Tomislav JAKIĆ: Hrvatska se odlučila. Kažu, mi smo ipak za EU i SAD, protiv Putinove Rusije.
travanj 3, 2018
Izvješće pučke pravobraniteljice: Petina Hrvata živi u riziku od siromaštva. Piše: Hina
travanj 3, 2018

Miše GALJUF: Vruća se kaša zakuhala

DUBROVAČKI „DEMOKRATSKI MRAK“ (3)

Vruća se kaša zakuhala

(stilske vježbe u nastavcima)

Manipulacija se zasniva na klasičnoj zamjeni teze, prema kojoj je – najkraće rečeno – posljedica proglašena uzrokom. Zato se, kako tad spomenuh, Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj ne nazire kraj, iako je okončan prije sedamdesetak godina

U Glasu Grada br. 502 od 31. listopada 2014., a povodom obilježavanja 70. obljetnice komunističkoga zločina na Daksi, izišao je moj članak „Istina oslobađa, ali to se nama (još) ne događa“. Bio je to prvi istup kojim se problematizirala dotad neprikosnovena istina o tim zlokobnim vremenima. Prošlo je 70 godina od Dakse – od čega 45 godina šutnje i 25 godina svega, pa i istine, kako tad napisah, nakon čega je uslijedila podulja polemika, s većim brojem sudionika, a potrajala je tri mjeseca.

BORBA ZA BOLJU PROŠLOST

Za podsjetnik, riječ je u dugogodišnjim manipulacijama žrtvama Drugoga svjetskog rata, u čemu prednjači rigidni dio Crkve, koji u borbi za svoju bolju prošlost pokušava nametnuti neku novu povijest. Manipulacija se zasniva na klasičnoj zamjeni teze, prema kojoj je – najkraće rečeno – posljedica proglašena uzrokom. Zato se, kako tad spomenuh, „Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj ne nazire kraj, iako je okončan prije sedamdesetak godina. A nema mu kraja, jer kraj – onakav kakav se dogodio – nekima nikako ne odgovara, pa taj rat uporno pokušavaju dovršiti na neki svoj način, pri čemu su događaji s njegova kraja postali njegov početak, a poželjan kraj će se formulirati kad se iz narodne svijesti i nacionalne povijesti izbriše sve ono što njima ne odgovara.“ Valjda onako kako nam tu lobotomiju uspješno odradiše prekodrinske komšije (inače naši arhetipski neprijatelji i nedostižni uzori u protupovijesnim sranječinidbama). Slijedom toga, kako u nastavku polemike navedoh, „trebali bismo prihvatiti da su neki zločini bogu-ugodna djela, jer su ih počinili odabranici Božji, koji su za to nagrađeni na nebesima. A druga zlodjela, koja su bila možda samo posljedica onih prvih, e to su zločini par-excellence, za njih će počinitelji odgovarati, a sudit će im nitko drugi nego današnji odabranici Božji, baštinici inspiratora i supočinitelja bogu-ugodnih (ne)djela.

U spomenutom članku izrazio sam uvjerenje „da možemo i moramo postići da Hrvatska napokon stasa i postane zrelo društvo“, a Hrvati konačno zaokružena i formirana nacija, kao i to – referirajući se na biskupove riječi s tadašnje komemoracije – da nam se „Dakse bilo koje vrste zaista više nikad i nipošto ne smiju dogoditi“. Zagovarajući potrebu prekida tih manipulacija, svoj osvrt sam zaključio sljedećim riječima: „Biskup Uzinić je u raznim prigodama pokazao da je dobar čovjek i da ima snage za potrebne iskorake. Pitanje je samo može li i smije li ići do kraja, hoće li mu to Crkva dozvoliti?“

