Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma
listopad 10, 2017
TITOVA POVIJESNA MISIJA – u susret 73. obljetnici oslobođenja Dubrovnika (Prema knjizi dr. sc. Nikole ANIĆA „Dubrovnik u II. svjetskom ratu 1941. do 1945.“ )
listopad 12, 2017

Katarina PEOVIĆ VUKOVIĆ: Bauk komunizma i socijalni darvinizam

peovic_vukovic_katarina1_1.jpg
.

S jedne se strane libertarijanizam snažno oslanja na filantropiju (kao supstitut socijalne države), a s druge pokazuje beskrupuloznu okrutnost prema radnicima, siromašnima, deprivilegiranima. Isti će libertarijanski glasnogovornik od Vlade tražiti da se procesuira nezaposlenog čovjeka koji nema novaca da prehrani obitelj i pred kamerama priznaje da ponekad radi na crno i istovremeno braniti Uber čak i kad on predstavlja strukturalno kršenje zakona.

Tekst Bauk komunizma i socijalni darvinizam drugi je u seriji tekstova Neoliberalizam – kako ostvariti vlažne snove desnice i postati periferija Europe? kojima ćemo pokušati prikazati slijepe točke neoliberalizma, pogotovo njegove javne legitimacije, te načine na koji se u nas stvara konsenzus oko neoliberalnih politika, politika koje ciljaju zaštiti manjinu, a većinu podrediti njihovim interesima. Prvi tekst, Između hrvatskog nacionalizma i tržišnog liberalizma, možete pročitati ovdje.

Libertarijancima i nacionalistima valja priznati da su u pravu kada kažu da je socijalizam njihov najveći neprijatelj. Socijalizam uistinu jest najveći neprijatelj i neoliberalizma i nacionalizma koji složno smjeraju smjestiti Hrvatsku na periferiju Evrope. Tek kada padne sjećanje na socijalizam – kao zadnja tvrđava mogućnosti drugačije povijesti – generacijskom smjenom i/ili nasilnim putem – tek tada će se u potpunosti otvoriti put nacionalnim mitovima i tržišnoj ekonomiji.

Tako se legitimacija oštrih rezova hvata za elementarnu, ljudsku želju za poboljšanjem sustava, ali i za nesolidarnu, socijal-darvinističku igru probitka međusobno antagoniziranih subjekata

Autokolonijalizam koji danas vlada Hrvatskom, kritika svega što je hrvatsko, ono što će nacionalisti nazvati “antihrvatskim osjećajem” – uopće nije u sukobu s nacionalističkom histeričnom ljubavlju prema domovini, jer iako prividno usmjeren na rodoljublje, nacionalizam uistinu potire svako pozitivno nasljeđe hrvatske povijesti, a napose onih epizoda u kojima hrvatsko društvo nije igralo ulogu statista. Pri tome nacionalizam nije usamljen u izgradnji puta u zapećak Evrope, jer mu neoliberalizam priskače u ključnoj – političko-ekonomskoj dionici tog puta, otkrivajući kako rodoljublje skriva autokolonijalnu logiku periferije.

Sasvim ispravno, dakle, neprijatelja se apostrofira velikim slovima – Komunizam, a njegov bauk još uvijek kruži. Neoliberali zdvajaju nad time kako je svijest ljudi puna ostataka komunističke i socijalističke prošlosti koja ne dozvoljava da se otvorimo tržištu i toj sanjanoj Evropi – od sektora obrazovanja, zdravstva, do organizacije prijevoza sve je “na čekanju” zbog ostataka komunističke svijesti, nasljeđa egalitarizma koje je osiguralo razvoj nepoduzetnih, lijenih osoba.

