Da je kardinal Vinko Puljić povodom nedavne crkvene komemoracije za pripadnike vojske koja je u Drugom svjetskom ratu počinila genocid, izjavio da su Beatlesi popularniji od Isusa Krista, bilo bi to manje apsurdno od toga što je nekoga nazvao mitomanom. Monopol na mitomaniju na Balkanu imaju dvije najveće crkve a u jednoj od tih gospodin Puljić je kardinal. Radi se o takozvanoj „Crkvi u Hrvata“ i takozvanoj „Srpskoj crkvi“ što su polu-službeni popularni nazivi za Srpsku pravoslavnu crkvu i hrvatski katolicizam. Srpska crkva, takva etnocentrična i protonacionalistička, koncipirana je, inzistirao je vladika Nikolaj Velimirović, još u vrijeme Svetoga Save, a po historičaru Miloradu Ekmečiću, krajem 18. vijeka. Ova druga izmišljena je djelomice imitacijom Srpske crkve i kroz takmičenje u nacionalizmu s njom, pri kraju Hladnog rata i pred propast Jugoslavije. Novi je koncept inauguriran kroz takozvanu Veliku Novenu, jubilej „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“, 1975-1984. Danas su ove dvije kršćanske crkve poput sekti u međusobnom sukobu koje su sakralizirale neprijateljstvo dva naroda. Sociolozi religije u njima imaju studiju slučaja koja zaslužuje ozbiljnije istraživanje. Dogodio se na ovim prostorima doista nakon sloma „bezbožnog komunizma“ očekivani religious revivial, društveni proces koji američki sociolozi Stark i Bainbridge definiraju kao rast novih sekti i kultova. Srpsko pravoslavlje i hrvatski katolicizam uskaču u predratnu krizu i ratne devedesete kao generatori i kanali etničkih i sektaških sukoba, ali i masovni društveni pokreti koje su iznjedrile nove etnokonfesionalne nacije. Historijski ta se preobrazba crkava događala otprilike od Konkordatske krize i „Krvave litije“ 1937. pa do crkvenih skupova u Mariji Bistrici i Jasenovcu 1984. Potom slijedi rat u kom crkve sudjeluju kao dio etničkih blokova i fronti, a nakon toga osnivanje državnih religijskih monopola i konstrukcija ideologija etnokonfesionalnih nacionalizama u Srbiji i Hrvatskoj s neizbježnim utjecajem na BiH, Crnu Goru i Kosovo.

Početkom prošle godine činilo se da su umjerenije klerikalne strukture prevladale nad ekstremistima i da se krenulo prema normalizaciji. Nagoviještaj pomirenja iskazan je ritualno religijskim komemorativnim diskursom kroz zajedničke ekumenske molitvene susrete na mjestima masovnih stradanja. Bilo je nekih mirotvornih riječi i ohrabrujućih saopćenja za javnost, zajedničkih molitvi i komemoracija posvećenih svim žrtvama nasilja, ratova i ideologija. Dogodilo se čudo definitivno misterioznije od međugorskog: zagrebački kardinal Bozanić osudio je izrijekom ustaške zločine. Do ovog preokreta došlo je uglavnom zahvaljujući inicijativama pape Franje i nekolicini umjerenih biskupa i vladika. Sve u svemu, izgledalo je suviše dobro da bi potrajalo.

Normalizacija međucrkvenih odnosa i pomirenje naroda koje predstavljaju, danas je projekt propao u još jednom tko zna kojem po redu pokušaju. To je htio urbi et orbi a prije svih Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom prijatelju papi Franji, priopćiti misom za Bleiburg, kardinal Vinko Puljić u Sarajevu 16. maja 2020. Javio se odmah Mitropolit dabrobosanski gospodin Hrizostom iz Srpske pravoslavne crkve porukom kolegi kardinalu da je dovođenjem Bleiburga u Sarajevo podsjetio Srpsku crkvu na zlo kojeg se hrvatski katolicizam nije odrekao pa Srpska crkva prekida odnose i neće više ekumenski komunicirati. Mitomani sad mogu odahnuti: stvari se vraćaju u normalu. Balkanske sekte okrenute su opet svom opsesivnom konfliktu. Čeka ih nastavak teškog posla: održavati nacije tako vještačke kakva ni jedna Jugoslavija nije bila. Držati u mržnji i otuđenosti tako bliske narode: isti jezik, isto etničko porijeklo i pradomovina, isti mentalitet, ista imena i prezimena, isti običaji, iste psovke i praznovjerja, jedna jedinstvena Kristova crkva s minornim uglavnom simboličnim razlikama, isto povijesno iskustvo tuđinskog jarma, i tako dalje. Treba stvarno do krajnosti perverzno revidirati nedavnu povijest da bi se razlike konstruirale i neprijateljstvo održavalo.

