Franko MIROŠEVIĆ: Dubrovački kotar u NDH
lipanj 5, 2017
Nikola ANIĆ: DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. – 1945.) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA
lipanj 7, 2017

Jovana Gligorijević/Emir Imamović Pirke/Goran Borković: Hitler iz našeg sokaka – fašizam na rehabilitaciji

Povodom sudske rehabilitacije četničkog komandanta Nikole Kalabća, Forumovi novinari donose pregled dosadašnjih pokušaja povijesnog revizionizma u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj

Srbija

Rehabilitacija Nikole Kalabića: Oprostio je onima koje je pobio

Krajem maja, odlukom Višeg suda u Valjevu rehabilitovan je nekadašnji komandant Gorske garde Jugoslovenske vojske u otadžbini Nikola Kalabić. Zahtev za rehabilitaciju podnela je njegova unuka Vesna Dragojević još 2013. Nakon presude valjevskog suda promptno je vratila dedino prezime. Rekao sud da ga se nema zbog čega stideti.

Postupajući sudija Dragan Obradović utvrdio je tokom postupka da se ništavim smatra sedam odluka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Drugom svetskom ratu, donetim od aprila do oktobra 1945, koje se odnose na Nikolu Kalabića. Ništavim se smatra i rešenje Sreskog suda u Mionici od 11. septembra 1946, kojim je Kalabiću konfiskovana nepokretna imovina, kao i pravne posledice tih odluka, pa se „rehabilitovano lice Nikola Kalabić smatra neosuđivanim“.

To znači da Kalabićeva unuka sada može da podnese i zahtev za restituciju, te da traži da joj se vrati livada od 1,3 hektara na Divčibarama. Blago njoj, jer turizam u Srbiji poslednjih godina napreduje, pa ledina u planinskom kraju dobro dođe.

Paralelno sa turizmom, napreduje i nešto što je istoričar Danilo Šarenac u beogradskim medijima nazvao „četničkom renesansom“. Nije ta renesansa novog datuma. Još 2004. Srpski pokret obnove Vuka Draškovića izborio se u Skupštini Srbije da se četnički i partizanski pokret izjednače u pravima i oba proglase za antifašističke. Nema veze što su jedni krvarili i ginuli, te bili jedini pokret u Evropi koji je samostalno svoju zemlju oslobađao od nacista, dok su drugi sedeli u šumi, iz koje bi tek povremeno izašli da pokolju muslimane, partizane, ili eto tako neko selo iz čista mira.

U međuvremenu, rehabilitovan je Draža Mihailović (u čijem je hvatanju Kalabić zdušno pomogao), postupak za rehabilitaciju Milana Nedića još je u toku, sada i Kalabić… Rehabilitovane su na desetine „sitnijih riba“ kojima se tačan broj i ne zna, jer se suđenja odvijaju u lokalnim sudovima. Samo zvučnija imena privlače pažnju javnosti.

Revizije istorije nema bez farse ili bar tragikomedije. Ovde je farsa, recimo, rehabilitacija Milana Nedića. Po Zakonu o rehabilitaciji, sudski „oprost greha“ može da dobije samo onaj ko je nekada bio osuđen. Nedić nikad nije osuđen, skočio je kroz prozor zgrade Ozne kad je dolijao. Na sličan način, besmislena je i rehabilitacija one dvojice žandara što ih je na vašaru roknuo Žikica Jovanović Španac. Nikad osuđivani, rehabilitovani su, valjda, od Žikičinog metka.