Socijalistička doktrina prevladavanja klasnih razlika i izjednačavanja uvjeta života polazi od pretpostavke da svi ljudi zaslužuju socijalno i zdravstveno osiguranje, obrazovanje i pravo na participaciju u kulturi i znanosti. Egalitarizam je potrebno napasti svim oružjima ukoliko neoliberalna legitimacija uistinu namjerava postići i legislativne promjene koje ciljaju produbiti nejednakost i to prije svega klasnu nejednakost između onih koji žive od vlastita i onih koji žive od tuđeg rada.

Jasan je apsurd argumentacije koja hoće pokazati da bi se smanjivanjem broja nastavnika popravili loši rezultati. No takva je argumentacija temeljena na socijalnom antagonizmu okamenjenom u tezi da će onima koji opstanu nakon selekcije biti bolje, te da se treba prekinuti “uravnilovka”

Čak i kada su sasvim sigurni u sve svoje ekonomske teoreme – prema kojima privatni sektor “proizvodi nova radna mjesta” kao i druge dogme neoliberalizma poput “trickle down ekonomije” (koja tvrdi da će od bogatstva jednog profitirati i svi drugi), libertarijanci neprestano udaraju u zid kada se postavi pitanja jednakih šansi i uzroka socijalnih razlika.

Znanstveni radovi neoliberalne orijentacije upiru se dokazati kako postoji veza između “egalitarnog sindroma” i društvenog razvoja, pri čemu, naravno, “egalitarni sindrom” koči društveni razvoj (Burić, I. i Štulhofer, A. (2016). In search of the egalitarian syndrome: Cultural inertia in Croatia?, Financial Theory and Practice, 40(4), 361–382.). “Egalitarni sindrom” poklapa se s kritikom “socijalističkog mentaliteta” koji navodno nije dovoljno moderan.

Ovo pitanje modernosti kojem ćemo se vratiti u jednom od idućih dijelova eseja, ukazuje na proturječja neoliberalne argumentacije jer je de facto socijalizam taj koji je modernizirao ovu zemlju. Egzaktni podaci pokazuju kako se između 1952. i 1966. godine jaz u razvitku između Francuske i Jugoslavije smanjio od 130 godina na 53 godine, u odnosu na Belgiju od jednog stoljeća na 40 godina, u usporedbi sa Švedskom od 90 godina na 44 godine, u odnosu na Italiju od pola stoljeća na svega jednu deceniju (Horvat, Branko Jugoslavenska privreda 1965-1983 – Prijedlozi i rješenja; Cankarjeva založba; Ljubljana , Zagreb 1984., str. 17.).

Socijalizam je dakle uveo Hrvatsku u moderno doba. Istovremeno neoliberalizam ima temeljni problem s empirijom koja pokazuje da se u Jugoslaviji bolje živjelo. Statistika jest podložna interpretaciji, no ipak ona ukazuje kako je socijalistička Hrvatska stajala bolje od one kapitalističke prema pokazateljima kao što su realne plaće, kupovna moć, BND i stanje duga.

Najčešće, činjenicu da smo u Jugoslaviji bolje živjeli nego u kapitalističkoj Hrvatskoj apologeti tržišta neće odbaciti zato jer smatraju da nije točna, već će ustvrditi da je taj standard rezultat geopolitičkih prilika u kojima se Hrvatska našla u hladnoratovskom razdoblju, koje je Jugoslavija iskoristila dižući kredite.

No takva je ekonomska pozicija koja je omogućavala Jugoslaviji balansiranje između dvaju blokova i prosperitet koji iz te pozicije proizlazi – uistinu jest politička činjenica, kao što je to današnja pozicija Hrvatske na rubu Evrope, baš kako što je bila politička činjenica uspon Njemačke na temelju američke pomoći nakon drugog svjetskog rata ili kao što je politička činjenica američka financijska nadmoć “globalnog usisača” jer svoj deficit pokriva apsorbirajući surplus drugih ekonomija (Yanis Varufakis, The Global Minotaur, Zed Books, London/NewYork, 2013. str. 34). Politički promovirajući i pristajući na marginalnu poziciju uistinu ne samo da prihvaćamo tu poziciju već ju i proizvodimo.

