Ante PAVIĆ: Katastrofalan pad medijskih sloboda u Hrvatskoj
travanj 29, 2017
Tomislav JAKIĆ: Svoji sa svojima
travanj 30, 2017

Luka RESANOVIĆ: Za Zagreb pod kontrolom građana

Tomislav Tomašević, kandidat za gradonačelnika platforme Zagreb je naš!: “Za ljevicu je važno da nije samo u defenzivi oko obrane antifašističkog naslijeđa i tekovina ove države, reproduktivnih prava žena ili prava nacionalnih i seksualnih manjina, nego i da ide u ofenzivu oko ekonomskih tema i osvaja novi prostor koji je bitan većini građana. Dakle, ljevica se ne smije baviti samo manjinama iako je to i dalje apsolutno nužno, nego i većinama, a ekonomska većina je potlačena u odnosu na ekonomsku manjinu”.

Nakon desetljeća ispraznih izbora i navodne političke borbe umreženih opcija i aktera, na predstojeće lokalne izbore u Zagrebu izaći će i lijeva koalicija formirana od pet političkih organizacija – Zagreb je naš!, Za grad, Orah, Radnička fronta i Nova ljevica. Sačinjena od mnogih poznatih aktivista koji su se proteklih godina na ulici pokušavali izboriti za javni interes, ova koalicija pokušat će se oduprijeti sedamnaest godina dugoj vladavini Milana Bandića i njegovih interesnih satelita kroz program i model upravljanja gradom kojim se odlučivanje nastoji spustiti na niže gradske razine što bi trebalo dovesti do razvoja građanske participacije u svakodnevnom političkom životu. Tim povodom razgovarali smo s Tomislavom Tomaševićem, kandidatom za gradonačelnika platforme Zagreb je naš! koji se nakon višegodišnjeg aktivističkog angažmana odlučio na korak dalje u vidu političkog organiziranja i pohoda na gradske institucije vlasti.

Politički ste stasali kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih, dakle u periodu tranzicije između kasnih dana Tuđmanove vladavine i ranih dana proeuropskog liberalnog usmjerenja odnosno početka pristupanja Europskoj uniji u danima vlade Ivice Račana. Vaš aktivistički angažman započeo je 1998. dok ste imali 16 godina. Što vas je privuklo aktivizmu?

U Tuđmanovoj eri je prostor za kritiku i ekspresiju drugačijeg političkog mišljenja bio zatvoren. Stasao sam iz punk kulture, imao sam demo bend i izdavao fanzin. Tražio sam političku ekspresiju koju nisam vidio u nijednoj političkoj stranici, ali koju sam našao u Zelenoj akciji kao aktivistički najprogresivnijoj i najkonkretnijoj udruzi u temama koje su me zanimale. Pratio sam tranziciju iz Tuđmanove prema Račanovoj vlasti, bio sam kao aktivist uključen u tadašnji Glas 99, ali je nakon toga uslijedilo razočaranje u SDP-ovu vlast u koju su mnogi polagali nade, čime se moj aktivizam širio u nekim drugim smjerovima. Uključio sam se u međunarodni aktivizam u procesu oko održivog razvoja unutar kojeg sam sudjelovao na UN-ovim konferencijama gdje smo zajedno, kao aktivisti iz čitavog svijeta, pokušavali progurati naše ideje na najvišoj razini, da bi se na kraju moje djelovanje više fokusiralo na Hrvatsku i teme mladih pa sam bio i predsjednik Mreže mladih Hrvatske, krovne organizacije mladih u RH. To me pak odvelo prema urbanom aktivizmu i Pravu na grad što je uključivalo i akcije u Varšavskoj i na Cvjetnom trgu. Zadnje tri-četiri godine bavio sam se više istraživanjima, teorijom i javnim politikama. Nedavno sam tako radio istraživanje o industriji flaširane vode u Hrvatskoj. Uglavnom, postalo mi je jasno da bez političkog angažmana teško možemo očekivati veću društvenu promjenu. O tom koraku smo razmišljali već neko vrijeme i sada smatram da smo sazreli za to.