Saradnja sa Vermahtom

Nego, da vidimo od čega je rehabilitovan Kalabić, to jest, šta to nije uradio i koga nije ubio… Za početak, odlukom Višeg suda u Valjevu ispada da nikada nije potpisao sporazum sa predstavnicima Vermahta o zajedničkoj borbi protiv partizana. A jeste, 27. novembra 1943. zajedno sa još jednim zlikovcem – Jevremom Simićem, inspektorom Vrhovne komande Dražine Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Četničku karijeru počeo je kod Koste Pećanca. Istorija ga pamti po dve stvari: po drukanju i pomoći u hvatanju Draže Mihailovića i po pokoljima nad civilima u Srbiji. Ostavio je o tome mnoge pisane tragove. U februaru 1943. naredio je formiranje Rudničkog letećeg odreda za borbu protiv pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta na širem području planine Rudnik. Taj leteći odred činili su večito pijani i poluludi ljudi. Toliko su se otrgli kontroli da su se drugi visokopozicionirani četnici žalili na Kalabićevu ekipu lično Draži Mihailoviću. Ima u Šumadiji, podno Rudnika, jedno selo, Stragari se zove. Tamo još ima onih koji se ježe na sam pomen reči „četnik“. Zbog pokolja koji su tamo počinili, Draži se žalio jedan Kalabićev čovek lično: „Varošicu Stragare upalili su zato što su od prvog do poslednjeg bili svi pijani. To je bilo prvo delo Kalabića, čim je stupio na tlo svoje teritorije…“ Ovo stoji u pismu koje je jedan član Gorske garde poslao Draži 3. novembra 1943.

Dalje kaže: „Narod kada čuje da četnici dolaze u selo, više se plaše nego kada dolaze Nemci, Bugari, Arnauti i svaka druga vera. Jer oni svi kada dolaze ako treba neko da se tera ili ubije oni oteraju ili ubiju, ali ovi prebiju da posle tri dana mora dotična osoba da umre. Navešću Vam samo jedan slučaj, a takvih slučajeva ima dosta. Kalabić lično prebio je u selu Ljubičevac tri čoveka i jednu devojku koji su posle četiri dana pomrli. Nisu bili u stvari krivi ništa. Znam da će Vam podneti izveštaj da su – ustvari krivi. Daklem to istorija čovečanstva nije zapamtila. Narod se čudi čija je to vojska i za koga Kalabić radi, kad su ti ljudi od pamtiveka nacionalisti.“

I još: „Vode borbu sa partizanima oni im se uvek izvuku, oni posle zađu po selima i pokolju onaj nevini narod, i podnose izveštaj kako su u borbi naneli gubitke partizanima. Stvarno da severni deo orašačkog sreza imaju dosta pristalica za partizane, ali grešni narod nije kriv što naši nisu hteli da rade. Evo južni deo orašačkog sreza gdje je radio onaj pod-narednik Pećančev vojvoda, savršeni su ljudi. To je okolina Stragara, i oni ga zapališe tako da sad i ovo sve navija za partizane, spored ovakve taktike rada.“ Pismo završava sa: „Ja Vas Dragi Čika Dražo razumem gde se i u kakvoj situaciji nalazite, ali ipak preduzmite kakve bilo mere. Jer ovakav rad Kalabića, veća je propaganda za partizane, nego što je i oni sami imaju, treba da me razumete.“

Koljački pohodi

Nakon sklapanja sporazuma sa Vermahtom, uz Dražin blagoslov, Kalabić nastavlja koljačke pohode po užoj Srbiji. Najpoznatiji zločini iz te faze su pokolj u Vraniću (tridesetak kilometara od Beograda) i pokolj u Boleču. U noći između 20. i 21. decembra, Prvi bataljon Posavske brigade Avalskog korpusa JVuO u Vraniću je poklao 14 porodica, ukupno 67 osoba – žene, decu i stare. Najmlađa žrtva bila je Katarina Ilić, stara pet meseci. Ukupno je ubijeno desetoro dece mlađe od 15 godina. Koliko sutradan, 21. decembra, u Boleču je preklano 11 ljudi. Za oba zločina, osuđen je Draža Mihailović, ali, pošto je on rehabilitovan, izgleda da se to nije desilo. U decembru 2009. godine, tela porodice Ilić ekshumirana su sa njive i sahranjena. Postoje i fotografije ekshumacije. No, kao što rekosmo, prema srpskim sudovima – to se nije desilo.

