FOND ZA HUMANITARNO PRAVO: Nakon presude Ratku Mladiću – Iskoristiti potencijal haških presuda za pomirenje u regionu
studeni 26, 2017
Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Apolitičnost – najopasnija ideologija
studeni 26, 2017

Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Neoliberalizam i tehnologija

.

Tekst Neoliberalizam i tehnologija treći je u seriji tekstova Neoliberalizam – kako ostvariti vlažne snove desnice i postati periferija Europe? kojima ćemo pokušati prikazati slijepe točke neoliberalizma, pogotovo njegove javne legitimacije, te načine na koji se u nas stvara konsenzus oko neoliberalnih politika, politika koje ciljaju zaštiti manjinu, a većinu podrediti njihovim interesima. Prvi tekst, Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma, možete pročitati ovdje, a drugi, Bauk komunizma i socijalni darvinizam ovdje.

U prva dva dijela smo obrazložili polazišnu točku neoliberalne i nacionalističke agende, koje su obje usmjerene prema revizionističkoj perifernoj matrici. Obje se na tom putu moraju suočiti s nasljeđem socijalizma, osobito socijalnim pravima, kao i idejom egalitarizma. Tri su temeljena legitimacijska diskursa neoliberalizma koja uspijevaju stvoriti konsenzus u javnosti. Pored socijalnog darvinizma kao temeljnog, tu su još tehnologija i apolitičnost.

  • Iako se današnji znanstveno-tehnološki progres smatra izuzetnim, te se traže specifičnosti i razlike u odnosu na sva ranija postignuća (pa se govori čak i o transcendiranju humaniteta), napredak kojem svjedočimo nije jedinstvena već tipična pojava u sklopu kapitalističkih ekonomija koje koriste vlastita protuslovlja u transformaciji kapitala

Bez njih socijalni darvinizam ne bi imao afirmativne potpornje – tehnološka legitimacija obećanje je progresa kroz izmaštani futurizam, a apolitičnost obećanje racionaliteta neopterećenog i slobodnog od svakih ideologema. Potrebno je izložiti kako tehnologija, a u idućem dijelu apolitičnost, služe u legitimaciji strukturnih promjena i demontiranja nasljeđa socijalne države.

Tehnologija i/ili profit

“Ulazimo u ekonomiju temeljenu na inovacijama, vještinama i digitalizaciji”, rekao je Emmanuel Macron prilikom predstavljanja plana za reformu tržišta rada zbog kojeg su radnici marširali u prosvjednim povorkama, no dodao je tome i ovo “a da bismo u tome uspjeli, potrebna nam je ekonomija koja je puno brža i fleksibilnija.”

Ova rečenica predstavlja model stvaranja konsenzusa oko “bolnih rezova” putem tehnoutopijske legitimacije. Inovacije, vještine i digitalizacija stavljaju se uz bok sustavnim rezovima u javnom sektoru. U nas, pak, slušamo slične izjave ministrice obrazovanja i znanosti Blaženke Divjak – smanjenje broja nastavnika, iz nekog razloga, ide ruku pod ruku s uvođenjem informatike i robotike.

Reforma školstva i uvođenje robotike su imperativi za koje se kaže da se na njih više “ne može čekati”, da se hakira sustav iz 19. stoljeća, tehnološke se reforme elaboriraju potrebama “21. stoljeća”.

Osim što se proizvodi lažna dihotomija između društveno-humanističkih područja i tehničkih područja, a pozitivne učinke STEM područja prenaglašava, pa i fabricira, ovdje je važno primijetiti kako se za navodnu “zaostalost” optužuju oni koji su nepovjerljivi prema tehnologiji – a kao rješenje se predlaže ukidanje “uravnilovke” kao nasljeđa socijalizma (što je samo po sebi paradoks, obzirom da je socijalizam uveo modernizaciju u gotovo svim segmentima društva – od industrijalizirane proizvodnje, do arhitekture).

