Poruka vladajućima: Okanite se revizionizma
kolovoz 1, 2017
Branko MIJIĆ: Rado Hrvat ide u vojnike
kolovoz 3, 2017

Razgovor s Tomislavom JAKIĆEM

Rezultat nedavno održanog summita G20 emancipacija je EU od SAD-a. Kako kao jedan od najiskusnijih vanjskopolitičkih novinara i analitičara međunarodnih političkih odnosa u Hrvatskoj vidite odmak Bruxellesa od Washingtona?

Kao prvo, bio bih Vam zahvalan kada me ne biste proglašavali analitičarem. Hrvatska danas vrvi od samozvanih analitičara koji su za volju pojavljivanja u medijima spremni govoriti o bilo čemu. Ne spadam među takve. Ja sam novinar, što – tako je barem nekada bilo – podrazumijeva i sposobnost analiziranja – i bio sam vanjsko-politički savjetnik drugog predsjednika Repubike Hrvatske. I to je dovoljno. A sada o Vašem pitanju. Da, točno kažete, nedavni summit G20 pokazao je da su Sjedinjene Države u nekim ključnim pitanjima, prije svega što se tiče globalnih klimatskih promjena, ali i međunarodne trgovine, na pozicijama bitno drugačijima od onih Evropske unije, ali i Kine. Ne vidim u tome ništa tragičnoga, barem ne sa stanovišta Evrope. A Washington će prije ili kasnije shvatiti kako ne može baš uvijek, baš svima i baš u svemu diktirati što i kako da rade. Za Evropsku uniju bilo je krajnje vrijeme da počne prepoznavati u prvome redu svoje interese, ali onda i interese većeg dijela svijeta. Uloga vazala za Evropu niti je prirodna, niti je korisna. A jaka Evropa, Evropa koja misli svojom glavom može u perspektivi biti samo od koristi i Sjedinjenim Državama.

S druge, pak, strane hrvatska predsjednica iskazuje ogromnu naklonost SAD-u i Bijeloj kući. EU i Njemačka su povrijeđeni jer Hrvatska ne uvažava mišljenje Bruxellesa, već traži svojevrsnu zaštitu od američkog predsjednika koji je u više navrata pokazao kako je otvoreno protiv projekata EU. Mnogi se s pravom pitaju kakva se zapravo vodi politika na Pantovčaku. Možete li ocijeniti dosadašnji mandat predsjednice?

To su dva pitanja u jednome. Što se tiče naše naklonosti ovom ili onom svjetskom centru moći, pogubno je, ne samo za Hrvatsku, nego za svakoga, nekritički igrati samo na jednu kartu. Dakle, oslanjati se samo na SAD i ignorirati EU loše je za Hrvatsku i za njezine dugoročne interese. Jer, mi smo ipak u Evropi. Ne kažem zato da SAD treba ignorirati, to bi naprosto bilo glupo, ali treba voditi svoju politiku, polazeći od vlastitog geostrateškog položaja i vlastitih interesa. Tu sposobnost, na žalost, Hrvatska do sada nije iskazala, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi i trebala, i morala. O Predsjednici i njezinom dosadašnjem mandatu samo ovo: kada bi pročitala svoj inauguracionu govor, sve ono što je u njemu čvrsto obećala i kada bi pogledala Hrvatsku kakva je danas, mislim da bi pocrvenjela od stida. A možda bi se upitala i do koje je mjere svojim djelovanjem, ili nečinjenjem i sama odgovorna ili barem suodgovorna za takvo stanje. Možda . . .

Kakvu biste ocjenu dali našoj diplomaciji?

Čini mi se da se nije mnogo promijenilo od vremena kada sam bio vanjsko-politički savjetnik Predsjednika i kada sam redovno slušao žalopojke naših ambasadora kako imaju osjećaj da nikoga u Zagrebu, dakle u Ministarstvu – njihovoj matičnoj kući, ne zanima ono što rade i o čemu javljaju. Izuzmemo li, naravno, „važnu“ uputu svim zaposlenicima u diplomaciji da ne koriste izraz „regija“, nego da umjesto toga govore „susjedstvo“. Diplomacija je efikasna onoliko koliko je efikasna vlada u zemlji koju zastupa.