No, vratimo se Kalabiću. U depeši od 29. decembra 1943. obavestio je Dražu Mihailovića o pokolju koji su počinili četnici pod njegovom komandom u selu Kopljare pokraj Aranđelovca u noći između 25. i 26. decembra 1943. Najveći broj stradalih bili su pripadnici romskih porodica koje su živele u selu. „U Kopljarima uhvaćeno na spavanju i poklato 24 aktivna komunista od kojih su 20 cigani, koji su priznali da su bili takozvani ‘jarugaši’, danju rade svoje poslove kući, a noću u akciji. Sve sam poklao.“

Potvrda o ovom pokolju stoji i u Izveštaju odeljenja za državnu zaštitu Nedićevog Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. decembra 1943: „Noću 25/26. om. četnici DM zaklali su u selu Kopljaru, sreza orašačkog, Gavrilović Milutina, opštinskog delovođu, Milanovića Radojicu i Savkovića Tihomira, zemljoradnike i 15 cigana i 4 ciganke i spalili sve ciganske kuće u selu, kao i kuće dvojice seljaka čiji se članovi porodica nalaze u partizanskim redovima. Delo je izvršeno zbog saradnje ubijenih sa partizanima.“

Suđenje istoriji

Žrtve neupitno i dokazano postoje, a ubice su oslobođene krivice. Ovakav ishod je proizvod borbe između pravosuđa i istorijske nauke. Ko u tom sukobu pobeđuje? Većina presuda o rehabilitaciji u Srbiji doneta je jer je utvrđeno kako u vreme komunističkog režima optuženi nisu imali pravedno suđenje. U pitanja krivice za zločine, sudovi koji rehabilituju naprosto ne ulaze. Bez obzira na to, ovakve presude ometaju, pa čak i demantuju istorijski utvrđene istine.

Šef Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu Milan Ristović, kaže, međutim, da nijedna skupštinska deklaracija ni sudska presuda ne mogu da opovrgnu istorijski utvrđenu istinu. Na prvi pogled je jednostavno, svako radi svoj posao: pravosuđe utvrđuje je li suđenje bilo pravično, istorijska nauka utvrđuje šta se desilo. Međutim, hajde da ostavimo po strani to što je zločincima iz Drugog svetskog rata suđeno u komunističkoj eri.

Zaboravimo na trenutak da su im sudili pobednici u tom ratu. Koja to nauka, koja metoda, može da nam odgovori na pitanje: može li se pravičnost suđenja iz jedne epohe procenjivati u drugoj epohi? Pravna praksa, sudske metode, izvođenje dokaza, napredovali su za ovih sedamdeset i kusur godina.

Uz to, u godinama posle Drugog svetskog rata čovečanstvo se prvi put suočilo sa pojmom „ratni zločin“. Ako sve sudske procese koji su se tada odigrali dovedemo u pitanje, sledeći korak je potpuna relativizacija svih zločina ikada počinjenih u tom ratu. Ako sledimo tu logiku, doćićemo do relativizacije čak i Nirnberškog procesa. Bilo je takvih pokušaja u istoriji, ali svi su se neslavno završili. Zašto? Pa, zato što, ako dovedemo u pitanje Nirnberg, dovodimo u pitanje temelje na kojima počiva cela stvarnost u kojoj živimo. Ta stvarnost je daleko od savršene, ali počiva, majku mu, na nekim vrednostima koje prosto nije razumno osporavati. Jedna od tih vrednosti je antifašizam. Probajte da odgovorite na pitanje kako bi izgleda svet bez antifašizma. Tu vam je i odgovor na pitanje da li ćete svet vrednovati prema sudskim, proceduralnim odlukama ili prema istorijskoj istini. Rehabilitovan nije nevin. Tačka.

Bosna i Hercegovina

Nema više ni Fuada Midžića

Legendarne ulice Fuada Midžića iz ranih radova Zabranjenog pušenja, u Sarajevu više nema. Sve što je u njoj bilo, niskokatnice, privatne kuće, ceste, dućani… tamo je gdje se nalazilo u onim godinama kada je grupa, pa skoro dječaka, stvarala autentični bosanskohercegovački kulturni pokret – New primitivs. Samo su table na fasadama drugačije. Na njima odavno, teško je reći od kada točno, ali svakako nije od prije dva-tri tjedna, piše ime Mustafe Busuladžića: antikomuniste, antisemite i nacističkog simpatizera.

„Nakon svečane službe Božije u Begovoj džamiji za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku održana je 11. svibnja svečana sjednica ‘El-Hidaje’ organizacije islamskog svećenstva Nezavisne Države Hrvatske. S te svečane sjednice upućeni su pozdravni brzojavi Poglavniku dr. Anti Paveliću, Podpretsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske g. dr. Osmanbegu Kulenoviću, Doglavniku i ministru za bogoštovlje i nastavu g. Mili Budaku i Doglavniku Ademagi Mešiću“, dio je proglasa organizacije pri kojoj su djelovali i Mladi muslimani, skupina kojom je predsjedavao upravo Busuladžić.