Neoliberalne politike konsenzus oko privatizacije, komercijalizacije i deregulacije javnog sektora grade na narativu o neophodnosti tehnološkog napretka i osudi onih koji su protiv toga. Taj mit sadrži sliku snažnog antagonista – ludita koji odbija savladavati nove vještine, opire se novim tehnologijama, inzistira na svijetu prošlosti. Kaže se kako su političke reakcije gubitnika tehnološkog napretka “legitiman odgovor dijela populacije koji traži sigurnost i zaštitu, te indirektno shvaća da nije konkurentan u novoj ekonomiji, žudeći za povratkom na staro.”

  • Portretiranje Applea kao “ljubavi” Stevea Jobsa, obezvređuje rad tisuća Appleovih radnika po tvornicama trećeg svijeta, prikladno skrivenih od zapadnih pogleda, rada koji je omogućio Jobsu da aktualizira svoju “ljubav”

Tako se povjerenje u tehnologiju pokazuje kao oblik socijalnog darvinizma koji kaže – one koji se ne mogu prilagoditi jednostavno treba kirurški odstraniti. Ovakvo postavljena slika preskače činjenicu da je neoliberalima tehnološki progres zanimljiv samo kao alat rasta stope profita.

Neoliberalne tehnoutopije

Vrlo brzo, nakon osuda zaostalih i neprosvjećenih, koji se ne mogu prilagoditi, neoliberalizam zapada u čistu deskripciju, idealistički utopizam, pa i misticizam koji se vidljivo odvaja od neoliberalne proklamirane empirije. Ta se fikcionalna deskripcija tehno-utopijskih rajeva često ovako oblikuje: “Za nekoliko desetljeća automatizirani rad smatrat ćemo relikvijom prošlosti. I nitko se neće žaliti jer će ljudi imati vremena da slijede svoje najpoželjnije karijere. S današnje točke gledišta ovo možda zvuči odveć idealistički, no jednako tako bi automobili, vlakovi i avioni zvučali idealistički sredinom 18. stoljeća.”

Da je tehnoutopijska legitimacija fundamentalno paradoksalna potvrđuje činjenica da tehnologija u kapitalizmu nije dovela do svojeg primarnog cilja – oslobođenja čovjeka od rada, pa kada se priziva jedan od najpopularnijih elemenata tehnoutopijskog mita – “ljubav prema poslu” ustvrdivši da ćemo u budućnosti svi “slijediti svoje najpoželjnije karijere”, onda treba biti jasno da napretkom tehnologije niti sada, a u kapitalizmu, nije došlo do kraćenja radnog dana jer danas radnik dnevno radi više od srednjovjekovnog seljaka.

  • U svojem nastanku tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije “okiva” u procesu kreativne destrukcije

Tomu je tako jer kapitalizam inherentno teži širenju, a ne kraćenju radnog dana. Jasno je kako vlakovi niti avioni nisu doveli do toga da imamo više slobodnog vremena kako bismo “slijedili svoje najpoželjnije karijere”, da se dapače kraćenje radnog dana nije desilo – no tomu je tako ne zbog stagnacije tehnologije, ili zbog onih koji koče tehnologiju, ili zbog nazadnog načina mišljenja, već zbog načina proizvodnje u kapitalizmu.

Produktivnost i progres

Iako odbijaju razgovarati o tome da napredak tehnologije ne mora značiti dobrobit svih, i sami neoliberali prihvaćaju činjenicu da tehnološki razvitak nije jednosmjeran i harmoničan. Oni tu dijalektiku nazivaju “kreativnom destrukcijom” koja predstavlja istovremeni razvoj tehnologije i destrukciju postojećih kapitalističkih načina proizvodnje profita, a preko krize produktivnosti ili pada stope profita koja se pojavljuje u dobu ranog razvoja. (Inače Marx je tu pojavu zvao “generalnim intelektom”).

