GOVORILI SU MU DA MORA ŠUTJETI O GRABOVICI, NJEGOVA RJEŠENJA NAZIVALI LUDIMA / Zašto prof. Stašu Puškarića ne žele slušati? Razgovarala Elizabeta JELIĆ, dubrovniknet.hr
lipanj 20, 2019
76. OBLJETNICA BITKE NA SUTJESCI
lipanj 20, 2019

KOMENTAR: konzervatori bi trebali kazati “NE” bankomatima. Ma, dajte molim vas! Napisala Lidija CRNČEVIĆ, dubrovniknet.hr

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dakle, najodgovorniji za uklanjanje bankomata iz Grada postaju konzervatori i njihova procjena. Isti oni omalovažavani konzervatori kojima država nije dala nikakve alate da nešto doista i spriječe ili zaštite.

Ne mogu se oteti dojmu kako su konzervatori izabrani da bi odglumili smokvin list za sakrivanje sramote nemoći aktualne i neučinkovitosti dosadašnjih vlasti koje su predugo bile nezainteresirane za kumuliranje problema na koje su ih upozoravali građani, među njima najviše posljednji živući mohikanci unutar zidina. A sada smo svjedoci da se problemi ne mogu riješiti ni kada je voda, ne došla do grla, nego prešla preko glave. Od konzervatora se očekuje da riješe problem od kojega se mjesecima okretala glava i zatvarale oči. Ma, dajte molim vas!

Optimistično zvuči, ali kako će i kada zaživjeti u praksi najava o uklanjanju bankomata u Gradu, ostaje otvorenim pitanjem, pa čak i onda kada se pročita načelno dobra vijest iz gradske uprave. U Gradu sada ima između 35 i 40 bankomata – ne zna se točan broj, jer niču poput gljiva poslije kiše – a njih svega 9 ima dozvolu konzervatora. Ovakva praksa potpunog ignoriranja službe koja bi trebala – u ovom slučaju dati konačni sud – tek je jedan od razloga zbog kojega se godinama upozoravalo gradske vlasti na nužno i hitno potrebno donošenje Plana upravljanja povijesnom, UNESCO zaštićenom jezgrom – kojega se razvlači poput žvake i nakon što je pokrenut čitav proces njegova donošenja. I ne vidi mu se skorog kraja.

Fenomen s bankomatima (iz kojih “curi” lova) može se promatrati čak i simbolično kao nemoć lokalne zajednice odnosno onih koji njome upravljaju, a izdanci su politike – koja je namjerno izazvana odugovlačenjem, guranjem pod tapit svega onoga što je u domeni interesa i profita moćnih lobija povezanih s istom tom politikom na tko zna kojoj razini vlasti. Prvo se dopusti sve, a onda se reagira i spozna kako se ne može – ništa. Ili može malo toga ali uvijek na nekom – dugom štapu. Možemo pretpostaviti kakav bi stampedo pritisaka, prijetnji i čega li sve ne mogao sada krenuti prema konzervatorima da izdaju dozvole za one bankomate čiji ih vlasnici ili korisnici poslovnih prostora nisu ishodili kada su trebali – prilikom njihovih postavljanja.

Takva situacija mogući je scenarij kakav se predviđa iz priopćenja iz gradske uprave – koja najavljuje donošenje odluke, a potom rok od 30 dana da se bankomati bez konzervatorskog odobrenja uklone iz prostora u povijesnoj jezgri.

Dakle, najodgovorniji za sve postaju konzervatori i njihova procjena, isti oni konzervatori kojima država nije dala nikakve alate da nešto doista i spriječe ili zaštite. O radu konzervatora moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, ali, za njihov je okrnjeni ugled u javnosti itekako zaslužno i nadležno Ministarstvo kulture koje bi trebalo dobro znati što želi od te svoje odgovorne službe. Meni se čini da su konzervatori u ovom slučaju izabrani da odglume smokvin list za sakrivanje sramote nemoći aktualne i neučinkovitosti dosadašnjih vlasti koje su predugo bile nezainteresirane za kumuliranje problema na koje su ih upozoravali građani, među njima najviše posljednji živući mohikanci unutar zidina. A sada smo svjedoci da se problemi ne mogu riješiti ni kada je voda, ne došla do grla, nego prešla preko glave. Bankomati su nicali i nicali u izlozima na Stradunu i unutar zidina, nitko nije reagirao dok se u palači na Placi koju je kupio imućni poduzetnik iz Bosne i Hercegovine nije doslovno fizički oštetilo kulturno dobro, otvorila mijenjačnica i postavili novi bankomati. Konzervatori su dali svoje mišljenje na kraju balade, sugerirali da se sve vrati u provoibitno stanje.