Istina, nije on, Mustafa Busuladžić, narodni heroj po mjeri bošnjačke Stranke demokratske akcije, u nikoga svezanog ili žutom trakom na rukavu označenog, pucao u Drugom svjetskom ratu, ali jeste zdušno navijao za ubojice Jevreja, Srba i komunista.

No, nije to bila smetnja, sasvim suprotno, da se jednom dokazanom antifašisti, Fuadu Midžiću, uzme ulica i, kažimo tako, preda Busuladžiću, čije je ime nedavno ponijela i jedna osnovna škola u okolici Sarajeva, gdje se, istina, još ništa ne zove po Busuladžićevom prijatelju i tvorcu rasnih zakona takozvane Nezavisne države Hrvatske, Mili Budaku. E zato Budak, kao i Vokić i Lorković, ima svoje mjesto na novoj karti zapadnog dijela Mostara.

„Sarajevo ispod Trebevića, bit ćeš opet Ante Pavelića“

Bosna i Hercegovina nema jednog predsjednika već tri,  pa bi, da je poštenja koliko je mimikrije, svi morali potpisati priopćenje o kraju Drugog svjetskog rata i njegovom ishodu. Neće, međutim, niti Bakir Izetbegović, ni Dragan Čović, ni Mladen Ivanić danas, kao što njihovi nasljednici neće za dvije, šest ili koliko treba godina, objaviti tekst u kojem će pisati: „Dame i gospodo, dragi sugrađani i sugrađanke, želimo vas obavijestiti o tome da se Drugi svjetski rat u BiH može smatrati okončanim. Također, koristimo ovu priliku da vam javimo kako su pripadnici partizanskih jedinica i njihovi idejni nasljednici poraženi, dok je baština NOB-a za sva vremena uništena“. Znamo, međutim, kako se ratovi mogu i započeti i okončati bez službene objave.

Razaranje nasljeđa antifašizma u Bosni i Hercegovini u temeljima je ove države i u korijenu etno-političkih organizacije koje, uz poneku izmjenu lica, ali ne i karaktera, obnašaju vlast u toj zemlji skoro punih dvadeset i pet godina. Srpska demokratska stranka u osvit rata nije skrivala, niti je branila četnička znamenja i ostali koljački folklor na svojim skupovima. U sarajevskoj Skenderiji, u to davno vrijeme, sudionici nekakvog HDZ-ovog okupljanja pjevali su: „Sarajevo ispod Trebevića, bit ćeš opet Ante Pavelića“. U SDA, istina, nisu znali kako da se izraze, pa je stranka čiji su prvi lideri pripadali istim onim Mladim muslimanima kao i Buduladžić, pričekala koju godinu da iz naftalina povadi sve kolaboracioniste islamske vjere.

Za razliku od Hrvatske i Srbije, revizionizam nikada, formalno, nije bio sastavni dio vladajućih politika u BiH, niti je pakiran u komisijski rad, odnosno pravdan proceduralnim greškama u sudskim procesima protiv ratnih zločinaca iz prve polovice prošlog stoljeća. Zato je i moguća apsurdna situacija u kojoj još postoje ulice nazvane po Josipu Brozu Titu, njegovi i spomenici partizanima, ali isto tako svoje dijelove BiH imaju i suradnici okupatora, samo što nekada za prelazak sa jedne na drugu stranu povijesti treba prehodati nešto kilometara, a nekada tek nekoliko koraka kao u, recimo, Rudom. U tom malom, istočnobosanskom gradiću, poznatom po osnivanju Prve proleterske brigade, postoji obilježje mjesta nastanka jedne od najznačajnijih partizanskih vojnih jedinica, ali je tu i spomenik Draži Mihailoviću! Naravno, nije jedini u Republici Srpskoj, daleko od toga.

