Djeca kod Zadra igrala nogometni turnir pod ustaškim sloganom. Piše Vojislav MAZZOCCO, index.hr
kolovoz 31, 2019
Trinaest lasti valjda čine proljeće. Piše Damir PILIĆ, pilenaopako.picigin.net
rujan 2, 2019

LINIJA ŽIVOTA: Predsjednica Hrvatske udvara se rulji. Piše Jelena LOVRIĆ, nacional.hr

Hrvatska nikada nije imala političko vodstvo bjednijeg profila. Čelnici države, od predsjednice do premijera, podvili su rep pred najgorima u hrvatskom društvu. Umiljavaju se razbijačima ljudskih glava. Postaju taoci političke rulje

Kolinda Grabar-Kitarović uporno se, danima, izbjegava izjasniti o recentnim napadima na Srbe u okolici Knina. Svi su ostali političari njenog ranga odgovornosti osudili nasilje i tražili strogo sankcioniranje počinitelja. Predsjednica države šuti kao zalivena. Bježi od novinara, izmišlja nimalo uvjerljive izgovore. Te nema potrebe za njenom reakcijom, kada su drugi to već učinili. Po toj logici, njena je funkcija šefice države posve nepotrebna. Te učinit će to kad dobije policijsko izvješće. Kao da ključne činjenice u ovom slučaju nisu kristalno jasne. Horda pod fantomkama upala je u Uzdolju u lokalni kafić te šipkama brutalno jurnula na ljude, navodno samo zato što su gledali utakmicu Crvene zvezde. Među ozlijeđenima ima i žena i djece. Potom se sličan napad ponovio u Đevrskama. Dvojica divljaka razbijala su inventar mjesnog lokala i na nacionalnoj osnovi vrijeđala goste. Kakva ljudska mizerija moraš biti da na takvo očito organizirano nasilje ne reagiraš! Kakva gnjida od čovjeka moraš biti da odšutiš kad iz čista mira ubojitim sredstvima nasrnu na klince!

Udvaranje šovinističkom bjesnilu

Predsjednica države ružno kalkulira. Boji se osuditi nasilje nad Srbima jer se opet pokušava umiliti krajnjoj desnici. Sve što u posljednje vrijeme radi – a riječ je o cijelom nizu teških skandala – ciljano je udvaranje šovinističkom bjesnilu. Od njenog potpuno egzaltiranog, neki tvrde i pijanog, govora na kninskoj tvrđavi, kada je proslavu Oluje zajahala za potrebe vlastite izborne kampanje; zatim zapanjujućeg, otvoreno revizionističkog i proustaškog intervjua kojim je uspjela konsternirati ne samo demokratsku javnost, nego i razumne ljude u HDZ-u, pa i u svom vlastitom uredu na Pantovčaku; do odluke da se žrtvama totalitarnih sustava pokloni govorom u kojem će potpuno izjednačiti komunistički i ustaški režim, što znači da je između Jugoslavije i NDH povukla znak jednakosti, čak je faktički diskvalificirala i antifašizam, tvrdeći da se komunizam u Hrvatskoj „prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma“.

Kolinda Grabar-Kitarović po ubrzanom se postupku pretvara u Tomislava Karamarka u suknji. Nesretnik je bio prvi šef HDZ-a koji je radikalnu hrvatsku desnicu, revizionističku i proustašku, usidrio u glavnoj struji političkog života. HDZ-ove je desničare pustio s lanca, njihovim je bjesovima kapacitirao cijelu stranku. Baš kao što se Karamarko s odobravanjem cerio dok su mu stranački sekundanti glasno najavljivali ponovno otvaranje Kevine jame, tako i predsjednica Hrvatske praktično pristaje uz nasilje i ekstremizam. Šutnjom podržavajući i ohrabrujući one koji mlate ljude samo zato što su Srbi, što je zločin iz mržnje ili djelo terorizma, šefica se hrvatske države sramotno udvara političkom ološu i ljudskom šljamu. Malo previše, čak i za osobu čiji je moralni habitus poput ementalera, dokazano prepun rupa. Na stranu sada što je racionalnost njenog radikalnog desničarenja prilično upitna. Jer, dok pokušava vratiti glasove ljute desnice, Kolinda Grabar -Kitarović gubi simpatije umjerenog dijela birača, što je vrlo vjerojatno mnogo dublji bazen u kojem bi mogla pecati. Na koncu bi se moglo dogoditi da će gotovinu razmijeniti za veresiju.

