Lovro KRNIĆ: U Hrvatskoj postoji filter za antifašizam. Razgovarala Andreja ŽAPČIĆ
listopad 10, 2017
Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Bauk komunizma i socijalni darvinizam
listopad 10, 2017

Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma

.

Na stranu revitalizacija ustaškog nasljeđa, u puno širem potezu u sferi građanske pristojnosti, zbiva se revitalizacija sluganskog mentaliteta. Ekonomski liberalizam koji se u Hrvatskoj razmahao cilja zatrti svaki oblik emancipacijskog projekta i uistinu ima potencijala u konačnici fiksirati Hrvatsku ne samo na geografski već i političko – ekonomski rub Europe.

Tekst Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma je prvi u seriji tekstova Neoliberalizam – kako ostvariti vlažne snove desnice i postati periferija Europe? kojima ćemo pokušati prikazati slijepe točke neoliberalizma, pogotovo njegove javne legitimacije, te načine na koji se u nas stvara konsenzus oko neoliberalnih politika, politika koje ciljaju zaštiti manjinu, a većinu podrediti njihovim interesima.

Danas u Hrvatskoj živimo na granici između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma. Nacionalizam se razvija na tragu onoga što je Boris Buden nazvao dekadentnim hrvatskim nacionalizmom, nacionalizmom koji se odriče hrvatskog antifašizma i svakog njegovog pozitivnog nasljeđa.

Po toj liniji dvostruke diskriminacije, te mjerama koje one donose – radnici, nezaposleni i prekarni u Hrvatskoj – dočekuju famoznu tranziciju. U toj perspektivi proklamirane mjere racionalizacije ne provode se niti u ime niti u korist radništva

Taj nacionalizam ne samo da odbacuje sve pozitivno u antifašističkoj prošlosti, već revitalizira resantiman bitaka u kojima je Hrvatska u postojećim političkim okvirima igrala za tuđu korist. Na stranu revitalizacija ustaškog nasljeđa, u puno širem potezu u sferi građanske pristojnosti, zbiva se revitalizacija sluganskog mentaliteta.

U tom se kaleidoskopu hrvatskog nacionalizma ocrtavaju neki manje konfliktni spomenici poput Jelačića, ali i Franjo Josip, hrvatsko plemstvo i niz austrougarskih kulturnih, ali i političkih simbola. Izložbe o hrvatskoj moderni na razmeđi stoljeća u idolopokloničkom tonu slave Franju Josipa I i njegov posjet Zagrebu 1895. godine, kao i žezlo koje su caru sačinili vrijedni hrvatski kovači.

Buden je u pravu kada kaže da je riječ o kontinuitetu nacionalizma, koji se u svojoj punini već prakticirao u socijalističkoj Jugoslaviji (od hrvatskog jezika, do povijesti i ideje nacije kao realpolitičke kategorije), ali se devedesetih ta, u potpunosti razvijena, nacionalna kultura okrenula protiv čitavog nasljeđa koje ju je de facto omogućilo.

Hrvatski nacionalizam se temelji na inferiornoj mitologiji o epizodnim glumcima evropske povijesti koji nemaju zadaću revidirati hrvatsku prošlost, već pripremiti mitološki teren za ono što dolazi. Sasvim je jasno da svi ti Jelačići ne mogu doseći temeljnu modernističku dimenziju komunista, zahtjeve za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću od socijalističkog projekta radničkog samoupravljanja, do međunarodnog pokreta nesvrstanih.

Novohrvatski nacionalizam, ima važnu funkciju danas, a ta zadaća nije realno procjenjivanje dosega komunističke modernizacije, osuđivanje kulta ličnosti i osuda proganjanja političkih neistomišljenika u Jugoslaviji, već priprema naroda da ostavi svaku nadu ulazeći u vrli novi svijet evropske monetarne politike u kojem će biti sveden na evropsku turističku destinaciju.

Nacionalisti tako slijede nacionalizam koji nije uistinu naciji usmjeren, već nacionalizam koji se temelji na nacionalnim kompleksima i štokholmskim sindromima poticanja i prihvaćanja kolonijalne perspektive. Odričući se nasljeđa socijalizma, smještamo Hrvatsku na mjesto periferije Evrope.

Temeljni mitovi kao i strukturalni problemi počivaju na povjerenju u nevidljivu ruku tržišta, ali i na povjerenju u strani kapital (bilo privatni bilo da je riječ o sredstvima iz EU fondova)

Ipak, hrvatski bi nacionalizam slabo proveo svoj naum kada ne bi bio podruprt neoliberalizmom, koji pak počesto prolazi ispod radara lijevih ili kvazi-lijevih kultur-kritičara, a neki se s njim nesvjesno i poistovjećuju. Buden pak dobro detektira neoliberalnu opsesiju i besplodno zdvajanje neoliberala “nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega”.