Problematični ateizam

Nacionalistički politički pokreti i nasljeđe ZAVNOBiH-a prema kojem je Bosni i Hercegovina zemlja tri naroda i tri veznika, točnije i muslimanska i srpska i hrvatska, ne mogu se sresti niti slučajno. Problem je, međutim, što i nekim strankama deklarativno lijeve orijentacije sljedbenici fašističkih ideja smetaju koliko i kiša u Singapuru.

Tako su, eto, poslanici Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika obranili pravo Ravnogorskog četničkog pokreta da djeluje kao, valjda, udruga građana, dok je Socijaldemokratska partija BiH jedno vrijeme koalirala sa bosanskohercegovačkim HSP-om, po čijim su uredima stajale biste Ante Pavelića i kalendari sa ustaškim pozdravom „Za dom spremni“.

Uobičajeno licemjerno, HDZ je u Mostaru predlagao promjenu naziva ulica nazvanih po Budaku i sličnima, ali uz uvjet da se ukloni i ona što nosi ime maršala Tita, pokušavajući kopirati hrvatski koncept famoznog izjednačavanja svih, kao navlas istih totalitarizama

Istina, motivi naroda čije vođe nanovo ispisuju povijest, urezujući fašizam u tkivo Bosne i Hercegovine, drukčiji su kod svake konstituitivne zajednice. Dok je kod Srba i Hrvata riječ o identifikaciji sa velikodržavnim projektima koje su, na različite načine, provodile četničke, odnosno ustaške snage, kod Bošnjaka, kako na portalu Tačno.net piše Amer Tikveša, prevladava antiemancipatorska i antisekularna nota suprotstavljanja, ne toliko samom antifašizmu, već najprije komunizmu kao njegovoj pokretačkoj snazi: „Memorijalna kultura Bošnjaka danas je jednim dijelom itekako povezana s fašizmom iz Drugog svjetskog rata. Ne treba, međutim, razlog tome tražiti u nekoj želji bošnjačkih nacionalista da se vežu za fašizam kao ideologiju koliko u njihovom antikomunizmu. Zašto opet to? Odgovor je prost i zabrinjavajući. Zbog ateizma. Afirmirajući antifašizam iz Drugog svjetskog rata, znači neizostavno afirmirati i komunizam te, u vulgarnoj nacionalističkoj interpretaciji, stvarati konekciju s ateizmom. Bošnjački identitet je žestoko klerikaliziran i njegovim kreatorima to ne odgovara pa i po cijenu koketiranja s fašizmom“.

Za četiri godine Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila mjesto stravičnih pokolja i najvažnijih partizanskih bitaka od kojih je u jednoj, onoj na Sutjesci, praktički spašen jugoslavenski pokret otpora. Za nešto više od četvrt stoljeća, ista ta Bosna i Hercegovina postala je mjesto koje ne liči na sebe od 1945. pa do 1992., već na sebe iz ranijeg, mračnijeg perioda, na rezervat poraženih koji se više, s pravom, tako ne osjećaju.

Hrvatska

Plenkovićevo Povjerenstvo za rehabilitaciju

Rehabilitacija ustaša u Hrvatskoj počela je još dok je postajala Jugoslavija. Početkom 1990., kada je održan prvi Sabor HDZ-a, u Hrvatsku – odnosno tada još SFRJ – došlo je oko 150 pripadnika „neprijateljske emigracije“, kako su ih tada zvali. Premda nisu imali važeće dokumente za ulazak u državu, procjena tajne službe predvođene Josipom Perkovićem, koji je sličnu funkciju nastavio obavljati i nakon dolaska Franje Tuđmana na vlast, bila je da ih se pusti. A ako bi naišli na nekog osuđenog za ratni zločin, ispričao je poslije Perković za Večernji list, dogovor je bio da ga se ne hapsi, nego da ga se uputi natrag otkud je došao.

Sva ih se sila tada okupila u dvorani Lisinski i ispred nje, što nije ni čudno s obzirom da je Tuđman s uredno izdanom putovnicom, tada još pasošem, obilazio članove različitih emigrantskih organizacija, pa je tako 1987. bio u Kanadi s pripadnicima Hrvatskog narodnog otpora, sljedbom jasenovačkog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića, prema kojem je čak i poglavnik Ante Pavelić osjećao stanoviti zazor.

