Ana BRAKUS: Katoličko pravobraniteljstvo
28 rujna, 2017
Petar FEHIR: Odlazi nam raja
29 rujna, 2017

Milan GAVROVIĆ: Vajmarske pouke

 Tvorci našeg gospodarskog modela, koji zemlju vodi u propast, ugledni su pripadnici međunarodnog ekonomskog džet seta. Mnogi od njih nemaju pojma tko je bio nesretni Heinrich Brüning…
.

Pravi korifej današnjeg neoustaštva nije pjevač Marko Perković Thompson, već guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, a utemeljitelji neofašizma koji se sada valja zemljom nisu Anto Đapić i nekadašnji za-dom-spremni generali HOS-a, nego zadnji partijski sekretar u Ekonomskom institutu Zagreb i čovjek koji je još prije četvrt stoljeća uspostavio sadašnji ekonomski model, Borislav Škegro. Ta tvrdnja nesumnjivo će silno iznenaditi spomenutu svjetsku gospodu, koju se viđa na velikim međunarodnim aerodromima, a ne na crnokošuljaškim mitinzima. Isto tako bio je neugodno iznenađen i njemački premijer s početka 1930-ih godina, Heinrich Brüning, kad ga je jedan student optužio da je svojom ekonomskom politikom pogodovao Hitlerovom dolasku na vlast. Taj student bio je poslije glasoviti ekonomist John Kenneth Galbraith, čiji je sin, usput rečeno, bio ratni američki ambasador u Hrvatskoj, zapamćen i kao traktorski diplomat, jer je osobno štitio od kamenovanja Srbe koji su poslije Oluje bježali iz Hrvatske.

O svom studentskom incidentu s bivšim njemačkim kancelarom, koji je poslije Hitlerovog preuzimanja vlasti otišao u Ameriku gdje je na Harvardskom sveučilištu predavao politologiju, Galbraith stariji piše: ‘Jedne večeri, na seminaru, postavio sam mu pitanje jesu li drakonske mjere koje je poduzeo u doba deflacije koristile Hitleru u njegovoj borbi za vlast. Brüning je odgovorio da nisu. Kad sam se ja, ne baš mudro, zainatio, Brüning me je strogo zapitao sumnjam li možda u riječ bivšeg kancelara njemačkog Reicha.’

Kakve su to mjere bile? Vrlo slične onome što danas nazivamo bolnim reformama. Glavni cilj je bilo očuvanje stabilnosti iako ona, zapravo, nije bila ugrožena. Proteklo je skoro deset godina otkad se ispuhala inflacija koja je zahvatila Njemačku poslije Prvog svjetskog rata, pa je na djelu bilo ono apsurdno ekonomsko pravilo da se najoštrije mjere protiv rasta cijena poduzimaju tek kad više nisu potrebne. Zajednički nazivnik bolnih reformi kancelara Brüninga bio je smanjivanje potrošnje. Alati za to bili su rezanje plaća i cijena, pri čemu se prvo provodilo mnogo efikasnije od drugog. Plaće državnih činovnika smanjene su za 20 posto, a nadnice za deset do 15 posto. Danas bi kod nas prvo bilo ocijenjeno kao notorni populizam, a drugo bi mnogi dočekali kao doprinos povećanju konkurentnosti nacionalne ekonomije. Istovremeno su vladinim dekretom smanjene cijene komunalija i industrijske robe i to za deset posto. To je, međutim, bilo mnogo lakše propisati nego provesti. Sve to događalo se u trenutku kad su nakon crnog četvrtka i sloma njujorške burze obustavljeni i američki krediti Njemačkoj, opterećenoj ratnim reparacijama.

Ono što se ne vidi na stablu, vidi se na plodu, kaže jedna stara poslovica. Plod ekonomske politike vlade gospodina Brüninga vidio se po brzom rastu nezaposlenosti. To je dovelo do velikog razočaranja birača političkim strankama koje su dotad vodile zemlju. Nacionalsocijalisti su bili vrlo glasni, grmjeli su protiv komunista koji navodno iz potaje vladaju Njemačkom, zatim zbog nedovoljnog patriotizma i korupcije, ali su na izborima prolazili vrlo slabo. (Kao i sada kod nas.) To se odjednom promijenilo na izborima u rujnu 1930. Hitlerovi nacionalsocijalisti, koji su prije samo dvije godine osvojili 12 zastupnika, sad su ih dobili čak 107, čime su postali druga stranka u parlamentu i nezaobilazni faktor u svakom budućem krojenju vlasti.