Zašto je po vama politizacija nužan korak dalje i koja su realna politička ograničenja sektora civilnog društva?

Civilno društvo i njegov aktivizam, kritika i predlaganje rješenja su jako bitni. Kroz Zelenu akciju sam predlagao jako puno rješenja za Grad Zagreb oko reformi javnih poduzeća, pitanja Jakuševca, prometne strategije, modela javnog prijevoza, ali nije bilo nijedne političke opcije koja bi ih primijenila. Tako su neki od nas nedavno shvatili da smo mi ti koji smo čekali i da bez našeg političkog angažmana u smislu da uđemo u institucije vlasti nitko neće provesti te modele i rješenja. To je bio okidač. Međutim, to ne znači da ćemo prestati biti na ulici. Želimo biti jednom nogom u institucijama vlasti, a drugom nogom na ulici, što znači i dalje mobilizirati ljude, biti kritični, imati poveznicu s društvenim pokretima, a ne praviti rez između građana i političara.

Ističete kako je Zagreb je naš! politička platforma, a ne stranka. Koji je razlog tome i u čemu je razlika između platforme i stranke?

Zapravo ističemo da je Zagreb je naš! platforma, a ne da je samo stranka. Tome ima više razloga. Prvo, nama je stranka samo tehničko sredstvo jer su u platformi aktivni mnogi ljudi koji mogu glasati o kandidaturama i drugim odlukama Zagreb je naš! bez obzira na to jesu li članovi stranke. Drugo, na izbore možete izaći ili kao nezavisna lista građana ili kao stranka, a za potonji model smo se odlučili jer po važećem zakonu jedino tako možemo koalirati s drugim strankama što smo htjeli u svrhu zajedničkog udruživanja snaga. Također, znamo da je kampanja za lokalne izbore ionako personalizirana, a izborom modela nezavisne liste bi bila još više personalizirana jer formalno ne možete nazvati listu Zagreb je naš!, već se ona zove po prvoj osobi na listi. Treće, na izbore želimo izaći na svim razinama vlasti – mjesnim odborima, gradskim četvrtima, za Gradsku skupštinu i za gradonačelnika. Da smo nezavisna lista, svaka lista po gradskim četvrtima bi se zvala drugačije jer bi prve osobe na listi bile drugačije što bi bilo konfuzno za same građane i teško bi im bilo iskomunicirati za koga da glasaju. Četvrto, unatoč tome što smo registrirali stranku, i dalje govorimo o platformi jer mislim da su stranke potrošena politička forma i da dobar dio javnosti ima negativan stav prema politici i strankama kao modelima političkog organiziranja, a mi zapravo i imamo drugačiji model od klasične stranke. Konačno, uzor su nam španjolski gradovi i njihove lokalne platforme koje funkcioniraju na način da se pojedinci, društveni pokreti i druge progresivne stranke udružuju i na izbore izlaze kao platforma. Kao što sam ranije napomenuo, i dalje želimo imati vezu sa društvenim pokretima, a model platforme se u tom pogledu čini najboljim. I samo ime Zagreb je naš! je nastavak borbe oko zajedničkih dobara kao što su Ne damo naše autoceste ili Srđ je naš. To je diskurs i nasljeđe borbe koje želimo nastaviti.

Zajedno s nekim vašim kolegama iz platforme, jedan ste od „prvoboraca“ prosvjeda u Varšavskoj 2010., jednog od najsnažnijih simbola građanske mobilizacije protiv klijentelizma Milana Bandića. Vi ste tada bili predsjednik Zelene akcije, a Teodor Celakoski Prava na grad. Zašto je bilo potrebno sedam godina za vašu političku aktivaciju?

U platformi je velik broj različitih profila ljudi, tu nisu samo aktivisti, niti samo aktivisti iz Varšavske, već i sindikalisti, kvartovske inicijative, znanstvenici itd. Da smo izašli na prošle lokalne izbore, svi ti ljudi ne bi bili uključeni, a i nama je trebalo više vremena da se odlučimo na taj potez. Trebalo je proći neko vrijeme da se kristalizira ovakva situacija. Također, vidimo da i danas postoji snažna mobilizacija građana, primjerice na Savici gdje je nekoliko tisuća ljudi prosvjedovalo protiv gradnje crkve u parku, a i ovih dana se mobiliziraju protiv devastacije parka. Bio sam u ponedjeljak zajedno sa stanovnicima Savice koji su zaustavili svojim tijelima Bandićeve bagere i čeka se rasplet situacije.

