Đorđe MATIĆ: „Pravo na sjećanje zatiralo se sistemski, sistematično i trajno“. Razgovarala Tatjana GROMAČA
listopad 10, 2017
Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma
listopad 10, 2017

Lovro KRNIĆ: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam. Razgovarala Andreja ŽAPČIĆ

Lovro Krnić: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam Izvor: Fališ – festival alternative i ljevice, Šibenik

Umjesto kulture sjećanja, Hrvatska nastoji gajiti svojevrsnu kulturu zaborava u kojoj iz kolektivne memorije neka sjećanja, ako još i postoje, treba do kraja izbrisati, a ako to nije moguće, preokrenuti ih izvlačenjem pojedinih činjenica i sklopiti u željenu sliku, pretvoriti u mitove i tako utrti put novom “identitetu” i tumačenju povijesti.

Revizija povijesti u Hrvatskoj nije nova disciplina, “gašenje sjećanja” marljivo se trenira još od 90-ih kroz promjene naziva ulica i uništavanje spomenika kao sredstava javnog pamćenja, a “rupe u pamćenju” teško je popuniti i obrazovanjem – neke se stvari ne uči dok se neke obljetnice ne komemorira ili se to čini selektivno. Što manje činjenica, to bolje po mitove, iskušana je metoda, ne samo na ovim prostorima, a onih koji pamte da je narodnooslobodilačka borba (NOB) neodvojiva od socijalističke revolucije svakoga je dana sve manje.

Onoga tko danas spominje tekovine NOB-a povezuje se s demoniziranim komunizmom i bivšom državom kojoj se ni ime ne smije spomenuti jer odmah postaješ onaj koji nije htio Hrvatsku, a zanemaruje se da su baš te tekovine temelji moderne Hrvatske i nije tu bila samo riječ o pobjedi nad nacizmom i fašizmom, nego o velikoj društvenoj promjeni u cijeloj Europi, koja je stvorila socijalnu državu, koju smo velikim djelom izgubili, upozorava u razgovoru za N1 Lovro Krnić, jedan od osnivača portala ‘Antifašistički vjesnik‘, koji osim događaja iz Drugog svjetskog rata, tekovina socijalističke revolucije i dokumentiranih uništenih antifašističkih spomenika, objavljuje i velik broj zapisa narodnooslobodilačke borbe (NOB) nepoznatih široj javnosti.

Krnić je surađivao i na projektu ‘Kartografija otpora’ koji se bavio sličnom temom, a zahvaljujući upoznavanju s publikacijama iz perioda NOB-a, među kojima i s ‘Vjesnikom Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske’ otkrio je da je Jakov Sedlar u svom filmu ‘Jasenovac – istina’ koristio fotomontažu jedne od naslovnica toga lista da bi ‘dokazao’ poslijeratna pretjerivanja u broju jasenovačkih žrtava.

Otkud interes za antifašizam i njegovu baštinu?

‘Interes je potaknulo istraživanje oko jednog devastiranog spomenika vezano uz obiteljsku povijest, no ta se baza brzo proširila. Skeptičan po prirodi uslijed bujanja historijskog revizionizma iza kojeg se nalazi široka politička platforma kojoj je cilj doslovno brisanje, mijenjanje i negiranje određenog dijela povijesti, primio sam se istraživanja mnoštva falsifikata koji se svakodnevno produciraju. Smatram da se premalo ljudi bavi istraživačkim radom na svu tu ogromnu količinu problematičnih tekstova, filmova, spomenika i ostalih stvari koje donosi revizionizam koji ima podršku moćnih institucija. Raskrinkavanjem se bavi tek nekolicina novinara i aktivista koji traže nove medije ili ih sami stvaraju poput Antifašističkog vjesnika i objavljuju tekstove vezane uz tu baštinu i sve što ona za sobom vuče. A malo ih je, čini mi se, zbog problema u vidu pritisaka, govora mržnje, poruka nakon javnih istupa i u takvoj atmosferi treba biti hrabar reći istinu i ukazati na falsificiranje historije te braniti tekovine narodnooslobodilačke borbe (NOB) jer se to povezuje s demoniziranim komunizmom i bivšom državom kojoj se ni ime ne smije spomenuti jer odmah postaješ onaj koji nije htio Hrvatsku, a zanemaruje se da su baš te tekovine temelji moderne Hrvatske’.

