IZLET U KUMROVEC
16 svibnja, 2022
KAKO JE TITO REKAO NE STALJINU
31 svibnja, 2022

NARODNI HEROJ KOJI JE TRI PUTA UBIJEN

Stjepan Filipović rođen je u Opuzenu kao treće od petero djece Antuna i Ivke Filipović. U njegovoj
biografiji navodi se ime Stipan (u rodnim dokumentima), Stjepan (u Hrvatskoj) i Stevan-Stevo (u Srbiji
gdje je proveo jedan dio života do smrti). U ratu su ga zvali i Stevo kolubarac (bio je borac Kolubarske
čete). Školovanje i borba za preživljavanje njegove obitelji vodili su ga od rodnog Opuzena preko
Mostara, Županje, Kragujevca, Užica, Smederevske Palanke, Kruševca do Valjeva. Završio je bravarski
zanat. Rano ostaje bez roditelja i spoznaje svu težinu života radničke klase. U ranoj mladosti, 1933.
godine, uključuje se u radnički pokret i sindikate, sudjeluje u prosvjedima i drugim sindikalnim
aktivnostima, zbog kojih je, osuđivan na kazne zatvora i ostajao bez posla.
Vlast ga 1940. godine osuđuje na tri mjeseca zatvora uz protjerivanje u rodni Opuzen. Ilegalno se vraća
u Srbiju i iste godine postaje član Saveza metalskih radnika Jugoslavije i član KPJ. Po saznanju da ga
traži policija i da će opet biti uhapšen, zbog ilegalnog revolucionarnog rada početkom srpnja 1941.
odlazi u partizane u Kolubarsku partizansku četu. Ističe se hrabrošću u borbenim akcijama. Suborac je
legendarnog narodnog heroja Žikice Javanovića Španca. U Kolubarskoj četi, Mačvanskom i
Pocerskom bataljonu vrši rukovodne vojne i političke dužnosti. Dobija i pohvalu GŠ NOV Jugoslavije.
Dižući ustanak i popularizirajući narodnooslobodilački pokret, često na narodnim zborovima poziva na
oružani otpor okupatoru i njegovim slugama.
U noći između 23/24. prosinca 1941.u selu Trbosilju upada u četničku zasjedu. Četnici ga predaju
ljotićevcima, a oni nakon dugih mučenja Nijemcima. Prolazi zatvore i logore uz ispitivanja, torture i
zvjerska mučenja, ali ga Nijemci ne uspijevaju pridobiti za suradnju. Ponosno priznaje da je komunista
i partizanski komandant, a na ostala pitanja i okolnosti daje lažne podatke ili šuti. U zatvorima je
velika pomoć i podrška uhapšenim drugovima. Savjetuje ih je kako se držati pred neprijateljem i
podnositi okrutne torture. Njegovi preživjeli drugovi i suborci kažu da im je u najtežim trenucima često
govorio: “komunista mora biti najsnažniji baš u najtežim trenucima, prkositi gadovima, jer mi se
borimo za najpošteniju i najplemenitiju stvar koja će sigurno pobijediti”. Opisuju ga kao druga željnog
znanja, nježnog i pravednog, odlučnog i hrabrog sa izraženim organizacionim i motivacijskim
sposobnostima.
Poslije zvjerskog mučenja, Gestapo ga predaje Vermahtu radi oporavka i javnog pogubljenja
vješanjem. 20. svibnja 1941. godine stigla je Srpskoj državnoj straži u Valjevo naredba njemačkog
generala Paula Badera, glavnog zapovjednika okupatora za Srbiju, za izvršenje smrtne kazne nad
Stjepanom Filipovićem. Objavljen je Proglas na srpskom i njemačkom jeziku za “javno vješanje” na
pijaci u Valjevu, na pazarni dan 22.svibnja 1941. u 11 sati. Vješanje će izvršiti četnički dobrovoljci.
Nakon što su, kao čin ulijevanja straha i slamanja slobodarskog duha, nacističke sluge podigli vješala,
Nedićeva Srpska državna straža od 10 žandara u pratnji Nijemaca provode ulicama Valjeva lancima
vezanog Stjepana Filipovića. On uzdignuta čela kliče slobodi, narodnim oslobodiocima, proklinje
fašiste i izdajnike naroda. Hrabar i pun prkosa dolazi na trg na kojem je oko tri tisuće ljudi. Pod samim
vješalima kliče: “Dole germanske horde, dole izdajnici naroda, smrti se ne plašite, ona nije ništa, to
ćete vidjeti za nekoliko trenutaka kada ja budem umirao, nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!”
Odbija da mu žandar stavi omču oko vrata,već to radi sam, penje se na zadnju stepenicu ispod vješala,
širi visoko ruke, stiska pesnice, okreće se narodu i nastavlja vrijeđati, Hitlera, veličati partizane, Crvenu
armiju, komunizam. U pokušaju da nogom udari njemačkog vojnika okliznuo se, omča se zategla.
Nakon ovog događaja i poniženja koja im je pred tisućama prisutnih priredio hrabri Opuzenac, Nijemci
su zatražili da se ukine pravo osuđenicima na riječ – posljednju želju prije pogubljenja i prestane s
javnim izvršavanjem smrtne kazne.
Tako je Stjepan Filipović otišao je u antifašističku povijest. Grob mu je ostao nepoznat. Uz “Spomenicu
palom borcu” nosilac je “Ordena zasluga za narod Prvog reda”. a 14. prosinca 1949. proglašen je
Narodnim herojem. Herojstvo i prkos prema okupatoru ovog simbola svjetskog antifašizma trajno je
obilježen u poemama, pjesmama, slikama,dokumentarnim filmovima, knjigama, novinskim člancima,
kazališnim predstavama, amblemima, poštanskim markama, spomen bistama, spomen pločama,
monografijama. Njegovo ime nosile su brojne škole, ustanove, domovi učenika,odmarališta, radne