I?

Ništa.

Veliko, značajno i znakovito ništa.

Vlasnik prostora je kazao kako nije njegova krivnja nego zakupca prostora (ali mu ne pada na pamet raskinuti ugovor nakon što je ovaj devastirao prostor), a predstavnik tvrtke koja je uzela prostor u najam bezobzirno i bahato poručuje kako lokalna zajednica nema nikakvih ni prava ni mogućnosti da odredi sadržaje unutar privatnih prostora pa ako se oni i nalaze u zaštićenim cjelinama svjetske kulturne baštine. Sad se od tih istih konzervatora koje “investitori – poduzetnici” istom snagom ignoriraju i prije i poslije zahvata u zaštićenom središtu i kontaktnim zonama, traži da postanu glavni kotač zamašnjak zabrana, sankcija, ispravljanja “krivih Drina”.

Ma, dajte molim vas!

Činjenica jest da se godinama nije željelo ništa konkretno, precizno i strateški poduzeti da do svega ovoga ne dođe – da jest, gradske vlasti bi bile puno prije i puno angažiranije pristupile izradi i donošenju plana, pravilnika, nečega što bi pravno uobličili u okvir života turističkog grada koji neće sam sebe rušiti i uništavati. Nagrđivati. Dok se sve ne uruši.

Da imamo strateški dokument koji bi u sebi sadržavao odrednice mudro osmišljene budućnosti Grada – a donesen iz perspektive predvidljivih problema koje donosi ljudska nezajažljivost i iskorištavanje nasljeđene ljepote i baštine – bilo bi se svakoj gradskoj vlasti u sinergiji s konzervatorima lakše nositi sa izazovima pobješnjelog kapitala koji nahrupljuje u dokazano privlačne turističke meke kakav je i Dubrovnik. Pa bi taj mudri dokument strategije života, ali i privređivanja u Gradu imao određene brojeve suvenirnica, hostela, apartmana, ugostiteljskih objekata, trgovina prehrambenom robom, luksuznom robom….imao bi donesene estetske kriterije uređenja izloga, izgleda reklama i svega što bi trebalo krasiti svjetsku kulturnu baštinu…jer, kad nema pravila, nema ni poštovanja… što čovićima  znači Grad i Stradun, takvi u glavama imaju brojke kojima su i stekli novac kojim mogu kupiti vrijedne nekretnine u Dubrovniku. Njima i ne treba značiti ništa, ali nama mora. Jer te nekretnine i vrijede toliko jer se nalaze u gradovima koji su kulturna baština cijeloga svijeta. Zato ovaj Grad treba konzervirati barem na neko vrijeme, staviti pod “stakleno zvono” kao brižno čuvano dobro koje je pri srcu onih koji njime upravljaju i u njemu žive.

Ima još uvijek – a dokad, ne zna se – u Gradu ljudi kojima je stalo do Grada. Koji žele da im djeca odrastaju u Gradu – a da ne moraju paziti ujutro kada izlaze vanka hoće li na pragu ugaziti na govno ili rigotinu pijanog gosta iz susjedovog hostela. Kako je živjeti u Gradu tijekom ljetnih, ali i zimskih mjeseci najbolje znaju oni koji tvrdoglavo opstaju u svojim domovima unutar zidina iako to ponekad graniči s čistim mazohizmom.

Pre(često) im se ne vjeruje, pa je ovih dana preko društvenih mreža krenula inicijativa da se u Gradu osigura jedna stambena jedinica za aktualnog gradonačelnika/cu koji bi s obitelji za trajanja mandata živio s tim “njorgalima”. Koji bi na vlastitoj koži osjećao sve ono o čemu ti posljednji mohikanci – mazohisti pričaju godinama. Možda se nekome tko u glavi ima samo bankomat čini čudno da ima ljudi koji žele – živjeti u gradu. A, bilo bi ih i više da nije sada sve kako jest. No, gdje je zapisano da sve mora i ostati kako jest. Pa, samo promjena u ovom životu stalna jest. Ajde da nam je doživjeti da jedanput ona bude – nabolje!

.

Objavljeno dubrovniknet.hr, 18.06.2019., http://www.dubrovniknet.hr/kolumna.php?id=69479#.XQtUEJ9fjCI, pristupljeno 20.06.2019.

Odgovori