 Nakon koalicije sa strankom Za grad, Zagreb je naš! je prošli tjedan stupio u koaliciju s još tri stranke – Novom ljevicom, Radničkom frontom i Orahom čime je stvorena lijeva koalicija za lokalne izbore. Ističete kako je ovim strankama zajedničko da su progresivne i da se nisu kompromitirale s Bandićem i strankama koje su ga svih ovih godina podupirale, ali možete li ukratko kazati pojedinačno zašto ih smatrate važnima i zašto je takva koalicija nužnost? Primjerice, stranka Za grad je na prošlim parlamentarnim izborima koalirala s neoliberalnom strankom Pametno. To svakako nije lijeva pozicija.

Stranka Za grad jest išla na prošle parlamentarne izbore sa strankom Pametno, ali su se ubrzo pokajali zbog te koalicije, što iz programskih, što iz tehničko-logističkih razloga. Stranka Pametno nije bila opcija za našu koaliciju ni iz perspektive stranke Za grad. Što se tiče ostalih stranaka, one su sve lijeve, ali i stranke različitih profila od antifašističke ljevice do zelene ljevice. Kad govorimo o lokalnim izborima za Zagreb, imamo mnoge zajedničke točke, ali to ne znači da među nama ne postoje ideološke razlike. Međutim, naše dodirne točke poput participativnog proračuna, demokratizacije upravljanja gradom, boljeg javnog prijevoza, ekološke održivosti grada ili rješavanja korupcije i nepotizma su dokaz prilične ujednačenosti naših programa. Bilo je nužno okupiti sve progresivne stranke da ne dolazi do rasipanja glasova, i želimo početi graditi jednu drugačiju ljevicu koja će otvarati nove teme koje su bitne za živote najšireg kruga građana i promijeniti teme o kojima se priča u javnom prostoru. Teme poput komunalnih usluga, uz jasan lijevi stav protiv njihove privatizacije, jesu teme kojima se ljevica mora baviti, to nisu samo identitetska i svjetonazorska pitanja.

Za ljevicu je važno da nije samo u defenzivi oko obrane antifašističkog naslijeđa i tekovina ove države, reproduktivnih prava žena ili prava nacionalnih i seksualnih manjina, nego i da ide u ofenzivu oko ekonomskih tema i osvaja novi prostor koji je bitan većini građana. Dakle, ljevica se ne smije baviti samo manjinama iako je to i dalje apsolutno nužno, nego i većinama, a ekonomska većina je potlačena u odnosu na ekonomsku manjinu. Prema tome, naša platforma je drugačija vrsta ljevice u pogledu tema, u pogledu modela političkog organiziranja koji ide odozdo, od kvartova, a i u pogledu samih ljudi jer ovdje ima dosta ljudi koji ranije nisu bili politički aktivni. Također, lista za skupštinu naše koalicije je uređena po zip modelu što ne znači samo jednak broj muškaraca i žena već i ravnomjernu zastupljenost muškaraca i žena kad se gledaju pozicije na listi čime želimo povećati političku participaciju žena.

Kako biste ocijenili današnju razinu demokratskog odlučivanja i građanske participacije u gradu?

