Sahrana Branka Grošete u Trnovici 31. 01.2018. godine. Riječ Jadrana Barača.
veljača 3, 2018
Stevo ĐURAŠKOVIĆ: Hrvatska država je neuspješan politički projekt. Razgovarao Zdenko DUKA, Novi list
veljača 6, 2018

Kobne greške ratnog vođe. Piše Damir ŠARAC

kobne greške ratnog vođe

Bitka na Sutjesci ili bolje reći proboj partizanskih jedinica iz neprijateljskog okruženja u jugoistočnoj Bosni usječena je u dalmatinsku memoriju koliko god je se pokušavalo prešutjeti.
Kako i ne bi, nema grada ni mjesta u Dalmaciji koji tog lipnja 1943. kad su vijesti stigle, nije zavijen u crno – kosti je ondje ostavilo oko tri tisuće Dalmatinaca, skoro polovica od ukupnog broja poginulih. Plakali su Šibenik i Split, Trogir, Omiš, Imotski, Vrgorac, Sinj, Hvar, Drniš, Zadar, Knin… zbog mladaca nestalih ‘tamo negdi’. Nitko od njihovih starih doma nije ni znao točno gdje je ta rijeka i što znači Sutjeska.
Saborski zastupnik SDP-a Ranko Ostojić predložio je uoči ovogodišnje 75. godišnjice da Hrvatska i službeno komemorira žrtve na Sutjesci, ali kao i za sve drugo, umjesto vijenca i cvijeća odaslane su granate uvreda i nerazumijevanja jedne jednostavne civilizacijske činjenice – da su žrtve samo žrtve i da im na lubanjama nije urezano ništa od ideologija i ideje za koje su ginuli.
Sutjeska čuva i druge, nikad rasvijetljene tajne poput ‘Titovog zadržavanja’ ili ‘dogovora s Nijemcima’ o kojem se u Jugoslaviji šutjelo.
Sve ovo komentira za ‘Slobodnu’ povjesničar dr. Davor Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest koji se bavi hrvatskom i jugoslavenskom vojnom poviješću XX. stoljeća te ističe kako je u komunističkoj Jugoslaviji od Sutjeske nastao mit koji nema veze s današnjom Hrvatskom, ali drži i kako bi hrvatska vlast trebala komemorirati hrvatske žrtve iz svih ratova i sa svih zaraćenih strana, kako to rade i ostale države koje drže do svoje povijesti.
Zamjerate Ostojiću politikantstvo u ovoj inicijativi?
– Pobuda za prijedlog izvjesnog saborskog zastupnika, a nekadašnjeg ministra, nije iz pijeteta prema žrtvama, već iz dnevnopolitičkih potreba. Njegova je inicijativa pokazatelj jednog dvojbenog odnosa u Hrvatskoj prema prošlosti i selektivno obilježavanje žrtava na Sutjesci vodilo bi prema slavljenju bitke koja je bila jugoslavenski mit. A obje su Jugoslavije bile negacija hrvatske države i ona nema nikakvu potrebu, ni obvezu da ih komemorira.
Je li pokolj partizana i ranjenika na Sutjesci bio posljedica Titove taktičke greške?
– Jest. U startu je izbor cilja bio Titova greška. Nije bilo nikakvog temelja da partizanska skupina divizija krene u Sandžak i Crnu Goru – za to je bilo prerano. Ima mišljenja da su Nijemci namjerno pustili partizane da se okupe na teritoriju koji je bio neprohodan i koji je bio pogodan da postave klopku. Iz nje su se partizani ipak izvukli, a to izvlačenje doista ima status čuda. Ne treba zaboraviti da je bit partizanskog ratovanja disperzija snaga, a ne njihova koncentracija.
Druga velika greška je što je izgubljeno vrijeme za izlazak iz klopke koju su im Nijemci pripremili jer se čekao dolazak britanske vojne misije koja je zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta kasnila nekoliko dana. To čekanje je plaćeno doslovno tisućama mrtvih partizana. Zbog toga su na pojedinim dijelovima bojišta partizanske snage bile prinuđene na frontalnu borbu i obranu, što nije u prirodi partizanskog ili gerilskog rata.