Kako sagledavate inicijativu Tri mora. Njemačka smatra da se radi o konzervativnoj poljskoj ideji koju Trump namjerava iskoristiti kako bi dodatno produbio podjele unutar EU?

To je, kažu znalci, u osnovi američki projekt. Poljska i Hrvatska pronađene su kao pogodno, rekao bih čak i poslušno oruđe za realiziranje toga projekta koji je koliko u funkciji produbljivanja podjele Evrope, odnosno jačanja anti-ruskog bloka u Evropi, toliko i pripreme Evrope, jednog njezinog dijela u najmanju ruku, da postane tržište za skupi američki ukapljeni plin.

Dogodio se i Brexit. Kakva je budućnost EU?

To je, što bi se reklo, pitanje za milijun dolara. Projekt evropskog ujedinjavanja opasno je zastranio. Skupina nekadašnjih socijalističkih zemalja što se potpuno nekritički priklonila Washingtonu, tzv. „nova Evropa“, vidno se odmiče od onih vrijednosti na kojima je počivala sama ideja evropskog ujedinjavanja. Zemlje osnivači Evropske unije (nekada Zajedničkog evropskog tržišta, a u samome startu Zajednice za ugljen i čelik) predugo su šutke gledale kako u novim članicama Unije počinju prevladavati netolerancija, uskogrudnost, ponekada otvoreni rasizam, nerijetko antisemitizam, sve to „upakirano“ kao povijesni revizionizam, a zasnovano na potrebi navodne borbe protiv prijetećeg komunizma (kojega nigdje u Evropi nema!) i protiv ruske agresije koja, izuzmemo li Krim, što je posebno pitanje, ne postoji. S odlaskom Velike Britanije iz Unije je izašla jedna od njezinih važnih članica, makar u isto vrijeme i zemlja koja se nikada nije do kraja odrekla svojeg otočkog izolacionističkog mentaliteta i određenih rezervi prema EU. Unija se sada mora sabrati, mora redefinirati, odnosno reafirmirati svoja temeljna načela i izboriti se za svoj opstanak na tim načelima, čak ako to bude značilo da će otpasti još poneka zemlja. Vrlo svjesno to kažem.

I sami ste radili na Pantovčaku. Kako ste postali predsjednički vanjskopolitički savjetnik?

U osnovi – jednostavno. Zamolio sam razgovor s predsjednikom Mesićem i rekao mu da mu sa svojim znanjem i sposobnostima stojim na raspolaganju. On je tu moju ponudu nekoliko mjeseci „vagao“ i onda me pozvao i ponudio mi mjesto pomoćnika savjetnika za vanjsku politiku. Kada je tadašnji savjetnik, dr. Stanko Nick, nakon nekoliko mjeseci otišao kao ambasador u Mađarsku, Predsjednik me imenovao savjetnikom.

U svojim memoarskim sjećanjima objavljenim u knjizi ‘Nisam zavijao s vukovima’ otkrili ste kako se posjet američkog predsjednika Georga Busha Hrvatskoj 2008. mogao pretvoriti u otkazivanje poziva Hrvatskoj u NATO savez. O čemu se radilo?

