Ante PRKAČIN: “Neka se radi mir između Bošnjaka i Srba u BiH ili između Hrvata i Bošnjaka”. Autor: N1 Hrvatska, ba.n1info.com
kolovoz 7, 2020
UZP (14): Užasni zločini HVO-a i politika Franje Tuđmana. Piše Ivo KOMŠIĆ, autograf.hr
kolovoz 9, 2020

Obilježavanje ”Oluje”: prekretnica ili nastavak hipokrizije. Piše Damir GRUBIŠA, autograf.hr

Damir GrubišaDamir Grubiša

Proslava ”Oluje” 2020. mogla bi biti, sudeći po medijskim reakcijama, prekretnica u novijoj hrvatskoj povijesti. ”Mogla bi”, što znači da to još uvijek ona ipak nije.

Učinjen je verbalni pomak, ali o suštinskom pomaku i prekretnici u hrvatskoj politici uvjerit ćemo se samo ako sve lijepe riječi ne ostanu – samo lijepe riječi.

Prvi korak je bitan, izgleda da je u redovima HDZ-a, partije koja je pobijedila samo sa 16% glasova ukupnog hrvatskog elektorata (izlazak je bio samo 46%, dakle ispod polovice od ukupnog broja birača jer je preko polovine apstiniralo), prevladao Plenkovićev diplomatski habitus.

Ali bojim se da je taj habitus izgrađen na onom tipu diplomacije koja se poziva na dubrovačku diplomatsku tradiciju, a koja glasi: ”Sa svakijem lijepo, s nikijem iskreno”.

Doduše, Plenković nije imao puno izbora u sastavljanju svoje pobjedničke koalicije: morao je posegnuti za podrškom manjinskih zastupnika, što je njih pretvorilo u jezičac na vagi, ali istovremeno je prisililo Plenkovića i njegovu koteriju na ustupke prema manjincima – čitaj: Srbima.

Proslava ”Oluje” 2020. mogla bi biti, sudeći po medijskim reakcijama, prekretnica u novijoj hrvatskoj povijesti. ”Mogla bi”, što znači da to još uvijek ona ipak nije. Učinjen je verbalni pomak, ali o suštinskom pomaku i prekretnici u hrvatskoj politici uvjerit ćemo se samo ako sve lijepe riječi ne ostanu – samo lijepe riječi

Ako je suditi po djelima, a ne po riječima, svakako je vrlo pozitivno za hrvatsku politiku, i to za onu europsku hrvatsku politiku u koju nas zaklinje Plenković, da je u Vladu opet imenovan potpredsjednik Vlade iz redova srpske manjine, jer je to civilizacijsko dostignuće Sanaderove ere.

Ali, kao i uvijek, i taj potez Sanadera bio je usmjeren prema članstvu u Europskoj uniji – prikazati se kao da se doista držimo Erdutskog sporazuma i svih onih dokumenata koje smo potpisali na pristupnom putu u EU.

Plenković je sada ponovio ovu sanaderovsku smicalicu, a hoće li ga nužda natjerati da iza riječi i formalnih, demagoških poteza stignu i konkretna djela – to ćemo tek vidjeti.

U svakom slučaju, i riječi su već nešto, jer su ovi govori na proslavi ”Oluje” u Kninu ipak jedna cenzura spram dosadašnjih primitivnih nacionalističkih izjava prijašnjih vodstava HDZ-a.

Dovoljno je da se sjetimo čovjeka na kojega se svi HDZ-ovci zaklinju, a koji je u euforiji ondašnje pobjede u ”Oluji” izjavio onu bljutavu rečenicu: ”Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće”. To je, uostalom, bila vrsta ”državničke ironije” kao sastavnog djela političkog diskursa Franje Tuđmana, koji bi samo zbog te rečenice zasluživao da ga stigne damnatio memoriae.

Kao, uostalom, i kasnije obraćenog Stipe Mesića, koji je svojedobno izjavio: ”Srbi iz Hrvatske mogu odnijeti onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima”. Još jedan primitivni izraz hrvatskog nacionalizma, zbog čega se ne smijemo čuditi da su generacije odrasle na idejnim porukama onog prvog ”velikana hrvatske povijesti” i na takvim porukama njegovih epigona.

Hoće li, dakle, Plenković doista krenuti drugim putem – a ako ne na praktičnom planu, na idejnom planu može računati u ovoj demontaži primitivnog hrvatskog nacionalizma na predsjednika Republike Zorana Milanovića, pa i na autoritet Ante Gotovine, kojemu je izgleda haški zatvor pomogao u političkom sazrijevanju od povratka na slobodu odašilje mirotvorne poruke.

Da vidimo kakva bi sad djela trebala slijediti sva ova tri mirotvorca – Plenković, Milanović i Gotovina – pa da povjerujemo doista da se radi o jednoj političkoj anabazi, a ne samo demagogiji i hipokriziji na koju smo već navikli od onih koji se kunu u demokraciju, a pod stolom i skriveno od javnosti uspostavljaju klijentelističku, uhljebničku političku kulturu i opiru se uspostavljanju koegzistencije hrvatskog naroda s manjinama koje su dosad preživjele u Hrvatskoj.

U prvom redu, Plenković bi se sada morao definitivno opredijeliti za uklanjanje fašističkih relikata iz hrvatskog javnog života, od zabrane fašističkog pozdrava ”Za dom spremni” do zabrane isticanja svih insignija iz fašističkog doba Hrvatske

U prvom redu, Plenković bi se sada morao definitivno opredijeliti za uklanjanje fašističkih relikata iz hrvatskog javnog života, od zabrane fašističkog pozdrava ”Za dom, spremni” do zabrane isticanja svih insignija iz fašističkog doba Hrvatske.