Socijalni darvinizam

Prvi dio teksta se bavio ekonomskim slijepim točkama neoliberalizma, kao što su mitovi o fiskalnoj konsolidaciji kao rješenju državnog deficita i javnog duga, mit o stranim investicijama i mit o evropskim fondovima. No postavlja se pitanje – kako usprkos činjenici da su ekonomski mitovi opasni za hrvatskog radnika, umirovljenika i učenika ti mitovi ne da samo opstaju već stječu status “zdravog razuma”, normativnih stavova koji određuju vrijednosti, upravljaju djelovanjem, usmjeravaju društvena gibanja?

Ključan pak političko-ekonomski motiv za socijalni darvinizam koji stoji iza promocije mjera štednje, rezanja u javnom sektoru, otpuštanja radnika, deregulacije i komercijalizacije – jačanje je poduzetničkog sektora, u najnovije vrijeme posebice agencija za privremeno i agencijsko zapošljavanje

Ukazati na ekonomske slijepe točke neoliberalizma nije dovoljno. Nije dovoljno reći kako ekonomske mjere štednje, deregulacija i porast kompetitivnosti ne idu u korist većine. Problemi s konsenzusom u javnoj sferi nisu ekonomski već politički. Konsenzus oko temeljnih pitanja smjera i karaktera društvenih promjena stvoren je i održavan u javnom prostoru, prije svega medijima, da bi se koncentrično širio na druge sfere sve do osobnih razina i internalizacija. Zato je osim ekonomije potrebno istražiti načine na koje se stvara konsenzus?

Neoliberalni mit koristi tri aksiomatska legitimacijska diskursa 1) socijalni darvinizam – promoviranje sebičnosti i društvenog antagonizma igre “izbacite uhljeba”, 2) tehnokratsku revoluciju – povezivanje tehnološkog napretka s neoliberalizmom i fabriciranje pro-tehnološke vizije neoliberalizma i opozicije kao zadrtih konzervativaca i 3) osudu politike – umjesto politike i političara novu Hrvatsku trebaju voditi “stručnjaci” koje ne zanima ni lijeva ni desna pragma, već puki racionalitet. U idućim ćemo se nastavcima pozabaviti tehnologijom i apolitičnošću, no i jedno i drugo je uvjetovano temeljnim mitom o socijalnom darvnizmu.

Zagovornici neoliberalne revolucije otpisuju egalitarnost te na temelju statističkih devijacija pokazuju kako nas egalitarnost koči u progresu prema boljem svijetu viših plaća, novih radnih mjesta i visokog standarda. Ne samo da moramo odustati od nekih radnih mjesta i usmjeriti se prema uslužnim djelatnostima, već se prije svega trebamo odreći socijalizma utjelovljenom u liku “uhljeba”. Uhljebi nisu samo ljudi koji su do radnog mjesta došli nečijom pomoći i nelegalno, već se ovaj izraz danas širi na sve one koji za svoj rad primaju plaću i uživaju sigurnost stalnog radnog mjesta – a temeljni motiv ove hajke je socijalni darvnizam.

Neoliberalni komentarijat, savjetnički kadar i svi ti “opinion makeri” – kako će se sami nazvati upućujući ujedno i na neke dublje probleme vlastita vokabulara, otvoreno će priznati kako je ključno da se vodimo pravilom “tko jači taj kvači”

Socijalni darvinizam otvoreno prihvaća poziciju ruba, no samo za radnike koji žive od vlastita rada. Nije iznenađujuće kako se s jedne strane libertarijanizam snažno oslanja na filantropiju (kao supstitut socijalne države), a s druge pokazuje beskrupuloznu okrutnost prema radnicima, siromašnima, deprivilegiranima – tko ima taj se i obrazuje i liječi, tko nema – nema. Isti će libertarijanski glasnogovornik od Vlade RH tražiti da se procesuira nezaposlenog čovjeka koji nema novaca da prehrani obitelj i pred kamerama priznaje da ponekad radi na crno i istovremeno braniti Uber čak i kad on predstavlja strukturalno kršenje zakona.

