Milan KANGRGA: Kritičko mišljenje – nekad i sad
srpanj 20, 2017
Održana sjednica Predsjedništva Udruge antifašista Dubrovnik – NEPODNOŠLJIVI ODNOS
srpanj 20, 2017

Marijan VOGRINEC: Liječenje pijavicama

Foto: Wikimedia CommonsFoto: Wikimedia Commons
Socijalna bomba otkucava u Hrvatskoj otkucava, ozbiljnije nego na Zapadu.

Socijalna bomba otkucava. U Hrvatskoj opasnije nego na moralno trulom Zapadu, ali tiše i podmuklije od protukapitalističkog tsunamija koji u rušilačkim razmjerima pravog rata s policijom prati manje-više sve tzv. summite na kojima se malobrojne skupine najmoćnijih/najbogatijih u svijetu kockaju ne samo sudbinom svih žitelja nego i samim opstankom Plavog planeta. Jedinog domaćina u svemiru našem obliku života. Zasad. To, što je američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i ostalim prvacima iz skupine G20 priredilo više od 100.000 protukapitalističkih prosvjednika iz cijelog svijeta u Hamburgu – prijestolnici radikalnije njemačke ljevice – u Dubrovniku, turističkoj prijestolnici Hrvatske, dan-dva kasnije nisu doživjeli šefica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde i predstavnici Svjetske banke. Hrvatski se protukapitalisti valjda još nisu stigli vratiti iz Hamburga?

MMF i Svjetska banka – uz kreditne/rejtinške agencije Standard & Poor’s, Moody’s i Fitch, monopolističkih pozicija u krojenju gaća međunarodnim dužnicima – dvije su udarne šake financijskog imperijalizma manjine najmoćnijih/najbogatijih u svijetu. Korporativnom kapitalu nikad nisu bili pri srcu i pameti ni kobna socijalna raslojavanja unutar i među državama niti nepovratno uništavanje prirodnih uvjeta za život na Zemlji. Održiv opstanak na Zemlji maloumno je podređen bogaćenju bogatih te siromašenju (pre)siromašnih.

Mjere što ih (ne) dogovaraju hegemoni iz G7, G20 ili kojekakvih trilaterala, itsl. sliče liječenju terminalne faze karcinoma – pijavicama. Hamburški prosvjednici okrivili su korporativni kapitalizam za najgora zla u svijetu – od gladi i ratova do terorizma – zbog kojih pate milijarde ljudi. Bankrotirane države Grčka i Portoriko valjda su najpoučniji primjeri toga kako u ime megakapitala i nezajažljivog zgrtanja profita po svaku cijenu funkcioniraju financijski žandari MMF, Svjetska banka, kreditne/rejtinške  agencije i što in vivo znači – izravno na koži žitelja i na svih oko 6800 raznih  jezika – neumoljiva logika vlasnika kapitala: “Dugovi se moraju vraćati”. Njemačka kancelarka Angela Merkel baš je tim riječima disciplinirala goropadnog Alexisa Tsiprasa,  usred grčkog fiskalnog sloma. On se nije usudio čak ni retorički replicirati: “Po svaku cijenu?”

Hrvatski javni dug potkraj 2016. godine, prema podacima HNB-a iz ožujka 2017., bio je 285,3 milijarde kuna (85,5 posto BDP-a), a inozemni 47,2 milijarde eura ili 107,7 posto BDP-a. To ne znači smak svijeta, ali jest ozbiljno upozorenje svakoj aktualnoj vlasti da je vrag odnio šalu. Nikakvo liječenje pijavicama raspadajućeg tkiva više ne dolazi u obzir, ali tražiti “drugo mišljenje” od MMF-a i Svjetske banke znači budalasto se odreći moralno i matematički pismenih u vlastitoj zemlji koji odavno upozoravaju na učinkovite, pametne medikamente s produženim humanim/socijalnim djelovanjem. Vlast zazire od takvih. Radije će – zbog izvjesnih materijalnih i političkih probitaka te tapšanja po “partnerskom” ramenu  – pristati na kreditne ucjene gurua hiperprodukcije svjetskih dužnika. Pa marljivo žmikati vlastite građane dok im duša ne izbije na jezik.

Ta ovisnost ima katastrofalne posljedice: čim se rodi, svaka beba u RH već je dužna zapadnim “dobročiniteljima” blizu 10.000 eura. I osuđena je doživotno plaćati kamatu, a glavnica naslijeđenog duga se prenosi na potomke. Život na rubu ili ispod razine ljudskog dostojanstva. Više od 800.000 ljudi u RH preživljava s 1500 i manje kuna mjesečno, što je ispod granice siromaštva u zemlji. Oko 800.000 od 1,2 milijuna umirovljenika prima mjesečno 2300 kuna od koje crkavice otkidaju i za nezaposlenu djecu, njihove obitelji, unuke… Oko 330.000 blokiranih građana duguje 42 milijarde kuna koje nikad neće moći vratiti. Isključeni su iz normalnog ekonomskog života, kao i 320.000 ovršenih. Oko 40.000 školske djece svaki dan gladno liježe na počinak, a blizu 21.000 ih ima jedan topli obrok tjedno. I koga briga? U RH i u moćnom svijetu.

