Nikola ANIĆ: DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. – 1945.) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA
lipanj 7, 2017
U ponedjeljak, 19. lipnja – VEČER ZA POEZIJU DRAGANA MITOVA ĐUROVIĆA
lipanj 7, 2017

Otrgnuto od zaborava – CRNI JE BIO I OSTAO LEGENDA

Bista Ivana Morđina Crnog, djelo akademskog kipara Eugena Krstulovića (Dubrovnik – Spomenici revolucije – str. 35), pred Velikom dvoranom Radničkog doma u Dubrovniku, nestala je početkom prošlih devedesetih zajedno s Radničkim domom koji je nosio ime Ivana Morđina Crnog

Kao i u slučajevima gotovo svake Legende, tako i Ivana Morđina Crnog prate mnoge kontroverze, naročito otkako ga je prekrila crna zemlja

Narodni heroj Ivan Morđin Crni rođen je 3. lipnja 1911. godine u selu Smokovljani u Dubrovačkom primorju. Rano je ostao bez oca pa majka mu Kate odlazi s malim Ivanom trbuhom za kruhom na Pelješac u Janjinu služiti po seoskim kućama. Osnovnu školu završio je u Janjini, a uz pomoć Hrvatskog radiše obućarski zanat uči u Janjini, Zagrebu i Beogradu. Vrlo mlad iskusio je težinu života i izrabljivanje radništva, uključuje se u rad sindikata te sudjeluje u demonstracijama i štrajkovima. Vrlo brzo dolazi u sukob s nenarodnim režimom i često je cilj policijskih sankcija. Rano upoznaje naprednu literaturu, politički se usavršava i život posvećuje borbi za prava obespravljene radničke klase. U Janjinu se vraća 1926. godine i aktivira se u radu mjesnih kulturnih i sportskih organizacija. Članom Komunističke partije postaje nakon osnivanja ilegalne partijske ćelije 1934. godine u Janjini. Nacifašistička okupacija i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije u proljeće 1941. godine, zatiče ga na služenju vojnog roka u Mostaru. Vraća se na Pelješac i pojačava rad partijske i skojevske organizacije, organizira prikupljanje oružja i vrši pripreme za ustanak na Pelješcu, a povezuje se i s vojno-političkim rukovodstvom južne Hercegovine. Nakon javnih istupa u Janjini u kojima ustaše naziva bijednim slugama okupatora, prelazi u ilegalu, a od nekoliko pokušaja oružnika i ustaša da ga uhapse uspijeva se na vrijeme skloniti.

Ivan Morđin Crni je organizator sa značajnim utjecajem na razvijanje ustanka na području Pelješca, Neretvanskog i Dubrovačkog kraja. U izvršavanju ratnih zadataka često boravi na Biokovu, Korčuli, Neretvi, Dubrovniku, Livnu, Stonu, Mljetu, Lastovu, Visu i Pelješcu. Aktivno djeluje u osnivanju i formiranju Prve pelješke partizanske čete i 13. južnodalmatinske brigade. Obavlja brojne odgovorne partijske i borbene dužnosti, među kojima: sekretar Mjesnog komiteta KPH za Pelješac, sekretar Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju, politički sekretar Kotarskog komiteta KPH za Pelješac i Okružnog komiteta KPH za južnu Dalmaciju, član Oblasnog NOO za Dalmaciju, a izabran je i za vijećnika ZAVNOH-a iz Dalmacije.

Ivan Morđin Crni poznat je kao neustrašivi autoritet, omiljen u narodu. On je istinska legenda južne Dalmacije, strah i trepet okupatora koji su ga nekoliko puta uspijevali uhititi, ali on ih je isto toliko puta uspijevao namagarčiti i pred očima im pobjeći. Legendarni su njegovi bjegovi mrskim okupatorima i njihovim domaćim slugama, u Janjini, Ravnom, Mostaru, Marčuleti … nalik su na scene iz akcijskih filmova i podvige Jamesa Bonda. Neprijateljima je bio noćna mora. U siječnju 1942. godine, prilikom odlaska u Hercegovinu, ustaše i žandari ga u vlaku, iako je imao lažne dokumente, prepoznaju i hapse. Odluči pobjeći skokom kroz prozor, ali slomi nogu. Zbog povrede ga smještaju u Mostarsku bolnicu iz koje ga oslobađaju ilegalci mostarske partijske organizacije i prebacuju na područje Metkovića odakle se vraća na Pelješac i širi ustanak. Kao jedan od istaknutih rukovodioca ustanka u Dalmaciji organizira brojne akcije i sabotaže, napade na oružničke postaje, formira organe narodne vlasti, organizira vojno-politička savjetovanja te formira Pelješku partizansku četu i organizira odlazak Pelješčana u partizane na Biokovo u bataljon ” Josip Jurčević”… Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. godine rukovodi akcijama razoružavanja talijanskih fašističkih okupatora i njihovih garnizona u Trpnju i Gornjoj Vrućici. Provodi mobilizaciju za popunu bataljona novoformirane Južnodalmatinske brigade. Izmiče njemačkoj kaznenoj ekspediciji blagovremenim napuštanjem partizanskog logora Rota.