Predsjednik Mesić je znao da, koliko god SAD bile iznimno važan čimbenik na međunarodnoj sceni, od posjeta američkog predsjednika koji je na kraju mandata i koji je bio krajnje nepopularan i u svojoj zemlji, i u svijetu, za Hrvatsku neće biti puno koristi. Pokušao je, osobnim pismom Georgeu W. Bushu, izbjeći posjet, navodeći kao razlog već prihvaćeni poziv da posjeti Indoneziju (što je odgovaralo činjenicama). No, nakon što je to pismo predano američkom ambasadoru u Zagrebu, saznalo se, neću sada ulaziti u detalje, kako bi SAD mogle reagirati uskraćivanjem potpore ulasku Hrvatske u NATO. Kako je to bio jedan od dva krupna vanjsko-politička cilja Hrvatske u to vrijeme, predsjednik Mesić je otkazao posjet Indoneziji, izborio se u „tihom ratu“ s taštim predsjednikom vlade da on, a ne tadašnji premijer Sanader, bude glavni domaćin gostu, kao što je protokol i nalagao, i tako smo apsolvirali Bushov potpuno nezanimljivi posjet. I ubrzo nakon toga bili primljeni u Atlantski pakt.

Neki su i Vas optuživali za antiamerikanizam?

Znam, to je jedna od imbecilnih optužbi s kojima se povremeno susrećem. Biti kritičan prema određenim aspektima američke politike, prema američkoj vladi ne znači biti i antiamerički orijentiran. Samo, koliko je onih koji to žele shvatiti?

Trump je već duže vrijeme predmet izrugivanja. Zašto je Trump američki predsjednik?

Kratko i jasno: zato što mu je američki izborni sustav to omogućio. Eto Vam primjera tog mojega „antiamerikanizma“. Smatram u najmanju ruku nedemokratskim, a ja bih radije rekao: bolesnim, društvo u kojem samo vrlo bogati ljudi imaju šansu ući u borbu za nominaciju za predsjedničkog kandidata. Amerikanci su se do sada s time mirili. No, sada su dobili predsjednika koji je u najmanju ruku vrlo neobična figura na toj poziciji, a koji se do Bijele kuće probio uglavnim zahvaljujući vlastitom golemom bogatstvu. Priče o tome kako su Rusi instalirali Trumpa za američkog predsjednika nitko normalan ne može ozbiljno shvatiti, mada je mnogo onih koji – kao pravi vjernici – u to vjeruju. No, s obzirom na to da Trump povremeno pokazuje ambiciju da nešto promijeni, u toku kampanje bio je što se toga tiče mnogo određeniji, počeo je smetati onima koji iza kulisa povlače konce. Da li će sistem „pojesti“ Trumpa, ili će Trump nadvladati sistem, ne bih se usudio predvidjeti, mada mi se ono prvo čini vjerojatnijim.

Američkog predsjednika mnogi smatraju potencijalno opasnim, osobito kada je riječ o njegovim odnosima prema Kremlju. Hoće li doći do zatopljenja odnosa na relaciji Washington-Moskva?

Konkretno: Trump sa svojom namjerom otopljavanja odnosa s Moskvom nikako nije opasan. Dapače. Trump, bude li pretvoren u instrument anti-ruske histerije i politike ne samo u SAD, nego i u dobrom dijelu Evrope, mogao bi biti vrlo opasan. I još jednom: SAD do sada nisu ni ponudile, ni predočile ama baš ni jedan konkretni dokaz za uporno ponavljanu priču o tome kako se Rusija miješala u proces izbora američkog predsjednika i kako je, zahvaljujući potezima Kremlja, Trump ušao u Bijelu kuću. Ponavljam: ni jedan, jedini dokaz za to nije prezentiran. Izvješća s formulacijama tipa „uvjereni smo“, „sve upućuje na to“, nisu dokaz. A to je jedino sa čime je Washington do sada izašao u javnost.

Hoće li Trump zauvijek promijeniti američku politiku, osobito onu vanjsku?