Srpska crkva sebe vidi žrtvom hrvatskog genocida a svoje genocide i etnička čišćenja ne vidi. Za to vrijeme, hrvatski nacional-katolicizam otkriva zločine nad Hrvatima a hrvatske nad drugima ne vidi. Spori se i s papom i Vatikanom, ako treba napustit će Opću univerzalnu crkvu Hrvati sami, ne mora se papa mučiti da ih ekskomunicira zbog bezbožnog nacionalističkog ekstremizma. Ovo nedavno u Sarajevu bila je samo zadnja utakmica balkanskog prvenstva mitomana profesionalaca, prva balkanska liga, jedna od najjačih na svijetu. Tu su i amateri, poput simpatičnih antifašista koji su se protiv Puljićeve mise za fašiste javno i glasno pobunili, ali ostali su samo promatrači. Multietnički jugoslavenski antifašisti nisu više igrači ni politički faktor. Facebook grupa nije isto što i lenjinistička partija profesionalnih revolucionara. Okrenimo se budućnosti, ona pripada balkanskim klerikalnim mitomanima koji su namjerili ćerati se još barem do Sudnjeg dana. I ovog proljeća 2020, usprkos pandemiji neviđenoj u sto godina, balkansko prvenstvo u mitomaniji se tako nastavlja.

Religija „Srpske crkve“ i „Crkve u Hrvata“ ista je, to je sakralizirana historija. Povijest je, naglasio je filozof Ernest Renan u slavnom predavanju na Sorboni 1882, za naciju i nacionalizam važnija od religije i jezika. Ta povijest, kaže Renan mora biti bez mrlje, stoga ne može biti ni istinita ni objektivna. Nacija ima „povijest s greškom“ i zato objektivna znanstveno utemeljena povijesna istraživanja nikako ne idu nacionalizmu u korist. Najvažnije je, po Renanu, da nacionalizam prikaže povijest svoje nacije kao slavnu ali tešku, punu patnji pa i tragičnih poraza koji se miješanu s pobjedama, jer zajednička patnja, ističe Renan, ujedinjuje snažnije od zajedničke radosti i trijumfa. Parade se zaboravljaju, traume se pamte. Sličnu tezu nalazimo i kod Nietzschea: samo ono što je traumatično i tragično, duboko urezano u ljudskoj psihi, ostaje dugo u sjećanju. Zato je Kosovo postalo „srpska Golgota“ i izgubljeni Jerusalim kojem se treba vratiti, Jasenovac je ravan Auschwitzu a Srbi su usporedivi s Jevrejima. Na hrvatskoj strani, Bleiburg je „tragedija hrvatskoga naroda“, polazna postaja „Križnog puta“ hrvatskih mučenika. U Srpskoj crkvi i srpskom nacionalizmu Kosovski mit održava trajno sjećanje na traumu poraza koje se miješa s ponosom ali i žudnjom za osvetom. Varijanta iste ideje u Crkvi u Hrvata je „mit o blajburškoj tragediji hrvatskoga naroda“, a osveta će stići neprijatelje Srbe i izdajnike Hrvate. Kosovski mit je postao nacionalnim mitom Srbije krajem 19. i početkom 20. vijeka. Poslije je revidiran prema okolnostima. Logiku i funkciju mitova ukratko je objasnio Slobodan Milošević na Gazimestanu 1989: taj se slavni historijski događaj možda dogodio a možda i nije, to sad nije važno, važno je da smo danas time motivirani za nove bitke (ni oružane nisu isključene). U širem kontekstu, mit je, po kulturnom antropologu Bronislavu Malinowskom, neka uzbudljiva povijesna priča koja se izvuče iz povijesti i danas koristi za legitimiranje novih društvenih odnosa moći i klasne dominacije. Prema tome, dok politika i mediji bruje o Kosovu iz 1389 i danas, za to vrijeme nove klase opljačkaju vlastiti narod. Slično u Tuđmanovoj Hrvatskoj, dok se vodi i slavi Domovinski rat i komemorira blajburška tragedija, HDZ izvodi kriminalnu privatizaciju.