Gdje god su MMF i Svjetska banka “dobronamjerno” dolazili “vaditi vruće krumpire” iz rasplamsale dužničke vatre, prvo su uvjetovali mjere kojima će se omogućiti uredno vraćanje dugova vjerovničkom kapitalizmu, s unaprijed programiranim profitima. Time redovito strada socijalna država, radnicima se smanjuju stečena prava i pogoršavaju uvjeti rada, krešu se mirovine, uvode restrikcije u zdravstveni i školski sustav, socijala se gotovo ukida, životni standard trpi u vitalnim dijelovima, kontaminiraju se ljudska prava i slobode, demokracija se pretvara u karikaturu… Štedi se na tim općeljudskim, civilizacijskim vrijednostima eda bi se vraćali “dugovi”- uglavnom sve nove i nove milijarde sve većih i većih kamata, jer je dužnik „rizična država“ – raznim goldman sachsovima, j.p. morganima i inim bjelosvjetskim lihvarima koji su unovčili vladavinu tuđe političke gluposti i notorne socijalne nesreće.

Ponižavajuće za zemlju koja bi morala imati minimum državnog digniteta i ljudskog dostojanstva svojih državnih/političkih/financijskih prvaka djeluje pepeloposipavajući, odnos premijera Andreja Plenkovića i resornih ministara (Zdravko Marić, Martina Dalić) te guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) Borisa Vujčića s čelnim ljudima MMF-a i Svjetske banke na konferenciji „Ubrzavanje realne konvergencije u središnjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi – uloga upravljanja i institucija“ u Dubrovniku. Skupu je nazočilo dvadesetak guvernera središnjih banaka i ministara financija s tog područja, predstavnici Europske banke za obnovu i razvoj, Europske investicijske banke, Europske komisije, neki eksperti sa sveučilišta Berkley, Columbia…

Lagarde je, ne skidajući karakterističan, uvježbani protokolaran smiješak s usana, saslušala sve makroekonomske i fiskalne samohvale hrvatskih domaćina i opetovala: “Važno je izgraditi dovoljno snažne institucije koje će predvoditi novu fazu održivog rasta, uvažavajući i vanjsko okruženje poput EU-a”. To o održivom rastu, naslonjeno na klasične preporuke/savjete MMF-a i Svjetske banke dužnicima – malo modificirane u odnosu na tzv. grčki obrazac masovne štednje – i jest ta kapitalistička ujdurma u celofanu „brige za održiv rast“ radi “općeg dobra”. Hamburški su to prosvjednici nazvali kapitalističkim zločinom protiv čovječanstva, utemeljenom na nepoštenoj preraspodjeli materijalnih i prirodnih dobara.

Christine Lagarde i bankarska kasta u Dubrovniku bili su zadovoljni time što su čuli od premijera Plenkovića i guvernera Vujčića o tome u kakvoj su sinkronizaciji vladin projekt tzv. strukturnih reformi i HNB-ov regulatorni suport. Paket strukturnih reformi u bitnom je usklađen s direktivama središta financijske i političke moći, pa se premijer Plenković i financijski ministar Marić hvale potporom koju u tim središtima dobiva “vladina politika” makroekonomske i fiskalne stabilizacije zemlje. Naravno da su na Zapadu zadovoljni, ako im RH omogućuje na jednom posuđenom euru zaraditi tri-četiri, pa i pet i više (krediti s deviznom klauzulom, npr.), a to što desetak obitelji dnevno leti iz svojih stanova u dramatičnim deložacijama – bože moj, ne vraćaju dug.

Budući da su početkom lipnja okončani lokalni izbori u RH, uspostavljene nove vlasti – makar i nakaradne, prijevarom birača u Zagrebu i presloženom saborskom većinom u parlamentu – premijer Plenković i njegovi najodaniji suradnici više nemaju razloga tajiti građanima što ih čeka najesen te od 2018. nadalje. Ništa dobro. Churchillovsko krv, znoj i suze iz Nacionalne strategije reformi 2017., navodno temeljnog dokumenta za strukturne reforme ili, narodski, bolne rezove, Lagarde je pozdravila kao znak “vladina dobrog smjera”. Vujčića, pak, smatra “izvrsnim guvernerom”. U RH ga drže naklonjenim stranim bankama i krupnom kapitalu, kao i njegovog prethodnika Željka Rohatinskog, te sukrivcem za masovnu, programiranu pljačku građana kreditima u švicarskim francima.