Znaju li danas ljudi, posebice mladi, što su tekovine NOB-a?

‘Ne znaju, uglavnom je to nekakav imaginaran pojam, a zapravo je riječ o iznimno važnim vrijednostima koje doslovno gubimo iz godine u godinu. Primjerice, imali smo ovih dana prosvjed za besplatan pobačaj, a emancipacija žena je dio tekovina NOB-a. Ili da prikažem to kroz iskustvo moje porodice, a rodom sam iz Dalmatinske zagore, koja je bila puna gladnih i neobrazovanih ljudi kojima su te tekovine omogućile da se obrazuju, pošalju djecu na školovanje, da doslovce iz dronjaka i prašine odu na fakultet i besplatno ga završe. Za takve stvari mi se sada opet iznova moramo izboriti. No ljudima je danas čudno kad se krene NOB povezivati sa socijalističkom revolucijom, a to se nije dešavalo samo kod nas, nego i u svijetu, primjerice u Velikoj Britaniji u kojoj su se povratkom boraca iz Drugog svjetskog rata dogodile radikalne društvene promjene, između ostalog izgrađeno je javno zdravstvo i nacionalizirani su ključni dijelovi privrede, o čemu odlično govori dokumentarni film „The Spirit of ’45“ britanskoga redatelja Kena Loacha. Nije tu bila samo riječ o pobjedi nad nacizmom i fašizmom, nego o velikoj društvenoj promjeni u cijeloj Europi, koja je stvorila socijalnu državu, koju smo velikim djelom izgubili’.

Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine na tom su mjestu ustaše strijeljale nekoliko tisuća ljudi. Postoje indicije da su strijeljanja na Dotrščini vršili i pripadnici Narodnooslobodilačke vojske neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Prostor dotrščinske šume uređivan je od 1960-ih po krajobraznom rješenju arhitekta Josipa Seissla i suradnika, a u okviru spomen-parka nalazi se pet monumentalnih spomenika, radovi istaknutih umjetnika: Vojina Bakića (dva rada), Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija. Od 2012. godine na prostoru parka izvode se privremene memorijalne umjetničke intervencije, u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina, koji je pokrenut s ciljem vraćanja spomen-parka Dotrščina u kolektivnu memoriju. Muzej, inače autorski projekt Saše Šimprage, djeluje kroz privremene umjetničke intervencije na prostoru parka, privremene postave u javnom prostoru grada i druge aktivnosti poput komunalnih inicijativa usmjerenih na obnovu i poboljšanja parka.

 Devedesetih godina masovno su uklanjane spomen-ploče i biste te minirane grobnice narodnih heroja – (koliko ih je bilo i koliko ih je uništeno) – kako danas stojimo po tom pitanju, u smislu – je li išta od toga obnovljeno, ali i s obzirom na atmosferu u društvu – trebamo li strahovati od nečeg sličnog jer i novine se opet pali, a ni uništenja preživjelih antifašističkih spomenika nisu rijetkost? Kome i zašto zapravo smetaju antifašistički spomenici?

‘Našao sam da je prvi spomenik u Dalmaciji uništen 10. travnja 1990. na Mosoru – taj datum najbolje govori kome smetaju antifašistički spomenici. Simboli koje nalazimo na tim spomenicima i danas – kukasti križevi, ušata ‘u’ – autori se potpisuju sami, neonacisti i neofašisti. A što se tiče obnove spomenika, nešto sitno je obnovljeno, ali i neki od tih obnovljenih su opet uništeni. Samo u rujnu znam za nekoliko slučajeva. Međutim, to medijski nije popraćeno. Ta je tema valjda postala dosadna, ako ih je do sada srušeno više od 3.000, neka nestane još 10. Ipak ima slučajeva poput onoga u zagrebačkoj Dotrščini na koje mediji reagiraju, a i mi pokušavamo medijski progurati u javnost sve te slučajeve’.