U takvim bojevima šanse za preživljavanje su im bile minimalne, što se i pokazalo. Gubici su bili ogromni, što se posebice dogodilo Drugoj dalmatinskoj brigadi na Gornjim i Donjim Barama gdje je prepolovljena i što je vjerojatno bila najteža partizanska obrana u ratu premda je u poraću više isticana obrana dijela Četvrte crnogorske brigade na Ljubinom grobu.
O kakvom je to dogovoru s Nijemcima bila riječ, dogovoru koji se prešućivao u komunističkoj historiografiji, a spominje ga i general Jakšić prozvavši Koču Popovića koji je Titu spasio glavu na Sutjesci?
– Radi se o pregovorima iz ožujka 1943. i o njima se u Jugoslaviji desetljećima nije govorilo. Progovorilo se jer su neki zapadni istraživači u njemačkim dokumentima pronašli dokaze o pregovorima pa je krenula obrana. Vladimir Velebit pregovore u svojim prvim sjećanjima potpuno prešućuje iako je bio prvi partizanski pregovarač. Mišo Leković je potom za takvu vrstu literature napisao solidnu knjigu koja se zove ‘Martovski pregovori’. Ima samo jednu slabost, kronološki završava uoči bitke na Sutjesci kada ima jakih naznaka da je Tito vjerovao da je postigao nekakav sporazum s Nijemcima.
Upućeniji u literaturu svakako se sjećaju da je general Pavle Jakšić još 1990. objavio svoja sjećanja ‘Nad uspomenama’ u kojima je prozvao Koču Popovića da više nema pravo šutjeti i da objasni što znači rečenica u izvješću koje je poslao Titu 15. svibnja 1943. nakon sukoba Prve proleterske divizije s Nijemcima u dolini Lima da ‘to nije samo ispad’ ili ‘kršenje sporazuma’ već ‘dobro pripremljena ofanziva’. No bila je 1990. i tada je bilo značajnijih tema od propitivanja Titovih ratnih promašaja.
Što se tiče spašavanja Tita, u rasapu partizana u prvoj polovici lipnja 1943. preživjeli su počeli gledati kako sačuvati živu glavu, što im se u tim okolnostima teško može zamjeriti. Koča je poveo svoju diviziju i probio se na Balinovcu, a kroz otvoreni prolaz potom se izvukao ostatak partizana. Ovisno o političkom prilikama taj njegov potez slavljen je kao vrhunac samoinicijative i poduzetnosti, ali i osuđivan kao sebičnost i ostavljanje Tita i Vrhovnog štaba na cjedilu.
– Velika većina partizana nije bila u članstvu Komunističke partije, to su zapravo samo hrvatske žrtve, ljudi koji su – a posebno iz Dalmacije – krenuli u borbu protiv stvarnog okupatora ne vodeći računa o ‘revolucionarnom ratu’ koji je tekao paralelno?
– To je točno, ali ne možemo ignorirati da je rezultat revolucionarnog rata bila zamjena jednog zla s drugim. Na žalost, u Hrvatskoj i danas se ‘zdesna’ zanemaruje da su ustaše predale Dalmaciju Talijanima. I to je dio ustaškog naslijeđa koje ide uz pozdrav ‘Za dom spreman’. No kod nas je uobičajena praksa da se prošlosti tretira kao samoposluga i uzima ono što se čini povoljnim, a nepodobna popudbina se ignorira.


– Zbog čega bi bilo nezamislivo da hrvatska službeno komemorira svoje žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, jednako kao i Domovinskog?
– Ne vidim nikakakav problem u takvom pristupu. Na žalost, svjedoci smo da o tim žrtvama nitko ne vodi računa. Nedavno je obilježeno stotinu godina od bitke kod Kobarida u kojoj je bilo Hrvata i u kojoj je branjen hrvatski teritorij od talijanskih pretenzija. Mislim da su sve postojeće države čiji su vojnici poginuli u toj bitki poslale svoje predstavnike da polože vijence – samo jedna nije. Zna se koja…
U ovom slučaju ne mislim da je to grijeh vladajuće stranke, već kompletne političke elite koja ne pokazuje nikakvu empatiju prema našim precima koji su kao vojnici pali pod zastavama raznih careva i kraljeva i čiju vlast i ciljeve često nisu ni razumjeli. A pitanje pijeteta prema svima njima ne bi smjelo biti problematično. Imamo sigurno pedesetak velikih bitaka koje bi bio red obilježavati u prigodnim godišnjicama. To nije ni skupo, niti komplicirano. Spada u domenu Ministarstva branitelja da napravi i vodi kalendar bitaka koje treba prigodno obilježiti. Nijemci se brinu o svojim poginulima uključujući i one iz Drugog svjetskog rata i to nitko ne smatra veličanjem nacizma.
Valja razlikovati kulturni odnos prema mrtvima koji podrazumijeva brigu za grobove, svijeće i vijence, od nekritičnog slavljenja i mitomanije. Da imamo kalendar kulturnog prigodnog obilježavanja brojnih znamenitih bitaka bez političkih manifestacija tada nikom relevantnom ne bi smetalo da se polože vijenci na Sutjesku svakih pet ili deset godina. No kada se fokus stavi isključivo na jednu bitku, koja je 45 godina bila jugoslavenski mit, tada već imamo dnevnu politiku kao što sam rekao na početku.
Može li se povući paralela sa stradanjima nakon Bleiburga, pa kazati – žrtve su žrtve?
– Ako mislite na paralelu između Sutjeske i Bleiburga, to nije za usporedbu. Sutjeska je bila bitka u njoj su poginuli partizani, od kojih je većini to bio osobni izbor. Bleiburg je bio kraj rata, a među poginulima je bio i ogroman broj civila i razoružanih vojnika čiju žrtvu komemoriramo. Uz njih je i značajan dio vojnika bio mobiliziran po sili zakona NDH, a ne po osnovi dragovoljstva. Usporedba Bleiburga je moguća s Jasenovcem, no sa Sutjeskom nije.

.

Preneseno sa slobodnadalmacija.hr, 22.01.2018., https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/527629/velika-analiza-uglednog-hrvatskog-povjesnicara-za-pokolj-dalmatinaca-na-sutjesci-kriv-je-tito

Odgovori