“Da bi nam sutra svima bilo bolje, a zemlja se odmaknula od ruba bankrota”, mantra je vladajućih u alibiju za strukturne reforme, građani već plaćaju 5+10 posto višu cestarinu, na računima za kolovoz naći će jamačno 7,5 lipa po potrošenom kilovatu skuplju struju zbog više naknade za vjetroelektrane, a ne može proći ni bez skupljeg plina uoči sezone grijanja. Bivši ministar Ivan Vrdoljak “usrećio” je zemljake štetnim ugovorima sa stranim vlasnicima vjetroelektrana, kojima potrošači moraju platiti ove godine 1,1 milijardu kuna za “zelenu energiju”, dogodine 1,5 milijardi… Harač zbog preskupe ugradnje razdjelnika topline na radijatore nitko ne želi vratiti prevarenima.

Budući da je zdravstvo osam milijardi kuna u minusu, najlakše je poslušati Svjetsku banku i MMF, pa još više štedjeti na javnom zdravlju. Uskoro predstoji poskupljenje  dopunskog zdravstvenog osiguranja te “racionalizacije” u sustavu koje će masovnije preusmjeriti oboljele prema privatnim ordinacijama i plaćanju liječenja iz vlastitog džepa. Nesposoban ministar Milan Kujundžić, koji neuvjerljivo prelijeva iz šupljeg u prazno (zakidanje na bolničkim limitima, neplaćanje veledrogerijama, rastući manjak liječnika i medicinskih sestara, enormne liste čekanja, i tsl.), ima ememefovsku tezu: tko želi bolju uslugu, morat će ju platiti. Ulaganja u školstvo (kurikulna reforma) i demografsku obnovu čisti su larpurlartizam, jer je vladi preče udovoljiti trgovačkom interesu Zapada: kupiti borbene avione i oružje u SAD-u. Kod kuće pak, podebljati ionako pretjerane braniteljske i apanaže državnih dužnosnika (850 i više kuna).

Umirovljenici su stalna tema propitivanja – samo troše, a ne zarađuju – pa će ih se najesen dohvatiti i Plenkovićevi strukturni reformatori. Budući da ne znaju zaustaviti iseljavanje radno najpotentnijeg stanovništva, nemaju formulu za otvaranje radnih mjesta, osigurati pristojne plaće i radne uvjete, a time i prihode mirovinskom fondu, dramatiziraju činjenicu da je odnos broja zaposlenih i broja umirovljenika neodrživih gotovo jedan prama jedan, a mirovinski fond kraći za 17-18 milijardi kuna godišnje. Kako drukčije reformirati sustav, nego opet na štetu životno već ugroženih penzića? Nitko nema pojma, a MMF i Svjetska banka imaju rješenje: eliminirati deficit u fondu.

Umirovljenici se u kapitalizmu tretiraju kao trošak: em duže žive, em su stalno kod doktora, em opterećuju državni proračun, em… Država šuti o tome da je novac iz mirovinskog fonda, dostatan za najmanje godinu dana isplata mirovina bez i jedne kune doprinosa, potrošila 1990-ih za rat i koješta pod tom stavkom. Neprirodnim je umirovljenjima potom rješavala kvazisocijalna pitanja demobiliziranih ratnih veterana, radničkih žrtava kriminalne pretvorbe i privatizacije, tzv. političkih zatvorenika, ljudi iz slobodnih profesija te “političara” i “uglednika” doseljenih iz emigracije, koji niti su plaćali poreze niti su živjeli ili uopće ne žive u RH. Recimo, pripadnici HVO-a. A te kategorije u prosjeku imaju barem dvostruko više mirovine/invalidnine od građana koji su pošteno u Hrvatskoj zaradili za svoju starost.

Država nema drugog do novca poreznih obveznika, a nema ni suvislu listu proračunskih prioriteta, pa će pod ememefovsku giljotinu neizbježno doći i socijalna kuna, znanstvena, kulturna i ostalo što nije u izravnoj funkciji bildanja tržišta i profita. Mudra vlast razmišlja o prioritetima na rashodovnoj strani, bez obzira na suflere sa strane. Udar na plaće, mirovine, životni standard u cjelini te demokratske vrijednosti – koji je od 1. srpnja na autocestama već na djelu – više ne ostavlja dvojbe o tome pred kojim je oltarom kleknuo premijer Andrej Plenković. Indikativno je ozareno lice šefice MMF-a Christine Lagarde nakon Dubrovnika. Izvijestit će odgovarajuće adrese na Wall Streetu, u Washingtonu i Londonu da Hrvatska „ide smjerom održivog rasta“. Samo da pacijent ne izvrne očima u uspjeloj operaciji – liječenja pijavicama.

Preneseno s h-alter.org, 17.07.2017.,   http://www.h-alter.org/vijesti/lijecenje-pijavicama

Odgovori