Nastojanja legionara kapitala u pravilu su usmjerena na stvaranje konsenzusa oko toga da neki moraju biti žrtvovani, te da se mora prihvatiti pravila kapitalističke tržišne utakmice, kao i njezini rezultati. Asimetričnost te tržišne utakmice s neravnopravnim pravilima igre na rubu Evrope, neoliberale ne dira previše, osim u tom smislu da oni osobno odabiru stranu – jednostavno se želeći smjestiti u udobnije pozicije od onih koje će, “na žalost” i “možda”, većina morati zauzeti.

Drugim riječima, libertarijaci će skrivajući se iza osobne zamjenice “mi” zastupati nešto što je “potpuno … jasno…” a to je “da se moramo okrenuti onome što nam je dostupno, manje sofisticiranim uslugama, kao što je turizam i neke druge usluge manje dodane vrijednosti što se tiče rada.” Zastupnik ovakvog političkog programa zaogrnut zamjenicom “mi” tome će dodati: “Naravno, ovo nije moja želja da radimo jeftinije poslove. To je stvarnost.

Foto: Ficklefinger.net Foto: Ficklefinger.net
.

No posvojna zamjenica koju se koristi, treba biti revidirana. Kada guverner HNB-a Boris Vujčić obrazlaže kako Hrvatskoj hitno trebaju strukturalne promjene, naravno u smjeru rezanja javne potrošnje i fleksibilizacije radnog zakonodavstva onda je ključno primijetiti kako se u toj legitimaciji niti ne podrazumijeva kako će bolni rezovi zahvatiti one najbogatije. Guverner samo ponavlja i pristaje na na ocjenu direktorice MMF-a o potrebi specifičnog načina “rješavanja problema”.

Pri tome nacionalizam nije usamljen u izgradnji puta u zapećak Evrope, jer mu neoliberalizam priskače u ključnoj – političko-ekonomskoj dionici tog puta, otkrivajući kako rodoljublje skriva autokolonijalnu logiku periferije

Stoga zbilja valja ustvrditi kako “u političkoj i medijskoj sferi postoji prije svega cinizam, prezir prema svima onima što tobože neprestano gunđaju i kukaju umjesto da prihvate stanje kakvo diktira vladajuča klasa”. Neoliberalni komentarijat, savjetnički kadar i svi ti “opinion makeri” – kako će se sami nazvati upućujući ujedno i na neke dublje probleme vlastita vokabulara, otvoreno će priznati kako je ključno da se vodimo pravilom “tko jači taj kvači”.

Nastavnici nisu uhljebi već radnici

Jedan od primjera takvog rezona je i dizajniranje histerije oko navodnog viška učitelja u hrvatskom obrazovnom sustavu te zagovaranje isticanja onih najboljih te ostavljanja po strani onih koji posao u nastavni ne zalužuju. Teza o višku se brani njihovim navodno velikim brojem (što je apsurd po sebi), ali i zbog loših rezultata učenika na PISA testiranju.

Nastavnika navodno ima previše, a njihovi rezultati su slabi – cost-benefit analiza dolazi do paradoksalnog odgovora – broj nastavnika treba smanjiti i osloboditi Hrvatsku od nepotrebnih “uhljeba”. PISA rezultati koji pokazuju ispodprosječno znanje (koje doduše odgovara rezultatima svih zemalja evropske periferije) ne dovode se u korelaciju s izdavanjima za školstvo ili BDP-om. Jasan je apsurd argumentacije koja hoće pokazati da bi se smanjivanjem broja nastavnika popravili loši rezultati. No takva je argumentacija temeljena na socijalnom antagonizmu okamenjenom u tezi da će onima koji opstanu nakon selekcije biti bolje, te da se treba prekinuti “uravnilovka”.