Nije samo riječ o tome da je ta perspektiva socijalno neosjetljiva, ona je temeljno netočna, što ću u nastavku pokušati i pokazati.

Neoliberalna tehnokratska revolucija kojoj svjedočimo od zagovaranja agencijskog i privremenog zapošljavanja, komercijalizacije visokog obrazovanja i izjednačavanja privatnih i javnih sveučilišta, komercijalizacije zdravstva, koncesija javnog dobra i drugih mjera, ipak može učiniti više od onoga što bi bio doseg pukog nacionalističkog folklora. Ekonomski liberalizam koji se u Hrvatskoj razmahao cilja zatrti svaki oblik emancipacijskog projekta i uistinu ima potencijala u konačnici fiksirati Hrvatsku ne samo na geografski već i političko-ekonomski rub Europe. Tada ćemo shvatiti kako periferija predstavlja ishod kapitalističke koncentracije ekonomske i političke moći.

Desnica, kako ću u drugom dijelu pokušati pokazati, jest reakcija na jednu ekonomsku politiku i uspjehe radničkog pokreta, koji su se u kapitalističkim zemljama pojavili u obliku “welfare liberalizma”, sa svim svojim egalitarizmom te predstavlja proces koji je danas na djelu u cijeloj Europi, o čemu govori Gáspár Miklós Tamás, dok se u nas treba govoriti o desnici kao reakciji na socijalizam i njegovo nasljeđe.

No što zapravo znači neoliberalizam i koji su njegovi učinci na periferiji?

Sami zastupnici neoliberalizam definiraju kao porast kompetitivnosti što se postiže deregulacijom i otvaranjem nacionalnih tržišta za trgovinu i kapital, uključujući financijska tržišta; kao i smanjenjem uloge države, kroz privatizaciju i ograničavanje djelovanja vlade koja proizvodi fiskalni deficit i gomila dug.

Strani investitori uglavnom ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, kao što su telekomunikacijski sektor i trgovinski sektor, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete

Pojednostavljeno – ljudi bi trebali pristati na deregulaciju i smanjenje uloge države, a porast kompetitivnosti će, navodno, učiniti pozitivne pomake u društvu. Već je pisano o tome da se čini kako postoji neko posebno “sljepilo” kada takve mjere danas kod nas prevladavaju kao “zdravi razum”. No ipak taj se zdravi razum valja napasti ekonomistički, ali i hermeneutički. Druga metoda će prevladavati jer se u ovim tekstovima ipak misli uhvatiti u koštac s neoliberalnom legitimacijom putem diskurzivnih strategija i ideologema koje neoliberalizam proizvodi i kojima fabricira konsenzus u javnoj sferi. No ipak, u sažetom obliku – koje su to ekonomističke argumentacije koje jednostavno pobijaju neoliberalizam?

Dvije su razine koje se isprepliću. Prva je odnos privatnog kapitala i radnika, druga odnos nacionalnih država unutar Europske unije. Kod prve je riječ o predaji države privatnom sektoru i (ne)regulaciji distributivne pravde. Zanemarivanje distributivne pravde se ne zbiva zato jer je privatniku i kapitalistu egalitarizam stran, niti zato jer je riječ o lošim ljudima, već zbog strukturalnih uvjeta proizvodnje u kapitalizmu koja je organizirana tako da se prije svega i najvažnije koncentrira na proizvodnju viška vrijednosti koji kapitalist prisvaja od radnika. Riječ je o strukturalnim zakonitostima koje proizlaze iz imperativa kapitala za maksimiziranjem rasta. Kako kapital ne može opstati bez rasta, u poziciji je da neprestano traži uštede i reže izdatke.

U svojem nastojanju da poveća rast kapital je konstantno u potrazi za rušenjem barijera i trošenjem resursa, bilo da je riječ o radnicima (jeftinijim izvorima rada), prirodi ili društvu, ili tehnološkim rješenjima poput automatizacije i robotizacije, kao i pokušajem uspostave monopola i dominacije na tržištu (Lebowitz, Michael A. (2015) The Socialist Imperative. From Gotha to Now, str. 26.).

Jedan od temeljnih mitova neoliberalizma jest da privatni profit stvara nova radna mjesta – no to je samo djelomično točno. Doslovno gledano, radnik je taj koji proizvodi nove vrijednosti i posljedično nova radna mjesta, dok kapitalist upravlja i kontrolira tom proizvodnjom. To upravljanje, najblaže rečeno, nije uvijek u korist radnika – jer imperativ rasta ne mora ići usporedno s povišenjem nadnica.

