Obilježena 74. obljetnica oslobođenja Dubrovnika
listopad 26, 2018
Brodogradnja – Kraj ili početak velikog bunta? Piše Katarina PEOVIĆ, h-alter.org
listopad 29, 2018

Pismo s Lopuda: PROCAVĆELI KOROV HRVATSKOG ČISTUNSTVA. Piše Davor MAGE, glasgrada.hr

Saga o Agrokoru je na svakom kantunu i Premijerova izjava da posljedice građani neće osjetiti prisjeća nas na Rimske ugovore o predaji naše domovine. Ni tada građani to nijesu osjetili kako se danas materijalistički razmišlja. Ali su zato pošli u partizane. I položili tisuće života za svoju grudu

Na osvetničkom poligonu, iznjedrene Vlasti, pljušte granate po vlastitoj povijesti. Silinom očajnika; svi porazi, sve stramputice i sva zla upućeni su na adresu komunističkih zločina. A zlo, pobijeđeno i osuđeno od cijelog čovjekoljubivog čovječanstva, uporno se hoće pretvoriti u dobro. I slijede popisi stratišta gubitnika. Kao da rata nije ni bilo. Sve pravednici čistih ruka i zlosretnici postali su žrtve poretka. A kud bi nas odveo popis svihnaših“ stravičnosti od Lisačkih rudina preko Jadovnog do Jasenovca, od početka do završetka rata. Cijelih pet godina.

SVOJA GREŠNOST OPRAVDAVA SE NJIHOVIM GRIJEHOM

Puna knjiga šturih podataka. Budući da je svaki rat i gnijezdo zločina transformirane ljudske prirode u kojoj vlastita opstojnost instiktom samoodržanja potpuno ignorira i obezvrjeđuje protivničko pravo na život, rađaju se i ponavljaju strahote. U neznanju i plemenskoj isključivosti svoja grešnost opravdava se njihovim grijehom. I stiglo je vrijeme zakonite odmazde. Pa smo primorani prisjetiti se i usporediti zločine, „naše“ i njihove. Ustaške i komunističke. Svrstani uz savez najcrnije ideologije u povijesti čovječanstva, rasne isključivosti i religijske razlikovnosti uz parolu „Za dom spremni“ u okrilju aždaje žrtvovali smo sve; od ponosa, Božijih postulata, najljepšega teritorija kolijevke hrvatstva. I podišli okupatoru u ulozi krvnika za cijenu kakve takve Hrvatske; okrnjene, fiktivne, sluganske. Združeni u želji nezavisnosti uz iskustvo sa solunskog fronta gdje je pobjeda istočnih susjeda sa zavišću, puno kasnije pretvorena u ostvarenje želje za vlastitom domovinom stvoren je prešutni savez vrha duhovnosti i bojovnika. I danas to izrijekom potvrđuje ministar obrane: „uvijek je vojska bila združena s našom Crkvom…“ Ali balkanski duh zagriženosti, vrtloga i vječne fronte na optuženičkoj klupi izravno dokazuje: „Vršio je pokrštavanje (prekrštavanje) preko 200 hiljada naših ljudi, najveće zalaganje za spas „osuđenih“ na putu u Jasenovac bila je molba kod Poglavnika da im se osigura humaniji prijevoz, a ne vagonima za stoku.“