DUHOVNA BIJEDA VREMENA U KOJEM ŽIVIMO

Tako je priča krenula, a ostalo je povijest… Naravno, i potonje postavljeno pitanje je dobilo (očekivani) odgovor, jer i ljudska dobrota ima svoja ograničenja, u ovom slučaju prevagu je odnio grijeh struktura. Onih crkvenih, naturalo… A i svjetovne su tu da im se – zlu ne trebalo – nađu pri ruci, i na to smo već pomalo oguglali. Drugim riječima, ne odustaje se od upornoga nauma kreiranja novopovijesti, a sve radi prikrivanja dijela svoje sramne prošlosti. Ne samo da se nije prestalo s manipuliranjem žrtvama Druge gvere nego se tu rabotu podiglo na višu razinu, a – u sprezi sa servilnom politikom – kulminiralo je to ovogodišnjom morbidnom („postumnom“, e vala, meštre!) dodjelom Nagrade Grada za životno djelo ondašnjem duhovniku križara, 74 godine nakon njegove tragične smrti. Prozirna je to i sramotna manipulacija, dostojna jedino naših harnih domoguza i domoguzinića. Ako se pitate tko su domoguzi i domoguzinići, eto baš tako nazvah samozvane svjetovne domoljube i njihove duhovne sekundante, također u prigodi dodjele javnoga priznanja jednom drugom zaslužniku, onom koji podiže spomenike okupatorima i njihovim slugama (za Dan Županije 2015., Glas Grada br. 533). Ista meta, isto odstojanje – što možemo, povijest nikako da nam postane učiteljica života… Međutim, ne budimo nepravedni, srećom naši domoguzi ipak znadu ponekad biti i progresivno liberalni, makar kod usvajanja tamo nekakvih konvencija… Zbog vlastite savjesti, a ne zbog svojih stočića, naturalo….

Pišući o tim, blago rečeno, kontroverzama koje se odnose na Drugu gveru, svjesno sam izbjegavao navođenje imena dionika tih događanja jer nije (bila) riječ o pojedincima, nego o stanju duha toga doba, pa se isto odnosilo i na ovogodišnjega laureata Nagrade Grada za životno djelo. Kad se pogleda unazad, danas je sasvim jasno: da nije bilo toga pisanja proteklih godišta ne bi bilo ni ovogodišnje nakaradne dodjele javnoga priznanja… Ipak, vjerovali ili ne, možemo biti zadovoljni postignutim. Istina ipak izlazi na vidjelo, a to što se neki koprcaju i vuku prozirne poteze, uključivo i otužno posezanje za javnim priznanjima, samo prokazuje krajnju duhovnu bijedu vremena u kojem živimo.

OTKLE VJETAR PUŠE

K’o i prije par godišta, i povodom nove manipulacije diglo se dosta prašine, mnoštvo pitanja sa svih strana, a odgovora niotkud… Ipak, jedan se povjesničar osjetio p(r)ozvanim, pa iznosi neke javnosti manje poznate detalje iz tih vremena. Bilo bi to pohvalno da nije u funkciji obrane neobranjivoga, što smo već apsolvirali u prethodno spomenutoj polemici („u spoznaji povijesne istine nekima se omakne sitni previd u pristupu – ne zbroje 2 i 2, nego ih oduzmu, pa rezultat ispa’ne nula“). Pri tom nije osobito bitno što je kome bilo na vrh jezika, tko i koliko ima ili nema osobne hrabrosti, najvažnije je bilo i ostalo otkle vjetar puše

Insoma, povjesničarov odgovor na pitanje s vrha jezika glasi da nagrađenik nije bio ono što autor članka Dubrovački „demokratski mrak“ (Glas Grada br. 675) tobože nije imao osobne hrabrosti napisati. Jer, eto, vruća se kaša zakuhala, pa nije lako s njome na vrh jezika, mog’o bi se još ‘ko i opari’… Lijepo je pročitati da je nagrađenik ljubio svoju Crkvu i svoj svećenički poziv, ljubio je i svoj hrvatski narod, ali nije nikoga mrzio i nikome nije želio zlo. Osobno ne sumnjam u istinitost tih riječi, samo mi tu nešto ne vonja kako treba. Je li se povjesničar javio da činjenicama osvijetli moguće nedoumice koje se vežu uz javno djelovanje pojedinca, da ocijeni učinak toga djelovanja u kontekstu povijesnih (ne)prilika onoga vremena ili da piše naknadni panegirik i-više-nego-naknadnom nagrađeniku? Jer, vodeći se istom logikom, može se zaključiti da on brani dodjelu te nagrade, neovisno o bitnim manjkavostima i nepravilnostima u provedenom postupku, koje su analizirane i dokazane u članku autora prozvanoga za, gle kur*a, nedostatak osobne hrabrosti.