Buden je u pravu kada kaže da je riječ o kontinuitetu nacionalizma, koji se u svojoj punini već prakticirao u socijalističkoj Jugoslaviji (od hrvatskog jezika, do povijesti i ideje nacije kao realpolitičke kategorije), ali se dvedesetih ta, u potpunosti razvijena, nacionalna kultura okrenula protiv čitavog nasljeđa koje ju je de facto omogućilo

Druga pak razina je ona mjera štednje koje se na periferiji propagiraju kao rješenje svakog problema – gdje se zanemaruje ekonomski odnos periferije i centra – siromaštva ne samo u lokalnim okvirima već i u okvirima Europe. Ne samo da su uvjeti proizvodnje u kapitalizmu odgovorni za proizvodnju nejednakosti – već se ta proizvodnja nejednakosti posebno reflektira na periferiju kapitalizma.

Ekonomisti su već pisali o nelojalnim uvjetima rasta Njemačke konkurentnosti u posljednjem desetljeću, koja nije imala veze s mudrim ulaganjima, tehnologijom, ili učinkovitošću kako se to često voli prikazivati, o Hartzovim reformama, ovisnosti Njemačke o izvozu, držanju niske cijene radne snage itd. Hrvatska i ostale navodno rastrošne zemlje evropske periferije jednostavno nemaju iste početne pozicije, pa unutar zadanih okvira i strukturiranih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi svoj zaostatak.

Ukratko ću sažeti neke temeljne mitove o hrvatskoj ekonomiji, upućujući na to da su i način proizvodnje kao i geo-politika važni elementi za razumijevanje problema. Prvi je mit, kako Domagoj Mihaljević pokazuje, fiskalna politika ili ono što se popularno naziva “bolnim rezovima”. Pokazalo se kako rastući fiskalni deficiti i javni dug predstavljaju tek posljedice, a ne uzroke krize.

Državni deficit i javni dug dolaze zbog koncentracije na potrošačko financiranje, tako da se – čim prestane dotok sredstava (potrošnja) – pojavljuju i problemi. Koncentriranjem na deficit urušava se socijalna država – a prije svega obrazovanje i zdravstvo. Pokazuje se da zemlje koje su imale visok suficit prije ili kasnije pokleknu (Španjolska, Cipar, Latvija), a da su zemlje koje su imale minimalni javni dug svejedno pale u duboku recesiju. Pojednostavljeno, u kapitalističkoj privredi štednja na ljudima u izravnom je konfliktu s temeljem potrošačke privrede.

Učinci mjera štednje se mitologiziraju, dok su mjere štednje ponekad neracionalne čak i iz aspekta kapitala. Osim što omogućuju eksploataciju, rezanje cijene rada djeluje protiv interesa radnika, te tako prije svega predstavljaju klasnu politiku, mjere štednje nisu racionalne jer dovode do

pada kupovne moći i kreditne sposobnosti. Ideja da se snižavanjem cijene rada može smanjiti nezaposlenost u ekonomiji se naziva “greškom kompozicije” – a pojednostavljeno znači da ukoliko sva poduzeća smanje plaće radnicima, ukupna potrošnja dramatično pada, a posljedično i zaposlenost.

Hrvatska i ostale navodno rastrošne zemlje evropske periferije jednostavno nemaju iste početne pozicije, pa unutar zadanih okvira i strukturiranih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi svoj zaostatak

Masovna otpuštanja u javnom sektoru koje zagovara neoliberalizam tako nisu racionalna niti iz aspekta koji se samorazumljivo nameće, a čemu ćemo se vratiti u idućem nastavku tekstova – aspekta socijalnog darvinizma, kojeg pojednostavljeno možemo prikazati kao mjeru “oslobađanja” privatnog sektora od davanja javnom sektoru putem otpuštanja “uhljeba”. U ostalom, empirijski se pokazalo kako mjere štednje nisu proizvele nikakvu ekspanzivnu fiskalnu konsolidaciju, nego su ukopale zemlje Unije, osobito njezine članice na periferiji, na pozicijama niskih stopa ekonomskog rasta i visokih stopa nezaposlenosti.