MESIJA U ULOZI TROJANSKOGA KONJA

Obrana sve opovrgava i dokazuje sva najljudskija nastojanja za spas svakoga života spram svojih mogućnosti u krvoločnoj diktaturi Vlasti. A mi čekamo presudu i obećanog Mesiju koji je u ulozi Trojanskoga konja već davno zakoračio u piramidu vlasti i otvorio vrata procvjetalom korovu hrvatskog naroda. Uz mnoštvo primjera crnog zloduha onaj Predsjednice „bezazleno politički“ jasno pokazuje dvoličnost i opredijeljenost za prvo bijelo polje nacionalnog grba uklanjanjem Titove biste kao vođe antifašizma čime ignorira Ustav države na čijem je čelu. U posjetu Argentini iskazuje zahvalnost demokraciji koja je spasila progonjene slobodarske čelnike (ustaške i nacističke zlotvore), a u Mađarskoj tepa Orbanizaciji kao naciideologiji, da bi vrhunac licemjerja ovjekovječila u Jasenovcu susretom s izraelskim kolegom zaklinjanjem u antifašizam i preziranjem NDH. I čergom nastavlja obilaziti domovinu, najbogatiju a iseljenu zemlju. I ne zna koliko je za to upravo sama kriva, za razjedinjenost svojih građana. Na sam spomen zločinačkih režima dobro bi bilo kad bi o zločinima jedne i druge strane približila sebi istinu. U svojoj suštini ideologija nacifašističkoustaška ili kleroustaška pogubna je ne samo za društvenu zajednicu, humanost i napredak već i za sam ljudski rod. Jer jedan primjer (1942.) hvalisavog zločina oslikava patološku mržnju u razbojničkom nagonu i na najnevinijega:Nakon što smo poklali srpsko selo raspalili smo ražanj. Uz miris janjetine točilo se rujno vino. Pjesmu „Vilo Velebita“ naruši nam plač skrivanog djeteta na tavanu. Hajde Ivane ušutkaj to derište zapovjedim. Skoči Ivan nađe dijete na majčinoj sisi, otrgne ga, donese ga na prozor i poviče: evo vam ga. Dočekali smo ga na bajunete. Jedan manje! Ha,ha, ha.. Čuli smo zadnji krik majke.“ Isti junačina nastavlja slavodobitno i u krugu znatiželjne mladeži nakon podužih priča o „podvizima“ prosipa vrećicu s nekoliko kila zlatnih zuba, prstenja i nakita uz unezvjeren povik:Ovim nožom na živo smo im kopali zube, kidali prste, a uz vezane noge i ruke vadili oči. Što su samo urlikali, ali bi im začepili usta. Ovo zlato je meni nagrada, a vreća puna oči pošla je Poglavniku na dar“.

DEFORMIRANI SVJETONAZOR

Slične stravičnosti ponovile su se 50 g. kasnije u četničkoj agresiji na Hrvatsku kad su motornim testerama ubijali nevine Hrvate. Svi takvi zločini u deformiranom svjetonazoru i isključivošću „Za dom spremni“ (s druge strane „Za otadžbinu“) išli su na ruku okupatoru, ali ne i do kraja. Najsnažniji i najmasovniji antifašistički pokret u okupiranoj Europi oblikovao se u NOB. Za oslobođenje zemlje, svih naroda za rodnu grudu. Uz pjesmu „Proklet bio izdajica svoje domovine,“ i „prije ćemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat“ ostvarilo se oslobođenje. Uz milijunske žrtve oslobođena je zemlja. Iscrpljeni, u zanosu pobjede i kazne činili su se i zločini. Za suradnju s okupatorom svrstavani su u kolone izdajica. I ta poguba ljudske naravi uzimala je svoje žrtve. A jesu li svi bili nevini? Duboka sumnja istine u sprezi vlasti i prezrenog svjetonazora potvrdila se (neukusnom) dodjelom Nagrade Grada osvjedočenom grešniku za stradanje dubrovačke mladosti. Pošten i čestit čovjek, omiljen među mještanima Lopuda, korijenima Venecijanac, barun Mayneri zbog svoje izražene simpatije prema talijanskome okupatoru izgubio je glavu. Rekli bi: “ni kriv ni dužan”. Vaganje ratnih zločina nezahvalno je. No nije svejedno stradati na braniku domovine ili u službi krvoločnog okupatora. U amneziji prohujalog vremena cvjeta korov zla i na otškrinuta vrata tiska svoju „istinu“. Dolazite li na Lopud na obali do škojića (Petrali) uočit ćete spomen križ dvojici domoljubnih branitelja, neprežaljenih mladića stradalih u minskom polju nedavnog rata. U sredini kamenog križa je raspelo koje nosi „hrvatski“ NDHazijski grb prvog bijelog polja. Jesu li mladići za tako nešto ginuli, je li Isus za tako nešto bio raspet i sada nosi teret zločinstva?

TREBA LI NAM BEZKRAJNA KRVNA OSVETA PLEMENSKOG BALKANA!?

