Sokol ih nije volio. Piše Minja FORETIĆ PETRIC
studeni 11, 2019
KGK s Mlakarom u bolju budućnost 19. stoljeća. Autor Nela Vlašić,
studeni 12, 2019

Korak do revolucije – ‘Čile se probudio’… Piše Damir PILIĆ, pilenaopako.picigin.net

MILIJUNI LJUDI U ČILEU TJEDNIMA TRAŽE ODLAZAK VLADE I PROMJENU SISTEMA

Milijuni na ulicama, tisuće uhapšenih, stotine ranjenih, deseci mrtvih. Narodna okupacija podzemne željeznice, zapaljene stanice metroa, vojska i tenkovi na ulicama. Zvuči kao opis demokratskih prosvjeda u Hong Kongu? Ali ne – u Hong Kongu nema ni mrtvih prosvjednika ni tenkova na ulicama. Ovo je nešto mnogo veće i radikalnije – ovo je Čile.

Eksplozija bijesa na ulicama glavnoga grada Santiaga i drugih čileanskih gradova počela je sredinom prošlog mjeseca, kada su vlasti odlučile povećati cijenu karte za podzemnu željeznicu u Santiagu za nevjerojatnih četiri posto. Dobro ste pročitali – četiri posto.

Konkretno, karta za metro je poskupjela za 30 čileanskih pesosa: s 800 na 830 pesosa. Pedantni statističari izračunali su da je riječ o poskupljenju od četiri američka centa, odnosno 0,037 eura, odnosno – 28 lipa. Zar je moguće da će zbog takve „crkavice“ milijuni gnjevnih izaći na ulice?

O da, itekako je moguće. Ako postoji situacija u kojoj je prigodno upotrijebiti sintagmu o „kapi koja je prelila čašu“, onda je to aktualna čileanska situacija. Ta se eksplozivna kap od 30 pesosa učas pretvorila u plamenu stihiju masovnog nezadovoljstva i bijesa u kojoj nestaju ljudski životi, a materijalna šteta se mjeri u milijardama pesosa.

Otrovna kap benzina

Samo u petak 18. listopada u Santiagu je okupirano preko stotinu stanica podzemne željeznice, od čega je 81 oštećena, a 17 ih je spaljeno, pa je uprava metroa istog dana objavila da će cjelokupna gradska željeznička mreža od 140 kilometara biti zatvorena na nekoliko dana kako bi se procijenile „teške štete“. I dok su vatrogasci širom trase gasili brojne požare, predsjednik Čilea Sebastian Pinera dolio je na vatru još jednu otrovnu kap benzina – u subotu 19. listopada proglašava izvanredno stanje i policijski sat u Santiagu, te šalje vojsku na ulice.

To se pokazalo kontraproduktivnom odlukom po javni red i sigurnost. Te subote protesti su postali još masovniji i nasilniji nego dan prije, pa su pale i prve ljudske žrtve: troje ljudi poginulo je u požaru izazvanom u jednom supermarketu. Vidjevši da narodni vrag odnosi militarističku šalu, predsjednik Pinera se odmah te subote pojavljuje na nacionalnoj televiziji i objavljuje da čileanska vlada odustaje od sporne odluke, odnosno da će „ukinuti povećanje cijena za vozne karte“.

Ali bilo je kasno: predsjednikova izjava nije smirila opću pobunu, a izlazak tisuća vojnika na ulice Santiaga samo je dodatno razjario građane. Idućeg petka, 25. listopada, na ulicama Santiaga bilo je više od milijun prosvjednika. Štoviše, nakon toga pobuna se širi i izvan Santiaga i zahvaća druge čileanske gradove: Concepción, San Antonio, Valparaíso, Antofagastu, Coquimbo, Iquique, La Serenu…

Nakon izlaska vojske na ulice, samo u prvih pet dana prosvjeda čileanski Nacionalni institut za ljudska prava (INDH) registrirao je 180 slučajeva pucanja na civile iz vatrenog oružja, zbog čega je 20 ljudi poginulo, a mnogi drže da je ta brojka potencijalno i veća. Već u prvom tjednu prosvjeda uhapšeno je oko 5.500 ljudi. Analitičari jednoglasno ocjenjuju da su ovo najveći nemiri u Čileu još od kraja vojne diktature generala Augusta Pinocheta, koja je trajala od 1973. do 1990. godine.

Tri milijarde razloga

Zastanimo ovdje na trenutak. Neupućenom promatraču može i dalje biti nejasan pravi uzrok pobune. Nije li ono upravo Čile jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, barem po visini BDP-a? Ne uzimaju li ideolozi neoliberalnog kapitalizma upravo ovu zemlju kao pozitivan primjer liberalne demokracije i slobodnotržišne ekonomije, što društvo i građane neumitno vodi blagostanju, boljitku i prosperitetu?

Da, točno je: gledajući BDP po glavi stanovnika, Čile je ne samo jedna od najbogatijih, nego i najbogatija i najstabilnija zemlja Latinske Amerike, koja prednjači u brojnim ekonomskim indeksima na tom kontinentu. S prosječnim BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara godišnje, to je 33. najkonkurentnije gospodarstvo na svijetu i najkonkurentnije u Latinskoj Americi. Pa zašto onda milijuni Čileanaca prosvjeduju?