Primjećuju li i kako reagiraju građani na to da su okruženi ustaškim i nacističkim simbolima na ulici, jednom ste čak rekli „više nego u doba NDH“, i reagiraju li drugačije ako su ti simboli na nekom spomeniku, a ne primjerice na nekom zidu ili kontejneru?

‘Ne. Primjerice, 90-ih godina je “nestao” ogroman blok na ulazu u Dotrščinu koji je objašnjavao što se tamo dogodilo. Bio je to blok težak barem tonu, tamo još stoje iskrivljene šipke – to je morala ukloniti teška mehanizacija. To je brisanje povijesti lokaliteta, ostala je spomen-šuma s atraktivnim spomenicima, koji nemaju pozadinu i priču, a koja je pisala i znalo se o čemu je riječ i spomenici su bili jasni i ostavljali pozitivan dojam svjetlosti, slobode, kristalni oblici koji kao i Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu daju suprotnu priču od lokaliteta – ukazuju na novi život.

No bez informacije o ustaškom zločinu koji se tamo dogodio kompleks je od spomen-parka žrtvama postao park apstraktnih spomenika. Ipak, zahvaljujući borbi aktivista i Virtualnom muzeju Dotrščina sjećanje je ostalo, a neofašisti očito i bez toga ipak znaju o čemu je tamo riječ. Možda bismo njihovo vandaliziranje trebali shvatiti kao „pohvalu“ našem radu. Uglavnom, za javnost nemam osjećaj da se jako zgrozi kada je riječ o takvim simbolima na fasadama, nažalost fašistički simboli su postali uobičajeni i ljudi su nekako oguglali na to. Ne znam kako to promijeniti. No mogu navesti pozitivan slučaj u zagrebačkoj Vončininoj kad smo pokušali pridobiti pažnju preko medija i pozvali ljude da zovu komunalne službe i traže od njih da očiste mnoštvo fašističkih grafita u toj ulici. Pokazalo se da još nekim ljudima to očito smeta kad su išli zvati, ali očito je i da ih netko treba na to upozoriti, organizirati i dati im ideju’.

Spomenuli ste u jednom od ranijih istupa da želite osnovati “Antifa odred za baštinu”, koji bi redovito organizirao akcije održavanja i obnavljanja spomenika NOB-a i radničkog pokreta – kako napredujete?

‘Ima zainteresiranih, ali zasad je problem vrijeme, no to je dobra ideja da se okupe lokalni ljudi koji će surađujući očistiti lokalitete i vratiti interes za to mjesto i podsjetiti na priču iza spomenika. Predlažem svima koji osjećaju potrebu da obnove spomenik da se pokušaju organizirati u svojoj zajednici i da nas kontaktiraju kako bi im mogli pomoći savjetima te u skupljanju sredstava i organizaciji’.

No često kada pažnja i bude usmjerena prema antifašističkoj spomeničkoj baštini, to nekako vrijedi uglavnom samo za djela vrhunskih kipara dok diljem zemlje postoje brojni “mali” spomenici i ploče na kojima su imena poginulih boraca i borkinja i drugih žrtava fašizma, ali oni kao ni njihove žrtve i napori kao da nisu važni, stoje zapušteni. Što možemo iščitati iz takvog stava?