On je to u izbornoj kampanji uporno i najavljivao, i ponavljao. U vanjskoj politici prezentirao je jedan, usudio bih se reći, revolucionarni zaokret, najavljujući kako SAD više neće sudjelovati u „nepotrebnim ratovima“, kako „neće nametati režime“ i kako „neće nametati američki način života“ nikome u svijetu. Bio sam jedan od rijetkih koji ga je zbog toga uoči inauguracije pozitivno ocjenjivao. Na žalost, nakon izbora nastavljena je ne samo nesmanjenom žestinom, nego još ogorčenije, kampanja protiv Trumpa kao eksponenta Moskve, bio je prisiljen da se odrekne nekolicine svojih bliskih suradnika, među njima i savjetnika za nacionalnu sigurnost generala Michaela Flynna i – sada lavira, pliva, povremeno se vrati onome što je obećavao prošle godine, no uglavnom se priklanja sistemu i njegovoj anti-ruskoj platformi (od koje, neporebno je i reći, profitiraju proizvođači oružja).

Mnogi su kritizirali kako se bivši predsjednik Mesić tijekom svojeg mandata isuviše okretao Pokretu nesvrstanih, što su ocijenili kao propalom politikom. Ima li u trenutnoj polarizaciji svijeta i konstelaciji snaga smisla i budućnosti za jedan takav pokret?

Polarizacija svijeta na dva suprotstavljena bloka svojevremeno je i iznjedrila pokret nesvrstanih. U situaciji koja sve više i opasnije podsjeća na to razdoblje hladnoga rata, za pokret poput nesvrstanih itekako ima mjesta. Na žalost, prethodni predsjedajući Pokreta bio je Iran, sadašnji je Venezuela. Iran je bio pod sankcijama, a Venezuelu potresaju unutrašnji sukobi. A o zemlji koja predsjedava Pokretom u mnogome ovisi kako će i koliko Pokret biti aktivan. Onima koji, nemajući pojma o čemu govore, kritiziraju bivšeg Predsjednika ama baš za sve, pa tako i za navodno preveliku bliskost nesvrstanima, nudim jedan podatak, pa neka o njemu malo razmisle. Samo zahvaljujući Pokretu nesvrstanih Hrvatska je svojevremeno, u konkurenciji s favoriziranom Češkom koju je podržavala i Amerika, osvojila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. To, što smo u Vijeću sigurnosti, izuzmemo li tematsku sjednicu o globalnome terorizmu kojom je predsjedao predsjednik Mesić, praktično iznevjerili one koji su nam pomogli da u Vijeće uđemo, posebna je priča. Tužna priča o tome kako se gubi vjerodostojnost.

Sirija je kao jedna od trenutno najneuralgičnijih žarišta u bloku nesvrstanih. Predsjednika Asada upoznali ste prilikom njegovog posjeta Zagrebu 2009. godine. Kakav je Asad i kakva je perspektiva Sirije?

Asada sam upoznao u Siriji, kada je predsjednik Mesić posjetio tu zemlju. Sjedio sam do njega na svečanoj večeri i razmijenili smo nekoliko posve neobaveznih rečenica. I, da, ponovo sam ga vidio u Zagrebu u posljednjoj godini Mesićevog mandata. Ostavljao je dojam mirnog, staloženog i promišljenog političara. Sjećam se kako je državna televizija u Siriji u cijelosti emitirala sve što je tada hrvatski predsjednik rekao o bliskoistočnoj krizi, jer je Asadu očito bilo stalo da sirijska javnost čuje stanovišta za koja se i on zauzimao, ali koja tada još nije mogao do kraja provesti zbog otpora krugova „tvrdolinijaša“ što ih je naslijedio iz vremena vladavine svojega oca. Sirija danas i sutra? Ne znam. Inozemni faktor očito je pokušao primijeniti „libijski recept“, ali u slučaju Sirije to nije uspjelo. Rat traje već dulje od pet godina, jedna od njegovih posljedica jest i pojavljivanje tzv. Islamske države. Činjenica da se SAD nikako ne mogu pomiriti s time da u jednoj zemlji nisu uspjele promijeniti režim i srušiti predsjednika koji je, usput budi rečeno, apsolvirao nekoliko izbornih ciklusa, samo produžava agoniju. Asad, uz rusku podršku koja je posve legitimna, jer ju je on zatražio, neće pasti. Koliko daleko će ići snage američke koalicije koje su u Siriji ilegalno, jer nitko ih nije zvao, i bore se protiv onih koje su same naoružavale ne bi li srušile Asada, ali i protiv Asadovih snaga, teško je reći. Onu i onakvu Siriju kakvu samo upoznao, sigurno nikada više neću vidjeti.

