Pogledajte naslovnice Ferala koje su izluđivale zle i glupe ljude. Piše: D. Ma.
siječanj 10, 2018
Boris PAVELIĆ: IN MEMORIAM DUJE S ONOGA SVIJETA Novinar bez mrlje, satiričar bez premca, svetac bez religije
siječanj 11, 2018

Oliver FRLJIĆ: Srbi i Hrvati moraju govoriti o Vukovaru i žrtvama Oluje. Razgovarala Nina OŽEGOVIĆ

Oliver Frljić

Goran Kovacic (PIXSELL)

.

Oliver Frljić o pravu da govori ono što ne želi čuti krvožedni nacionalni čopor; hrvatski, srpski, bošnjački, poljski…

Oliver Frljić, najpolitičniji i najangažiraniji, a možda i najhrabriji redatelj s ovih prostora, hvaljen i cijenjen, ali i kritiziran i osuđivan zbog svojih predstava i stavova, nakon “Jazavca u Kerempuhu” i “Gospođe ministarke” radi treći naslov u Kerempuhu. Riječ je o najpoznatijoj Pirandellovoj drami apsurda “Šest likova traži autora“, koja je i danas, gotovo stotinu godina od nastanka, itekako aktualna.

Taj tekst govori, naime, i o manipulaciji istinom i kako se te različite društvene “istine” prelamaju preko obitelji i kako ta obitelj postaje, kako kaže Frljić, instrument društvene represije. Naravno, radi se o hrvatskom kontekstu. Zbog toga će biti zanimljivo vidjeti to novo i aktualno Frljićevo viđenje te Pirandellove drame, koja će premijerno biti izvedena 19. siječnja u Kerempuhu.

Zašto ste odabrali baš Pirandellovu dramu apsurda “Šest likova traži autora”?

Oliver Frljić | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)
.

Aktualna je jer pokazuje kompleksan odnos zbilje i fikcije. U svojoj knjizi “Zašto fikcija?” Jean- Marie Schaeffer analizira dva osnovna odnosa spram fikcije. Jedan je onaj koji, počevši od Platona pa do poljskog pravosuđa, koje se sprema suditi mojoj varšavskoj predstavi “Kletva”, fikciju žele proskribirati. Pojednostavljeno rečeno, Platon se plaši da stvarnost ne počne oponašati fikciju, odnosno privid koji ona stvara.

Drugi je onaj koji, počevši od Aristotelove teorije kazališne katarze, ulogu fikcije vidi u mogućnosti da izmjesti stvarne sukobe na razinu čiste predstave i tu ih razriješi. U skladu s tim, Schaeffer zaključuje da Aristotel koncepciju fikcije vidi ne kao oponašanje koje proizvodi obmanu nego oponašanje kao proces oblikovanja. Napetost između ta dva shvaćanja fikcije i njihovog reprezentacijskog refleksa na stvarnost prisutna je i u ovoj Pirandellovoj drami.

Kako postavljate taj Pirandellov tekst? Stavljate li naglasak na motiv disfunkcionalne obitelji, sukoba pojedinca i društva, manipulacije istinom, protesta protiv društvenog mehanizma koji priječi razvoj i slobodu pojedinca, ili pak na bunt protiv konvencija?

U Pirandellovu tekstu jako me zanima obitelj i kako ona postaje instrument društvene represije. Što je obitelj “funkcionalnija”, što bolje prenosi dominantne društvene vrijednosti, to disfunkcionalnije pojedince proizvodi, koji se nisu u stanju emancipirati od vrijednosti i različitih uloga prenesenih tim putem. Kad govorimo o obitelji, ne smijemo zaboraviti da je riječ o društvenoj instituciji koja prednost daje biološkim vezama u odnosu na one kreirane u nekom drugom obliku društvene interakcije. Upravo društvena i ekonomska logika koja organizira obitelj svoje konačno ispunjenje doživljava u fašizmu. Nadam se da, rekavši ovo, nisam povrijedio tanane obiteljske osjećaje Željke Markić.

U kakvoj je vezi taj Pirandellov tekst s hrvatskom stvarnošću? Je li riječ o motivu potpunoga gubitka povjerenja u sustav, apsurdnoj stvarnosti, krojenju života od strane drugih?

Još 1921. Pirandellovi likovi su krenuli u potragu za autorom, koja neprekinuto traje do današnjeg dana. U toj potrazi se, osim autora, našlo još štošta, a što će se točno naći u Kerempuhovoj predstavi koju postavljam, možete pogledati od 19. siječnja 2018. nadalje. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu dobiva i neka nova značenja.

Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, autor Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj, barem po broju intelektualaca koji svoj intelekt redovito žrtvuju na oltarunacije. To žrtvoslovlje gledamo svaki petak na nacionalnoj televiziji, u emisiji krajnje inventivnog naslova “Peti dan”, ili u “Pola ure kulture”, gdje je kultura svedena na smokvin list kojim se maskira promocija galopirajuće fašizacije hrvatskog društva. Vjerujem da bi se Branka Kamenski složila da u lovu na nacionalne vještice ne smije biti lovostaja.

O vama i vašim izrazito politiziranim predstavama lomila su se koplja od Beograda i Sarajeva preko Splita, Zagreba i Rijeke do Ljubljane, te još dalje, do Poljske. Možete li pojasniti onima koji to još nisu shvatili ili ne žele shvatiti, ideološku pozadinu vaših predstava? Za što se u njima zalažete, recimo u “Naše nasilje i vaše nasilje”, “Aleksandra Zec”?

Poruka Tomislavu Karamarku na pročelju HNK-a "Karamarko dođite na SEX!" | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)

.

Ponajprije se zalažem za slobodu govora – za pravo da govorim ono što krvožedni nacionalni čopor ne želi čuti. Je li taj čopor hrvatski, srpski, bošnjački ili poljski – to me osobito ne zanima. Nacionalnu pripadnost ostavljam onima koji se nemaju ničim boljim legitimirati. Moje predstave su i pljuska malograđanskom kazališnom ukusu – onoj potrebi da se političke, ideološke i estetske pozicije jedne društvene klase predstave kao vrijednosti cjelokupnog društva.

Te predstave jednakom snagom pokušavaju diskvalificirati salonska ljevica, kao i sav onaj kriptofašistički gnoj koji se u ime različitih obitelji nataložio u svim društvenim porama – od nacionalne dalekovidnice do različitih naroda – direktnih ili dnevnih – s neizostavnim “hr” na kraju. Po meni je stvar kućnog odgoja u Srbiji govoriti o Vukovaru, Srebrenici ili fašističkoj prošlosti Aleksandra Vučića, a u Hrvatskoj o obitelji Zec ili starcima koje su nakon Oluje u Varivodama ubili pripadnici Hrvatske vojske.

Naravno da je u društvima u kojima je izostanak empatije spram Drugog kultiviran zadnjih četvrt stoljeća nešto takvo skandalozno. Zato je ona minuta šutnje u Hrvatskom saboru “za sve žrtve rata u Hrvatskoj i BiH” kukavičko prikrivanje kolektivne žalosti zbog samoubojstva jednog ratnog zločinca, a još više politike koju je taj isti Sabor sukreirao i koja je dio tih istih žrtava proizvela.

Imali ste problema s cenzurom u Hrvatskoj, u Srbiji i u Poljskoj, gdje su čak, između ostaloga, festivalu Malta u Poznanju zbog vas ukinute dotacije. Što ste doživjeli kao najveći udar na slobodu umjetničkog izražavanja? I postoji li, prema vašemu mišljenju, granica u slobodi stvaralaštva, odnosno nešto što se ne smije dotaknuti?

U svojim radovima otvarao sam različite teme – od najtraumatičnijih epizoda u povijesti vlastite obitelji do najsramotnijih epizoda u kratkoj ali zločinima bogatoj povijesti država nastalih raspadom Jugoslavije. Ne mislim da išta smije biti tabu u umjetnosti. Poljski ministar kulture Piotr Gliński ukinuo je dotacije festivalu Malta jer sam kurirao njegovo zadnje izdanje, ali i međunarodnom kazališnom festivalu Dialog u Wroclawu jer se usudio pokazati moju predstavu “Kletva”, iako njezino gostovanje nije bilo financirano sredstvima tog ministarstva nego isključivo prodajom ulaznica. Dakle, i od Hasanbegovića ima veći Hasanbegović.

U Poljskoj, u predstavi “Kletva”, govorite, između ostalog, o jedinstvu Crkve i države, što je u toj zemlji izazvalo kolektivnu histeriju i napade na vas. Ta sprega Crkve i države i kod nas je vrlo aktualno pitanje. Doživljavate li kojekakve molitvene skupove kao manipulaciju vjerom u političke svrhe?

Nadam se da se porezni obveznici dobro osjećaju kad vide kolike milijarde kuna i za što država isplaćuje Katoličkoj crkvi. O toj sprezi Crkve i države, gdje nerijetko država postaje talac njezinih interesa, govorio sam u predstavi “Buđenje proljeća”, koju sam 2009. postavio u ZKM-u. Crkva u Hrvata je tijekom devedesetih nerijetko sa svojih oltara otvoreno pozivala pastvu da glasa zna se za koga. Rijetki su primjeri kad je ta ista institucija javno pokazala empatiju za stradanje bilo koga drugog do pripadnika većinskog naroda. I vrlo je zanimljivo da onaj kojem je poslanje mir tako zdušno promovira rat.