Ipak, ta ozloglašena OZNA, UDBA, odnosno SDB, kako su se zvali krajem osamdesetih, nije u tim posjetima vidjela problem. Zašto nije reagirala, nije tema kojom se bavi ovaj tekst, mada su usko povezane.

Tuđman je upravo u Lisinskom naznačio osnove svoje politike rečenicom da je “NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda” čime su široko otvorena vrata reustašizaciji. Uskoro je započeo rat i biti ustaša nije više bilo pitanje kućnog i političkog odgoja, nego poželjan izraz privrženosti domovini i dosanjanom tisućljetnom snu.

Dočekani kao heroji

Ostarjele „originalne“ ustaše, poput stožernika iz Dubrovnika Ive Rojnice, dočekivani su kao heroji. Tog čovjeka, koji se tokom Drugog svjetskog rata „istaknuo“ progonom Srba, Židova i Roma, Tuđman je odlikovao ordenom kneza Branimira za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama, a zamalo je postao i hrvatski veleposlanik.

Nije on bio jedini. Bilo ih je na tisuće. Sve što je ustaški mislilo, našlo se tada u Hrvatskoj. Iz Argentine se vratio pjesnik Vinko Nikolić, stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru i član Promičbenom odjela koji je imenovan za zastupnika u tadašnjem Županijskom domu Sabora, a postao je i zamjenik predsjednika Matice Hrvatske. Došao je Miro Barešić, javnosti poznat kao glavni sudionik atentata na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića…

Kao valuta se uvodi kuna, sredstvo plaćanja i u NDH, pozdrav „Za dom spremni“ odjekuje na svakom koraku, prodaju se konzerve s „čistim hrvatskim zrakom“, a svaki grad koji drži do sebe pronašao je ulicu koju je počastio imenom Mile Budaka, ministra u NDH i čovjeka koji je u Hrvatskoj uveo slogan „Srbe na vrbe“.

Međutim, neskriveni povijesni revizionizam nije pratila i formalna rehabilitacija ustaša. Tuđman je igrao na drugu kartu. Po modelu Francisca Franca u Španjolskoj, želio je pomiriti „lijeve“ i „desne“, pa se tako i dosjetio da se pomiješaju kosti ustaša i partizana. Autoritarnom politikom, kakvu je vodio, želio je nametnuti svoje viđenje hrvatskog zajedništva, pa je s jedne strane bio trg maršala Tita, a s druge ulica Mile Budaka ili 10. travnja, kada je proglašena NDH.

Jedini ustaša koji je sudski rehabilitiran, što nije naišlo na osobit odjek u javnosti, bio je satnik Tias Mortigijia koji je 1947. godine osuđen kao glavni urednik ustaških novina u kojima se pozivalo na ubojstva Židova. Mortigjija je uređivao „Hrvatski narod“ i „Spremnost“ u kojima je objavljivao tekstove poput „Protiv Židova treba poduzeti najstrože mjere“ ili „Unatoč zabrani, Židovi se još uvijek kupaju u Savi“, Pobjegao je 1945. u Austriju, ali su ga Britanci izručili partizanskim vlastima pa je strijeljan 1947. godine. Zagrebački Županijski sud proglasio ga je nevinim, odnosno sudski rehabilitirao na zahtjev njegovih potomaka, tvrdeći da „nije osobno izlagao pozitivne totalitarističke elemente, a ni u kojem slučaju nije odobravao zloupotrebe i zastrašivanja”.

Sporni Stepinac

Bilo je još nekoliko pokušaja rehabilitacije poput one Ivana Peraka iz Zrina ili zapovjednika zrakoplovstva NDH-a Vladimira Krenu, ali su listom odbijeni. Sve do zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kojeg je sud rehabilitirao prošle godine poništavanjem presude iz 1946. godine kojom je osuđen na 16 godina zatvora. Rehabilitacija je izazvala prilične reakcije u Srbiji. Najčešće se spominjala njegova izjava da je „NDH stvorena Božjom milošću, mudrim i požrtvovanim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika“, kao i da je „NDH najznamenitiji događaj u životu hrvatskog naroda“.

Stepinac je, doduše, deklaracijom Sabora iz 1992. godine već rehabilitiran, kao i komunist Andrija Hebrang, ali obitelj je željela da se postupak provede i sudski, što je omogućeno izmjenom Zakona o kaznenom postupku iz 2009. godine, Sud je poništio presudu iz 1946. „jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva“.