Blajburški mit je hrvatska varijanta kosovskog mita, slavljenje i komemoriranje poraza, inspiracija za osvetu i restauraciju izgubljene države. Najveća dostignuća najgorih među hrvatskim nacionalistima dolaze od imitiranja najgorih elemenata srpskog nacionalizma. Blajburški mit je mlađi od kosovskog ali skrojen po istoj matrici. Smislili su ga u emigrantskim ustaškim krugovima u Buenos Airesu i Münchenu koji su partizansku osvetu nad vojskom fašističke paradržave NDH u maju 1945. proglasili za ratni zločin nad nevinima a moguće i genocid Srba nad Hrvatima. Ustašama, a to su ukratko ekstremni hrvatski nacionalisti opsjednuti mržnjom i zavišću spram srpskog naroda, trebalo je „hrvatsko Kosovo“ kao kontra-mit u naraciji istog tipa etno-sektaškog nacionalizma.

Radi se o mitovima o kolektivnom junaštvu, mučeništvu i žrtvi za buduće generacije, koje će zahvaljujući toj moralnoj investiciji ostvariti velika djela. Kosovski mit je dopunjen devedesetih mitologizacijom Jasenovca kao dijela Nebeske Srbije te naracijama o novim bitkama za Kosovo i Metohiju da ostanu u sklopu srpske države. Blajburški mit je istovremeno dobio pojačanje u kultu kardinala Stepinca beatificiranoga sluge božjega i svetačkog kandidata, žrtve komunističke represije iza koje navodno stoji mržnja pravoslavlja prema katolicizmu. I jedna i druga varijanta mitske povijesti demoniziraju onog drugog a sakraliziraju vlastito samosažaljenje i ponos bez pokrića. Slažu se jedino u tome da treba izbrisati iz povijesti spomen na zajedničku antifašističku borbu jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu. Ništa im nije toliko opasno kao ideja bratstva i jedinstva. Izvorno pod nazivom „oružano bratstvo srpskoga i hrvatskoga naroda“, to je bila strategija Komunističke partije Jugoslavije koja je obranila od ustaškog genocida Srbe u Hrvatskoj i BiH. Šezdeset tisuća poginulih Hrvata i dvjesto tisuća partizanskih boraca porijeklom etničkih Hrvata pri kraju rata, od kojih su mnogu sudjelovali u osveti nad ostacima vojske NDH, garancija su laži teze srpskog nacionalizma o „hrvatskom genocidu“ nad Srbima. Hrvatski i srpski partizani skupa s ostalima u narodno oslobodilačkoj vojsci spriječili su genocide i etnička čišćenja i kaznili zločince. To nitko u Evropi u Dugom svjetskom ratu nije postigao. Brisanje ovih činjenica iz povijesti odgovara i novom ustaštvu i novom četništvu. Današnjoj Srbiji uzor je Nedićev i Ljotićev režim iz Drugog svjetskog rata. Hrvatska je diskreditirala antifašistički pokret i rehabilitirala ustaštvo ne samo simbolično nazivom nacionalne monete nego i u školskim programima i na niz drugih načina. U mnogočemu današnji je hrvatski katolicizam ustaškiji nego je bio u NDH. Možda je zagrebački nadbiskup Stepinac stvarno prosvjedovao protiv nasilja nad Srbima, ali hrvatski biskupi od Tuđmana do danas nisu, iako je u zadnjih trideset godina bilo na stotine policiji prijavljenih zločina i raznih oblika nasilja nad Srbima u Hrvatskoj.