A što tek reći o pozivanju na zaključak sjednice Križarskog Okružnog odbora Dubrovnik od 25. srpnja 1941., kojem nazoči i nagrađenik, na temu ustaškoga pozdrava Za Dom spremni? Onoga koji, kako veli, sve više ulazi u javni, društveni i privatni život i pomalo isključuje pozdrave do sada uobičajene, te je zaključeno da križarski pozdrav – Bog živi – ne smije biti potisnut već da ga treba stalno upotrebljavati i u svakoj prigodi se njime služiti, kako u javnom tako i privatnom životu. Usputna napomena: 11 dana prije održavanja te sjednice, koja je valjda „krunski dokaz“ povjesničareve teze, dakle 14. srpnja 1941., Dubrovnik je na najsrdačniji način pozdravio i otpratio prve dobrovoljce, koji su se javili, da se bore protiv neprijatelja čovječanstva. Riječ je o šezdesetak dragovoljaca za istočnu frontu, među kojima prednjače križari, koji su prije odlaska prisustvovali zajedničkoj sv. Misi u crkvi Male Braće, gdje su primili i sv. Pričest. Misu je služio njihov duhovnik don N.D., koji s njima putuje na bojište. Da ne bude zabune, to je citat iz vjerskoga tiska (vidi Uz 75. obljetnicu jednoga „posvećenog“ događaja, Glas Grada br. 607), kako li je samo taj događaj uspio promaknuti našem povjesničaru? Valjda zato što je i Rojnica bio protiv odlaska dragovoljaca na Rusiju, ali su radikalni crkveni krugovi tu odnijeli prevagu, što se našem povjesničaru nimalo ne sviđa jer mu se ne uklapa u idiličnu duhovnu sliku toga doba koju nadasve znanstveno gradi.

U DUHU VREMENA

Dakle, je li to neprihvaćanje ustaškoga pozdrava „jasno distanciranje od ustaškog režima, a time i od proganjanja, zatvaranja i ubijanja ljudi“, kako tvrdi povjesničar, ili je vrag već bio odnio šalu? Što znači to neprihvaćanje u kontekstu već zahuktale ratnohuškačke propagande, razvidne iz tadašnjega vjerskog tiska, koja glorificira ustaški režim i privodi mu križare za elitne bojovnike da za krst časni biju boj na istočnoj fronti, a ta „sveta zadaća“ je i u Dubrovniku već bila uspješno obavljena? Što je nagrađenik učinio da se to ne događa? Je li barem dig’o ruke od takvoga križarstva i negirao njegovu spojivost s vjerom? Para mi se da nije, što mu – gledajući iz današnje perspektive naših domoguza i domoguzinića – i nije neki propust, naprotiv. Jer, kako već spomenuh u prethodnoj polemici (Glas Grada br. 510) „sukladno manipulaciji koja traje, klempavo U s križem u sredini već se desetljećima tolerira i kočoperi na sve strane, a šutnja Crkve o tome znači ne samo odobravanje, izgleda da joj je omilio i postao znak povijesnoga kontinuiteta (tj. križ i zločin i dalje idu ruku pod ruku), nešto kao vizualni identitet naše novopovijesti. Možda i za njega onaj naš-srećom-bivši preuzvišeni, inače demo(n)krat po (pro)vokaciji predloži kakav referendum… Onako, u duhu vremena…

U gornjem kontekstu nema neke potrebe dodatno se pozivati na Rojnicu, ali ipak, nek’ se nađe (da i njeg’ kakva nagradica za životno djelo snađe!) tek toliko da ne bi bilo zabune (imena su zamijenjena inicijalima): Križari, koje vodi o. P., prof. K. i A.B. – ustaše su bez položene ustaške prisege (iznimka je bio K., koji je bio položio prisegu). Postojalo je kod njega u tom pogledu izvjesno pitanje savjesti, jer je bio poznat kao praktični katolik. Bio je toliko osjetljiv te se je prije prisegnuća savjetovao sa svojim duhovnikom (razvidno je kako ga je duhovnik savjetovao, op.a.).