Na određen način bio je rehabilitiran i prvi zapovjednik tzv. Crne legije Jure Francetić kojem je podignut i spomenik u Slunju, kasnije srušen za vrijeme Vlade Ive Sanadera, ali se sjećanje na tog ustašu i kolegu mu Rafaela Bobana i dalje njeguje u Splitu kroz IX. Bojnu HOS-a koja svake godine na dan osnivanja NDH paradira po tom gradu, a podignut je i spomenik poginulim pripadnicima ove jedinice s neizostavnim pozdravom „Za dom spremni“

Međutim, simbol ustaške rehabilitacije nisu pojedinci, nego mjesto njihovog stradanja, odnosno predaje. Radi se, naravno, o Bleiburgu, koruškom polju s kojeg su Britanci potučene ustaške, četničke, belogardijske i ostale poražene kolaboracioniste predali partizanima. Dolaskom na vlast tvrde struje iz HDZ-a pod vodstvom Tomislava Karamarka Sabor je opet preuzeo pokroviteljstvo nad ovom komemoracijom koja se svake godine, neizostavno, pretvori u ustaški dernek s ciljem demoniziranja partizana i antifašističkog pokreta.

Toj manifestaciji dodatno je na važnosti dalo nekoliko ekstremno desno nastrojenih političara koje je HDZ preko svojih lista uveo u Sabor poput Brune Esih ili doveo na funkciju ministra poput Zlatka Hasanbegovića. Oni su svoje političko djelovanje sveli isključivo na povijesni revizionizam pa im je tako antifašizam floskula, a ustaše šehidi.

Forsiranje Jasenovca

Uz Bleiburg, zadnjih godina sljedbenici poraženih snaga iz Drugoga svjetskog rata okomili su se i na Jasenovac. Cilj je minimalizirati ustaške zločine počinjene u ovom logoru u kojem je život izgubilo više od 80 tisuća ljudi i nametnuti tezu po kojoj je više stradalih bilo nakon završetka rata, kada je – tvrde oni – logor nastavio s radom. U sklopu te široke akcije Jakov Sedlar, ovogodišnji dobitnik nagrade Grada Zagreba, snimio je i film „Jasenovac – istina“ prepun falsifikata i laži. U obližnjem mjestu HOS-ovci su podignuli spomen-ploču za poginule pripadnike te jedinice s pozdravom „Za dom spremni“ koju se ova vlast ne usudi skinuti.

Svake godine redovito se služe mise za poglavnika Pavelića i ostale ustaške zločince koje otvoreno podupire dio crkvenog vodstva, ponajprije sisački biskup Vlado Košić. Ustašuje se svake godine i u Kninu na Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza s neizostavnim Thompsonom kojem upravo zbog koketiranja s fašizmom i nacizmom jedna po jedna europska država uskraćuje gostoprimstvo, ali to mu u Hrvatskoj jača posrnulu karijeru.

Vlada pritom nastoji relativizirati puzajuću reustašizaciju društva, pa je osim načelnih naklapanja jedina konkretna reakcija osnivanje povjerenstva za suočavanje s prošlosti koje bi trebalo istražiti što se to zapravo dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Po premijeru Plenkoviću sve to može da bidne, ali ne mora i da znači, pa pozdrav „Za dom spremni“ ima „dvostruke konotacije“: u Jasenovcu na ustaški režim i logor, koja može vrijeđati žrtve i njihove obitelji, ali je i „sjećanje na poginule hrvatske branitelje“. Bježeći od rješavanja otvorenog podupiranja zločinačkog režima, kazao je da moramo „na racionalan, staložen način razmotriti odgovarajuće institucionalne i zakonske okvire kako bi se u pluralističnoj atmosferi društvo odredilo prema simbolima totalitarnih režima“.

Povodom sudske rehabilitacije četničkog komandanta Nikole Kalabća, Forumovi novinari donose pregled dosadašnjih pokušaja povijesnog revizionizma u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj

Povodom sudske rehabilitacije četničkog komandanta Nikole Kalabća, Forumovi novinari donose pregled dosadašnjih pokušaja povijesnog revizionizma u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj
Foto: Wikimedia

Odgovori