Ekonomski liberalizam koji se u Hrvatskoj razmahao cilja zatrti svaki oblik emancipacijskog projekta i uistinu ima potencijala u konačnici fiksirati Hrvatsku ne samo na geografski već i političko-ekonomski rub Europe

Drugi je mit o stranim investicijama – koje će pokrenuti domaće gospodarstvo. Stranim investitorima samo treba stvoriti povoljnu klimu kako bi došli u Hrvatsku i uložili velike novce. Strani investitori uglavnom ulažu u sektore gdje već postoji uređena infrastruktura, kao što su telekomunikacijski sektor i trgovinski sektor, te nemaju interes financirati proizvodne kapacitete. Veliki fiksni troškovi (zgrade, infrastruktura itd.) rizična su ulaganja jer se ne zna hoće li se ona vratiti. Umjesto toga, investitori preuzimaju javna poduzeća i šire se na prirodne resurse, preuzimaju obalne i šumske resurse – kupuju prava na rentu. Tako primjerice niti monetizacija prava na autoceste neće dovesti do novih tehnologija i napretka, ali će investitorima donijeti profit.

I treći mit je mit o evropskim fondovima gdje se zanemaruje činjenica da iznos nije dostatan da bi proizveo pozitivne efekte na ekonomiju, te da Hrvatska 10-50 posto svakog iznosa treba dati sama. Jože Mecinger je upozorio na konflikt između obećanja subvencija i sniženja poreza – koji jedni s drugim ne idu zajedno. O ovom problemu pisalo se osobito iz perspektive stalno ponavljanog pozitivnog primjera Poljske koja se navodno razvila putem EU fondova – gdje je u prvim godinama tog poljskog razvoja EU novac iznosio manje od pet posto investicija. Ono što je na raspolaganju Hrvatskoj osjetno je manji iznos od hrvatskih investicija u privatnom i javnom sektoru u samo jednoj godini prije krize.

Temeljni mitovi kao i strukturalni problemi počivaju na povjerenju u nevidljivu ruku tržišta, ali i na povjerenju u strani kapital (bilo privatni bilo da je riječ o sredstvima iz EU fondova). Hrvatski se oporavak u velikoj mjeri imaginira kao spas “izvana”, zanemarujući i uvjete proizvodnje i asimetriju između zemalja periferije i centra Europe.

Koncentriranjem na deficit urušava se socijalna država – a prije svega obrazovanje i zdravstvo. Pokazuje se da zemlje koje su imale visok suficit prije ili kasnije pokleknu (Španjolska, Cipar, Latvija)

Na nju su pak intenzivno počeli upozoravati grčki ekonomisti nakon što je Grčka pod mjerama štednje pala u još veću recesiju. Obje linije djeluju zajedno – geo-politička asimetrija i sam karakter kapitalizma. U oba slučaja – niti kapitalistički način proizvodnje niti geopozicija ne idu u smjeru egalitarizma, zbog čega se i elaboracija i društvena legitimacija neoliberalizma moraju steći na terenu odbacivanja egalitarizma (s čim ćemo se pozabaviti u idućem nastavku prilikom obrazlaganja temeljne točke legitimacije neoliberalizma – socijalnog darvinizma).

Po toj liniji dvostruke diskriminacije, te mjerama koje one donose – radnici, nezaposleni i prekarni u Hrvatskoj – dočekuju famoznu tranziciju. U toj perspektivi proklamirane mjere racionalizacije ne provode se niti u ime niti u korist radništva, kao što te mjere ne mogu imati istog učinka kao u bogatim zemljama Evrope. Rezovi imaju ugroziti radnike i siromašne kojima se cinično poručuje da se drže najjeftinijih poslova – “jer je to naša stvarnost”, istovremeno zaobilazeći pitanje posvojne zamjenice – koja bi otkrila pravu društvenu podjelu.

U idućim nastavcima ćemo se pozabaviti neoliberalnim antagonistom – realpostojećim socijalizmom i njegovim nasljeđem, te socijalnim darvinizmom – kao temeljem mitologije neoliberalizma, da bismo nastavili s odnosom neoliberalizma prema tehnologiji koju koristi kao svoju služavku, te apolitičnošću kao polugom ultimativnog oblika ideologije.

.

Autorica ovog teksta, Katarina Peović Vuković, docentica je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Autorica je brojnih znanstvenih tekstova na temu medija. Priredila je zbornik tekstova američkog teoretičara Hakima Beya Privremene autonomne zone i drugi tekstovi (Naklada Jesenski i Turk, 2003.), te objavila knjige Mediji i kultura. Ideologija medija nakon decentralizacije (Naklada Jesenski i Turk, 2012.) i Marx u digitalnom dobu: Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije (Durieux, 2016.).

.

aem_copy87735.jpg
 Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

.

Preneseno s h-alter.org, 18.09.2017., http://www.h-alter.org/vijesti/izmedju-hrvatskog-nacionalizma-i-trzisnog-liberalizma

 

Odgovori