NOVI NEPRIJATELJ ZA BOŽIĆ. Piše: Tomislav JAKIĆ, portalnovosti.com
prosinac 16, 2018
U ZADRU OBILJEŽENE VELIKE OBLJETNICE NOB-e
prosinac 17, 2018

POVIESTNA (NE)SREĆA: Od bezum’ja do postum’ja. Autor Miše GALJUF, glasgrada.hr

Insoma, pa kakva nas onda prošlost čeka? Bili živi pa preživjeli… zn’o je rije’ jedan moj prijatelj, odavno pokonji. Sreća njegova đe je umro navijeme, prije nego su se domoguzi ovako razmahali.

Politika ne mora biti poštena, povijest mora, tako je bubnuo Jean-Paul Sartre, francuski filozof, i ost’o živ. Kakva je politika u Hrvatskoj, to nam je prilično kjaro, a kakva će nam biti slavna prošlost, o tome dogovora nema ni na tir od puške. Zasad igra samo poštena hrvatska politika, a magistra vitae se tu ionako ništa ne pita…

Insoma, gledam neki dan u Glasu Grada objavu Programa obilježavanja Dana dubrovačkih branitelja, mnoštvo događanja, protegli se od 1. do 8. prosinca… Lijepo, za svaku pohvalu. Al’ ne lezi vraže, ugledah tu i nešto mrcu čudno, nazvano ni manje ni više nego „Središnja proslava 150. obljetnice osnivanja hrvatskog domobranstva“. Upitnik u zraku, što mu ga to dođe bi’? Je li nam to možda Zagreb ukaz’o posebnu čast da se neka nacionalna proslava čini u naske, na slavu slobodarskom Dubrovniku i njegovoj žrtvi u Domovinskom ratu?

HRABRO SKRIVANJE

He, he, nijesam ni ja ona stvar od juče’, zn’o je rije’ jedan moj sumještanin kad bi mu netko iš’o proda’ onu stvar za bubrege, k’o da ne znam otkle vjetar puše… Ma naturalo, negdje pri kraju tog istog Glasa dalo se nabasa’ i na pompoznu objavicu čuvene nam udruge Hrvatski domobran Dubrovnik. Obilježavanje Dana dubrovačkih branitelja i feste svetog Nikole Grad Dubrovnik je obogatio uvrštenjem u svoj program i obilježavanje 150. obljetnice osnivanja domobranstva. Udruga harno zahvaljuje i poziva sve drage sugrađane na obljetničku Akademiju… E, toka me poć’, baš sam nešto kuriozan sučijem je to Grad obogatio festu, koju li će nam sad toplu vodu otkri’ naš slavni dubrovački ustašuljak koji se već godištima hrabro skriva iza poslovično ništa manje odvažnih domobrana?

Održala se ta akademija, manje-više sve u skladu s očekivanjima, naturalo, uz nazočnost svih relevantnih čimbenika društveno-političke scene (Grad, Županija, Biskupija… a može i obrnuto), zaduženih za inaUgura(n)ciju naše bolje prošlosti. Izvjestili su o tom skupu neki mediji, s naglaskom na neki, jerbo neki drugi su tu potpuno zakazali, omjer je neđe pola-pola, što valjda samo po sebi govori da nijesmo nešto vele odmakli u toj potrazi, mislim na bolju prošlost

Eto, dovoljno je razloga da vidimo kakvu nam to prošlost nude naši harni domobrani. U uvjerenju da se o njima jako malo zna, potrudili su se upoznati javnost sa slavnom povijesti domobranstva, od njegova osnutka prije 150 godišta, pa – doduše, uz neke crne rupe – sve do današnjega dana. I to ne samo slavljeničkim govorom svoga predsjednika, nego i prigodnom brošurom „150 godina hrvatskog domobranstva“, u vlastitom izdanju. Dovoljno razloga za njihov ponos, tim više što ta važna obljetnica nije obilježena ni na državnoj razini, a ni nigdje drugo diljem Lijepe Naše (sramota, UDBA svuda oko nas, osim u Dubrovniku!), ispričavam se ako morebi nijesam dobro oserv’o

Na stranu što te feste ne bje’ niđe drugo, mi smo ionako vazda bili korak ispred ostatka svijeta, ali što je to nekim medijima moglo biti toliko sporno da su taj slavljenički skup potpuno ignorirali? Je li to možda bila tvrdnja da su domobrani dio blistave hrvatske povijesti, da su časno služili četiri međunarodno priznate države, među kojima je i Nezavisna Država Hrvatska? Ma dogodilo se tu i nešto skandalozno, u jednom trenutku je sinjor presidente baš tu međunarodno priznatu državu nazvao, citiram, „takozvana NDH“. Ost’o sam zatečen, propito nijesam mog’o vjerova’ svojim ušima da mu se dogodio takav feler, neće mu njegovi to lako oprosti’… A možda je mor’o komu ić’ niz dlaku, ono kad cilj opravdava sredstvo, pa su se dogovorili da će proguta’ njoku? Vrag bi ga zn’o, ionako s njime tikve sadu, i vrijeme je da im se koja razbije o glavu

