Ne antifašizmu! Piše Boris DEŽULOVIĆ, portalnovosti.com
srpanj 4, 2019
Nakon performansa s Božinovićem, jasno je da će Grabar-Kitarović po drugi mandat krenuti širenjem straha. Piše Jasmin KLARIĆ, telegram.hr
srpanj 8, 2019

Nobel za demenciju. Piše Jerko BAKOTIN, portalnovosti.com

U HRT-ovom dokumentarcu ‘Antifašisti’, emitiranom na Dan antifašističke borbe, najvažnijih antifašista u Hrvatskoj i Jugoslaviji gotovo uopće nema, a ustaški se zločini spominju samo načelno i neodređeno

U filmu koji se navodno bavi antifašistima, najvažnijih antifašista u Hrvatskoj i Jugoslaviji gotovo uopće nema. Premda jest rečeno da Narodnooslobodilačku borbu predvodi i njom potpuno dominira Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom, ni narator ni sugovornici ni u dvije rečenice ne daju pozadinu KPJ i Tita. Ostali se vođe antifašističkog pokreta u Hrvatskoj – Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang ili Vicko Krstulović – ni ne spominju. Nekoliko minuta su zato dobili Božo Milanović i Svetozar Rittig, svećenici čija uloga u NOB-u jest važna. No riječ je o ljudima koji se priključuju pokretu koji su gradili prije spomenuti ljudi. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest tvrdi pak kako se ‘malo tko od komunista suprotstavio vlasti i nacizmu prije Alojzija Stepinca’, što je notorna neistina jer je Stepinac još u travnju 1945. služio mise za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uloga Katoličke crkve u legitimaciji ustaškog režima uopće se, naravno, ne spominje, a još manje sudjelovanje u ustaškim zločinima.

Sami se ustaški zločini, doduše, spominju, ali samo načelno i neodređeno. Znamo za rasne zakone, znamo da je bilo progona Židova i Roma, znamo da je bilo terora i represije nad Srbima, znamo i za logore u kojima je, reći će Marica Karakaš-Obradov s istog instituta, bilo ‘znatnih žrtava’. No ne znamo što se konkretno događalo u logorima, ne znamo da su Srbi, Romi i Židovi bili izloženi masovnom klanju u sklopu genocida koji je provela NDH, ne znamo ni kolike su te ‘znatne žrtve’. Sam se Jasenovac, taj naš originalni doprinos globalnom fašističkom infernu, spominje dvaput. Prvi put kada se kaže da su ustaše u Jasenovcu internirali vođu HSS-a Vladka Mačeka, odnosno ubili HSS-ovca Mihovila Pavleka Miškinu. Drugi put Karakaš-Obradov objašnjava kako se poslije rata manipuliralo žrtvama Jasenovca i općenito srpskog stanovništva. Stvarne se brojke žrtava ne iznose. Amnezija u filmu o antifašistima ide tako daleko da ne znamo skoro ništa ni o tome tko su naši vlastiti, intimni fašisti: sve što je rečeno jest da su ustaše i Ante Pavelić ‘kvislinzi’.

Znatan je trud uložen u podcrtavanje toga da su komunisti ‘imali velikih problema s privlačenjem Hrvata u svoje redove’. Povjesničar Mario Jareb poučava kako je ustanak koji je izbio na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne ‘djelomice reakcija na nedvojbeni ustaški teror, ali tu su i komponente velikosrpske pa osvete ili čiste mržnje prema hrvatskoj državi ili Hrvatima’. Nejasno je, međutim, kakva je osveta u pitanju jer se ustaški masovni pokolji po Lici, Bosni i ostatku NDH, prije negoli je pukla prva ustanička puška, ne spominju. Tako je nejasno i zašto Marko Orešković i Jakov Blažević u početku svog političkog rada s tamošnjim ustanicima kriju svoje hrvatstvo, u strahu da ih ustanici ne bi ubili: valjda zato što komunizam i Srbi gaje ‘čistu mržnju prema Hrvatima’. A ti Hrvati, mimo Dalmacije, i nemaju prevelikog povoda da se priključe NOB-u jer im se ‘ipak činilo da je došao mir’ (!) i ‘kakva-takva hrvatska država’. Do kraja rata Hrvati ipak masovno stupaju u NOB, premda ne podržavaju ni komunizam ni revoluciju, a bivaju još i prevareni kada je za Dan ustanka proglašen 27. srpnja. Narator nas poučava kako je cilj – implicirano, Srba – ‘ratne zasluge pripisati sebi, a ostale narode gurnuti na stranu poraženih’.