Zanimljivo je da Hitlerovi nacionalsocijalisti pred izbore nisu promijenili retoriku. Nisu se pozivali ni na ekonomiju ni na nezaposlenost, iako je to bilo u korijenu nezadovoljstva birača. Oni su ostali pri svojim ideološkim argumentima (mi bismo rekli pri partizanima i ustašama), pa su optuživali protivnike da su izdali domovinu potpisujući primirje (poraz) u Velikom ratu (Prvom svjetskom), da je Njemačka time ponižena i uvrijeđena, da je Versajskim mirovnim sporazumom opljačkana itd. Glavno što su nudili nisu bila radna mjesta i ekonomski prosperitet, već nacionalni ponos i čast. Da će učiniti Njemačku ponovno velikom! Lustracija se podrazumijevala, jer su birači tražili krivca i cijenili odlučna i radikalna rješenja. Prvi su na redu bili ljevičari i Židovi, kojih je u Njemačkoj, doduše, bilo iznimno malo, ali su zahvaljujući endemskom europskom antisemitizmu i mitovima o njihovim međunarodnim vezama (cionističkoj zavjeri) uvijek bili pogodni za ulogu grešnog jarca. U ondašnjoj Njemačkoj, kao i u današnjoj Hrvatskoj, cvao je kamatarski, zelenaški biznis. Iz potaje su ga vodile njemačke ‘arijevske’ banke, ali prljavi ulični posao za njih su mahom obavljali Židovi. Danas to zvuči kao okrutan vic, ali u ono vrijeme je znatno pridonosilo stvaranju antisemitskog raspoloženja.

Ukratko, potvrđivalo se staro pravilo da ljude ne zanimaju ekonomske teorije, već posljedice po njihove živote, koje osjećaju kao mutnu i bolnu izdaju, pa se u nevolji okreću starim vrijednostima. Zato ruke birača ne vode njihovi jasni ekonomski interesi, već pozivanje na naciju, dom i boga-oca. Oni traže krivca, a najlakše vjeruju onima koji optužuju druge i drukčije. Ceh radikaliziranja birača na njemačkim izborima 1930., koji su bili kobni za cijeli svijet, platile su tradicionalne desne stranke čiji su glasovi prepolovljeni. Desna Njemačka naočigled je postajala nacistička Njemačka. Ta povijesna pouka danas je zanimljivija za HDZ nego za SDP.

Isti redoslijed zbivanja može se prepoznati i u današnjoj Hrvatskoj. Već četvrt stoljeća vlast se (bilo HDZ, bilo SDP) hvali svojim ekonomskim rezultatima, a kola se uporno kotrljaju nizbrdo. Za krizu se tvrdilo da je uvezena, ali se uglavnom zaboravljalo da je pad BDP-a kod nas bio veći nego u drugim zemljama nove Europe. Političari se međusobno optužuju za nespremnost na reforme, iako nije jasno ni što se pod tim misli. Busamo se u prsa stopama rasta od dva posto, iako je svima jasno da prezadužena ekonomija ne može na zelenu granu s manje od pet posto. Hvalimo se turizmom, a prešućujemo da nekad industrijski jaka Hrvatska postaje klasična kolonijalna monokultura. Turistička banana republika, koja je po dohotku spala na samo dno Europske unije. Govorimo o znanju kao ključu budućnosti, a lako se zapošljavaju samo sezonska turistička zanimanja. Visoko obrazovani bježe preko granice, a novu školsku godinu dočekujemo zaprepašteni spoznajom koliko je školske djece, posebno prvašića, manje nego prije. A i naši su nacisti sve glasniji. Njihove su mete iste kao nekad u Njemačkoj. To su nacionalni izdajice, nedovoljni patrioti, komunisti i Jugoslaveni, manjine i posebno Srbi. Tvorci našeg gospodarskog modela, koji zemlju vodi u propast, ugledni su pripadnici međunarodnog ekonomskog džet seta. Mnogi od njih nemaju pojma tko je bio nesretni Heinrich Brüning. Politički protivnici zvali su ga Kancelar Glad, a čuveni američki novinar i povjesničar W. L. Shirer kaže da je bio principijelan, korektan, skroman i – čovjek od riječi. Ipak, tražilo se mnogo više.

Preneseno s portalnovosti.com, 26.09.2017., https://www.portalnovosti.com/vajmarske-pouke

Odgovori