  • Sama nužnost da se rad pretvori u oblik razmjenske vrijednosti nameće proizvodnju koja nema oblik društvenog rada, pa niti stvarnog progresa. Individue u takvoj proizvodnji nužno postaju “podčinjene društvenoj proizvodnji”, a vlastita proizvodnja radnika istupa kao stvaran, od njih nezavisan odnos

U dobu tzv. “treće revolucije” 80-tih, usprkos rapidnom razvoju informacijskih tehnologija – produktivnost, odnosno stopa profita pada. Radna produktivnost je u USA 1960-tih rasla po godišnjoj stopi 3 posto dok je 1990-tih pala na oko 1 posto. Iz neoliberalne pragme imperativa profita dolazi se do naizgled paradoksalnog zaključka da su tehnološke tranzicije razlog stagnacije. Tako piše Vuk Vuković u tekstu Je li tehnološka tranzicija glavni razlog ekonomske stagnacije?, a te ocjene preuzima od ekonomista Roberta Gordona iz studije The Rise and Fall of American Growth.

Iako je pojava IT-ja bila revolucionarna, ona nije ostvarila produktivnost koja se očekivala. Paradoks produktivnosti, piše Vuković, jest u tome da  napredak u računalnoj snazi nije učinio radnike produktivnijima, te se može zaključiti kako u ranoj fazi još uvijek ne ostvarujemo tehnološke “potpune koristi” i čekamo u kojem će smjeru krenuti onaj “kreativni dio destrukcije” koji bi trebao donijeti profit.

Dakle, jasno je i neoliberalima da napredak tehnologije nije isto što i kreiranje mašine za stvaranje profita, no problem je što oni mašinu za stvaranje profita smatraju napretkom. IT jest napredak, priznaje Vuković, on jest uveo nove oblike komunikacije, unaprijedio obrazovanje i imao je potencijala demokratizirati društvo. No, nije povećao produktivnost što buržoaskim ekonomistima predstavlja mjeru svih stvari.

Foto: Teachmag.comFoto: Teachmag.com

Inače to može biti povezano i s povećanjem udjela usluga u strukturi ukupne proizvodnje na zapadu, a usluge su poznate po tome da se tu produktivnost teško i sporo povećava. Razlog zbog kojih produktivnost u počecima nije bila viša treba se tražiti i u strukturama tehnologija koje su se 80-tih godina pojavljivale.

  • IT jest napredak, priznaje Vuković, on jest uveo nove oblike komunikacije, unaprijedio obrazovanje i imao je potencijala demokratizirati društvo. No, nije povećao produktivnost što buržoaskim ekonomistima predstavlja mjeru svih stvari

U svojem nastanku tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije “okiva” u procesu kreativne destrukcije. Za taj proces trebalo je proći jedno desetljeće, već se u 90-tima pojavljuje tzv. “dot-com bubble”. Između 1997 i 2001. bilježi se rast, da bi se taj mjehur 2000-2002. rasprsnuo padom dionica.

No, razloge za brz razvoj IT-ja treba tražiti upravo u otvorenoj arhitekturi tehnologije, a to što ta arhitektura isprva nije bila profitabilna, predstavljalo je tek zadatak za “kreativne kapitaliste”. Otvoreni kod prije svega je bio pragmatično rješenje za brz razvoj. Korisnici su bili ključni proizvođači tehnologije (o tome detaljno pišu Castells, Zittrain i drugi – vidjeti primjerice Castells, Manuel (1996/2000) The Rise of the Network Society, dr. iz., Oxford: Blackwell Publishers; Castells, Manuel (2001) The Internet Galaxy. Reflections on the Internet, Buisiness, and Society, New York: Oxford University Press ).

U početku je ta arhitektura inicirana vojno-strateškim razlozima; ali je dalje razvoj velikim dijelom zasluga utopijskog projekta slobodnog pristupa koji su potaknuli prvi kontrakulturni hakeri, znanstvenici. Oni pak nisu bili vođeni profitom.