organizacije, KUD-ovi, udruženja građana, ulice, trgovi, ratni brodovi. Njemu u čast podignuta su dva
velebna spomenika: u Valjevu 1960. godine, autora Vojina Bakića, i u Opuzenu, 1978. godine, djelo
autora Stjepana Gračana i Mira Vuca. Rodna kuća Stjepana Filipovića u Opuzenu proglašena je 1975.
godine spomenikom kulture. Opuzen film festival uveo je 2011. godine kao nagradu festivala kip
najpoznatijeg Opuzenca Stjepana Filipovića s uzdignutim rukama. Ulaz u zgradi Ujedinjenih naroda na
East Riveru u New Yorku krasi kao simbol otpora fašizmu u prirodnoj veličini povijesna fotografija sa
uzdignutim rukama Stjepana Filipovića pod vješalima, pred pogubljenje.
Na žalost dio sjećanja na hrabrog Opuzenca oskrnavljen je devedesetih godina prošlog stoljeća. (kako u
Srbiji, tako i u Hrvatskoj) Narodni heroj Stjepan Filipović je tri puta ubijen, sva tri puta izdajnički i
kukavički. Prvi put izdan, mučen i prije osamdeset godina, 22. svibnja 1942. godine, obješen od strane
četnika, njemačkih okupatora i srpskih izdajničkih vlasti. Drugi put 17./18. srpnja 1991. godine, pod
okriljem noći miniranjem njegovog spomenika u Opuzenu od strane poznatih, a samo za vlast i policiju
” nepoznatih izvršilaca”. Treći put u rujnu 2010. godine vandalskim i nezakonitim rušenjem spomen
područja po nalogu rukovodstva Grada Opuzena, uz suučesništvo nadležnih državnih organa. Tako su
opuzenski HDZ i njegovo gradsko rukovodstvo “odali počast” svom svjetski poznatom sugrađaninu,
Hrvatu Stjepanu Filipoviću, simbolu antifašizma i njegovoj dvojici braće koji su u NOB-i položili život
za slobodu. Šimun je strijeljan je u Kragujevcu 19. listopada 1941. u odmazdi njemačkih okupatora
prema stanovništvu, Nikola, koji se 1941. godine priključio partizanima i bio borac Kragujevačkog
partizanskog odreda, poginuo je na Zelengori u svibnju 1943. godine kao borac Prve proleterske
brigade. Zahvalili su se kako su jedino znaju – dinamitom i buldožerima.
Narod je odavna rekao “Čime se pametni ponosi, toga se budala stidi”. Problem je u činjenici što tih
budala, kada je antifašizam u pitanju, ima podosta, i to na odgovornim dužnostima na svim nivoima
vlasti. Zaslijepljeni ustašo nostalgijom, balkanskom nekulturom, oskudnim obrazovanjem i mržnjom
nisu svjesni činjenice da legende ne umiru vješanjem, miniranjem, provođenjem buldožer domoljublja.
Za razliku od njihovog kukavičluka, Stjepan Filipović je primjer hrabrosti i putokaz kako se drži pred
neprijateljem, uvjeren u ideale za koje se bori, ostaje hrabar i nepokolebljiv do zadnjeg trenutka, poziva
narod na otpor neprijatelju i domaćin izdajnicima. Legende i uspomena na njihovo herojsko djelo žive
vječno. Ovaj hrabri i neustrašivi borac, vrstan organizator otpora, strah i trepet neprijatelju, ne bi
mogao ni u snu sanjati da će u njega “pucati” njegovi sugrađani, zadojeni mržnjom i nadahnuti
ideologijama i režimima poraženim u Drugom svjetskom ratu.
O rušenju spomen područja i spomenika Narodnog heroja Stjepana Filipovića u Opuzenu mnogo je
napisano. Vlasti, od grada Opuzena, preko Županije do Ministarstava kulture, javno su pod pritiskom
antifašista i u strahu od reakcije međunarodne javnosti iznijeli mnoštvo laži i obećanja, kako o
nezakonitom rušenju Spomen područja, tako o obnovi istog na drugoj lokaciji u Opuzenu. Lažnim
iskazima su se uspjeli izboriti i za odbacivanje kaznene prijave protiv“Nepoznatih počinitelja“
vandalskog čina rušenja, podnesene od strane Zajednice udruga ABA Dubrovačko-neretvanske
županije. Ostaje nam jedino nada da će se Republika Hrvatska ipak jednom jasno i nedvosmisleno
odreći mračne prošlosti, poštovati i ponositi se ljudima poput Stjepana Filipovića, čuvati i pronositi taj
svijetli primjer borbe za slobodu vlastitog naroda. Očekujemo da će brojni “Europsko orijentirani”
demokrati u hrvatskoj vlasti na svom europskom putu zaštititi sjećanje na žrtve fašizma i doprinos koje
je Hrvatska dala u pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu. Možda na tom putu otkriju
i nekog, barem jednog od rušitelja oko tri tisuće spomenika i spomen obilježja iz tog perioda naše
slavne povijesti. Za dosadašnji odnos može ih biti sram. Dok Spomen park Narodnog heroja Stjepana
Filipovića i ne samo njega ne vrate na ponos Hrvatske, povijest će ih svrstavati među iste one koji su ga
izdali, dali pogubiti i pogubili 22. svibnja 1944. godine u Valjevu, ali i one koji su kukavički i podlo
uklonili sjećanje na njega u rodnom Opuzenu.

Odgovori