Vremensko koincidiranje napada na Srbe s početkom predsjedničke kampanje možda i nije sasvim slučajno. Mnogi su se izbori ovdje osvajali na raspirivanju međuetničkih napetosti. Ali, krene li predsjednička utakmica zaista u tom pravcu, šteta će za Hrvatsku biti ogromna. Posljedice takvih, hrvatsko-srpskim odnosima histeriziranih kampanja godinama je nemoguće sanirati. Opasnost da će etničko nasilje popločati put u predstojeću izbornu utakmicu, državni vrh, čini se, posve zanemaruje. Premda je Andrej Plenković – za razliku od predsjednice – osudio izgrede i tražio otkrivanje i kažnjavanje počinitelja, njegove su reakcije ostale mlake i polovične. S obzirom na težinu izazova svakako neodgovarajuće.

Kolinda Grabar-Kitarović po ubrzanom se postupku pretvara u Tomislava Karamarka u suknji. Nesretnik je bio prvi šef HDZ-a koji je radikalnu hrvatsku desnicu, revizionističku i proustašku, usidrio u glavnoj struji političkog života

Premijer je ozbiljno pogriješio kad je, pokušavajući dedramatizirati situaciju, ustvrdio da je riječ o pojedinačnim incidentima, a nikako o nekoj raširenijoj pojavi, izričito odbijajući mogućnost da bi napadi bili odraz „društvene klime“. Premda pučka pravobraniteljica Lora Vidović stalno upozorava na rast govora mržnje prema manjinama. Njene alarme državna politika uporno ignorira, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se s riječi prijeći na djela i verbalne se prijetnje pretvoriti u fizičko nasilje. Teško da se može govoriti o izoliranim slučajevima kada je njihov broj u samo nekoliko mjeseci narastao do prave zbirke cvjetova zla. Početkom godine u Splitu vaterpolisti su beogradske Crvene zvezde morali spašavati glave skokom u more, proljetos je od posljedica premlaćivanja umro vijećnik SDSS-a u Kastvu, u Vukovaru je napadnut srednjoškolac kojega je gradonačelnik Penava pretvorio u metu objavljujući sliku skupine mladića kako sjede za sviranja hrvatske himne, na Braču su uoči ljeta pretukli sezonske radnike misleći da su Srbi…

Kamenjem protiv hrvatske države

Još teže je premijer Plenković pogriješio kad je odlučio da s distance, iz Zagreba, komentira događaje u okolici Knina, ne smatrajući potrebnim da pođe na lice mjesta i oči u oči razgovara s napadnutim ljudima, da im pruži ruku i garancije da ih je država, kojom on trenutno upravlja, voljna i sposobna zaštititi. Da im on kao prvi čovjek izvršne vlasti u Hrvatskoj jamči sigurnost. Kad plane neki veliki požar ili se dogodi neka druga izvanredna situacija, šef Vlade redovito će obići postradale, da bi demonstrirao solidarnost i pokazao brigu države. U ovom slučaju to je izostalo. +

U sličnim situacijama bivši su čelnici Hrvatske pokazivali mnogo više državničkih refleksa. Premijer Ivo Sanader uzeo je srpske stranke za partnere i Srbina za člana vlade. Uveo je običaj da državni vrh s „Hristos se rodi“ čestitkom ide pravoslavcima na Božić. Bez pardona sa sjednice je vlade znao upozoriti da je ustaški ZDS neprihvatljiv. Brzopotezno je uklonio neke ustaške spomenike, a pismom dijaspori tražio neka se riješe svoje nostalgije za NDH, jer u suprotnom štete Hrvatskoj. Imao je petlje otići u Biljane Donje da srpskim povratnicima lomljenjem pogače zaželi dobrodošlicu. A kad je njihova kuća kasnije napadnuta i kamenovana, svoju je potpredsjednicu Jadranku Kosor poslao da ih obiđe i umiri. U Biljane je tada otišao i šef države Stipe Mesić koji je s mjesta kamenovanja hrvatskoj javnosti poručio da “kamenjem nisu napadnuti četnici, nego hrvatska država”. U tom pogledu današnja im vlast nije ni do koljena. Hrvatska nikada nije imala političko vodstvo bjednijeg profila. Čelnici države, od predsjednice do premijera, podvili su rep pred najgorima u hrvatskom društvu. Umiljavaju se razbijačima ljudskih glava. Onima koji ordiniraju letvama i bokserima. Postaju taoci političke rulje.