S druge strane, teza srpskih nacionalista o „hrvatskom genocidu“ nad Srbima u NDH smišljena je u isto vrijeme kad se dogodio i ustaški genocid, otprilike od 1941-1943, u krugovima srpske emigracije u SAD i Britaniji. U tome je glavnu ulogu imao ekstremni srpski nacionalista, pjesnik i diplomat Jovan Dučić koji je zagovarao osvetu, optuživao sve Hrvate i cijelu Katoličku crkvu. Pokušao je na tom programu mobilizirati srpsku dijasporu. Nikola Tesla nije se s Dučićevim idejama složio, odbio je biti počasnim predsjednikom takozvane Srpske narodne obrane. Tako naime svjedoči Louis Adamic, američki pisac i novinar antifašist, Slovenac porijeklom, u svojoj knjizi My Native Land, objavljenoj u New Yorku 1943. Adamic je zabilježio da se Dučić protiv hrvatskih nacista borio nacističkim idejama o Srbima kao superiornoj rasi koja nije trebala biti u zajedničkoj državi s rasno inferiornim Hrvatima. Djelo Jovana Dučića nastavlja vladika Nikolaj Velimirović krajem 40-ih i 50-ih godina u emigraciji u manastiru Sveti Sava kod Chicaga. Velimirović iznosi tezu o genocidu Hrvata nad Srbima u NDH koji je navodno potaknut iz Vatikana jer su se među prvim ustaškim žrtvama našli srpski episkopi i svećenici, a uništenje pravoslavlja bio je jedan glavnih ustaških ratnih ciljeva. Kao kršćanski teolog, vladika Nikolaj ipak predlaže pomirenje kršćanskih crkava pod uslovom da se na mjestu nekadašnjeg ustaškog koncentracionog logora Jasenovac sagradi „Hram Ispaštanja“. Nakon što se papa i hrvatski biskupi tu javno pokaju za ustaški genocid pred episkopima Srpske pravoslavne crkve, dogodit će se pomirenje koje će se svake godine komemorirati u Jasenovcu.

Hrvatski kontramitovi kao pokušaji revizije povijesti hrvatskog fašizma i odgovor na srpske mitove, nastaju u ustaškoj emigraciji u Argentini, Španjolskoj, Njemačkoj i drugdje. Bivši ustaški oficiri, pisac Vinko Nikolić i teolog Ivo Omrčanin, postaju revizionistički povjesničari i ideolozi obnove NDH. Izmišljaju „hrvatsko Kosovo“ na Bleiburgu, umanjuju žrtve Jasenovca i negiraju ustaški genocid a pogotovo bilo kakvu odgovornost Katoličke crkve. Katolički teolog Omrčanin na Bleiburgu vidi hrvatsku Golgotu, a tretman ratnih zarobljenika naziva Križnim putom (via crucis). Vinko Nikolić objavljuje knjigu „Blajburška tragedija hrvatskoga naroda“. Paralelno se nakon smrti kardinale Alojzija Stepinca u emigraciji inicira njegova beatifikacija, jer je navodno spašavao sve žrtve progona, pa i Jevreje i Srbe. Kao odgovor na pretjerivanja u broju žrtava koje već za vrijeme Drugog svjetskog rata pokreću Dučić i pročetnički krugovi u emigraciji, pa tako, prema zabilješkama Louisa Adamica, broj žrtava ustaškog genocida raste od 40.000 iz 1942. do 180.000 pred kraj rata, a potom do nekoliko stotina tisuća, hrvatski kontramitovi uvećavaju broj žrtava Bleiburga i „Križnog puta“. Tako će Omrčanin 70-ih navoditi nekih pola milijuna Hrvata žrtava Bleiburga, komunizma, Jugoslavije i srpske osvete, što je po njemu – Holokaust nad Hrvatima. Kad su 70-ih i 80-ih ti jugoslavenski komunisti dopustili dvjema najvećim crkvama izlazak u javni prostor, došlo je do importa mitova i kontramitova iz ustaške i četničke emigracije. Nakon ratova devedesetih, crkve su komemorirale mitske naracije o klerikalnim i ostalim žrtvama komunizma, Bleiburga i Jasenovca, te pokrenule posvećenje kultova povijesnih ličnosti poput Stepinca, Velimirovića, Dučića, te stotina svećenika koji su stradali u etničkim masakrima i komunističkim progonima. Ukratko, cementirano je i sakralizirano neprijateljstvo i duboko usađena mržnja između dva bliska naroda. Nove su nacije pri nastanku odbacile sve sofisticirane izvore iz liberalnih građanskih nacionalizma i antifašističke ljevice da bi našle intelektualnu inspiraciju u idejama političke emigracije iz doba Hladnog rata. Osim proizvodnje mržnje, antijugoslavenska se politička emigracija bavila i terorizmom. Ova je emigracija kao i sve na Balkanu postala mit, ali je nedavno u Americi obranjena doktorska disertacija o tome i na njoj utemeljena knjiga objavljena u SAD-u, što bi trebalo pomoći demitologizaciji ove teme.