Tako savjetnici predsjednice Republike Hrvatske, mogu mirno ustvrditi kako “….treba redefinirati položaj nastavnika… svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru”, te da je njih “na žalost možda danas previše u školama” jer takvom se mjerom nastoji “omogućiti da se uz isti proračunski izdatak najbolji nastavnici daleko više plate.”

Možda i na žalost”, no neumoljiv socijalni darvinizam postavlja problem na jednostavan način – birajte ili neučinkovita masa nastavnika – ili najbolji nastavnici za vašu djecu, i naravno za vaše novce. No neoliberalne mjere “rezanja”, “smanjivanja”, “svođenja na najmanju moguću mjeru”, uopće ne znače ekonomsku racionalizaciju, o čemu je već bilo rečeno, a da ne kažemo da takva retorika uopće ne skriva da mjere ne bi imale pozitivne učinke za sve. One koji ostanu u sustavu pak bi se “pretvorilo u zvijezde”.

Čak i kada su sasvim sigurni u sve svoje ekonomske teoreme – prema kojima privatni sektor “proizvodi nova radna mjesta” kao i druge dogme neoliberalizma poput “trickle down ekonomije” (koja tvrdi da će od bogatstva jednog profitirati i svi drugi), libertarijanci neprestano udaraju u zid kada se postavi pitanja jednakih šansi i uzroka socijalnih razlika

Tako se legitimacija oštrih rezova hvata za elementarnu, ljudsku želju za poboljšanjem sustava, ali i za nesolidarnu, socijal-darvinističku igru probitka međusobno antagoniziranih subjekata. Jasno je kako se svatko lakše prepoznaje u slici vrijednog radnika, a ne kao problem u sustavu. Također je jasno kako je socijalna razlika koja se stvorila između onih koji imaju stalni posao i prihode i onih koji ih nemaju, postala važan element razdora.

Oni koji nisu u sustavu osjećaju nepravednost tog omjera. Subjektima koji su u pozicijama prekarnih, nezaposlenih, obespravljenih svaka promjena predstavlja nadu, pa su tako skloni povjerovati kako neoliberalna revolucija donosi pravednije kriterije zapošljavanja, a oni u sustavu se nadaju povišicama, jer će netko prepoznati njihov rad.

Socijalni darvinizam otvoreno prihvaća poziciju ruba, no samo za radnike koji žive od vlastita rada. S jedne se strane libertarijanizam snažno oslanja na filantropiju (kao supstitut socijalne države) a s druge pokazuje beskrupuloznu okrutnost prema radnicima, siromašnima, deprivilegiranima

Ključan pak političko-ekonomski motiv za socijalni darvinizam koji stoji iza promocije mjera štednje, rezanja u javnom sektoru, otpuštanja radnika, deregulacije i komercijalizacije – jačanje je poduzetničkog sektora, u najnovije vrijeme posebice agencija za privremeno i agencijsko zapošljavanje (što je od posljednjeg Zakona o radu možda i najaktualnija točka reforme).

Privremeno i agencijsko zapošljavanje važan je segment privatnog poduzetništva. Ukratko, profiliranje savjetnika-poduzetnika koji su odreda za liberalizaciju tržišta, a istovremeno ostvaruju profit od države, priča je o vuku kojem se dalo čuvati ovce. U idućim nastavcima pokazat ćemo kako ta priča o vuku i ovcama ima i tehnologiziranu modernu oplatu, te kako se pod apolitičnošću te navodno racionalne agende krije jedna prilično tvrdokorna ideologija.

.

aem_copy87735.jpg

 Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Preneseno  h-alter.org, 06.10.2017.,  http://www.h-alter.org/vijesti/bauk-komunizma-i-socijalni-darvinizam

Odgovori