Kontinuitet desnila. Piše Mašenjka BAČIĆ, portalnovosti.com
ožujak 19, 2020
Nema panike, kažu. Piše Željko IVANKOVIĆ, autograf.hr
ožujak 22, 2020

Politika u doba koronavirusa. Piše Damir GRUBIŠA, autograf.hr

Pandemija koronavirusa učinila je ovaj globalni kaos u kojem živimo još tragičnijim. Ne samo da nam prijeti ekološka katastrofa cijele planete, već se tome pridružila i pandemija koronavirusa. Ova će pandemija imati dalekosežne posljedice za politiku na svim razinama, od međunarodne, preko nacionalne, do lokalne politike.

Na međunarodnom planu vidljivo je nekoliko posljedica i nekoliko lekcija.

 

Prvo, ovaj virus ne poznaje granice: on je doista globalna pojava. Ali političari na vlasti odlučili su se na trku zatvaranja granica s pokušajem stvaranja sanitarnih kordona oko nacionalnih država.

Problem je u tome, što je već od prvog trenutka došlo do zataškavanja, a zatim i do ograničavanja informacija o toj pošasti.

Pandemija koronavirusa učinila je ovaj globalni kaos u kojem živimo još tragičnijim. Ne samo da nam prijeti ekološka katastrofa cijele planete, već se tome pridružila i pandemija koronavirusa. Ova će pandemija imati dalekosežne posljedice za politiku na svim razinama, od međunarodne, preko nacionalne, do lokalne politike

Zemlje s autoritarnom vlašću, počevši od Kine, u početku su tajile informacije o zarazi, a još uvijek su nepoznate obavijesti o toj bolesti u drugim autoritarnim zemljama, u što treba ubrojiti ne samo Rusiju i Tursku, već i SAD i Veliku Britaniju u kojima su se njihovi lideri razotkrili kao glavni izvori lažnih vijesti – fake news – a time i kao autoritarni lideri koji postaju opasnost za samu demokraciju u tim zemljama.

Jedini način da se poduzme efikasna borba protiv pandemije je transparentna razmjena informacija i suradnja svih sa svima, umjesto virusnog rata svih protiv sviju.

Drugo, pokazala se sva nemoć međunarodnih organizacija, ono što priželjkuju ne samo autoritarne države, već i vodeće svjetske sile liberalnog kapitalizma. Međunarodna zdravstvena organizacija ima vrlo ograničene kompetencije, i kao i sve međunarodne organizacije pretvorila se u birokratski aparat koji sam sebe hrani i na kraju samo konstatira stanje stvari, umjesto da povede koordiniranu i efikasnu međunarodnu suradnju u borbi protiv ove pandemije.

Umjesto toga, ona se može baviti samo monitoriranjem stanja na globalnoj razini na temelju dobrovoljnih podataka koje joj šalju zemlje članice, i proglašava pandemiju kada je ona više nego očita svima, kao što izdaje i preporuke o mogućim terapijama. Ali ne može nametnuti nikakve obvezujuće mjere ako države članice to neće.

U tu skupinu spada i Europska unija koja, na temelju Lisabonskog ugovora, može donositi samo mjere potpore nacionalnim zdravstvenim politikama, što rezultira zakašnjelom solidarnošću i, na kraju, izostankom efikasne kolektivne solidarnosti.

Treće: ove mjere koje donose pojedine zemlje u borbi s koronavirusom, izolacija po kućama i uvođenje policijskog sata, rezultirat će ekonomskom krizom, gorom od one koja je izbila 2008.

A opet, to je jedini način da se ova pandemija ograniči, ako već i ne suzbije i u ovim trenucima. Jedino ispravno ponašanje je da se građani povinuju tim mjerama, bar sve dok se ne pronađe neki lijek, cjepivo ili da virus nestane sam od sebe.

Međutim, ova pandemija će baciti cijelu svjetsku ekonomiju na koljena, a posebno sektor usluga. Tako će stradati turizam, uslužne djelatnosti, pa čak i proizvodnja onih roba koje ne spadaju u nužne životne potrebe.

Stoga će i na ovoj bojišnici jedino rješenje biti jačanje međunarodne suradnje i pomoć onim ekonomijama koje će biti više pogođene, u što spada i Hrvatska.

Na svjetskoj razini bit će potrebno poduzeti sve mjere, fiskalne, monetarne i proračunske politike, da se olakšaju posljedice ekonomske krize koja će nastupiti.

Četvrto: u ovom trenutku, poduzete mjere djeluju kao ograničavanje ljudskih sloboda – slobode kretanja, okupljanja, pa čak i slobode misli i govora. Moguće je da će u pojedinim slučajevima nacionalne elite iskoristiti priliku za ograničavanje tih sloboda i u trenutku kada pandemija prestane i kada se ekonomska, politička i socijalna situacija ”normalizira”.