Ne trebamo se zavaravati činjenicom, da je Tuđman manipulirao simbolikom i imaginarijem hrvatskog fašističkog režima, da bi raspalio hrvatski patriotizam i raspirio borbeni duh i mržnju prema Srbima, da bi lakše proveo svoj plan – da zasjedne na čelo jedne samostalne Hrvatske kojom će vladati on i njegovih 200 obitelji, po feudalnom receptu pretvaranja društvenih klasa i slojeva u ”stališe” – dakle, u korporativnu državu fašističkog, totalitarnog tipa.

To mu nije uspjelo, unatoč tomu što je stvorio generacije ”tuđmanoida”, pravih ili hinjenih, kao što je himbena bila i hrvatska politika u devedesetim godinama – jedno potpišeš, a radiš po svojemu.

Tako je i Erdutski sporazum ostao neostvaren. Sada je trenutak da se provede državna obveza o pravu Srba na njihovo ćirilično pismo, onako kako piše baš u tom sporazumu koji je bio temelj mirne reintegracije istočne Slavonije.

Za nadati se je, da će Plenković uspjeti dodatno marginalizirati fašistoidnu menažeriju i provesti odredbe Erdutskog sporazuma do kraja.

Na trećem, ali ne manje značajnom mjestu je uspostavljanje stvarne jednakosti građana srpske narodnosti, jer još postoje ogromne razvojne nejednakosti općina i mjesta s većinskim srpskim stanovništvom u odnosu na hrvatska mjesta.

To se odnosi i na zapošljavanje hrvatskih građana srpske nacionalnosti u državnoj i lokalnoj upravi: ne može se sve svesti na nekoliko viših funkcionera, kao što su to Boris Milošević ili Anja Šimpraga, već se mora voditi računa da se tiha, skrivena diskriminacija u zapošljavanju Srba u državnim tijelima prevlada efikasnim mjerama, pa čak i kaznenog progona.

Na četvrtom mjestu je stvaranje atmosfere međunacionalne tolerancije i oštro kažnjavanje svakoga koji prekrši norme mirnog suživota, a posebno one koji koriste govor mržnje u javnoj komunikaciji i one koji šire govor mržnje na socijalnim mrežama i na internetu.

Ako se već događaju vandalski činovi ne samo prema građanima srpske narodnosti iz Hrvatske, već i prema državljanima susjednih država, kao što je to bilo ispisivanje uvreda i prijetnji na automobilu iz Beograda pred neki dan u Splitu, onda je politička – i pedagoška dužnost državnog vrha da to jasno prokaže, osudi i tako pošalje nedvosmislenu poruku da je to vandalski čin nedostojan hrvatskog patriotizma i čin kojeg bi se svaka ljudska zajednica koja se poziva na pripadanje europskoj kulturi morala sramiti.

Ne radi se samo ovdje o Srbima, već i o drugim nacionalnim zajednicama koje trpe zbog prešućene povijesti, kao što su Romi, Talijani i Nijemci

Ovaj slučaj u Splitu nije usamljen, samo što javnost ne evidentira sve ono što se događa.

Na petom mjestu je formiranje novih generacija koje neće dijeliti kultura rata i nasilja, kao i šovinizma, već djeca u školi moraju učiti o svim dimenzijama ratnih sukoba kroz koje je Hrvatska prošla, kako kaže nova zastupnica u Saboru Sandra Benčić, o ”civilnim žrtvama s obje strane, o važnosti razumijevanja i pomirenja na ovim prostorima”.

U današnjem europskom, pa tako i hrvatskom traganju za realizacijom jednog europskog zajedništva, veliku ulogu ima i odgoj novih generacija. Ako su njemački i francuski povjesničari uspjeli napisati zajedničke udžbenike o bliskoj prošlosti, zašto to ne bi mogli učiniti i naši u samoj Hrvatskoj?

Ne radi se samo ovdje o Srbima, već i o drugim nacionalnim zajednicama koje trpe zbog prešućene povijesti, kao što su Romi, Talijani i Nijemci. Vijeće Europe još je 2001. utvrdilo da posebnu pažnju treba posvetiti kontroverznim pitanjima povijesti, koja zahtijevaju oblikovanje jedne demokratske politike prošlosti koja će prevladati antagonističke kulture sjećanja.

No to je moguće samo ako se u ”politiku povijesti” ugradi komponenta pomirenja, odnosno potreba prevladavanja identitetskih podjela kroz dimenziju budućnosti – kroz proces stvaranja kompleksnog europskog identiteta i kroz realizaciju europskog građanstva.

Stoga je politika povijesti važna karika, kako to postavlja i Vijeće Europe, u procesu pomirenja u Europi XXI. stoljeća. Takve su indikacije validne i za druge slučajeve, a ne samo za francusko-njemačke prijepore.

Dakle, pred Plenkovićem i Vladom stoji sada zadatak, da svoje riječi potkrijepe konkretnim djelima. The proof of the pudding is in its eating (Dokaz o postojanju pudinga je u njegovom jedenju), govorio je Friedrich Engels, s pravom.

.

Objavljeno autograf.hr, 07.08.2020., https://www.autograf.hr/obiljezavanje-oluje-prekretnica-ili-nastavak-hipokrizije/, pristupljeno 09.08.2020.

Odgovori