Da sadašnji model ne funkcionira najbolje se vidi upravo po prosvjedima koji se javljaju po gradu. Primjer Savice pokazuje da građani nemaju modele za suodlučivanje o oblikovanju kvartova u kojima žive budući da ih se pri prostornom planiranju unutar kvartova uopće ne konzultira. I nakon što su se stanovnici Savice sudskim putem izborili protiv gradnje crkve, Bandić je preko noći iz osvete odlučio kopati park, opet novcem poreznih obveznika. Tvrdi da radi u javnom interesu tih građana, a ništa ih nije ni pitao. Da ne govorimo o tome da je firma koja je dobila posao osnovana prije svega nekoliko mjeseci, da se planira potrošiti 12 milijuna kuna, po nekima čak 20 milijuna. S tim novcem se može sagraditi novi gradski vrtić. S druge strane, imamo primjere zelenih površina koje godinama čekaju uređenje parkova nakon provedenih arhitektonskih natječaja, a tamo novca nema, primjerice u Španskom ili na Trešnjevci. Dakle, sadašnji model je nastran i po prosvjedima je očito da građani žele model po kojem oni odlučuju. Ono što ćemo ostvariti kad uđemo u institucije vlasti su modeli za odlučivanje o raspodjeli resursa kao što je participativni proračun gdje želimo više resursa i ingerencija staviti na razinu gradskih četvrti i vijeća mjesnih odbora koja sada nemaju gotovo nikakve ovlasti čime se sve centralizira na razini Gradske skupštine i posebno gradonačelnika. Taj model ćemo okrenuti naopačke- staviti veći udio proračuna na nižu razinu, a onda građani mogu birati prioritetne komunalne projekte na koje će se potrošiti proračunski novac u njihovim kvartovima. Takav model funkcionira u tisućama gradova diljem svijeta, a u Hrvatskoj je primjer Pazin. Ako može funkcionirati u Pazinu, može i primjerice na Trešnjevci. Osim toga, u gradu danas imamo investitorski urbanizam putem kojeg političko-ekonomski moćnici odlučuju što će se graditi po kvartovima, pri čemu građane nitko ništa ne pita, a moćnici govore da se gradi u ime javnog interesa. Ono što posebno iritira jest kada političke elite podcjenjivački govore kako su građani needucirani, neinformirani i pasivni. Pa kako će biti aktivni kada nemaju nikakvih modela i prilika da ih se konzultira i da suodlučuju? Paradoksalno, za lokalni referendum je potrebna izlaznost od 50 posto + 1 birač da bi bio valjan, a na lokalne izbore u Zagrebu izađe oko 45 posto ljudi i izabrana vlast vedri i oblači sljedeće četiri godine.

Postoji li u inozemstvu neki konkretan model upravljanja gradom kakav biste voljeli vidjeti u Zagrebu?

Otkada je Bandić došao na vlast prije 16 godina, u gradu imamo trend privatizacije komunalnih usluga koji se dogodio s pročišćavanjem otpadnih voda, a mislimo da slijedi i privatizacija odvoza otpada, odnosno davanje te usluge u koncesiju C.I.O.S. grupi, radi čega je danas odvoz otpada u kaotičnom stanju. Tom privatizacijom bi zasigurno porasla cijena usluge i ne bi se ulagalo u infrastrukturu. Takav scenarij se u zadnjih 30 godina događao u mnogim europskim gradovima poput Pariza, Berlina, Budimpešte i Londona, i građani su vidjeli da je usluga postala lošija i skuplja pa sad gradovi vraćaju te usluge u javna poduzeća. Naime, radi se o prirodnim monopolima gdje se cijena i količina usluge ne definiraju na tržištu nego putem ugovora koji se potpisuje na 20 ili 30 godina pa nema nikakvog smisla javni monopol pretvoriti u privatni. Sve to dovodi do strukturnog problema korupcije jer su natječaji netransparentni, a ugovori nedostupni javnosti. U Hrvatskoj je Državna revizija potvrdila da je štetan ugovor o pročišćavanju otpadnih voda u Zagrebu jer osigurava čak oko 50 posto godišnje dobiti privatnom poduzeću. Postavlja se pitanje koja je alternativa privatizaciji jer je činjenica da u Zagrebu javna poduzeća služe za financiranje političkih stranaka, kadroviranje stranačkih vojnika ili namještanje javnih nabava privatnim poduzećima koja financiraju te iste političke stranke. Mi odbijamo tu lažnu dilemu između ovakvog katastrofalnog stanja ili privatizacije. Postoji treći model koji želimo vidjeti, a to je demokratizacija javnih poduzeća. Recimo, u pariškom javnom poduzeću za vodu u nadzornom odboru ne sjede samo predstavnici gradske vlasti, nego i predstavnici korisnika, radnika, industrije i organizacija koje se bave općim dobrom, i taj model jako dobro funkcionira. Dakle, želimo širi javni nadzor nad javnim poduzećima jer su ona javna upravo zato da ostvaruju neki javni interes, a onda je na javnosti da ga definira i da kontrolira da li se on doista i provodi.

