovim prednostima i manama, budući da nacionalistički histerici koji bdiju nad žarom kontrarevolucije pokušavaju zaustaviti vrijeme putem simboličkih ratova te nametanja cenzura i zabrana, nastojeći u krajnjoj liniji uspostavit totalitarizam u vidu ideološkog monopola i zabranjenih tema. O logičkoj neodrživosti takvog pristupa u kojem ti s jedne strane smeta socijalističko razdoblje jer ga ocjenjuješ kao totalitarno, a istovremeno bi zabranjivao memoriju, teme i simboličko nasljeđe, nema pretjerano smisla govoriti. Jednako onima koji razumiju o čemu je zapravo riječ, pa im objašnjenje ni ne treba, kao i ovima o kojima je riječ, jer je nemoguće da bilo kakvo objašnjenje razumiju.

Sve ovo pišem potaknut tzv. kulturnim skandalom, a zapravo pokušajem brutalnog obračuna s riječkim umjetnikom Nemanjom Cvijanovićem, u povodu njegove ideje da u sklopu programa Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, a u znak sjećanja na oslobođenje grada od fašizma, iznova na kultni gradski neboder na Korzu postavi monumentalnu petokraku. Bez obzira na solidan ljevičarski ambijent u Rijeci, pa i na činjenicu da je njegova ideja ušla u službeni program, ona je u svakom pogledu istinski subverzivna, i to ne samo na vizualnoj razini, nego i na teoretskoj. Naime, kako u obrazloženju ovog umjetničkog zahvata autor navodi: ‘Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik’ zamislio sam kao skulpturu-objekt od armiranog betona i željezne konstrukcije ‘u obliku velike, odbačene i zaboravljene partizanske zvijezde petokrake’. U nju će, uz to, uroniti 2.800 krhotina stakla, kao simbol ‘očekivanog vandalizma u kojem petokraka stradava’, ali i kao podsjetnik na 2.800 boraca poginulih u bitki za Rijeku 1945. Izvan dohvata i uperen k nebu, ‘Samoobrambeni spomenik’ otvara pitanje pozivanja (ne)željenoga gosta u tkivo grada, defanzivnosti kao vječnog pratitelja napada i začaranog kruga koji takva dinamika stvara. Je li moguće prihvatiti nakrivljeni i okrnjeni simbol kao dio našega kulturnog nasljeđa, koji će, neovisno o stavu koji uz njega vežemo, ostati dijelom onoga što čini identitet ovoga grada’? Upravo će odgovor na ovo posljednje pitanje mnogo toga reći o suvremenoj Hrvatskoj, ali i o gradu Rijeci. Činjenica je, i to vrlo očita, da dobar dio društva antifašističku i socijalističku baštinu prihvaća kao dio vlastitog kulturnog nasljeđa, jednako kao što je jasno da je drugi, nimalo zanemariv dio društva, ne prihvaća i najradije bi je nekako izbrisao iz memorije i iz povijesti. Pojednostavljeno govoreći, vrlo je izgledno da će zbog većinskog prihvaćanja ovog nasljeđa u samoj Rijeci spomenik na kraju biti postavljen, kao što je sasvim jasno da hajka kojoj je ovih dana umjetnik izložen, a vođena je od strane ekstremnih političara s desnice, mrzilačkih portala pa i pojedinih saborskih zastupnika, predstavlja tek paravan za nerješiv paradoks suvremene Hrvatske. Ona je, naime, nominalno i ustavno definirana kao direktna nasljednica antifašističke borbe i federalne Hrvatske, što faktično i jeste, ali je u sadržajnom smislu i svakodnevnici apsolutno revizionistička i negacionistička prema toj baštini. Taj Tuđmanov strukturalni cinizam, kojem se nijedna relevantna politička organizacija nikad nije osmišljeno suprotstavila, zacementirao je društvenu podjelu i vječnu ukopanost u simboličke ratove koji savršeno služe za održavanje političkog i društvenog statusa quo, a on uvijek ide u korist HDZ-a i nacionalističke Hrvatske. Bez obzira što se u čitavoj hajci na vrlo ružan način propituje i nacionalna pripadnost riječkog umjetnika Cvijanovića, to nikako ne može biti razlog za čitanje ovog slučaja kroz prizmu međunacionalnih obračuna, što tabloidni mediji u Srbiji rado čine. Pitanje odnosa prema socijalističkoj baštini i konkretno prema petokraci kao njenom najvažnijem simbolu zapravo je pitanje odnosa prema klasnom pitanju, puno više nego prema nacionalnom. Ili da pojednostavnim do kraja, licemjerno je promatrati ovaj slučaj kao skandalozan, a ne nalaziti ništa problematično u simboličkom činu skidanja iste takve petokrake sa zgrade Doma Sindikata u Beogradu, najprimjerenijeg mjesta za očuvanje socijalističkog nasljeđa.

Peščanik.net, 18.01.2020.

TEMA – JUGOSLAVIJA

.

Objavljeno pescanik.net, 18.01.2020., https://pescanik.net/rijecka-subverzija-petokrakom/, pristupljeno 24.02.2020.