Odgovor je jednostavan: zbog ekonomskih nejednakosti koje rastu. Zato što se u Čileu lijepo vidi naličje indikatora koji se zove BDP. On nominalno jest visok, ali njegova raspodjela po glavi stanovnika je izrazito neravnomjerna, kao i u svim neoliberalnim ekonomijama. Štoviše, Čile je prvak po nejednakosti u Latinskoj Americi, kontinentu poznatom po velikim socijalnim razlikama.

Tako ukupno bogatstvo čileanskih milijardera doseže čak 25 posto BDP-a. Jedan od tih milijardera je i aktualni predsjednik Pinera, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na tri milijarde dolara. S druge strane, veliki broj građana Čilea, osobito mladih, osuđeno je na prekarni rad s niskim plaćama i nadnicama.

‘Dosta nam je zlostavljanja’

Nezaposlenost u Čileu službeno nije velika i iznosi tek oko sedam posto, ali iza te pozitivne statistike skriva se prekarna realnost u kojoj su čak 30 posto radnih ugovora kratkoročni (prosječno traju manje od 10 mjeseci), a radnici između dva ugovora često prolaze duga razdoblja nezaposlenosti, pa se može reći da su milijuni radnika u Čileu uvijek jedan korak od siromaštva – bilo da ostanu bez posla, bilo da se razbole. Ta egzistencijalna nesigurnost je pravi razlog čileanske pobune.

Građani Čilea dobro znaju što je neoliberalni kapitalizam. Dapače, oni to znaju bolje od svih drugih građana na svijetu. Jer upravo je Čile prva zemlja neoliberalnog kapitalizma, prva država u svijetu koja je poslužila kao eksperimentalni poligon za uvođenje ovog društveno-ekonomskog sistema. Otuda i parole na prosvjedima: „Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu“, „Ne radi se o 30 pezosa nego o 30 godina“, „Dosta nam je zlostavljanja“, „Čile se probudio“…

Otkud i zašto baš Čile da bude neoliberalni prvak? I kako to da čileanska vojska nije uspjela ugušiti pobunu, nego je, štoviše, izlazak tenkova na ulice samo dodatno razjario masu?

Odgovor na oba pitanja vodi do istog pokojnog čovjeka, već spomenutog nekadašnjeg vođu vojne hunte u Čileu, generala Pinocheta. Moramo se vratiti u 1973. godinu: Čileom tada vlada socijalistički predsjednik Salvador Allende, prvi komunist koji je u nekoj zemlji Latinske Amerike izabran na demokratskim izborima. Washington je u panici: nakon Kubanske revolucije iz 1959., sada im u stražnjem dvorištu niče još jedna komunistička vlast, za nevolju čak i demokratski izabrana. Što da se radi?

 Izložba na Trgu Italije

Radi se ona stara oprobana shema: smjena režima. Uz pomoć CIA-e (što je par desetljeća kasnije i službeno potvrđeno deklasificiranjem dokumenata iz tog radoblja), puč protiv Allendea predvodi šef vojske, general Pinochet. Allende pogiba u Predsjedničkoj palači, počinje masovna egzekucija ljevičara po stadionima, a Pinochet sljedećih 17 godina vlada Čileom kao šef desničarske vojne hunte. No nekako je morao „vratiti dug“ američkim saveznicima koji su mu pomogli da svrgne Allendea i dođe na vlast.

Washington je našao način kako da Pinochet podmiri taj dug – tako da dopusti uvođenje novog ekonomskog modela koji je smislio američki ekonomist Milton Friedman, a razradili njegovi učenici na Sveučilištu u Chicagu (po čemu se i cijela grupa naziva „Chicago Boys“). Za razliku od ranije dominantnog Keynesovog modela kapitalizma – s ipak snažnom regulativnom i socijalnom ulogom države – ovaj Friedmanov model temelji se na privatizaciji svega, pa i socijalnih usluga. Model je dobio ime „neoliberalni kapitalizam“. Ostatak priče znamo. Štoviše – živimo.

A zašto vojska nije uspjela ugušiti aktualnu pobunu u Santiagu? Zašto su se ljudi tako razjarili kad su vidjeli tenkove na ulicama?

Zato što su ih posljednji put na ulicama vidjeli još u doba generala Pinocheta. Deset tisuća vojnika i nepoznat broj tenkova na ulicama Santiaga probudili su u građanima sjećanje na vojnu diktaturu u kojoj su živjeli do 1990. godine. Zato ovih dana prosvjednici u Santiagu, na Trgu Italije, okruženi kordonima vojske, nose fotografije osoba nestalih u diktaturi. I zato je ova čileanska pobuna posebna – u njoj se spajaju politički i ekonomski gnjev.

.

Objavljeno pilenaopako.picigin.net, 06.11.2019., http://pilenaopako.picigin.net/author/pile/, pristupljeno 12.11.2019.

Odgovori