Jedan od vaših programskih prioriteta su jeftine i kvalitetne komunalne usluge. Poznato je da je Zagreb danas službeno europska prijestolnica smeća, odnosno da se nalazi na zadnjem mjestu glavnih gradova Europske unije po pitanju odvajanja i recikliranja otpada. Kako postići kvalitativno poboljšanje komunalnih usluga?

Prvo, snizit ćemo cijenu vode u Zagrebu jer se ista povećala već tri puta u zadnjih 16 godina upravo radi spomenutog štetnog ugovora čiju reviziju ćemo izvršiti što prije. Paralelno, ulagat ćemo u obnovu vodne infrastrukture budući da trenutno oko 50 posto vode u gradu iscuri iz cijevi. Kad se grad zaduživao na međunarodnom tržištu obveznica, bilo je rečeno da će se taj novac uložiti u sanaciju i obnovu vodne infrastrukture, ali je dobar dio tog novca otišao u zemljišne špekulacije. Drugo, što se tiče otpada, zatvorit ćemo odlagalište Jakuševec, a sustavno rješenje jest odvojeno prikupljanje otpada na kućnom pragu, te promjena sustava naplate odvoza otpada jer danas svi građani plaćaju isto, bez obzira na to koliko otpada proizvedu.

Promjena sustava naplate bi stimulirala da građani što više odvajaju i recikliraju jer su to sirovine koje ne smijemo bacati na odlagalište. Ne možemo si priuštiti bacanje 150 milijuna kuna vrijednih sirovina godišnje, pri čemu radimo i ekološki problem i smrad koji posebice smeta stanovnicima Novog Zagreba. Taj novac bismo itekako mogli iskoristiti za proračun, primjerice za njega možemo izgraditi sedam novih vrtića ili žičaru koje nema već 10 godina. Prema tome, današnji model gospodarenja otpadom je iracionalan, a i nepravedan prema stanovnicima Novog Zagreba. Da je Jakuševec u podsljemenskoj zoni gdje žive bogatiji, problem bi se riješio za nekoliko mjeseci. Vidimo na djelu društvenu nepravdu kroz ekološki problem. Treće, želimo ubrzati tramvajski prijevoz mjerama koje sprečavaju da automobili ulaze u tramvajske koridore, želimo bolje integrirati tramvajski prijevoz sa željezničkim, proširiti tramvajsku mrežu, zatim izgraditi mrežu biciklističkih staza s parkiralištima za bicikle itd. Za sve to ima dovoljno novca jer se sada radi namirenja kumova i prijatelja gradske vlasti sve što se gradi u Zagrebu preplati barem tri puta.

Kako biste ocijenili današnju kvalitetu javnih usluga u gradu (vrtići, škole, bolnice…)? Ima li prostora za napredak?

Izgradit ćemo 12 novih tipskih i modularnih gradskih vrtića jer danas u vrtićima imamo čak četvrtinu djece više nego što bi ih smjelo biti prema Državnom pedagoškom standardu. Osim toga, nema dovoljno odgajateljica i odgajatelja, a oni danas rade u katastrofalnim radnim uvjetima koji se moraju poboljšati. I škola fali, a što se tiče zdravstvenih usluga, izgradit ćemo jednu manju bolnicu u Novom Zagrebu jer želimo ravnomjerni pristup javnim uslugama u cijelom gradu. U Novom Zagrebu živi više ljudi nego u Osijeku, a nema niti jedne bolnice. Dotaknuo bih se i pitanja sporta. Prihodi Dinama su prošle godine bili oko 500 milijuna kuna, a porezni obveznici plaćaju za režije oko 9 milijuna kuna. Znamo da je Dinamo privatni biznis obitelji Mamić kojem porezni obveznici plaćaju režije dok u gradu fali infrastrukture za rekreativni sport, posebice za djecu. Također, Dinamo ne poštuje niti Zakon o sportu što se tiče objave financijskih izvještaja niti Zakon o udrugama što se tiče demokratizacije upravljanja. Kad budemo u institucijama vlasti bez primjene tih zakona i odlučivanja po načelu jedan član – jedan glas Dinamo neće dobiti ni kune iz gradskog proračuna. Čak i tada im nećemo financirati režije, nego samo omladinsku školu, a proračunske uštede usmjerit ćemo na rekreativni sport.