CRNE RUPE U SLAVNOJ PROŠLOSTI

Naravno, tu su i nezaobilazni komunizam, kad „život Hrvata nije vrijedio ništa“, i nevine žrtve (bez izuzetka) koje je izazvao taj „suludi totalitarni režim“, na čijem je čelu bio „deseti najveći zločinac XX stoljeća“, a popis zločinaca je U-tvrdio njemački tabloid Bild, najčešće citirani povijesni izvor među ljubiteljima U-provenijencije. Za ne fali’, ima bi’ da našega presidenta od domobrana uz to još opsjeda i neki demon, i ovom prigodom ga je spomenuo, naziva ga J. B. Tito – čita se: Je Be (ga) Tito, op.a. – ma tu mu, rije’ bi, nema vele pomoći…

Spomenuh i nekakve crne rupe u slavnoj prošlosti domobranstva, tokalo bi im se vrati’… ah ta nesretna Druga gvera, kako samo ne pobjedismo… inače ne bi’ sad morali igra’ na onu: vjeruješ li ti meni ili svojim očima? A rupa ne fali, ni u slavljeničkom govoru, ni u prigodnoj brošuri, hebi ga, što mogu kad nijesam (dovoljno) ni gluh ni slijep… Insoma, Drugoga svjetskog rata u tom govoru deboto ni nema, a u brošuri… U Proslovu predsjednika taj nebitni povijesni događaj spomenut je samo u rečenici: Današnje djelovanje svodi se uglavnom na utvrđivanje istine o jugokomunističkim zločinima počinjenim tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Ne zaboravimo pritom i lajtmotiv svekolike priče o hrvatskom vojnikovanju kroz povijest, koji se papagajski ponavlja svih ovih godina, tj. mit da hrvatski vojnik nikad nije ratovao izvan svojih (hrvatskih) granica. Pogotovo se to odnosi na domobrane, i naziv im sve govori, oni su samo branili svoj dom. A što se o tome kaže u brošuri? Tijekom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske postrojbe ističu se u glasovitoj bitci u Galiciji, u kojoj je 42. domobranska divizija radi pokazane hrabrosti i sposobnosti nazvana „Vražja“. Ne bojte se, vidio sam odma’ što tu ne štima, ali baš tako piše, i to u prilogu koji je potpisan s „Iz pismohrane: HD Dubrovnik“. Treba li uopće spominjati Prvi domovinski rat, čuvenu U-motvorinu „obnovitelja“ rada udruge Hrvatski domobran, njezina prvoga (i doživotnog) predsjednika, koji je u tom domovinskom ratu bio nešto drugo a ne domobran, a njegova najveća poviestna zasluga je zapravo mimikrija, prozirno skrivanje ustaštva iza domobranstva. Razvidno je to i iz njegova priloženog teksta, gdje spominje dragovoljce koji su stupili u Hrvatsku dobrovoljačku legiju na Istočnom bojištu. „Samo istina oslobađa“, jedan je od naslova u toj brošuri…

DA BI PIČVAJZ BIO POTPUN

A što je tu istina? Klizav teren, da ne bih tu što falio, najbolje da zavirim u Wikipediju, piše li što tamo o tim crnim rupama… Tako je, ima, ali prvo provjera, ne bih rada da taj tekst slučajno bude kakva jugokomunistička podvala… Ne, nije, dapače, sikuro su ga pisali pravi domoljubi, jer Nezavisna Država Hrvatska nije takozvana, imenica ustaše nije pisana malim početnim slovom, nego velikim, Ustaše, dakle vjerujem da je taj članak objektivan i da se mogu pozva’ na nj, a da se ne potkrade kakva grieška najbolje ga je citirati: „Hrvatsko domobranstvo (od studenog 1942. Domobranstvo) bio je naziv za redovne oružane snage Nezavisne Države Hrvatske. Zadaća Domobranstva bila je obrana nove države od domaćih i stranih neprijatelja. … Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika – slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti partizanima, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra… U studenom 1944., nakon otvorenog svrstavanja čitavih postrojbi Domobranstva na stranu partizana, dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.“

Miseti kantane, za nevjerova’: slaba motivacija, često dezerterstvo, naklonost partizanima, rivalstvo s Ustašama, nekompetentan, pretežno stariji časnički kadar, a za desert još i otvoreno svrstavanje čitavih postrojbi na stranu partizana… sve to popraćeno još i videom o njihovom polaganju prisege Poglavniku NDH. Nije lako živjeti s time, osobito onima koji ustrajno trabunjaju o zločinačkoj naravi partizana, o nevinim žrtvama komunističkog genocida, a njihovi „domobrani“ su nastavili ratovati i nakon kapitulacije svojih mentora, nacističke Njemačke, pa nadrljali i tako postali, ni više ni manje nego – žrtve genocida.