Josip Broz Tito je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanosti. Kako gledate na mogućnost da Tito ostane bez svojeg trga?

To nije mogućnost, to je izvjesnost. A dan kada Zagreb izgubi Trg maršala Tita, bit će dan kada će Hrvatska, više od sedamdeset godina nakon njegova završetka, izgubiti Drugi svjetski rat. Tim aktom definitivno ćemo se svrstati u tabor poraženh snaga naci-fašizma i odreći onih koji su i Hrvatskoj i ostalim dijelovima tadašnje Jugoslavije, donijeli slobodu. Upiranje prstom na zločine što su ih nakon završetka rata počinili pobjednici neće, niti ikada može izbrisati zločine naci-fašista i njihovh domaćih pomagača, konkretno: ustaša. Niti prirodu tih zločina. Nikada! Mogu samo ponoviti nešto, što sam nedavno rekao: ime se može zabraniti, povijest – ne!

Tita ste kao novinar pratili na njegovim inozemnim turnejama. Mnogi su ga, poput primjerice nekadašnjeg norveškog kralja Olafa V. opisivali kao državnika starog kova. Kakav je dojam ostavio Tito na Vas?

Pratio sam ga samo dva puta, jer moji pretpostavljeni na televiziji nisu smatrali da netko, tko uporno odbija ući u Savez komunista, treba pratiti Predsjednika. Ne znam što je državnik starog kova, a što – novog kova. Tito se izvanredno snalazio na međunarodnoj sceni, o čemu – naravno – ovi koji ga danas posprdno nazivaju bravarom pojma nemaju. Bio je dočekivan i priman s uvažavanjem, njegovo se mišljenje tražilo i slušalo. Bio je državnik kakvoga danas više nema, netko u rangu jednoga Churchilla ili de Gaullea. Napokon, nisu na dan njegove smrti svjetske televizije, od onih u Americi pa do evropskih, bez razloga objavljivale kako je „umro posljednji velikan Drugog svjetskog rata“. Nebuloze o jednome od deset mega ubojica 20. stoljeća pojavit će se tek mnogo kasnije.

Poznavali ste i predsjednika Tuđmana. Kako ocjenjujete njegova dostignuća?

Tuđman je bo opsjednut idejom stvaranja samostalne hrvatske države, bez obzira na cijenu i na žrtve. I vidio je sebe i samo sebe na čelu te države. Znao je iskoristiti povijesni trenutak, ali je nedvojbeno odgovoran i za mnoge od problema s kojima se Hrvatska danas suočava.

Tuđmanu ste prilikom njegove američke turneje pomagali i u diplomatskom protokolu. Upozorili ste ga na nehajno otkopčani gumb na sakou. Kako je reagirao na upozorenje?

Ma, to je jedan detalj kojega se svi „hvataju“. U osnovi potpuno nevažan. Naveo sam ga samo zato da ilustriram i atmosferu kakva je vladala oko Tuđmana i njegovu sujetu. Dva sam dana molio ljude iz njegova okruženja da ga upozore na taj glupi gumb na sakou. Nitko se nije usudio. Napokon sam mu stao na put kada je išao na press konferenciju i zamolio ga da zakopča gumb, poduprijevši to tvrdnjom (istinitom!) kako to loše djeluje na snimci. I to je upalilo. Eto, to je sve.

Tuđman je u svojem osobnom dnevniku Tita uzdizao do svojevrsnog kulta. Štoviše, pišući o njemu oslovljavao ga je osobnom zamjenicom napisanom velikim početni slovom. Zašto Tuđman nije dao promjenu imena Titovog trga u Zagrebu?