Kao jedan od prioriteta navodite i rast zaposlenosti kroz zelenu industrijalizaciju i razvoj društvenog poduzetništva. Možete li objasniti kako bi se time doprinijelo rastu zaposlenosti?

Zagreb se zadnjih nekoliko desetljeća deindustrijalizirao za što postoje strukturni razlozi, ali i partikularni interesi zemljišnih špekulacija poput slučaja tvornice Kamensko. Zagreb ne može svoju ekonomiju temeljiti samo na uslugama i tržištu nekretnina. Nedopustivo je da se sam grad ponaša poput zemljišnog špekulanta. Treba nam zelena reindustrijalizacija kroz koju želimo stimulirati razvoj, prvenstveno kroz industrije novih materijala te obnovljivih izvora energije, proizvodnju solarnih ćelija, bilo našom tehnologijom ili uz franšizu, a možemo proizvoditi i manje vjetroturbine. Društveno poduzetništvo je koncept poduzetništva gdje se veći dio dobiti reinvestira ili ulaže u lokalni razvoj zajednice. Otvorit ćemo fond za razvoj takve vrste poduzetništva, te istovremeno poticati zadruge i ekonomsku demokraciju. Stambene zadruge koje ćemo poticati mogu lakše instalirati obnovljive izvore energije u zgradama i na taj način poticati samoorganiziranje ljudi kao proizvođača i potrošača.

Ogroman zločin parlamentarno-političke ljevice zadnjih desetljeća jest potpuno napuštanje interesa i problema radništva što je u Hrvatskoj najzornije u zadnjem mandatu pokazao SDP mnogim zakonima i mjerama. Kao i u ostatku zemlje, i radnici u Zagrebu suočeni su s rastom prekarnih radnih odnosa  ugovori na određeno, agencijski rad i sl.). Primjerice, Holding već desetak godina zapošljava agencijske radnike koji su po Bandićevoj direktivi krajem prošlog mjeseca primljeni za stalno, ali ništa ne garantira da se taj oblik zapošljavanja neće nastaviti nakon izbora. Kako se mislite postaviti prema prekarnom radu u gradskim poduzećima?

Osim direktne privatizacije komunalnih usluga, odvija se i privatizacija kroz leasing i agencijski rad. Primjerice, u Čistoći imamo leasing kamiona od privatne tvrtke Gradatin čiji je vlasnik bio uhićen u aferi Agram, a onda se pojavljuje i agencijski rad kroz privatna poduzeća čiji su radnici fiktivno zaposleni u Holdingu. Posljednja Bandićeva mjera zapošljavanja agencijskih radnika je predizborna, sigurni smo da će se nakon izbora sve vratiti na staro ako on ostane na vlasti. Za nas agencijski rad u Holdingu ne dolazi u obzir jer to je najgori oblik prekarnog rada koji radnike pretvara u potrošnu robu. Umjesto da potiče prekarni rad i pomaže privatnim poduzećima da ostvare veći profit, Grad Zagreb treba biti primjer zaštite radničkih prava. Što se tiče SDP-a, on je davno odustao od građana i radničke klase, Milanović je provodio jasnu neoliberalnu politiku što se primjerice vidi i na pokušaju davanja autocesta u koncesiju, a kod Bernardića se ne nazire nikakav novi smjer tako da SDP ne može odgovoriti izazovima suvremene ljevice. Radnička prava su bitna točka našeg programa i Grad Zagreb mora biti uzor drugim gradovima. Mislimo da dobar dio radnika u Holdingu i gradskoj upravi želi raditi za javni interes, da su profesionalni i odgovorni. Uzmimo Zrinku Paladino kao primjer savjesnih ljudi koji žele, ali jednostavno ne mogu raditi svoj posao.