Srpsko gašenje vatre benzinom

Umjesto da sam ode u Uzdolje i Đevrske, premijer Plenković u Knin šalje svoga ravnatelja policije. Vjerojatno korisno za hvatanje počinitelja nasilja. Ali protusrpske provokacije nikako nisu samo policijsko pitanje. Zaštita manjina i osiguravanje mirnog života za sve građane Hrvatske, bez obzira na etničku pripadnost ili klub za koji navijaju, prvorazredno je političko pitanje. Možda slučajno, ali ravnatelj je policije na mjesto zločina upućen tek nakon što je Milorad Pupovac digao frku, najavljujući da će probleme svoje manjinske zajednice internacionalizirati. Za premijera koji se upravo sprema za pompozno preuzimanje predsjedanja EU-om, vrlo neugodna novost.

Pupovac ima puno pravo tražiti saveznike po svijetu. Predugo uzaludno kuca na vrata vlasti u Hrvatskoj. Pitanje je, međutim, kolika će mu biti uvjerljivost dok istodobno sa svojim zastupnicima predstavlja jedan od stupova Plenkovićeve parlamentarne većine. Njegov dramatičan istup i upozorenja da Hrvatska zbog svog odnosa prema manjinama i revivala ustašluka postaje faktor nestabilnosti u regiji, desnica je jedva dočekala, da ga odmah pretvori u svoju metu. Ljuti desničari nasrću na njega u rojevima, s optužbama da je eksponent velikosrpske politike, što je ne samo netočno, nego i bezočno zločesto. O nasilju nad Srbima ne govore, ali protiv najpoznatijeg Srbina u Hrvatskoj koji od devedesetih pa sve do danas dokazuje svoju lojalnost hrvatskoj državi, pokrenuli su pravu hajku.

Bombastičnim, ali potpuno neutemeljenim optužbama lože antisrpsko raspoloženje u javnosti. Ne samo da bi Pupovca htjeli natjerati neka se pokrije ušima i zašuti, nego njegovo dizanje glasa zbog nasilja nad Srbima proglašavaju protuhrvatskim aktom, izrazom neprijateljstva prema Hrvatskoj. Desničarska bulumenta, od Ruže Tomašić do Tomislava Karamarka, predsjednički kandidat Miroslav Škoro također, faktički opravdava razbojnike koji po Uzdolju i Đevrskama mlate ljude i siju strah. Zapravo ih adoptiraju kao svoju udarnu pesnicu. Štemeri na terenu odrađuju ono što im šovenska politika suflira.

Idealnog partnera u gašenju vatre benzinom nalaze u predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji je napade na Srbe kod Knina iskoristio da opravdanom proglasi srpsku pobunu iz devedesetih. Razumljivo mu je, kaže, da su se Srbi prije tridesetak godina digli protiv vlasti u Hrvatskoj. Vučić tako pokušava abolirati svoje četnikovanje po Glini i drugim hrvatskim krajevima. Još zloslutnije djeluje njegova najava da će „Srbija pomoći svom narodu u Hrvatskoj“. Nije rekao kako, ali znamo kako je Beograd svojedobno pomagao hrvatskim Srbima i kako su oni tu pomoć skupo platili.

Nitko da zapita što ima predsjednik Srbije s ljudima iz Uzdolja i Đevrski da ih naziva svojim narodom. Službeni bi Zagreb morao prosvjedovati protiv Vučićeva svojatanja Srba u Hrvatskoj, kao što je neprihvatljivom proglasio njegovu izjavu kojom srpsku pobunu legitimira kao opravdanu. Problem je, međutim, u tome što i hrvatska politika ovdašnje Srbe često smatra ingerencijom Srbije. Još od Franje Tuđmana koji je o njihovoj sudbini najviše pregovarao sa Slobodanom Miloševićem. Kolinda Grabar-Kitarović mogla bi u Aleksandru Vučiću dobiti važnog saveznika u svojoj kampanji. U prvoj, prije pet godina, u borbi protiv predsjednika Josipovića, najviše je pomogao zločinac Šešelj, koji je – premda haški osuđenik – za tu priliku raskošno ugošćen u nekim hrvatskim medijima. Čini se da bi srpsko pitanje, na kojem se lako dižu tenzije i pale ognjice iracionalnosti, ponovno moglo postati ključna tema predsjedničke kampanje. Hoće li se bitka za Pantovčak zaista opet voditi dilanjem omraze prema jednoj manjini koja je faktički, po svojoj brojnosti, postala nevažna? Važna je samo po tome što se hrvatska demokracija danas mjeri na odnosu prema Srbima.

.

Objavljeno ,

Odgovori