Već ste radili u Kerempuhu prije tri godine, kad ste režirali predstavu “Jazavac u Kerempuhu”. U njoj ste se osvrnuli na devedesete u Hrvatskoj, kad su neki termini poput “jazavca” proglašavani opasnima i antihrvatskima. Mislite li da se tadašnje vodstvo Kerempuha trebalo oštrije suprotstaviti vladajućoj ideologiji i promjeni imena toga kazališta?

Desničarski prosvjed protiv predstave u HNK u Splitu | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL
.

Definitivno. I ne samo vodstvo toga kazališta nego cjelokupno društvo. Obje predstave koje sam do sada radio u Kerempuhu odgovor su na politike nasilne nacionalne homogenizacije, koje neprekinuto traju već 26. godinu. “Gospođa ministarka”, komad Branislava Nušića koji sam prije nekoliko godina postavio u ovom kazalištu, izveden je na originalnom jeziku, a kao malu posvetu domaćoj nacionalnoj gluposti Snježana Kordić napravila je hrvatske titlove, pa su oni koji nisu mogli razumjeti Nušićev jezik mogli čitati prijevod.

Lijevo-liberalni dio hrvatske kazališne zajednice – ako ova sintagma nije oksimoron – u devedesetima je glavu čvrsto držao zabijenu u nacionalni pijesak, pa su im u njihovim kazališnim refleksijama promaknule takve stvari kao što su Lora, ubojstvo članova obitelji Zec, Paviljon 22, Dretelj, rušenje Starog mosta u Mostaru, Pakračka poljana, Grubori, sve ono što je Glavaš radio u Osijeku…

Imate li dojam da se to vrijeme etiketiranja ponovno vraća? Primjerice, promijenjeno je ime Trga maršala Tita zbog političke trgovine, Slavko Goldstein je nakon odlaska napadan od strane endehazijskih nostalgičara, a još se pamti i slučaj Nine Violić, koja je napadana zbog toga što je izrekla mišljenje suprotno od dominantne retorike?

Vrijeme etiketiranja u ovoj zemlji nije nikad ni prestalo. Ako misliti u skladu s elementarnom logikom i još imate hrabrosti svoje mišljenje javno izreći, minimalno što riskirate je optužba da vodite hibridni rat protiv Hrvatske. Ovo društvo je od osamostaljenja dresirano ne dovoditi u pitanje ništa što je učinjeno u ime nacionalne većine. Zato reakcije na samoubojstvo osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka nimalo ne iznenađuju. Umjesto da se govori o zadovoljštini koja je tim činom oduzeta žrtvama Tuđmanove politike u BiH, u Hrvatskoj se krenulo u beatifikaciju Praljka koja prijeti da u sjenu baci i njegovu svetost Antu Gotovinu.

“Deklaraciji o Domovinskom ratu” usprkos i upaljenom zelenom svjetlu za tamanjenje nacionalnih izroda, ja ću iskoristiti ovu priliku da ponovim da je Hrvatska izvršila agresiju na dio teritorija Bosne i Hercegovine, da je otvarala logore u zapadnoj Hercegovini za Bošnjake, da je u tim logorima kršila Ženevsku konvenciju, da je građane Bosne i Hercegovine koji su u Hrvatskoj bili izbjeglice prisilno novačila i slala na frontu…

Podsjetio bih i da Hrvatska nakon zamjene jugoslavenskog hrvatskim dinarom povučene banknote nije uništila nego ih je u BiH slala šleperima i mijenjala za devize, čime je izvršena i financijska agresija na ovu zemlju.

Nedavno ste na bivšem Trgu maršala Tita s polaznicima radionice “Time is out of joint”, ispisivali antifašističku poeziju Ivana Gorana Kovačića, Branka Ćopića i drugih pjesnika. Koja je bila ideja te akcije?

Htio sam podsjetiti domaću javnost na internacionalni karakter antifašizma – nešto što uvelike nadilazi intelektualne kapacitete prosječnog desničara. Umjesto da se ponosi internacionalnim i – zašto i to ne reći – južnoslavenskim karakterom svog antifašizma, kojim je na kraju 2. svjetskog rata zaustavila ideologiju koja se početkom devedesetih povampirila, Hrvatska svoj antifašizam želi izolirati, zalijepiti mu nacionalni predznak i oduzeti ono po čemu on upravo jest bio i ostao antifašizam – po mogućnosti da iskorači iz uskih nacionalnih okvira i zakorači u prostor solidarnosti i borbe jedne društvene klase koja na ovim prostorima tad prvi put doista postaje suvereni politički subjekt. Naravno, akcija je bila i odgovor na preimenovanje Trga maršala Tita.

Nedavno je Ladislav Ilčić imenovan savjetnikom ministrice kulture, Anto Đapić postao je član Kazališnog vijeća HNK Osijek, a vodoinstalater šef knjižnice u Slunju. Dakle, nekvalificiranost na djelu. Radi li se tu o napadu na kulturne institucije ili se “borba” premješta na drugo područje?