Može li po vama gradonačelnik utjecati na poboljšanje radničkih prava u privatnom sektoru u svom gradu, dakle na mjestu gdje nema formalne ingerencije?

Može, kroz poticanje poduzeća koja provode radničku participaciju i ekonomsku demokraciju. S druge strane, na poduzeća u kojima se krše radnička prava, poput uskrate sindikalnog organiziranja, se može izvršiti određeni pritisak na način da ih se isključi iz javne nabave. Grad ima neke instrumente da sankcionira kršenje radničkih prava, odnosno da nagrađuje neke modele poput radničkog dioničarstva, kooperativa i sl.

Pređimo kratko na vaše protukandidate. Osim aktualnog gradonačelnika, mediji kao ozbiljne kandidate navode Anku Mrak Taritaš i Sandru Švaljek. Što mislite o njima?

Sandra Švaljek je nakon Varšavske, svih afera i uhićenja 150 ljudi u jednom danu, pristala postati desna ruka Milanu Bandiću. Pristala je ići s njim na izbore i na koncu postati njegova zamjenica. Izlaziti sada s programom borbe protiv korupcije je primjer licemjerja ili naivnosti. Osim toga, njezin program je tehnokratski jer ona gleda na grad kao poduzeće kojim treba upravljati menadžer što je veoma blisko neoliberalnom viđenju upravljanja gradom. Prema tom viđenju tzv. nezavisna struka bi trebala upravljati gradom, a na građanima je da sjede i gledaju sa strane. Vrijedi istaknuti i da iza nje logistički i deklarativno stoji HSLS koji otpočetka radi s Bandićem. Darinko Kosor mu je bio zamjenik još tamo 2000. godine, a u zadnjem mandatu je bio predsjednik skupštine. Prema svemu nabrojanom, Sandra Švaljek ne predstavlja nikakav zaokret u odnosu na ovo što imamo danas. S druge strane, Anka Mrak Taritaš svoju kampanju gradi kao nadstranačka kandidatkinja, a predsjednica je gradskog HNS-a za kojeg se u Zagrebu veže niz afera vezanih uz građevinski sektor, dok je na nacionalnoj razini dovoljno prisjetiti se Andra Vlahušića i golfsko-nekretninskog projekta u Dubrovniku. Uostalom, za vrijeme njezina mandata na mjestu ministrice graditeljstva potpisana je lokacijska dozvola za taj projekt na Srđu koja je nedavno na sudu srušena, a HNS je niz godina bio u koaliciji s Bandićem, odnosno s SDP-om koji je Bandića proizveo.

Za kraj, može li se u jednom gradonačelničkom mandatu ostvariti spomenuto preokretanje modela upravljanja prema odozdo?

U četiri godine se puno toga može realizirati, energija po kvartovima pokazuje da su ljudi željni nečeg novog. Mi se ne možemo usporediti sa Španjolskom koja ima dužu tradiciju samoorganiziranja i političko-društvenog aktivizma, gdje je došlo do masovne mobilizacije pokreta 15-M, ali nakon što su platforme osvojile vlast u Madridu i Barceloni, demokratizirali su upravljanje gradom i uspjeli otvoriti mehanizme donošenja odluka za građane u samo godinu dana. Svjesni su toga da je njihov boravak u institucijama možda i privremen, i zato žele što više otvoriti mehanizme utjecaja stanovnica i stanovnika grada na institucije vlasti. Kada uđemo u institucije vlasti, jedan od glavnih prioriteta će nam biti kako uvesti što širu društvenu kontrolu i nadzor nad upravljanjem zajedničkim resursima. Isto tako treba biti svjestan da će naše sudjelovanje u institucijama vlasti možda biti kratkoročno, stoga nam je u interesu da se mehanizmi donošenja odluka otvore što šire.

Preneseno s h-alter, 27.04.2017., http://www.h-alter.org/vijesti/za-zagreb-pod-kontrolom-gradjana/

Odgovori