Lista insinuacija i nesuvislosti u ovom filmu preduga je za ograničeni prostor ovog teksta. Riječ je o uratku reprezentativnom za nesporazum koji danas vladajuća hrvatska ideologija i njeni kulturtregeri imaju sa svijetom, antifašizmom i sobom samima. Antifašizam je međunarodna vrijednost, a pomalo je nezgodno otvoreno zagovarati NDH. No kako ne mogu progutati to što su antifašizam predvodili komunisti, i to u zajedništvu sa Srbima, rješenje je amputacija nepoželjnih elemenata. Antifašizam se svodi na nacionalnu priču, pa tako i ovaj film započinje borbom istarskih Hrvata protiv talijanskog fašizma još 1920-ih godina. U filmu se ne spominju ni Neretva ni Sutjeska, tek se spominje da je partizanski pokret ‘bio jedan od jačih gerilskih pokreta’ koji je ‘ubijao više Nijemaca negoli su radili četnici’. No kad se govori o zaslugama, priča se koliko je HSS-ovac Juraj Krnjević u izbjegličkoj vladi u Londonu napravio za hrvatske interese. U konačnici se i sam antifašizam dovodi u pitanje: Ivo Banac objašnjava kako se ‘pod terminom antifašizam krije rehabilitacija ključnih elemenata Titovog režima. To je bila šifra koja se koristila i koja se i danas koristi protiv liberalno-demokratskih snaga’. Jareb će dodati kako niz država koje su bile na strani Osovine postoje i danas ‘bez obzira što se ne pozivaju na te slavne tradicije antifašizma’.

Neki sugovornici u filmu – primjerice Goran Hutinec, Darko Dukovski i Nevio Šetić – dosljedno, iskreno i neuvijeno brane antifašizam, a povijesne događaje ne interpretiraju jednostrano. Međutim, u ovoj konstelaciji zapravo služe kao smokvin list za nacionalističku agendu, tim podliju jer nije bazirana na otvorenoj laži.

U konačnici se i sam antifašizam dovodi u pitanje: Ivo Banac objašnjava kako se ‘pod terminom antifašizam krije rehabilitacija ključnih elemenata Titovog režima’

– Nisam imao volje ni da pogledam film do kraja, jer sam brzo vidio u kom smjeru ide priča. HRT i vanjske produkcije koje snimaju za HRT na određene povijesne teme imaju tendenciju da jako selektivno koriste intervjue. Slično je bilo i s nedavno emitiranim dokumentarcem o Stepincu, u kojem sam također sudjelovao. Nastoji se proizvesti dojam nepristranosti, i to tako da se intervjuira sve historičare koji mogu nešto reći o određenoj temi, a režija u završni proizvod propusti samo ono što odgovara njihovoj ideološki motiviranoj interpretaciji. Jedina razumna reakcija na ovakve postupke je odustajanje od svake suradnje s tom kućom, tako dugo dok ne shvate da ideologija ne može biti važnija od znanosti – kaže Hutinec.

‘Antifašisti’ tako ne poriču Jasenovac, ali o njemu ne govore, a rezultat te selektivne interpretacije činjenica, prešućivanja ključnih fakata i natezanja u zadani ideološki horizont je falsifikacija povijesti.

Inače, u usporedbi s ‘Komunističkim zločinima’, film ‘Antifašisti’ još je vanredno uravnoteženo djelo. U prvom nastavku imamo francuskog teoretičara alt-righta, Slovenca (nije Leljak) koji kaže da su ‘osnovni arheološki eksponat titoizma kosti zavezane žicom’ i Austrijanca koji tvrdi kako se ‘Jugoslavija od 1943. do 1945. pretvorila u veliku klaonicu’ – zahvaljujući Titu. A tu je i Banac.

Ne radi se o tome da je pogrešno kritizirati komunističku represiju, masovna ubijanja i promašaje. No ovi proizvodi ne otvaraju iskrenu raspravu, nego teško iskrivljavaju povijest. ‘Antifašisti’ su pritom snimljeni i montirani u svega dva mjeseca. ‘Neovisni proizvođač Media M Direct’, obavijestio nas je HRT 29. marta, ‘počeo je sa snimanjem ciklusa prazničnih dokumentaraca.’ Za usporedbu, vrlo ozbiljna serija o NDH čiji je autor priznati povjesničar Hrvoje Klasić, i na kojoj se radilo godinama, stavljena je na led. Iz propasti Jugoslavije trebalo bi izvući pouku da – pogotovo u društvima s naslijeđem građanskog rata – nametanje jednostranog pamćenja doprinosi budućim katastrofama. Pritom se ono danas provodi vjerojatno bitno neurotičnije negoli za Jugoslavije. Najutjecajniji javni medij obezvrjeđuje državne praznike, prešućuje monstruozne zločine, najvećim kriminalcima proglašava one koji su pobijedili zločince, a nacionalnu povijest zida na falsifikatima. Nije bitno različito od brojnih drugih nacionalnih narativa, ali Nobela zaslužuje – za demenciju.

.

Objavljeno portalnovosti.com, 28.06.2019., https://www.portalnovosti.com/nobel-za-demenciju, pristupljeno 05.07.2019.

Odgovori