Dapače Richard Stallman, počinje svoju borbu reakcijom protiv prava korporacija da posjeduju softver. Stallman odbacuje pravničku “legislativnu kolonizaciju” koja u konfliktu oko autorskih prava zagovara profit i količine proizvedenih roba. Iako nije socijalist, Stallman ipak reagira upravo zbog limitiranih mogućnosti razvoja licenciranog softvera.

  • Osim što se proizvodi lažna dihotomija između društveno-humanističkih područja i tehničkih područja, a pozitivne učinke STEM područja prenaglašava, pa i fabricira, ovdje je važno primijetiti kako se za navodnu “zaostalost” optužuju oni koji su nepovjerljivi prema tehnologiji 

Progres se dakle ponekad zbiva upravo na štetu profita. S druge strane, onda kada libertarijanska interpretacija uočava pozitivne pomake, zapravo dolazi do destrukcije i “okivanja” tehnologije. Trenutak u kojem živimo predstavlja uzbudljiv, ali klasičan trenutak “okivanja proizvodnih snaga”, odnosno modificiranja proizvodnih snaga kako bi postale alati proizvodnje viška vrijednosti (Söderberg, Johan (2002) Copyleft vs. Copyright. A Marxist Critique, First Monday, sv. 7, br. 3-4.). Iako tehnologije nemaju nikakvu ulogu niti determiniraju načine svojeg korištenja kapital ih pretvara u “stroj sredstvo za proizvodnju viška vrijednosti” (Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books).

Facebook je očit primjer prilagodbe tehnologije za potrebe proizvodnje profita – a posljedica takvog “okivanja” je ograničavanje demokratičnosti. Facebook predstavlja platformu ali i sredstvo za proizvodnju, a ljudi koje se koriste tom platformom nešto na njoj rade i taj rad proizvodi profit. Te su radnike već nazvali “prozjumerima” (od engl. prosumer) i publikom-robom jer u zamjenu za prividno “slobodno” komuniciranje na platformama proizvode sadržaj i nude svoje podatke.

Ono što za većinu ljudi predstavlja regresiju (ograničavanje demokracije), za kapitalizam predstavlja progresiju. Do toga dolazi zato jer progres i profit ne idu nužno zajedno. Kako je Marx već pokazao u kapitalizmu tržišna društva, ljudski ciljevi, dobrobit čovječanstva i procvat sistematično su podređeni ciljevima, dobru i cvjetanju kapitala (Smith, Tony: Beyond Liberal Egalitarianism. Marx and Normative Social Theory in the Twenty-First Century, Brill Leiden/Boston, 2017., str. XII) – Facebook – kao klasična mašina za proizvodnju profita – to plastično pokazuje.

Pojava u kojoj kapitalizam sam stvara proturječja kako bi “otvorio” prostor za razvoj, ili kako će ekonomisti reći za “kreativnu destrukciju” treba se ipak smjestiti u kontekst materijalnih uvjeta proizvodnje, a odmaknuti od mistificirajućeg idealizma “stanja svijesti” i “ljubavi prema poslu” i sličnih neoliberalnih ideologema. (Tehnokratska legitimacija je idealistička, a nikako realistička, još manje materijalistička.)

  • Iako odbijaju razgovarati o tome da napredak tehnologije ne mora značiti dobrobit svih, i sami neoliberali prihvaćaju činjenicu da tehnološki razvitak nije jednosmjeran i harmoničan. Oni tu dijalektiku nazivaju “kreativnom destrukcijom”

“Raditi posao koji voliš” čisti je ideologem identitetskih politika, motivacijski moto u suvremenim dematerijaliziranim prekarnim tvornicama u kojima nema ni klasičnog radnog mjesta niti stalne nadnice. No funkcija promocije ljubavi i posla u jednom nije bitno drugačija od motivacijskih natpisa u nekoj kineskoj tvornici.