E sad, tokalo bi tu postavi’ i poneko pitanje: Koji su tu bili pravi domobrani? Oni koji su ostali uz poglavnika Antu oli oni koji su prešli zločincu Titu? A što su onda ti drugi kad već nijesu pravi? Samo dezerteri ili čak izdajnici? Koga ili što su izdali? Da bi pičvajz bio potpun, ima bi’ da je ovih drugih bilo više nego onih prvih… Ne znam baš kako se to uklapa u Kulišićeve riječi o 2018., koja je proglašena godinom domobranstva (nećemo pitati tko je proglasio), kao izraz poštovanja prema generacijama onih koji su časno služili kao članovi regularne vojske onodobnih i ovodobnih međunarodno priznatih država. Pa kad se tome doda još i njegova već poslovična patetika, bućkuriš je neizbježan: Povijest domobranstva izraziti je primjer nacionalnog ponosa i slave, tuge i progona, patnje i pogibije. Uspona, bez padova. Zabrana, zbog mržnje. Mržnje, zbog straha. Straha, od HrvataNo dobro, festa im je, nek’ slavljenici uživaju u svojoj patetici, ne treba vele ni zađerava’

KAKO (DOMOGUZNI) VJETAR PUŠE…

A feste nema bez pozdravnih govora… Prvi je Gradonačelnik, sve same birane riječi, dotak’o se i prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franja Tuđmana. Uskoro ćemo ga zvati Ocem Domovine, zaslužio je to, unatoč tome što je bio Titov general… E, nije ni našemu Matu lako, Je Be Tito malo i njega… I on se ima bi’ još bori za svoju bolju prošlost, ono su mu u kampanji pribokavali da mu je dundo bio zločinac-partizan… Bilo je čupavo, ‘ko zna koju sve cijenu mora plati’ za nadoknadi’ tu svoju poviestnu nesreću. Je li zato lani jednom prigodom tek usputno spomenuo ubijenoga duhovnika križara, da bi se dotičnom par mjeseca kasnije dodijelilo ono što je poslije nazvano post(h)umnom Nagr(a)dom Grada? A ovom prigodom već je po drugi put javno spomenuo i onodobnoga gradonačelnika (sjećamo se svih onih domoljuba koji su dali svoje živote poput gradonačelnika Dubrovnika, koji je strijeljan na Daksi bez suda, bez ikakvog dokaza). Čitajući između redaka dalo bi se konkluda’, uskoro bi mogla uslijedi’ još jedna post(h)umna Nagr(a)da Grada.Domovina se voli srcem, a vodi mudrošću“, efektno je završio svoj govor, kontekst bjehu Tuđmanove zasluge za neovisnu i slobodnu Hrvatsku. Ne bi škodilo da se to načelo konkretnije implementira (starohrvatski: primijeni) i na nižim razinama vlasti.

Teške su to teme, nije se lako (iz)bori’ za bolju prošlost. Rije’ ćete, lako je meni o tome priča’, kad sam tu čis’ ko suza, jerbo sam im’o puno više poviestne sreće. Naime, moj je dundo bio ustaša-antifašist, znanstveno je to dokazano, k tome je još – za krst časni bijuć’ boj – junački (i to namjerno!) poginuo na braniku Domovine, na Istočnom bojištu, pod Staljingradom. U to ime, slava im, i njemu i onima koji su ga pokušali iskoristi’ za U-zdizanje U nebesa onoga što je njega odvelo u smrt, i to još pod jesen 1942., jer je shvatio kud sve to vodi. Za razliku od naših ćoravih domoguza koji to ne vide ni danas.

Insoma, pa kakva nas onda prošlost čeka? Bili živi pa preživjeli… zn’o je rije’ jedan moj prijatelj, odavno pokonji. Sreća njegova đe je umro navijeme, prije nego su se domoguzi ovako razmahali.

U prošlom broju Glasa Grada gospar Trostmann piše: Osmislimo zajednički budućnost, sagledajmo o prošlosti lijepo i ružno, dobro i loše u civiliziranom dijalogu bez mitova i predrasuda i s lijeve i s desne strane. 21. stoljeće neće nas čekati, mali narodi nemaju pravo na greške, sustav se urušava! Preuzmimo ono što je bilo dobro, odbacimo ono što je bilo loše.

Zašto je nekima to tako teško shvatiti i prihvatiti? Eh, taj Sartre, i o tome je on nešto bubnuo: “Razumjeti znači promjeniti se, samoga sebe prestupiti”. A tko će to primijeniti ako neće pošteni političari? Doduše, malo prilagođeno našim (ne)prilikama, a one se mijenjaju kako (domoguzni) vjetar puše

Miše Galjuf

Objavljeno glasgrada.hr, 14.12.2018., http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/12/717c.pdf, pristupljeno 17.12.2018.

Odgovori