Neznanje, primitivizam i pronikla odmazda zatvara nam vrata naprednog obzorja. Dok je ponos na uspjeh naših nogometaša (redom pečalbara) pretvoren u euforiju, na glavnom dočeku na Trgu između brojnih trobojnica bilo je i onih bez krune grba, od 10.travnja 1941. Sa lijeve strane bine široko se vijorio takav barjak, a u objektivu kamere često je bila ustašoidna zastava s natpisom Posušje. Lijepo su to uočili naši „dobri“ istočni susjedi i na nacionalnoj TV prokomentirali vječnu ustašoidnost, a sebe prikazali kao povijesnu žrtvu. I što nam to treba? Treba li nam bezkrajna krvna osveta plemenskog Balkana!? U vremenu ljetne opuštenosti, ispraćaj omiljenog pjevača uz rakete i topovnjače uobličio je EPP aktualne vlasti, a sam čin sućuti, dostojanstva i žalosti pretvoren je u dernek salvi što kulturnom svijetu nikad nije pripadalo. Pa što nas se tiče, to je naše, to smo mi! No između inih bio je jedan velikan hrvatske političke estrade kojemu uz obitelj samo SDP položi prigodni vijenac. Vice Vukov. Nedostignutim tenorom i žarom, u zabranjenim vremenima, raspirivao je duh neovisne Hrvatske, naciju podizao na noge a uz dugi pljesak morao je napustiti domovinu. Nadškolovan u ozračju slobode, jednakosti i bratstva vratio se u Sabor kao član SDPa, u sanjanom Saboru je nastradao i ostao zaboravljen. Žrtvom ugrađeni, zatrti su plodovi intelekta, općeg dobra i zajedništva. A cijela nevolja koja nas je agresijom snašla na arhitekturi Načertanija rasplamsavana je neugaslim žarom Jasenovca i još onom malo spominjanim: zavidnošću nad morem, otocima i priobaljem. Ta međa ViroviticaKarlovacKarlobag iako ratom obranjena mirnodobski je sve manje naša. Na vlastitom tlu postali smo stranci. U uslužnoj djelatnosti. Pa sjetimo se nečega iz vremena „omraženog zločinca.“ Pred zasjedanje ZAVNOHa 1944. u Topuskom potajno ali snažno zagovarana je ideja formiranja AP Srba u Hrvatskoj predvođena Mošom Pijadom. Argumentirana je Jasenovcom i ustaškim zločinima. Jer ako se Hrvatskoj dozvoli cjelovita državnost probuđeni ustašluk dovodi u opasnost Srbe , Židove, Rome… Odlučnim NE i prije zasjedanja to je Tito stavio ad acta. Toliko o Titovoj ulozi o granicama današnje nam domovine. A o krilatici svoj na svome prisjetimo se izgradnje magistrale 1962/65. i pokušajem SADa da se kapitalom osvoji Hrvatsku (što imamo danas). Prijedlog je bio da će isfinancirati gradnju čitave ceste uz uvjet postavljanja svojih crpnih stanica. Bit će da je još ponešto uvjetovano. Svakako Titov odgovor je bio rezolutan: „Gradit ćemo svojim snagama, razvijat ćemo svoju naftnu industriju. Hvala Vam“ I ostali smo svoji na svome.

BEZ SVEGA, ALI S PUTOVNICOM

A danas? Bez banaka, bez tvornica, bez brodogradnje, bez hotela, bez INE, bez poljoprivrede. Ali zato s vlastitom putovnicom. Jer saga o Agrokoru je na svakom kantunu i Premijerova izjava da posljedice građani neće osjetiti prisjeća nas na Rimske ugovore o predaji naše domovine. Ni tada građani to nijesu osjetili kako se danas materijalistički razmišlja. Ali su zato pošli u partizane. I položili tisuće života za svoju grudu. U memorijalnom muzeju na Sutjesci nad 7126 uklesanih imena,(polovica Dalmatinaca. I tu se stvarala Hrvatska), stoji stih Branka Miljkovića: „ Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?“ Podozrivost u krvlju zalivenu pravdu, pravednost, ravnopravnost i poštenje. I danas je itekako tu. Iznevjereni su svi ideali. Pogažen Ustav. I tuđmanizam je zaobiđen. Pomirba odbačena. Njegoš bi to rek’o:Ni’ko čašu meda ne iskapi da je čašom žuči ne zagorči“. A ta žudnja za sretnom domovinom „ Hrvatska zvana čežnja“ možda iznjedri našega Tenesija Wilijamsa i ne završi naslovom“Hrvatska zvana ponor“.

Davor MAGE

.

Objavljeno glasgrada.hr, 26.10.2018., http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/10/710-.pdf, pristupljeno 27.10.2018.

Odgovori