Frljić i Blažević napadnuti jajima tijekom performansa uoči otvorenja Riječkih ljetnih noći | Author: Goran Kovacic (PIXSELL) Goran Kovacic (PIXSELL)
.

Ali čemu se ovdje čuditi ako je ne tako davno na čelu Ministarstva kulture bio čovjek koji se na splitskoj Rivi slikao s ustaškom kapom i koji je u HAVC-u brojio srpska krvna zrnca? Nemojmo biti naivni, desnica, iako vjerojatno nije čula za Althussera, prepoznaje kulturne institucije kao državne ideološke aparate koji reproduciraju određeni sustav vrijednosti i interesa. Imena koja gore navodite sasvim su u skladu s konzervativinim i retrogradnim sistemom vrijednosti kojim se u Hrvatskoj želi dokinuti bilo kakav javni prostor kritičkog mišljenja.

Hoće li osječki HNK s Đapićem kao članom Kazališog vijeća postaviti predstavu o Glavaševim zločinima? Hoće kad na vrbi rodi bunika. Ali ja bih postavio pitanje što doista kritički o društvenoj stvarnosti u Hrvatskoj misle i govore ravnatelji kulturnih institucija koji dolaze iz tzv. liberalnih krugova?

Vaša predstava “Medeja”, nastala u produkciji Slovenskog narodnoga gledališča iz Maribora, proglašena je najboljom na 32. Gavellinim večerima. Zanimljiva je po tome što je vaša Medeja ratnica i bori se protiv patrijarhalnog sustava i društvene nepravde. A kod nas pretučena žena požeško-slavonskog župana poručuje ženama da šute i trpe. Kako to komentirate?

Pa zar nesankcionirano nasilje nad ženama nije krajnja konzekvenca onog patrijarhalnog modela za koji se od početka zalaže HDZ? Sjećate li se što se događalo kad je 5. kolovoza 2015., na 20. obljetnicu Oluje, u riječkom HNK pet žena različitih nacionalnosti govorilo o svom, ženskom iskustvu rata? Morale su, kao i publika, čekati na dolazak intervntne policije da ih nacionalno napaljeni mužjaci ispred kazališta ne bi raskomadali.

Premijer izjavljuje da Vlada provodi odgovornu politiku u pogledu problema u Agrokoru, a istodobno ukida saborsko Povjerenstvo za Agrokor. Kako to vidite?

Oliver Frljić | Author: Daniel Kasap (PIXSELL) Daniel Kasap (PIXSELL)
.

HDZ-u je država bila i ostala sredstvo za pljačkanje društvene imovine. Agrokor je spomenik toj pljački, koji sad prijeti da se uruši na glave onih na čijoj je muci nastao. Hrvatsko radništvo dobilo je upravo ono što svako radništvo dobiva kad klasni identitet zamijeni nacionalnim. To isto radništvo i njihovi različiti predstavnici se u zadnjih 26 godina nisu usudili dovesti u pitanje tekovine rata, od kojih je njihova aktualna bijeda jedna od najvećih.

Premda Zagreb i Hrvatska imaju prilično razvijeno civilno društvo, čini se da ipak još u društvu prevladava građanski kukavičluk. Koliko kazalište i sami glumci mogu pridonijeti jačanju građanske i društvene odgovornosti?

U jednom dijelu predstave koja nastaje prema Pirandellovih “Šest likova traži autora” govorim i o strahu kao dominantnoj emociji u hrvatskoj kazališnoj zajednici. Rijetki su glumci koji su spremni svoje različite uloge zamijeniti ulogom društveno odgovornog pojedinca. Jeste li čuli da su se iz kazališne zajednice zadnjih dana čuli glasovi koji su glasno i jasno rekli da je osuđeni ratni zločinac – osuđeni ratni zločinac? Jedino što sam ja čuo bio je glas glumca Dragana Despota.

Je li svoje komemorativne usluge naplatio po tarifi za koju je radio na predsjedničkoj inauguraciji ili je ovom prilikom dao kakav popust – ne bih znao. Ali bi bilo zanimljivo upitati upravu zagrebačkog HNK je li naš nacionalni prvak za ovu priliku dobio dozvolu za rad izvan matične kuće. Usput, upitao bih kolegu Despota, kao rođenog Mostarca, bi li svoje recitatorske usluge ponudio i onima koji su u njegovu rodnom gradu pali kao žrtve Tuđmanove politike i vojske kojom je Praljak zapovijedao.

.

Preneseno s express.hr, 02.01.2018.,  https://www.express.hr/kultura/srbi-i-hrvati-moraju-govoriti-o-vukovaru-i-zrtvama-oluje-13526?page=1

Odgovori