Vrlo jednostavno: zato što je i sam bio sudionik Narodno-oslobodilačke borbe i što je bio svjestan Titove uloga u ratu i nakon njega. I što je tu ulogu cijenio. Tuđman, doduše, nije bo „najmlađi Titov general“, kao što se često može pročitati, ali on jest bio general u vojsci čiji je vrhovni zapovjednik bio maršal Tito. I nije to zaboravljao, ni onda kada je uplovio u nacionalističke vode.

Hrvatska je nesumnjivo ideološki podijeljena. Jedni idu u Brezovicu, drugi, pak, u Bleiburg i Jazovku. Što je uzrok tome?

Uzrok je falsificiranje povijesti, grčevit napor onih koji su izgubili Drugi svjetski rat, odnosno njihovih potomaka, da u svijesti mladih generacija – makar i samo u Hrvatskoj – promijene ishod rata. Nema ništa lošega u odavanju počasti poginulima, ili ubijenima, ali pogubno je, povijesno netočno i dugoročno za Hrvatsku štetno govoriti o kvislinzima koji su se gotovo 2 tjedna nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata, predali na Bleiburškom polju kao o „hrvatskoj vojsci“. Hrvatska vojska bili su samo i jedino borci Narodno-oslobodilačke vojske, odnosno Jugoslavenske armije. A na polju kod Bleiburga okupila se šarolika skupina uglavnom vojnika, ali nešto i civila, ne samo iz Hrvatske, u kojoj je svaki pojedinac iz samo njemu znanih razoga služio ustaškoj vlasti i onda još i produljio rat. Dok stvari ne postavimo na svoje mjesto, podijeljenost će postajati sve veća, o tome ne treba imati nikakvih iluzija; makar oni koji bi tu trebali biti najglasniji sramotno šute ili se još sramotnije izvlače. A pobjednici izgubljenog rata likuju. Sada i za sada. A koliko će dugo, vidjet ćemo.

Mediji i novinarstvo su u Hrvatskoj na niskim granama. Kako kao dugogodišnji novinar i urednik ocjenjujete medije i novinarstvo u Hrvatskoj?

Novinarstvo, ne samo u Hrvatskoj, prolazi do sada neviđenu transformaciju. Ono definitivno više nije ono što se nekada zvalo novinarstvom, što je u osnovi bilo servis u službi javnosti sa zadatkom da je pravodobno, cjelovito i objektivno informira o svim relevantnim zbivanjima. Danas su svakome – prividno – dostupne sve informacije, pa pojedinac, zatrpan tom gomilom uglavnom potpuno nevažnih i efemernih informacija, nije u stanju prepoznati i izdvojiti ono što je zaista važno. Televizije se sve više pretvaraju u ispostave estrade, ljudi satima bulje u ekrane prateći kako netko kuha, ili kako se netko muči da skine suvišne kile. Zvijezde, zvjezdice, ali i kvazi-političarke smatraju svojom zadaćom svakoga dana počastiti svoje „pratitelje“ novim fotografijama. Mjesta za ozbiljan tekst, ili analizu – da se vratim početku našega razgovora – sve je manje. U eri smartphonea ljudi ne čitaju, nego očekuju samo kratke poruke na koje isto tako kratko odgovaraju. U novinama su fotografije i naslovi važniji od tekstova (koji često ne korespondiraju s naslovom). Tiraže dnevnih novina padaju. U televizijskim Dnevnicima vanjska je politika svedena ne usputnu, vrlo kratku rubriku u kojoj u pravilu onoga što je doista važno – nema. Iznimke postoje, ali sve su rjeđe. Današnje novinarstvo, odnosno ono što se tako naziva, mješavina je posljednjih ostataka pravoga novinarstva, public relations (PR) i gole političke propagande, nerijetko prožete jezikom mržnje i pretvorene u platformu za širenje netolerancije i ksenofobije. Kao čovjeku koji je više od tri desetljeća svojega života proveo kao novinar, koji je tu profesiju volio, teško mi je to reći. Ali tako jest.

Preneseno s

Odgovori