Povjesničar kaže i da su u Dubrovnik tad došli Oblasni NOO za Istočnu Hercegovinu, Obl. komitet Partije, Obl. SKOJ, Obl. AFŽ-e, te ostavlja čitateljima da sami zaključe jesu li ovi organi NOP-a Istočne Hercegovine došli u Dubrovnik radi odmora, kupanja i sunčanja ili im je namjera bila ovo hrvatsko područje pripojiti Ist. Hercegovini (tko tu koga pripaja, zar Ist. Hercegovina nije već bila dio Pavelićeve „slavne“ Velike župe Dubrava?), odnosno je li taj dolazak organa NOP-a Ist. Hercegovine povezan s ubijanjem najistaknutijih Dubrovčana i najistaknutijih dubrovačkih svećenika na Daksi. I na to pitanje je odgovoreno u prethodnoj polemici (Glas Grada 508): „Mnogi zločini toga doba, osobito u početku, bili su jednaki posljednjima, tj. bili su smaknuća bez suđenja, samo sa suprotnim predznakom. Svaki zločin je zločin, ali to za naše duhovnike nije tako. Sve što se događalo do pred kraj rata po njima se uopće nije ni dogodilo. A ono što se dogodilo na kraju, iako se dogodilo kao posljedica onoga prije (kazna bez suđenja, pretvorena u odmazdu, uključivo i na nacionalnoj osnovi), eto baš to je bio početak svega…“

JADNO I NEDOSTOJNO ČOVJEKA

A što bješe s onim Bog živi? Hm, očito jedno veličko ništa… Našim križarima-legionarima (moralno unakaženim i za savjest zakinutim, od grijeha za ubijanje unaprijed oslobođenim) Za Dom spremni ipak bijaše puno miliji. Međutim, izginuše oni na ruskim pustopoljinama u najsvetijem križarskom ratu, ratu za najveće svetinje što nam ih je Bog dao, a ni svjetski misionar Hitler (onaj čije će se propovijedi vrlo dobro čuti pomoću topova, mitraljeza, tankova i bombardera…) nije prošao ništa bolje… Unatoč tome što su se stavili pod zastavu najslavnijeg vojskovođe … Gospodina Boga, što bi rekli naši dragi ikavci, lipi ih je đava sve odnija. A kažu: Bog živi!? Teško… (izg)ubiše oni usput i njega… Kako onda tako i danas, sve što neki vrli crkvenjaci rade je u ime Božje, samo što im On služi tek k’o paravan iza kojega grade svoje kraljevstvo zemaljsko, dok stado drže zamađijano bajkama o kraljevstvu nebeskom, u koje ni sami ne vjeruju… Jer da vjeruju, ne bi činili što čine. Uostalom, zašto se polakomiše za svim tim silnim svjetovnim priznanjima ako znaju da ih čeka nagrada na Nebesima koju su harno zaslužili? Da parafraziram povjesničara, ostavljam čitateljima da sami zaključe, koliko je sve to skupa jadno i nedostojno čovjeka, a kamoli duhovnika i njihove ustanove, koju još nazivaju i božanskom tvorevinom. Za utjehu, ostaje nam spoznaja da sve to rade nadahnuti Duhom Svetim, što bi tek bilo da nisu?

Miše Galjuf

.

Objavljeno u Glasu grada – Glas grada br. 680 od 30.03.2018. godine, http://glasgrada.hr/wp-content/uploads/2018/03/680.pdf

 

Odgovori