Prilikom plovidbe sa Lastova na Pelješac 8. veljače 1944. godine, kod otoka Mljeta upada u njemačku okupatorsku zasjedu i biva uhapšen. No neustrašivi Ivan Morđin Crni iskače iz broda u more, opet ga hapse i privremeno sprovode u Korčulu. Prilikom sprovođenja za Dubrovnik koristi nevrijeme, ponovo skače u more nadomak obale u uvali Pržina u Marčuletima i povrijeđen uspijeva pobjeći u obližnju šumu i zadržati se kratko u selu Kobaš kod Stona. Iako ranjen probija se prema zapadnom dijelu Pelješca i 18. veljače nailazi na brojnu zasjedu kod uvale Prapratno gdje je poginuo, pokošen mitraljeskim rafalom. Njegova smrt ostat će vječna tajna uz dilemu da li je uzrok njegove pogibije slučajna zasjeda ili izdaja nekog od lokalnih špijuna. Vijest o smrti Ivana Morđina Crnog bolno je odjeknula kod njegovih drugova i suboraca diljem Dalmacije, koji ga opisuju kao neustrašivog borca i rukovodioca, sposobnog organizatora, revolucionara punog vjere u svoje ideale i pobjedu nad okupatorima, skromnog, energičnog, bistrog i otresitog čovjeka iz naroda s plemenitim i nadasve ljudskim osobinama. Jedan je od najznačajnijih revolucionara i boraca južne Dalmacije.

Ivan Morđin Crni je bio i ostao Legenda.

Kao i u slučajevima gotovo svake Legende, tako i Ivana Morđina Crnog prate mnoge kontroverze naročito otkako ga je prekrila crna zemlja. Osim o organizatorskim sposobnostima, njegovoj neustrašivosti, herojstvu, omiljenosti među suborcima i narodom, ima i mišljenja da je u zanosu ostvarivanja revolucionarnih i borbenih ciljeva znao biti vrlo strog, da je organizacijom i pružanjem oružanog otpora okupatorima izazvao brojne “nepotrebne” civilne žrtve i krvavu odmazdu i represiju okupatora. Ocjenu o tome prepustimo povjesničarima, njihovom istraživanju i objektivnosti, ali je svakoka neprihvatljiva teorija o pokornosti okupatoru i čekanju da netko drugi donese slobodu, jer se tako izbjegavaju žrtve. Jadan je onaj tko pokorno podnosi teror okupatora i čeka da ga drugi oslobađaju. Ta sloboda, povijest nas uči, uvijek ima svoju visoku cijenu, osobito u teritorijalnim i drugim ustupcima “oslobodiocima”. Uostalom teorija čekanja bila je i poznata strategija reakcionarnih građanskih stranaka i četničkog pokreta.

Odlukom Prezidija Narodne skupštine FNRJ neustrašivi revolucionar i partizanski ratnik Ivan Morđin Crni, proglašen je Narodnim herojem 14. prosinca 1949. godine. U znak zahvalnosti i sjećanja, njegovo ime nosila je Solana u Stonu kao i osnovna škola u rodnim mu Smokovljanima te Radnički dom (Sindikat) u Dubrovniku, a spomen obilježja postavljena su na rodnoj kući, u Prapratnom i Stonu. Nažalost kao i kod mnogih drugih zaslužnih antifašista, pod naletom “crne demokracije” i HDZ-ovog i desničarskog poimanja antifašizma, njegovo ime izbrisano je iz novokomponirane i sramotno falsificirane hrvatske povijesti. Imena su dobili mnogi suradnici okupatora i ustaški dužnosnici, škripari…

Kada analiziramo ovu problematiku davanja i promjena imena značajnijim ličnostima iz naše novije povijesti moramo nažalost konstatirati da se doprinos našoj slobodi i zasluge za ostvarivanje samostalne Republike Hrvatske još uvijek vrednuje po kriteriju “U” na čelu. Kako drukčije zaključiti kada znamo da u našem gradu nema mjesta za spomenik “Borcu na straži”, spomen obilježja Ivanu Morđinu Crnom, Brunu i Mariji Radeljević, Miši Simoniju, ili dugogodišnjem sugrađaninu, komandantu Prvog sisačkog partizanskog odreda, prve oružane formacije u ovom dijelu Europe, Narodnom heroju Vladu Janiću Capu i drugim borcima za slobodu, a dubrovački Radnički dom koji je nosio ime Ivana Morđina Crnog otet je dubrovačkoj mladosti, radništvu i sindikatu i bez ikakva valjanog temelja predat Katoličkoj Crkvi kao da njoj prostora nedostaje.

N.P.

Odgovori