Ako je pravo na život i zdravlje osnovno ljudsko pravo, onda to pravo mora garantirati država, kao servis građana i instrument za ostvarivanje ”općeg dobra”. Zdravlje je osnovno ljudsko dobro i njime se ne može špekulirati niti ga ograničiti samo na privilegirane, a niti se ne može kupiti kao što bi Trump htio kupiti njemačke farmaceute da mu proizvedu lijek za koronavirus, ali – koji bi bio dostupan samo Amerikancima

No ona se neće nikada normalizirati, jer će u međuvremenu porasti broj siromašnih, onih koji su poslovno propali zbog ograničavanja tržišta i konzumerističke orijentacije modernih društava.

Istovremeno, bogati će postati još bogatiji, jer kako pokazuje povijest čovječanstva, dok u ratu većina strada, manjina se bogati ratnim špekulacijama, kontrabandom i drugim smicalicama.

Peto: ova će pandemija pokazati da je pravo na život i zdravlje osnovno ljudsko pravo, i da to pravo ne može jamčiti slobodno tržište, ni privatizacija zdravstva, niti komercijalizacija farmaceutske industrije.

Ako je pravo na život i zdravlje osnovno ljudsko pravo, onda to pravo mora garantirati država, kao servis građana i instrument za ostvarivanje ”općeg dobra”.

Zdravlje je osnovno ljudsko dobro i njime se ne može špekulirati niti ga ograničiti samo na privilegirane, a niti se ne može kupiti kao što bi Trump htio kupiti njemačke farmaceute da mu proizvedu lijek za koronavirus, ali – koji bi bio dostupan samo Amerikancima!

Niti se može rasprodavati farmaceutska industrija, kao što je to učinila hrvatska vlastodržačka elita prodajom ”Plive” da bi je na kraju likvidirali samo da ne bi konkurirala moćnijim igračima na tržištu.

Ova kriza je, općenito, en-ti pokazatelj propasti liberalističkog – odnosno, ekstremno liberalističkog shvaćanja tržišta i društva, kako kaže Noam Chomsky, baš kao što je to i prijetnja ekološke katastrofe koja je također u tijeku.

Kako izaći iz ovoga globalnog kaosa i kakve sve pouke možemo izvući?

Jedno od mogućih rješenja, u post-korona epohi, može biti ona formula koja je spasila kapitalizam iz velike krize 1929. i tridesetih godina prošlog stoljeća.

Tu formulu je razradio John Maynard Keynes, a zastupaju je godinama već takvi mislioci kao što su Amartya Sen, Joseph Stiglitz, Paul Krugman, a nedavno i Paul Collier u svom djelu ”Budućnost kapitalizma”.

Kaže, tako, Keynes, da kapitalizam može biti jedino efikasan ako se, njemu nasuprot, uspostavi jedna socijalna organizacija koja će ispravljati sve negativne posljedice razularenog tržišta kao što su nezaposlenost, siromaštvo i bolesti.

Zato je u ovom trenutku potreban jedan novi ”New Deal”, koji će, u našim uvjetima, vratiti neke od bitnih elemenata socijalne države i države blagostanja. Ako vlastodršci to ne shvate, doista ćemo prisustvovati ”kraju povijesti”, kako je trijumfalistički pisao Francis Fukujama kada je pao Berlinski zid, ali ne više zato jer je propao komunizam, već zato što propada liberističko društvo izgrađeno na zgarištima ne samo komunizma, već i države blagostanja, kakvu je zamišljao John Maynard Keynes i koja je spasila Ameriku tridesetih godina i Europu nakon Drugog svjetskog rata

To znači, slobodnom tržištu suprotstaviti jednu efikasnu organizaciju društva koja će se brinuti o zdravlju, o pravima radnika, o kvaliteti života i rada. Država blagostanja, za kakvu se on zalagao, podrazumijevala je i pokretanje takvih inicijativa kao što je bio i ”New Deal” koji je izvukao američko društvo iz duboke krize.

Takvu je krizu proživljavala Europa i nakon Drugog svjetskog rata, i opet su zahvaljujući kejnezijanskim metodama, Marshallovim planom, spašena europska društva ”socijalnom tržišnom ekonomijom”, u kojoj se stalno uspostavlja ravnoteža između dinamizma privatnog poduzetništva i društvene intervencije u gospodarstvu i tržištu.

Zato je u ovom trenutku potreban jedan novi ”New Deal”, koji će, u našim uvjetima, vratiti neke od bitnih elemenata socijalne države i države blagostanja.

Ni u cijeloj Europi, kaže Slavoj Žižek, nisu revolucionari iz 1989. htjeli ovakvo društvo ogromnih socijalnih nejednakosti, siromaštva i osnovne životne ugroženosti, kao što se to pokazalo sada.

Ako vlastodršci to ne shvate, doista ćemo prisustvovati ”kraju povijesti”, kako je trijumfalistički pisao Francis Fukujama kada je pao Berlinski zid, ali ne više zato jer je propao komunizam, već zato što propada liberalističko društvo izgrađeno na zgarištima ne samo komunizma, već i države blagostanja kakvu je zamišljao John Maynard Keynes i koja je spasila Ameriku tridesetih godina i Europu nakon Drugog svjetskog rata.

.

Objavljeno autograf.hr, , https://www.autograf.hr/politika-u-doba-koronavirusa/, pristupljeno 21.03.2020.

Odgovori