‘Razumijem zašto su ti spomenici istureni, a i svjetski poznati zahvaljujući internetu, i meni su oni bili važan početni impuls za moj interes. Osvojili su me radovi Vojina Bakić pa sam otišao i do Kragujevca da bih vidio uživo njegove Krugove i doista su impresivni. Tako da razumijem interes, ali ne i kada primjerice gledam dokumentarac, nastao i pod patronatom SABA-e u kojem se kao prirodno predstavlja to da su nestali umjetnički manje bitni spomenici ‘partizana s puškom lokalnih umjetnika’. Nevjerojatno mi je to jer se obično upravo iza njih nalazi inicijativa lokalnih ljudi koji su ih sami financirali, skupljali donacije i došli do nekog lokalnog umjetnika, a na njima su bila imena stotina žrtava fašizma i poginulih boraca za ‘slobodu i socijalizam’ što je i bio razlog zašto su bili uništeni. Meni je neshvatljivo da se oni predstavljaju kao manje bitni, a čini mi se da su čak i važniji, posebno za male sredine. Oni dolaze iz osobnog, iz lokalnog prostora, nastali su kao dio zajednice i u 99 posto slučajeva je riječ o prvom spomeniku u tom nekom gradu, selu ili mjestu, a da nije riječ o nekoj skulpturi velikaša ili mitološkog lika, nego o spomeniku običnim ljudima iz tog kraja, a oko njih se stvarao i novi centar, uređivao se neki trg ili park, što je sto puta zanimljivija priča vezana i uz javno dobro i javni prostor. Umjetnička vrijednost je bitna, ali u ovom slučaju nije prioritet’.

S obzirom na sve navedeno, što možemo reći o suvremenoj politici sjećanja u Hrvatskoj – “miniramo li i dalje mrski NOB”, kakav bismo odnos kao društvo trebali izgraditi prema antifašističkom naslijeđu?

‘Pitanje je koje antifašističke obljetnice vlast može ‘prožvakati’, koje prolaze kroz filter antifašizma koji kod nas postoji, odnosno koje mogu proći kao ‘hrvatski antifašizam’. Primjerice, na obljetnicu stradanja sela Podhum na Grobniku gdje su talijanski fašisti strijeljali najmanje 91 seljana u dobi od 16 do 60 godina, a procjenjuje se da ih je ubijeno više od stotinu, dok su preživjele odveli u talijanske logore, a selo spalili, doći će izaslanik predsjednice Republike – ministar branitelja, svećenik … to prolazi – gdje su Hrvati žrtve stranog okupatora. Ali – nema šanse da itko takav dođe na zagrebačku Dotrščinu gdje su žrtve hrvatskih fašista koji su ubijali Hrvate, Srbe, židove i antifašiste jer to ne prolazi nacionalistički filter. Kod nas postoji filter za antifašizam. Naime, nije to nebitno, ali odbija jer se gleda samo kroz teritorijalnu priču – jedni su prodali Dalmaciju, otoke, more, a drugi su ih vratili – to je još jedna borba za teritorij, a ne antifašizam; to jest bio dio NOB-a, ali antifašizam nema nacionalistički predznak.

Riječ je o izmišljotini iz 90-ih koja je trebala zamijeniti NOB, ne može se govoriti o partizanima samo kao o borcima za teritorij, ta je priča historijski revizionizam koji uzima dijelove koji mu odgovaraju – činjenice izvađene iz konteksta. Izmišlja se pojam ‘hrvatski partizani’, pa i sve one dalmatinske brigade, njih više od 14, sve su bile internacionalnog sastava, namjerno su stvarane takve iz političkih razloga, nacionalno izmiješane da ne budu previše srpske ili previše hrvatske, od samih početaka se gradilo ‘oružano bratstvo’. Činjenica je da ‘hrvatski antifašizam’ trenutno jedini prolazi u javnosti, no to ne znači da ga se zbog toga ne smije kritizirati jer kako vrijeme duže prolazi čini se da čini više štete, nego koristi’.

Preneseno s hr.n1info.com, 04.10.2017.,  http://hr.n1info.com/a252518/Vijesti/Lovro-Krnic-U-Hrvatskoj-postoji-filter-za-antifasizam-hrvatski-partizani-izmisljeni-su-90-ih.html

Odgovori