Portretiranje Applea kao “ljubavi” Stevea Jobsa, obezvređuje rad tisuća Appleovih radnika po tvornicama trećeg svijeta, prikladno skrivenih od zapadnih pogleda, rada koji je omogućio Jobsu da aktualizira svoju “ljubav”. Ljubav kapitalista prema svojem poslu mora ignorirati činjenicu materijalne determiniranosti klasom, te kako jedni imaju pravo “slijediti svoje snove” i “ljubiti svoj posao”, a drugi ne.

Demokratski socijalizam i tehnologija

Sve dok se progres orijentira prema rastu stope profita, oslobođenja čovjeka ne može biti. S druge strane, potrebno je dati afirmativnu viziju problema, jer ona je tu uistinu moguća. Materijalistički uvidi doveli bi nas do ideje i imperativa promocije projekta društvenog korištenja tehnologije.

Takve primjere na sreću nalazimo čak i sada od sci-hub-a do tragičnog, ali izuzetno simbolički važnog slučaja Aarona Swartza – aktivista koji je podijelio JSTOR članke zaštićene autorskim pravom. Cilj borbe protiv korporacija, trebao bi pak biti ukidanje kapitalističkog načina proizvodnje koji proizvodnju i podjelu rada podređuje ostvarenju profita, te njegova zamjena društveno-ekonomskim sistemom koji će na demokratski način planirati i regulirati proizvodnju i podjelu rada, te voditi egalitarnom i solidarnom zadovoljenju potreba svih ljudi.

U tom bismo se smislu trebali držati klasičnog marksističkog pogleda na svijet koji upućuje na to da su materijalni uvjeti života preduvjet za svijest, a ne obrnuto. (Kada se kaže da je “sreća subjektivna stvar”, uvijek treba uputiti na statistiku životnog vijeka i razliku koja postoji između trećeg i prvog svijeta.)

  • “Raditi posao koji voliš” čisti je ideologem identitetskih politika, motivacijski moto u suvremenim dematerijaliziranim prekarnim tvornicama u kojima nema ni klasičnog radnog mjesta niti stalne nadnice

Možemo zamisliti akumulirani rad neke zemlje koji bi bio dovoljan da održava čitavu populaciju. Danas je lakše nego u Marxovo doba zamisliti takvo društvo u kojem tehnologija služi proizvodnji osnovnih uvjeta za život, te nema potrebe za akumulacijom. No, sama nužnost da se rad pretvori u oblik razmjenske vrijednosti nameće proizvodnju koja nema oblik društvenog rada, pa niti stvarnog progresa. Individue u takvoj proizvodnji nužno postaju “podčinjene društvenoj proizvodnji”, a vlastita proizvodnja radnika istupa kao stvaran, od njih nezavisan odnos.

Povijest kapitalizma je povijest otkrića koja ne oslobađaju radnika od rada. Od prve industrijske revolucije vlasnici tvornica neumoljivo zamjenjuju radničke vještine tehnološkim sustavima. No istovremeno razvoj tehnologije je temelj kreiranja antagonizama u kapitalizmu – procjepa koji mogu uvesti promjene.

Iako se današnji znanstveno-tehnološki progres smatra izuzetnim, te se traže specifičnosti i razlike u odnosu na sva ranija postignuća (pa se govori čak i o transcendiranju humaniteta), napredak kojem svjedočimo nije jedinstvena već tipična pojava u sklopu kapitalističkih ekonomija koje koriste vlastita protuslovlja u transformaciji kapitala.

Možda je nastupio trenutak da ta protuslovlja konačno iskoristimo za dobrobit svih. Treba se samo doslovno držati načela napretka. U tom smislu, ako bismo trebali sažeti tu afirmativnu viziju ona bi glasila: “Progres – a ne profit!”

 

aem_copy17790.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
.

Odgovori