Bilo bi na kraju ovog osvrta suviše jednostavno i površno zaključiti da je ovim crkvama cilj vječno neprijateljstvo katolika i pravoslavnih na Balkanu, napose Srba i Hrvata. Bez obzira na sektaške tendencije radi se o kršćanskim crkvama koje se teško nose s osjećajem krivice kojeg su svjesne. Osim toga ih crkve iz inozemstva često kritiziraju zbog ekstremnog religijskog nacionalizma i etnofiletizma. Tako se hrvatskom katolicizmu dogodilo da mu skupove zabranjuju na intervenciju austrijskih biskupa, a dvojica papa dolaze na Balkan pozivati Hrvate i Srbe da mole oprost jedni od drugih i traže putove pomirenja. Osim toga, među vodećim strukturama svih religijskih organizacija postoji uobičajena podjela na umjerene, pragmatične, ponekad oportuniste ali uglavnom one kojima je konflikt neugodan i na ekstremiste (zelote) koji bi održavali ratno stanje. Umjereni su uglavnom uvijek brojniji, a bez obzira na nedavne događaje, među njih spadaju i kardinal Vinko Puljić i episkop Hrizostom i onih 17 biskupa i vladika potpisnika požeške izjave od 17. januara 2019, i tako dalje, da opet ne pretvaramo u selebritije već znane liberalne klerike koji su često na svoju ruku inicirali ekumenske susrete i razgovore o pomirenju. Mitovi o Bleiburgu, Križnom putu, Stepincu, hrvatskom genocidu u Jasenovcu, patnjama klera svih crkava pod „bezbožnim komunizmom“ i tako dalje, za ove su crkve kapital koji im treba za osiguranje svojim nacijama važnog kriterija „teške ali slavne prošlosti“ te za međusobno suočenje zavađene kršćanske braće do kojeg će možda u idućih godinu-dvije i doći. Vjerojatno će se odigrati u Jasenovcu i biti će uglavnom ritualnog i religioznog karaktera, poput nekih testova koji su se tamo odražavali. Ne treba očekivati ni novo čudo iz Međugorja, ni povjesničarski simpozij, ni ono što aktivisti za ljudska prava zovu suočavanjem s prošlošću. Biti će to simbolični diskurs, uglavnom vjerski ritual a ako sudionici uspiju opet sastaviti nešto slično Požeškoj izjavi iz 2019, to će biti iznad očekivanja. Kako se taj događaj bude pripremao i približavao, mogu se očekivati polemike koja korist od takvog (ili bilo kakvog) „pomirenja mitomana“.

Peščanik.net, 25.05.2020.

Srodni linkovi:

Dino Mustafić – Bauk antifašizma kruži Sarajevom

Svetlana Slapšak – Etika cediljke

Dragan Markovina – Sarajevo post festum

Heni Erceg – Travestija sjećanja

Dragan Markovina – Jesu li Bosna i Hercegovina u istoj državi?

.

Objavljeno pescanik.net, 25.05.2020., https://pescanik.net/mitomani/, pristupljeno 26.05.2020.